Iskustvo imam. Dobro, nijesu sva djeca ista, ali ako je već sa jednim
prošlo lagano, za svega dva-tri dana, ni ovog puta ne može da bude ne znam
koliko teže. Znam šta me očekuje, znam šta treba da radim, kako da se postavim,
već je i vrijeme za to, dakle, znam sve što je potrebno,i.... spremna sam.
Otprilike ovako je izgledao monolog pred taj dan. Dan koji sam odabrala za
učenje moje djevojčice da sada odjednom više ne može da piški i kaki kad god
joj padne na pamet, već samo kada najavi i to na posebnom mjestu. Hm,... i meni
kad ovako kažem djeluje stresno i zbunjujuće, mogu da zamislim kako to zvuči
glavici kojoj je još mnogo toga nepoznato. A, sad još i ovo!
Njen brat je, prema mom sjećanju, čija vjerodostojnost
me je više puta ostavila zatečenom, odvikao se od pelena u roku od dva – tri
dana. Jeste, bilo je situacija da mu se omakne, ali samo u toku ta prva dva-tri
dana. Već četvrtog je to bilo samo jednom, a petog je bez greške tražio nošu.
Možda bih i zaboravila da je uopšte nosio pelene da nije bilo jedne smiješne
situacije kada je onako nervozan, tužan i sa kakvim sve ne iritirajućim
osjećanjima, došao u sobu, izvukao iz pakovanja jednu pelenu pokušavajući da je
sam sebi stavi i na taj način pokaže koliko je nezadovoljan ovom promjenom.
Karikiram, naravno, nosio je on čak i pelene »peticu«, koje sam u
posljednje vrijeme mijenjala i sebi govorila da je zaista vrijeme da se
oslobodimo istih. Ali, u sjećanju je taj period odvikavanja zabilježen kao
lagan, kratak, jednostavan.
Međutim, drugo dijete se uvijek potrudi da podsjeti na to koliko je
sjećanje varljivo.
Odabrala sam dan, vođena praktičnim razlozima. Kraj ljeta, još uvijek
toplo, kraj radne sedmice, imam čitav vikend za sprovođenje svoje misije.
Mičem joj pelenu i objašnjavam da je ona sada velika djevojčica, da joj
pelene više nijesu potrebne, da ih ni neki njeni drugari više ne koriste, da
ćemo sljedeći put kad odemo u vrtić da iznenadimo vaspitačicu i da joj kažemo
da sada koristimo nošu,... Moju priču prati oduševljeno »Daaaa«, kojim mi daje
doznanja da je radosna zbog ove promjene.
Naivna mama, tj.ja, iako zna da dijete više odgovara na intonaciju nego na
sadržinu rečenog, ipak djelićem svog uma vjeruje da ima nade da se desi čudo i
da smo se tu, eto tako jednostavno, sve dogovorile. Dobro, znam, desiće se
ponekad da se zaigra, pa zaboravi ili ne stigne da traži nošu, ali u principu,
stvar je dogovorena.
Misija je i zvanično otpočela. Polusatno sjedenje na noši dalo je rezultate
i sad se sa nestrpljenjem očekuje dalji razvoj situacije. A, on izgleda
otprilike ovako.
Jedna lokvica na podu i zbunjen pogled u stilu: »Otkud ovo tu i zašto sam
ja mokra?« Kupanje, pranje robice, čišćenje poda. Opet ista priča i opet
oduševljeno »Daaa«.
»Mama«, okrećem se i očekujem da će da uslijedi: »Daj nošu«, ali uočavan samo
stajanje na jednom mjestu i opet upitan pogled. I ponovo, čišćenje poda,
kupanje, pranje robice i objašanjavanje zašto je potrebno da traži nošu.
»Mama, opet«, sad više nema zbunjenog pogleda i nepomičnog stajanja, već
direktno utrčavanje u kupatilo. Kupanje, čišćenje poda, pranje robice i uz to
neprekidna priča i objašnjenja.
Negdje kod petog puta shvatila sam da bi mi bilo mnogo zanimljivije kada bih
bila u situaciji da promijenim redosljed radnji, pa na primjer, da nakon
kupanja bude pranje robe, a ne čišćenje poda, ali se prioriteti nekako sami
namjeste.
A, noćna tuširanja su nam postala najzabavnija. Sreća jedino što je bilo
dovoljno toplo da nijesmo morali razmišljati još i o zagrijavanju. Taman san
počne da rastjeruje sjenke umora nagomilane tokom dana, osjetim meškoljenje, pa
negodovanje i na kraju buđenje svih članova porodice. Jedno je uzima u naručje
i nosi u kupatilo, drugo mijenja posteljinu, a treće iz svog kreveta ispituje
šta se to dešava.
Već nakon nekolike noći smo se uhodali, tako da smo uigrano i precizno u
isto vrijeme završavali svako svoj zadatak i vraćali se u krevet u rekordnom
roku.
Tada sam počela da se prisjećam nekih zaboravljenih detalja i shvatila da
je i sa starijim djetetom odvikavanje od pelena trajalo, ipak, nešto malo više
od ta dva – tri dana. Onda sam pomislila i na sve one koji su mi prenosili
svoja iskustva. Ta dva – tri dana su izgleda zlatni standard u sjećanju, ali ne
i u praksi.
Sjećanje je varljivo, vjerovatno ću naredne godine mirne duše i savjesti
reći nekoj majci, ako budem upitana za vlastito iskustvo, da su oboje moje
djece se odvikli od pelena u roku od dva – tri dana, a da pritom i ne budem
svejsna da nije bilo baš potpuno tako.