Mama Marija blog

недеља, 28. август 2016.

Djetetova sloboda

Ne želim i trudim se da se ne čudim, ne zamjeram, a najmanje osuđujem. Moji pogledi na svijet i dešavanja u njemu su moji i nikako ne mogu očekivati da ih drugi nužno dijele sa mnom. Isto kao kada bi mene neko pokušao ubijediti u ispravnost svojih na uštrb mojih stavova. Mogu saslušati, razmisliti, procijeniti, ali svako insistiranje ne bi bilo kulturno. Različita mišljenja i postupke bazirane na njima treba prihvatiti i poštovati. Sve je to tačno. Ali… Ponekad ne mogu da ne izrazim čuđenje.
Mislim nekako da, bez obzira na sva prava na različitosti stavova pomenutu u prethodnom kontekstu, ipak postoje neke univerzalne, opšteprihvaćene norme koje, kao nepisana pravila, moramo poštovati. Zaklinjemo se da od svoje djece želimo da napravimo dobre ljude, da ih izvedemo na pravi put, jer to nam i jeste suštinska misija. Vagamo između jasnih smjernica koje vode tim putem i pružanja slobode kako se prelazak njega ne bi pretvorio u hod pod teretom. Ali, šta zapravo predstavlja ta sloboda? Koliko je slobode dovoljno da ne poruši ogradu koja služi kao štit od stranputice? Koliko je to premalo slobode i kako izbjeći stvaranje osjećaja kod djeteta da je sputano nevidljivim preprekama?
Ni ja ne posjedujem preciznu vagu za to. Trudim se da održavam balans oba tasa. Plašim se većeg naginjanja na bilo koju stranu. Možda ja pod činjenjem onog što podrazumijevam kao roditeljsku obavezu, zapravo ispadam control freak. Ipak, ne uspijevam se distancirati od stava da postoje pravila koja se moraju poštovati u ličnom porodičnom i društvenom životu i da ona nikako ne znače ugrožavanje vlastite slobode već, u krajnjem, spriječavaju nasrtaj na slobodu drugih.
U brojnim situacijama sam bila podstaknuta na ovakvo razmišljanje. A, konkretan povod da svoje viđenje ove teme prebacim na papir bila je situacija kojoj sam prisustvovala kao posjetilac jedne igraonice. Tada su u prostor, bukvalno upala, dva dječaka od nekih devet – deset godina. Za njima je ušla njihova majka. Dok je ona na recepciji plaćala, njeni potomci su u trku uletjeli u prostor predviđen za roditelje, pritom oborili stolice, bez da su se okrenuli na njihov jaki tresak o pod. Prišla im je djevojka zaposlena tu i zamolila ih da se vrate i podignu stolice, što su zaista i učinili, ali uz ispuštanje zvukova koji se dovode u vezu sa onomatopejom. Da nijesam uhvatila djevojčin zbunjeni pogled koji je tražio potvrdu da se ovo zaista dešava i da joj se nije učinilo, i ja bih pomislila da su moji receptori sluha i vida nešto zabrljali, a mozak dodatno pogrešno posložio dobijene informacije. Malo pribrana upitala ih je zašto se tako ponašaju, ali odgovor nije dobila, jer su dječaci već bili na spravama u igraonici. Tada se u prostoriji pojavila majka čiji stav, izraz lica, polu-osmjeh načinjen izvijanjem usana na jednu stranu i pogled nedvosmisleno su postavljali pitanje: Šta to nije jasno? Iako je pitanje prepoznato, ostalo je bez našeg odgovora, ali ne i njenog pojašnjenja: »Moja djeca imaju apsolutnu slobodu«.
Nijesam pitala ništa, a i da jesam, ma koliko me zanimalo, izbjegla bih pitanje o tome kakve efekte dugoročno očekuje od takvog stila vaspitanja. Ne smatram da bi to bilo umjesno. Ipak, ostala sam sa pitanjima i uskraćena za saznanje od kada se nedostatak lijepih manira poistovjećuje sa slobodom? Zašto se postavljanje smjernica u cilju učenja lijepom ponašanju smatra sputavanjem? Djeca, budući odrasli ljudi, su društvena bića, da li mi koji smo ih donijeli na ovaj svijet imamo pravo da im svojim, usudiću se reći, nečinjenjem na polju vaspitanja, omogućimo da svojom, nazovi, slobodom ugrožavaju tuđu?
Ova pitanja mi ne naviru zato što brinem tuđu brigu. Briga za djecu je prvenstveno roditeljska obaveza. Upravo zato me se sve ovo i tiče, jer brinem za svoju djecu kada su u prisustvu nekog kome procesom vaspitanja nije usađena potreba da poštuje ograničenja bilo koje vrste, pa ni kada je u pitanju ispoljavanje oblika destruktivnog ponašanja.
U procesu vaspitanja djece slobodu doživljavam kao ostavljanje mogućnosti izbora i donošenja odluka za koje moraju preuzeti odgovornost, nikako ne kao odsustvo pravila i obaveza. Ali, opet je to samo moje shvatanje.

Prvi korak u svijet odraslih

Pokušavam da se snađem. Ja, u vašim očima jaka mama koja iz rukava, u svakom trenutku, istrese rješenje za svaki problem. Odlučna mama koja se zna uozbiljiti, skupiti obrve, povisiti ton kada shvatim da više uzastopnih molbi upućenih vama ne daju rezultate i da tjerate po svome. Snažna mama koja zna trpjeti bol prouzrokovanu čupanjem kose kada me »sređujete« i pravite frizuru, slučajnim udarcem kada se prebacate sa jedne na drugu stranu kreveta tokom noći sanjajući samo vama znane snove tokom kojih nema mjesta za odmor. Istrajna mama kod koje ponekad ne može značiti i da, ako me vi ubjedite da treba tako.
Sada je ta mama zbunjena. Pokušavam da prikrijem, ali kao i mnogo puta ranije, potcjenjujem vašu percepciju. Pogotovo tvoju, moj veliki dječače. Pričam još uvijek o danima i trenucima koji su prethodili tvom rođenju i onima koji su uslijedili. Toliko živo je sjećanje, iznosim toliko detalja kao da je prošlo par mjeseci, a ne godina.
Dolaziš do prve veće životne prekretnice, a i mi sa tobom. Sklona sam možda dramatizaciji, možda pretjerujem, neko bi rekao prenaglašeno doživljavam, a ja samo pokušavam da se snađem. Imam tremu, priznajem. S uzbuđenjem gledam školske torbe, sveske, olovke, zaletim se da nešto kupim, onako »na svoju ruku«, a onda shvatim da bih time prešla onu granicu koja dijeli sugestiju od nametanja izbora. Tu sam da usmjerim, napravim razliku između boljeg i lošijeg, korisnog i nepotrebnog, ali ne vođena svojim već tvojim ukusom.
U pojedinim trenucima mi se čini da sam ja više uzbuđena od tebe. Normalno je to. Ti znaš da ćeš zakoračiti u novi životni period, ali bez jasne predstave šta to zapravo znači. A, ja znam šta znači. Ulaziš polagano u svijet odraslih, to je obilježeno dobijanjem prvih pravih obaveza i odgovornosti.
Bliži se taj veliki, prvi dan škole. Dan kada dobijaš fotografiju na kojoj piše –Uspomena iz škole -. Bez obzira na promjenu u načinu života, činjenicu da tvoja sestra i ti imate par desetina hiljada fotografija u elektronskom formatu, a mi, vaši roditelji, par stotina u papirnoj formi, ta, baš ta fotografija je posebna. To je jedna od onih koja stoji na zidu i koju ni krečenje, ni renoviranje, ma ni preseljenje, ne mogu pomjeriti sa njenog počasnog mjesta, tu na zidu. Ona je podsjetnik na taj značajan dan.
Pred tobom je obaveza da shvatiš šta znači odgovornost i da prema obavezama zauzmeš ozbiljan stav. Zaplovićeš morem informacija koje će ti pomoći da se snađeš u životu. Neke ćeš prigrliti i tragom njih ići ka dubljim saznanjima, neke ćeš konstatovati bez udubljivanja, ali sa svješću o njihovom postojanju. Ma koje ti bile prijemčivije, drži ih se i ne odustaj na putu sticanja većih i širih znanja, to će ti davati podsticaj i zadovoljstvo tokom čitavog života.
Započinje period kada ćeš početi da učiš da se sam snalaziš. Isprva možda neće biti lako, ali postepeno ćeš naučiti i biti ponosan na sebe zbog toga. Oslonac ćeš uvijek imati, jer ova majka, koja je pod tremom i pomalo zbunjena, ipak je i dalje ona tvoja snažna majka.

Dobar čovjek drugima želi dobro

Svako od nas svojoj djeci želi najbolje – lagan život, da sa što manje muke se suoče sa svim izazovima, da im se što manje teškoća nađe na putu,… i, odgovor koji, skoro po automatizmu slijedi, da postanu dobri ljudi. I istinski to mislimo, nije fraza, nego iskrena želja i cilj kojem stremimo tokom procesa vaspitanja.
A, šta zapravo znači to da postane dobar čovjek?! Da nije sklon nekome namjerno nešto da učini nažao, da su mu strane bilo kakve aktivnosti koje nijesu u skladu sa pravnim i društvenim normama, i šta još?!
Odmalena ih učimo da nije dobro lagati, a ponekad se desi da nas uhvate u nekoj bezazlenoj laži, jer smo vođeni mišlju da je za njih tako bolje, malo iskrivili ili izbjegli istinu. Učimo ih da pravda uvijek pobjeđuje i da onaj ko sve radi ispravno nema razloga da se plaši, a oni u kolektivu u kojem borave uoče ponekad nepravdu, koja ne biva kažnjena, već traje, ponavlja se. Nekada nesmotreno, nesvjesno ili mimo naše volje budu svjedoci nepravde učinjene nama, njihovim roditeljima, i to u njihovim malim glavama dobija neslućene dimenzije, to doživljavaju na jedan specifičan način nemoćni da sagledaju mogućnost da život ne ređa kockice uvijek onako kako bismo očekivali i da njihovi roditelji nijesu nedodirljivi.
Ne gledamo ni svi na isti način na neku situaciju. Ono što bi vama možda bilo neprihvatljivo, za mene bi moglo biti normalno, i tu dolazi do mimolaženja u shvatanjima, stavovima, pa potom i reakcijama. A, sve to prenosimo na svoju djecu. Kako ih onda valjano naučiti da razlikuju tu tanku nit koja predstavlja granicu između dobrog čovjeka koji ne umije da se izbori za sebe jer je naučen tako, dobrog čovjeka koji neće nikome učiniti nažao, ali neće dozvoliti da drugima bude marioneta, dobrog čovjeka koji je zbog loših iskustava, u cilju samozaštite, prestao da bude dobar, i onog čovjeka koji u svemu dobrom vidi razlog za podsmjeh?!
Štiti i usmjeravati u pravom smislu riječi možemo dok su mali, kako rastu i sazrijevaju oni, na osnovu sopstvenih iskustava, grade svoje poglede, stavove, na osnovu ličnog senzibiliteta, na određeni način doživljavaju situacije, postupke drugih, razvijaju interakciju sa ljudima. Roditelji su i dalje tu kao podrška, tumači spornih situacija, savjetodavci, ali, temelj svega posađen je sa prvim dodirom, prvim šapatom, prvim osmjehom, poljupcem koje dobijaju od nas. Prvim danima provedenim među ljudima koji se jednim imenom zovu porodica, na mjestu koje se naziva dom. Gledajući naše međusobne odnose, stiču prva saznanja o kontaktima i komunikaciji. Primajući ljubav, uče da je daju. Svakom dobijrnom rječju utjehe, uče da je mnogo toga popravljivo. Njhovim dolaskom na svijet naša misija tek počinje.
Nevažno je to što ne postoji usaglašena, univerzalna definicija dobrog čovjeka, dobar je onaj koji je naučen da drugima želi dobro.

Priče iz iskustva

Iskustvo je neprenosivo. Nikog ne možeš valjano naučiti, niti objasniti koliko može zapeći, dok sam ne prođe kroz vatru. Često žalim zbog toga. S jedne strane, što ja nekome ne mogu, na pravi način, pomoći pričom, a sa druge strane,  što ni ja takvu vrstu pomoći ne mogu dobiti, iako dobre volje ne nedostaje.
Pa eto, dok se ja kuvam više nego ručak koji je podigao temperaturu u stanu do tačke ključanja, sjećanja mi odlutaše malo u prošlost. Moje viđenje situacije koju upravo pomenuh, tada i sada je gledanje na istu stvar iz perspektive dvije osobe. Mislila sam da nikada neću naučiti da spremim jestiv obrok. Nerijetko sam se osjećala nelagodno u društvu svojih, tada takođe neudatih drugarica, kada bi se pokrenula usputna priča o pripremanju obroka. Njihovo umjeće se kretalo od omleta, preko jednostavnije supe, do pasulja, kao pokazatelja vrhunskog poznavanja kulinarskih tehnika, za mene tada. Ćutala sam, obično, jer teško da bi nekog zanimalo da li se supa iz kesice može jesti nakon pet minuta kuvanja, iako u uputstvu piše da treba da se drži na tihoj vatri osam minuta. Nije mi bilo jasno zašto me moja majka nikada nije posjela i rekla da moram pratiti šta ona radi u kuhinji i kako priprema neko jelo. Njen stav je oduvijek bio: »Imaš kad naučiti«.
Neposredno pred udaju činilo mi se da je pogriješila. Vjerovala sam tada da je trebalo, ipak, da mi održi školicu kuvanja, jer ni u teoriji nijesam znala kako se priprema iole složenije jelo. A, onda sam se našla u situaciji kada je to zavisilo od mene. Nije da nije imao ko uskočiti da pomogne, ili da nije bilo izgleda da se snađemo na drugi način, ali pomislila sam da bi to bilo malo ponižavajuće za mene. Ne zato što bi sada trebalo da izigravam domaćicu, da se ponašam po nekim nepisanim pravilima, daleko od toga. Razlog je što sam oduvijek porodičnu trpezu posmatrala kao posebnu vrijednost u zajedničkom životu. Nije to samo sto okružen stolicama na koje ćemo sjesti kako ko ugrabi i zavisno od drugih obaveza i pojesti nešto što u letu stigne. Nije to samo raj za gurmane, a za one manje, što bi naš narod rekao, ješne, mjesto koje treba zaobilaziti. To je mjesto porodičnog okupljanja, proslavljanja zajedničkog vremena kojeg se odričemo radi hvatanja koraka sa savremenim tempom života. To je onaj lijepi stoljnjak, čija se boja ureže u djetinje pamćenje i kasnije, tokom života, budi najtoplije emocije prilikom svakog sjećanja na nju.  To je onaj tanjir sa posebnom šarom koji samim pogledom na nju otvara apetiti i odiše poznatim mirisima. To je onaj escajg pažljivo opran i očišćen da neka kapljica vode ne bi ostavila mrlju. To je ona hrana, posna ili mrsna, ali najslađa, jer je spremljena sa ljubavlju. To je onaj pogled majčin pun iščekivanja i treme i poseban osmjeh zadovoljstva kada shvati da je i ovog puta pred svoju porodicu stavila prave ukuse.
E, to su razlozi zbog kojih sam ja predano pristupila učenju, ali i eksperimentisanju. I, ne, nijesam zakasnila. Mogla sam možda ranije naučiti ponešto, ali ispostavilo se da to nije neophodno. Naučila sam onda kada je bilo potrebno. I to sa željom i voljom, a ne zato što bi tako trebalo. Moje kulinarsko umijeće se možda ne bi svima dopalo, ali dopada se mojoj porodici, po čijem ukusu je i formirano. Meni više od toga ne treba.
Ne postoji period kada nešto moramo da znamo, važno je samo šta želimo da naučimo i pružimo.

Dijete kao učitelj

Tvoje suze me lome. Tvoj tužan pogled u meni izaziva lavinu emocija. I onda kada uradiš nešto što ne bi trebalo, čak i onda, kada zaslužuješ, možda, prijekor, umjesto da sam ljuta, tvoj tužan pogled me ražalosti, pa me natjera da smetnem sa uma šta bi trebalo u datoj situaciji i to kako sam namjeravala da reagujem.
Kada pustiš suzu, slomiš me. Ne puštaš ih često, pa su tim prije, teže, punije emocija i iskrenosti. Ne plačeš tek tako, nikada i nijesi, u okicama se pojavi to, za mene bolno, caklenje samo kada imaš jak razlog. Ponosan si. I tako mali, ne dozvoljavaš suzama da te odaju. Na komade me, zato, razbije kada ti dozvoliš ili ne uspiješ da prikriješ svoju tugu. Svaki put me staviš na test, samopreispitivanje, i duboko razmišljanje, ti moj mali veseli medo.
Danas si zaplakao. U prvom trenutku me je to učinilo tužnom. Opet, kao i uvijek, pokušala sam se staviti u tvoju poziciju, ne bih li dokučila tvoj način razmišljanja u tom trenutku, pa potom, odabrala najbolji način da tu tugu izbrišem. A, onda sam odjednom shvatila da ovog puta tvoje suze nijesu razlog za tugu. Upravo suprotno. Ti tako mali, a tako ponosan, nijesi se uzdržao da pokažeš iskrenu emociju, kakva može biti samo dječija. Rastužio si se zbog rastanka sa drugaricom sa kojom si se družio u vrtiću. Iako znaš da ćete u školi biti zajedno, shvataš i osjećaš da nastupaju promjene u tvom životu. Ti koji pokušavaš sakriti da si nekada povrijeđen kada nije po tvojoj volji, čak i pred nama tvojim roditeljima, danas si pokazao pred svima emociju, i to je vrijedno divljenja.
Svejednoću sve češće srijećemo, patimo od straha da bi pokazana emocija stvorila sliku naše ranjivosti, hladnoćom stvaramo gard ne bi li se zaštitili od nekog pretpostavljenog napada, a ti si me danas podsjetio da mnoge stvari treba od tebe da učim, iako sam ja tebi roditelj. Mogu, želim i hoću da te naučim svemu, vođena ljubavlju, to činim na osnovu iskustva trudeći se da te što bolje pripremim za svijet i život kada više ne budeš pod mojom potpunom zaštitom. A, ti mene učiš koliko je sve čistije i ljepše kada se gleda iz perspektive bića čija ličnost još uvijek nije oblikovana klesarskim umijećem životnog iskustva.
Molim te da pamtiš ovaj trenutak, da mu se vraćaš svaki put kada u životu budeš imao dilemu. Sjeti se osjećaja koji si u tom momentu doživio i nećeš pogriješiti, jer te srce i čista duša ne mogu odvesti na pogrešan put.

Zauvjek dijete

Razmišljam koliko je vrijeme varljivo. Mi mjerimo minutima, satima, danima, mjesecima, godinama, a u stvari, vrijeme se jedino može izmjeriti sjećanjima i emocijama utkanim u njih. Dan mi je nekada izgledao duži od dvadeset i četiri sata, nekada je minut brojao više od 60 sekundi koliko zvanično ima, a danas….
Svaki trenutak je ostao urezan u mom sjećanju, kao što biva sa svakim značajnim događajem praćenim jakom emocijom. Iz ove perspektive mogu reći da sam jednostavno znala, a u tom trenu sam se plašila da moja jaka želja stvara simptome, koji realno ne postoje, a koji su odlučni u namjeri da me ubjede da je tu.
Neizvjesnost mi je prijala, jer mi je davala nadu da će biti onako kako želim, ali me je i mučila stvarajući strah od razočaranja. Nijesam mogla više izdražati, pošla sam do apoteke, kupila test, ispratila uputstva, ali tri minuta je bilo predugo, nijesam upijevala držati glavu okrenutu na drugu stranu. Gledala sam, sa najvećom tremom koju sam do tad osjetila, u to parče kartona koje od dna ka vrhu postepeno dobija crvenu boju. Crvena je počela da blijedi, a ja sam kao prikovana pratila kako se pojavljuje jedna jarka crvena linija, a potom i druga malo bljeđa. Plakala sam, da, od najvećeg naleta sreće koji sam doživjela, tako jakog da nijesam mogla vjerovati da postoji u meni snaga to da izdržim.
Suprugu sam saopštila zatekavši ga na ulici. Sad mi je smiješno, ali mogu zamisliti kako je njemu bilo. Oboje smo zamišljali taj trenutak romantičnijim, suptilnijim, isplanirala sam do detalja kako ću se ponašati, kako ću mu saopštiti kada se jednom to desi, ali jaki talas sreće je omeo sve moje planove, žurila sam da što prije podijelim radosnu vijest.
Tako je bilo i kada sam prvi put vidjela lopticu na UZ pregledu, kada sam osjetila pokrete i kada sam od prvog dana ulaska u deveti mjesec trudnoće počela da osjećam da je svaki dan baš taj kada ćemo se napokon upoznati. Bez takta, bez smirenosti stvarala sam osjećaj treme oko sebe, jer svi željno iščekivali taj trenutak.
Prvo čega se sjećam, nakon što sam čula da dozivaju moje ime, bilo je: »Bravo. Rodila si V.« Nisam uspjevala da izoštrim, od anestezije zamagljeni vid, ali sam tražila da ga vidim. Donijeli su nešto kasnije, umotanog poput vekne hljeba i plačljivog. Proveo je noć kraj mene, neprestano plačući, a ja nijesam uspijevala da ga uzmem pored svih mojih napora, a pomoći ni sa jedne strane, ni od sestara ni od cimerki, samo po koje glasno ispuštanje vazduha u znak negodovanja zbog njegovog plača. Pregurali smo to, maleni moj i ja. Neće se toga sjećati, ali već prvog dana je imao važnu životnu lekciju.
Svaki dan je bio sličan i poseban, istovremeno. Zasmijavao me je, budio, umio da me, onako neiskusnu, zabrine… I danas kada ugledam pojedine igračke i knjige, vratim se u te dane, živi su mi, ponovo ih proživljavam. Proživljavam i onu tjeskobu koju sam osjećala prvih dana kada sam ga ostavljala u vrtiću. Plakala sam više od njega. Živa su mi sjećanja na pripreme za prvi maskenbal, prvi odlazak kod drugarice na rođendan, prvo fotografisanje sa Djeda Mrazom, prvu priredbu,…
Sve to mi je blisko, u mom sjećanju od svih tih trenutaka dijele me dani, a ne godine.
I onda se trgnem, shvatim da mu biram torbu za školu, a ne za vrtić. Gledam školski pribor, a ne plišane igračke. U orman vraćam odjevnu kombinaciju koja je moj izbor, jer je on odlučan u želji da obuče drugu. Kao da me neko prodrma kada dobijem neočekivano zreo odgovor od njega. Ponekad mi treba par trenutaka kako bih se pribrala nakon pitanja koje dolazi od moje, do juče bebe, a tako je smisaono i željno otkrivanja nekih dubljih istina. Počinjem da primjećujem da sa dodatnom dozom opreza moram vršiti selekciju tema koje ću pred njim otvoriti, jer shvata i povezuje bolje i više nego što bih ja možda očekivala.
Znam da je proteklo više od pola decenije. Nekada mi je šest godina bio izuzetno dug period, sada se stopio u emocije, slike i sjećanja koja ne razaznaju protok vremena. Shvatam da majčine oči vide dijete onako kako izgleda, ali ga srce zauvijek posmatra onakvim kakvim ga je vidjelo prvi put.

Tate, budite ponosni na svoje tateće umijeće

Drage tate,
Cijenim da shvatate značaj, a posebno obavezu koju nosi privilegija oslovljavanja sa tata. Ovo je pogled iz ženskog ugla na vaš odnos prema najvažnijem poslu u životu.
Tata postaješ onog dana kada se u tebi prvi put javi želja da sam budeš oslovljen tim nazivom. Onog trenutka kada te plač bebe koju si sreo na ulici ne iritira već izaziva nesvjestan osmjeh. Onog momenta kada počneš da razmišljaš da bi od plate koju si upravo primio mogao odvojiti bar par eura u cilju početka štednje za one dane kada sa radošću budeš birao prve nehodajuće cipelice. Onog trena kada u očima i osmjehu djevojke koja sjedi pored tebe prepoznaš osobu koju želiš da gledaš tokom besanih noći, dok iscrpljeni ustajete ko zna koji put na povik vaše bebe, ali ne osjećate težinu, već radost što vam je pružena takva prilika.
Samo ti znaš koliko puta si kasno zaspao razmišljajući da li će trenutak dolaska na svijet tvoje neizmjerne radosti proteći kako treba. Nijesi to nikada pokazao, dopustio si da ona koja nosi vaše čedo ima posebno pravo na izražavanje treme, smjenjivanje osjećanja, radost, mrzovolju,… Ti si bio tu kao podrška skrivajući čitav spektar osjećanja koja su se miješala u tebi.
U ključnom trenutku nijesi osjećao bolove, ali si proživio jednak intenzitet i snagu emocija, koje si, opet, sputavao kako ne bi skretao pažnju na sebe u momentima koji pripadaju njoj i vašem djetetu.
Znao si da ne možeš od prvog trenutka pokazati spretnost u presvlačenju, kupanju, ali si želio da naučiš, zato si iz prikrajka, nenametljivo pokušavao biti od pomoći tako što ćeš dodati, pridržati, istrpiti napad nervoze, jer si znao da ni ona, iako se osjećaj rađa sa djetetom, nije bezuslovno sigurna u svoje sposobnosti i da je pod tremom.
Budan si bio prilikom svakog meškoljenja, plača, spreman da preuzmeš i pronosaš kada se ukaže potreba.
Umio si razlikovati plač i ono što se njime traži. S nestrpljenjem si čekao prvu riječ sa nadom da će to biti »tata«.
Radovao si se prvom zalogaju čvrste hrane, prvom zubiću, uspravljanju u sjedeći položaj, oslanjanju na nožice.
Ti si bio podrška u pravljenju prvog koraka. Prvog i svakog narednog!
Prvog dana vrtića i tebi je »u grlu bila knedla«. Zatreperila je suza, ali se nije usudila skliznuti i odati te. Sakrila se, jer je znala da ne priliči da sklizne niz tvoje lice, odala bi te tako. Ti si stub i oslonac, i čvrstina tvog stava koji je osnov svake podrške, ne smije biti poljuljana nespretnošću te suze koja ne umije da se sakrije.
Razljutio si se, ražestio, kada si se prvi put suočio sa situacijom da je tvoje dijete bilo napadnuto. Ne mijenja činjenicu što je »napadač« bio njegovog uzrasta, dakle, isto skoro, pa beba. Jedva si uspio da se uzdržiš. Ali si uspio! Prvenstveno zbog svog djeteta, zbog primjera koji želiš da mu daš, zbog pružanja prilike da se suoči sa raznim situacijama još od malih nogu. Ipak, sve pod tvojim budnim okom da ne bi izmaklo kontroli.
Razumijemo, cijenimo i podržavamo, mi mame. Trebalo bi da znate da, ponekad, nije strašno pokazati emociju. Poželjno je, čak. Nije neprirodno i time nećete u našim, a ni očima djece, izgledati manje jaki. Budite ponosni na svoje tateće umijeće i usavršavajte ga!

Kritičari

Poželim, ponekad, da zavirim u svakodnevni način funkcionisanja onih roditelja koji sebi uvijek, u svakoj prilici, daju za pravo da sa čuđenjem, ako ne i otvorenom kritikom, komentarišu odluke, razmišljanja, stavove roditelja koji se nalaze u njihovom okruženju. Ne mislim, pritom, na bilo kakav ekstremni slučaj, već samo na one primjere koji su odraz različitog načina razmišljanja i sposobnosti prilagođavanja obavezama koje nameće životni tempo.
Postoje ljudi koji imaju komentar na sve, i to uglavnom negativan. Znam da ne postoji čovjek kod kojeg je sve savršeno, prva ja nijesam takva, zato često, prije nego započnem nešto komentarisati ili iskazivati čuđenje, zapitam se da li je možda data situacija samo rezultat trenutnih okolnosti, a ne i generalni pokazatelj stanja stvari.
Ne zbog puke radoznalosti, već zbog uvida i sticanja novih korisnih saznanja, voljela bih imati priliku i dozvolu da budem dio svakodnevice vječitih kritičara. I to ne svakodnevice u kojoj bi, svjesno ili ne, bile odigrane već ranije dodjeljene uloge, već one istinske, koja egzistira u trenucima kada nema posmatrača i straha od osude.
Iskreno, bila bih prijatno iznenađena da vidim da je sve onako kako je predstavljeno, onako kako bi trebalo biti po utvrđenim pisanim i nepisanim pravilima.
Voljela bih biti tako, kao oni, sigurna u sebe, svoje odluke, postupke,…
Djetetu je potrebna neizmjerna ljubav i pažnja. Ipak, uvijek se preispitujem da li sam dovoljno pružila. Kritičari su sigurni da jesu, to znaju i, bez zadrške, tvrde. Njihove rečenice ćete prepoznati i po načinu na koji su sročene, tako da imaju cilj da edukuju, kao da slušate ili čitate citate iz nekog priručnika za roditelje.
Srećna bih bila kada bih saznala za taj recept za savršen balans između pružanja djetetu svega što mu je potrebno, prvenstveno mislim na ljubav i pažnju, pa potom na zadovoljenje ne-duhovnih i ne-emocionalnih potreba, koje ma koliko manje važne bile ne mogu u potpunosti biti zanemarene, i sve to postići, a da pritom ne trpi posao, koji je upravo izvor materijalnih dobara (ne presudno važnih, ali neophodnih), ali i značajna stavka za upotpunjenje naše svestrane ličnosti. Voljela bih saznati kako polazi za rukom da se uvijek uspostavi ravnoteža između pružanja maksimuma djeci i nezapostavljanja sebe i partnera, pojedinačnih i zajedničkih interesovanja…Potom, način na koji se dom održava u stanju da se ne postidite zbog truna na podu kada se pojave nenajavljeni gosti, a da istovremeno vaša djeca se ne osjećaju sputano, već da slobodno mogu izraziti svoje potrebe i kreativnost kroz igru. Zanima me i uspostavljanje idealnog balansa između savremenosti, čiji je najbanalniji izraz post-ovanje po raznim forumima, ali valjda samo onda kada smo sigurni da nas djeca neće vidjeti sa telefonom u ruci ili kako sjedimo za kompjuterom, s obzirom na to da njima ne bi trebalo da bude dozvoljeno ni da gledaju crtani film na TV-u, jer to može biti štetno (osjećam potrebu da pojasnim da i to, kao uostalom i bilo šta drugo, može imati negativne efekte ako govorimo o korišćenju u velikoj mjeri, što ovdje nije slučaj). Ipak, ista ta djeca će se, htjeli to ili ne, naći na profilima svojih roditelja na društvenim mrežama na fotografijama sa putovanja, iz šetnje, kako bi na taj način i vizuelno bila upotpunjena slika održavanja savršene ravnoteže svih divnih obaveza koje život čine.
Znam da bi odgovori na sva ova pitanja mogli ići u pravcu – sve se može kada se hoće i kada se dobro organizujemo, ali ima i nas kojima to ponekad ne polazi za rukom. Iz tog razloga, potrebno mi je da me vječiti kritičari uvjere da nikada nijesu uradili ono što javno i bez ustezanja zamjeraju drugim roditeljima. Tada ću znati da postoji nada i za mene, da i ja mogu biti bolja samo ako se još više potrudim, jer savršenstvo po pitanju uspostavljanja ravnoteže je dostižno.

Smirenost

»Smirena majka, mirno dijete«, kako me je ta rečenica nekada nervirala.
U početku sam mislila da je to samo jedan od onih savjeta, izgovorenih tek da se nešto kaže, a da zvuči dobronamjerno, ali da nema realno utemeljenje, bar ne u svim slučajevima. Ponekad mi je ta rečenica bila toliko iritantna, da sam onoga ko je izgovorio smatrala neiskrenim.
Ali, kako vrijeme prolazi, tako uviđam njenu istinitost. I ne, ne odnosi se samo na prve dane i mjesece bebinog života, već na mnogo duži period.
Beba, u prvim mjesecima života, sebe i majku doživljava kao jedno biće, to sam iščitavajući razne tekstove, saznala još tokom svoje prve trudnoće. Imala sam to na umu, vjerovala da razumijem šta se pod tim podrazumijeva, ali tek kasnije sam shvatila, da zapravo nijesam spoznala suštinu.
To maleno biće počinje da upoznaje svijet kroz nas. Proces vaspitavanja, temelj izgradnje ličnosti ne postavlja se kada dijete prohoda, progovori, počne da izražava interesovanja, već od prvog dana. Sigurno se neće sjećati događaja po rođenju, ali sama atmosfera koja ga okružuje uticaće na njega i njegov dalji razvoj. Ukoliko je okruženo smirenošću, prihvatiće to kao jedini normalan obrazac. Ali, tu smirenost je, naročito, u prvim danima teško postići.
Lako je pametovati sa vremenske distance, a teško realizovati u konkretnim slučajevima. Preosjetljivost, dezorjentisanost utiču da se mame u tim danima ponašaju nesvojstveno sebi. Bebe, prirodno, negoduju, jer im nije jasno zašto im je uskraćen boravak u toplom, tihom i mirnom maminom stomaku, gdje su ih uspavljivali otkucaji maminog srca. Nije im jasno ko su svi ti ljudi koji hoće da ih drže, koji pričaju, smiju se, remete mir na koji su navikle. Čini im se da je zbog sve te gužve i mama malo uznemirena, pa se trude da svojim plačom iskažu negodovanje. To negodovanje mama shvata kao znak za uzbunu, ali kako eliminiše jedan po jedan mogući uzrok, a beba i dalje izražava nezadovoljstvo, osjeća se nemoćnom i uznemirenom, jer ne zna šta bi još mogla učiniti da svog anđela učini srećnim. I tako, i mama i beba ulaze u začarani krug.
Kako dijete odrasta, situacija se mijenja. Dijete počinje da bude svjesno sebe, svoje individualnosti, ali ta povezanost i nevjerovatna detekcija majčinih osjećanja, iako dobija drugu formu, ne iščezava. Kao što majka zna šta je djetetu na umu i prije nego što joj ono kaže, tako i dijete prepoznaje ono što majka osjeća, iako nekada, ona to želi sakriti.
Dešava mi se, nerijetko, da baš onda kada se trudim da što bolje prikrijem opterećenost i nervozu, i baš onda kada mi se učini da to uspješno radim, iznenadi me pitanje: »Šta ti je mama? Je li se desilo nešto loše?«
Tada, ko zna koji put, shvatim da od njih, ma koliki bili, ne mogu sakriti ono što osjećam. Uspijevaju da otkriju nervozu prikrivenu osmjehom, zamišljenost maskiranu zaigranošću,… jer, oni ne gledaju u roditelje očima, već srcem.

Pismo učiteljici iz vrtića

Draga moja učiteljice,
Svakog dana, sve više, oko mene je prisutna priča o mom skorom polasku u školu. To me jako raduje, ali je počelo, po malo, i da me plaši.
Išao sam kod ljekara na neki neobičan pregled koji nazivaju sistematskim. Ti znaš koliko se plašim odlaska kod ljekara i zubara. Pričao sam ti svaki put o tome. Imala si veoma detaljan izvještaj šta su mi radili, da li sam plakao i koliko, kakvog je ukusa sirup koji sam pio, na koje načine su mama i tata pokušavali da mi skrenu pažnju kada je trebalo da primim injekciju, znaš čak i za mog ‘pingvina’ koji ispušta lijek kada kašljem, a kojeg vi odrasli nazivate inhalator. E, ovaj pregled je bio malo drugačiji, kažu da na njega idu djeca koja treba da se upišu u školu, dakle, samo mi koji smo sada ‘veliki’. Provjeravali su moju visinu i težinu i rekli da sam pravi momak. Recitovao sam, crtao, brojao, pjevao pjesmicu na engleskom, ali ni ovog puta nijesam izbjegao bolnu stranu pregleda, tj.vakcinu. Sjetio sam se kako mi uvijek govoriš da sam hrabar, pa nijesam plakao.
Sjećaš li se onog radnog stola o kojem sam ti pričao?! Uskoro ću ga dobiti. Smislio sam već gdje će mi stajati knjige, gdje torba, a na koji dio ću postaviti mog Kung fu pandu.
Uskoro ćemo imati plesni nastup. Radujem se tome. Sjećam se kako su se prethodne godine drugari iz starije grupe pripremali. Ostalo mi je u sjećanju kao nešto veoma važno. Taj ples znači da nijesmo više djeca, odlazimo iz vrtića i krećemo u školu.
Išao sam da vidim kako izgleda škola. Dopada mi se, mnogo. Velika je, sa puno učionica. Djeluje mi veoma ozbiljno.
Ali… Moram nešto da ti priznam. Malo sam i zbunjen, a i tužan. Iako me raduje to što ću od septembra da budem đak, nije mi jasno zašto moram prestati da dolazim u vrtić. Ja volim da budem tu. Volim tebe, draga moja učiteljice. Ti znaš sve moje tajne. Nekada sam nešto prećutao mami i tati, ali tebi sam rekao. Uvijek si me hvalila kada uradim nešto lijepo, opominjala kada vidiš da radim nešto što ne priliči lijepo vaspitanom djetetu.
Zavolio sam vrtić zahvaljujući tebi. Ti si me uspavljivala, hranila, igrala se sa mnom dok su mama i tata na poslu. Ti si me naučila koliko je drugarstvo važno. Ti si mi čitala priče i pjesmice, koje sam sa ponosom prepričavao i recitovao pred roditeljima. Ti si me spremala za priredbe u kojima sam glumio i dobio aplauze. Ti si umjela da prepoznaš kada sam tužan, srećan, ljut, kada mi je potreban zagrljaj,… Ti si ta koja mi nedostaje kada se ne vidimo duže vrijeme i kojoj srećan trčim u zagrljaj.
Draga moja učiteljice,
nije jasno kako je moguće da se bliži rastanak. Roditelji mi daju objašnjenja, ali ja i dalje ne shvatam zašto i ti ne možeš sa mnom u školu. Vidio sam tu lijepu zgradu, srećan sam što ću od septembra i ja biti veliki, nositi torbu sa knjigama na leđima, dolaziti kući sa obavezom da radim domaći, ali zašto bez tebe?
Mama i tata obećavaju da ću moći da svratim da te vidim kad god zaželim. Malo mi je lakše zbog toga, jer ne želim da moj odlazak u školu predstavlja naš rastanak. Roditelji kažu da nema rastanka sve dok mislimo jedni na druge, i ja im vjerujem.
Draga moja učiteljice,
Hvala ti na svemu. Od prvog susreta, osmjeha do danas. Hvala ti na ljubavi, pažnji i strpljenu. Hvala ti na posvećenosti. Hvala ti što vjeruješ u mene i to pokazuješ.
Ti nijesi jedna osoba, već više predivnih i dragih osoba, ali ljubav je jedna i jaka, zato ti se obraćam u jednini.
Ne shvatam još uvijek šta znači kada roditelji kažu da si zajedno sa njima postavila temelj daljeg razvoja moje ličnosti, ali zvuči kao nešto izuzetno važno i veliko.
Hvala ti u moje i u ime mojih roditelja. Čuvaću te i nositi u svom srcu, sjećaću se zajedničkih trenutaka provedenih u vrtiću kroz naše fotografije i zajedniča umjetnička djela, koja mama brižljivo čuva od prvog dana, i trudiću se da što češće svratim samo da te zagrlim i poljubim.
Draga moja učiteljice,
Veliko je zadovoljstvo imati tebe na putu odrastanja.
Tvoj V.

Savršeno mi ne uliva povjerenje

Plastično! To je asocijacija koja mi se sve češće javlja u svakodnevnom funkcionisanju. Osjećam nelagodu zbog toga. Polusvjesno bježim, trudeći se da ne pređem u drugu krajnost.
U prodavnici, na pijaci, voće i povrće kao iz časopisa, identičnog, gotovo savršenog oblika, krupno, sjajno. Imam potrebu da provjerim da li je zaista plastično.
Pored mene na kasi mlada mama sa ćerkicom, obje kompletno sređene. Lijepo za vidjeti, ali onda mi i tu sliku naruši okretanje mobilnog telefona, pućenje obje u pravcu kamere i glasno izgovoren zaključak da je odličan selfi.
Otvaram vrata svog vremešnog automobila, kojem su se pojavile bore u vidu poneke ogrebotine i koji nije stigao da se istušira, mada mu je vrijeme, pa se tragovi kiše mogu primjetiti na staklima, a pored mene se parkira uglancani džip, koji koristi kvalitetnu kozmetiku, pa mu se ne ocrtava ni jedna bora, a i njegov lim je previše mlad za to. Iz džipa izlaze tata i sin, ne stariji od četiri godine. Zapravo, tata izlazi, a sin trčeći pokušava da ga stigne i povećavajući ton, onako zadihan, pokušava da mu skrene pažnju, dok je tatin pogled spušten i usmjeren na displej »pametnog« telefona preko koje prelazi palcem desne ruke.
Nakon svih završenih obaveza za taj dan, odlučih da dam sebi malo oduška pred odlazak na spavanje. Previše umorna sam bila i svjesna da bih već nakon dva pročitana reda knjige zaspala. Za TV nijesam bila raspoložena, u posljednje vrijeme serije i filmovi mi ne drže pažnju, valjda zbog premora nedostaje i koncentracija, a nijedne emisije po mom ukusu, uglavnom, nema u to doba. Baterija na telefonu je zapištala, pa sam odlučila da je dokrajčim i da bacim pogled šta se dešava u virtuelnom svijetu.
Kad tamo, opet plastika, i to više nego bilo gdje drugo. Sve ispeglano sa ružicama, mašnicama, srdašcima.
Između serije fotografija djece, sređene po posljednjoj modi, javljaju se fotografije iz noćnog provoda roditelja. Sve se može, sve se stiže, a ja nikako da rasporedim ova moja 24 sata na pravi način. Ma koliko se trudila, uvijek mi se čini da sam na nekom polju zatajila, a najviše me grize savjest ako mi se taj osjećaj javi za onaj dio koji se odnosi na pažnju poklonjenju djeci u toku tog dana.
I onda se zapitam, da li su nas društvene mreže načinile takvima ili smo mi takvi zaista, pa su nam društvene mreže bile potrebne da kao pozornica za izvođenje predstave u kojoj ćemo živjeti životom kakvim bismo željeli?!
Počela sam da izbjegavam sve što ima veze sa plastikom, u domaćinstvu, igri, radu,…
Rekla sam već da sam jedna od onih mama, ali sam, takođe, i jedna od onih žena, koje u prodavnici biraju primjerke voća i povrća koji nijesu savršeni, jer mi nekako, opravdano ili ne, djeluju više kao domaći. Idealno ne postoji, u bilo čemu, pa mi ono što izgleda kao savršeno ne uliva povjerenje.
Iznerviram se, imam dobre i loše dane, povisim ton, ponekad neprimjereno reagujem, možete me zateći i zbunjenu, i ja ne bježim od toga.
Imam utisak da je jako naporno glumiti da smo nešto što nijesmo, samo zarad divljenja, prihvatanja, podrške okoline, i to one koja nije iskrena. A, najmanje što želim je da način razmišljanja moje djece usmjeravam u tom pravcu da bude uklopljen u jednu lijepu i šarenu, ali praznu plastičnu kutiju.

Roditelj umiješan u dječije sukobe

Draga mama, sve smo mi iste u ljubavi prema svojoj djeci. Nijanse nas dijele, ne kao posljedica razlike u jačini emocija, nego kao rezultat drugačijeg pristupa.
Tebi ne moram objašnjavati onaj poseban, osjećaj, neuporediv sa bilo čim, kada se pojavi druga crtica. Tebi je poznata trema i nestrpljenje koje obuzima pred prvu i svaku narednu ultrazvučnu kontrolu. Proživjela si jedinstven osjećaj kada te istovremeno obuzimaju iščekivanje, strah i sreća u susret najvažnijem trenutku u tvom životu kada se plačem oglasi biće kojem si udahnula život. Tebi je znan umor koji ne bi mogla podnijeti pod drugačijim okolnostima, kada tijelo hoće da se preda, a duh ga podiže i hrabri, jer imaš razlog života vrijedan, zbog kojeg ne smiješ posustati. Ti si, kao i ja, noćima bila budna pretražujući internet stranice ne bi li našla čudotvorni lijek protiv grčeva i bolnog izbijanja zubića. Ti si plakala sa tvojim djetetom prvog dana u vrtiću, jer je tebi, više nego njemu, smetalo to odvajanje. Ti si ta koja na svakom mjestu sa ponosom ističe da ti je životni cilj da izvedeš svoje dijete na pravi put. I treba! Svima nama je to cilj. Ne želim da mislim da može biti drugačije. Biramo različite načine, imamo različite poglede, ali nam je cilj isti.
Udaljene smo nekoliko metara dok se naša djeca, iako se ne poznaju, igraju u parku. I to je jako lijepo, našli su zajedničku zanimaciju koja ih je povezala. Nastao je nesporazum među njima. Ni prvi ni posljednji, sada uče kako da se suočavaju sa konfliktnim situacijama. Ja sam odabrala da sačekam, da se ne miješam na prvu loptu, da pratim situaciju sa istinskom nadom da će djeca već za minut-dva prevazići ovaj bezazleni nesporazum i zaboraviti uzrok neslaganja nastavljajući igru kao da ništa nije bilo. Jer, to su djeca, nijesu spoznali potrebu za osvetoljubivošću i premalo dana je za njima da bi mogli biti zlopamtila. Mislila sam da i ti ideš istim rezonom, ne znam zašto, pogriješila sam. Vjerujem da je dobro da djeca sama pronađu način da se dogovore ko će prvi držati loptu. Ali, ti, mama, ustala si i umješala se u njihovu igru, u njihov pokušaj da sami izađu na kraj sa situacijom, da možda sami pronađu način da riješe konflikt što bi im, tako malima, bila važna lekcija u životu, jer sada se postavljaju temelji. Nastupila si svađalačkim tonom prema jednom djetetu. Loš primjer, draga mama, prvenstveno za tvoje dijete. Danas ova, sjutra neka druga, pa treća slična situacija, sve se čine nevažnim pojedinačno, a zajedno predstavljaju model ponašanja koje će tvoje dijete nesvjesno usvojiti. Kako da nauči da na miran način prevaziđe konflikt, ako mu to ne dozvoljavaš i učiš ga suprotno?! Kakve emocije će se kod njega javljati kao posljedica svega?! Kažeš da želiš da ga naučiš da se izbori za sebe kako ga u životu ne bi »gazili«. Razumijem te sasvim. Niko od nas ne želi ni da pomisli da bi njegovo dijete moglo biti žrtva maltretiranja. Prva ja bih reagovala da se to desi. Ali, zar treba od svog djeteta napraviti nasilnika da bismo to izbjegli?! Dok god su krajnosti jedine opcije o kojima razgovaramo nijesmo na dobrom putu. Sigurna sam da bi djeca uveliko igrala neku novu igru da nijesu prekinuta intervencijom nas odraslih, koji, zbog pogrešnog načina razmišljanja da će se događaji razvijati onako kako mi očekujemo, ne prihvatajući mogućnost da možda može biti drugačije, reagujemo neadekvatno.
Draga mama, ti si ostala na klupi namrštenog lica, jer izliv negativnih emocija ne prenosi se samo na onoga kome je upućen, već najvećim dijelom ostaje na svom izvoru. Nijesi bila raspoložena za igru sa svojim djetetom, ali si mu pokvarila onu koju je započeo sa svojim vršnjakom. Ostavila si ga da sam štapom čeprka po pijesku i da te svakih dva minuta pita kada ćete kući.
Ne krivim, ne osuđujem, jer nemam pravo. Imam i ja slične zaštitničke porive, i te kako, imam. Nekada se jedva uzdržim da ne pokušam olakšati svom djetetu neku situaciju, naročito u socijalnim kontaktima. Ali, učim da procjenjujem, da pratim i da se ne uključujem ako nije neophodno. Tu sam ako zatreba, ali ma koliko željela da se umiješam, uzdržim se, imajući na umu benefite i nedostatke mog arbitriranja u prvim koracima moje djece preko trnovitog puta društvenih kontakata.

Mali praznični rituali ili netipična osmomartovska čestitka

Kao dijete sam sa ushićenjem čekala sve praznike. Od svega sam željela napraviti feštu. Pred svaki važan događaj osjećala sam tremu, uzbuđenje, nijesam mogla zaspati, provodila sam te dane u posebnom, euforičnom raspoloženju. Taj osjećaj sam ponijela iz svoje porodice, jer su, naročito moj rođendan, obilježavali kao nešto specijalno, od izuzetne važnosti. Kroz takva osjećanja pamtim praznike u svom djetinjstvu.
Nijesam željela svojoj djeci da nametnem bilo šta, ali, priznajem, trudila sam se da im za svaki praznik stvorim neku posebnu atmosferu. Toplina i uzbuđenje, neki mali rituali, mislim da doprinose stvaranju divnih sjećanja koja dobijaju na važnosti onda kada ovi njihovi dani djetinjstva budu iza njih i kada oni budu svojoj djeci stvarali specijalne uspomene.
Mart je za mene bio poseban mjesec. Rođendan se nadovezuje na Međunarodni dan žena. Uzbuđenja na pretek. Od februara je počinjala da me obuzima trema pri pomisli da se približavaju ta dva značajna dana, jedan kada se svi trude mene da usreće i drugi kada se ja trudim to isto drugima da učinim. Još uvijek mi je izuzetno živo sjećanje na tu ushićenost koju sam proživljavala.
Danas, sve to izgleda drugačije. Ne mogu reći da mi je rođendan ili 8. mart kao i svaki drugi dan, naročito zahvaljujući mojim divnim bićima koja se trude da ih učine posebnim. Ipak, euforija je promijenila vrijeme svog javljanja. Istog intenziteta, u istom obliku, prebacila se na dva druga datuma, dva najvažnija dana u mom životu – rođendane moje djece. Uoči ta dva datuma, osjetim se kao nekada kada sam bila dijete, sa istom onom tremom i uzbuđenjem.
Primjećujem da i oni tako doživljavaju svoje rođendane i druge značajne datume. Mi, kao njihovi roditelji, prenijeli smo na njih taj osjećaj i način na koji posmatraju obilježavanje značajnih datuma. I, ne žalim. Ne smatram to opterećenjem, ne mislim da je nametanje bilo čega, vjerujem da time na pravi način doprinosimo izgradnji njihove ličnosti, prvenstveno u emotivnom smislu. Nije stvar u darovima, torti iz bajke, ili ne znam već čemu. Mnogo važniji je onaj nematerijalni aspekt, osjećaj čiju je vrijednost nemoguće izraziti u novcu. Potvrda toga su mi okice koje sjaje srećom, skakutanje po kući kojim izražavaju neizmjerno zadovoljstvo, iskreni i jaki zagrljaj na kraju dana kojim nam daju do znanja da su uživali i da smo uradili pravu stvar. Bolje i veće priznanje od toga ne možemo dobiti.
Dakle, nije stvar u sadržini dara ili u povodu, radi se o nečem mnogo kompleksnijem. Riječ je o tome da umiju da se raduju, riječ je o spremnosti i potrebi da drugog učine srećnim i da u tome pronađu zadovoljstvo, o iskrenosti kojom izražavaju svoju sreću… I nije u pitanju puko vezivanje za datume, ali uvjerena sam da, ako imaju potrebu da nekom uljepšaju praznični dan, imaće osjećaj da drage ljude čine srećnim i bez očiglednog povoda.
Zato, drage moje mame i tate, naša je misija da od naših prinčeva napravimo džentlmene, a od naših princeza dame. U tom cilju, važno je da znaju značaj darivanja sa i bez povoda, ali i primanja poklona sa zahvalnošću koja jednako usrećuje onoga koji daruje, bilo da se radi o lijepom gestu, ukazanoj pažnji, iskazanoj ljubavi ili buketu cvijeća.

Pravi prijatelj je dar života

Moja djeca su u uzrastu kada stiču prve prijatelje, uče da se druže, da dijele, da djeluju u kolektivu. Svjesna sam da će kroz život nailaziti na ljude sa kojima će se manje ili više razumjeti, neki će ih razočarati, a neki će im biti pravi prijatelji. Ovi posljednji se dokazuju na jednom dugotrajnom i teškom ispitu. Taj ispit položi veoma mali broj ljudi. Ali, oni koji ga polože vrijede za hiljade.
Iz tog razloga, izuzetno je mali broj ljudi koje nazivam svojim prijateljima. Za mene je prijatelj ono lice kojeg se sjetimo pri pomisli na svaku važniju životnu situaciju, ona osoba koja je prva nazvala i došla da čuje lijepe vijesti, ona osoba koja je nastojala da nas utješi kada smo mislili da nema nade, ona osoba koja je zaslužila povjerenje i ključeve za sva vrata iza kojih se kriju naše tajne, misli, osjećanja. To je ona osoba koju prvu nazovete kada ste srećni ili kada vam je teško. I, to je ona osoba, sa kojom znate da neće biti poremećene relacije bez obzira na to što se nijeste uspjeli javiti danima.
U letu, rastrzana između obaveza na poslu, spremanja obroka, sređivanja garderobice, pričanja priče za laku noć, nastojanja da otkrijem uzrok povremenom, naizgled ničim izazvanom, nezadovoljstvu i plaču, ugrabih da pošaljem četiri riječi putem sms-a svojoj prijateljici.
»Kako ste? Šta radite«, štura, a sveobuhvatna pitanja. Znam da je i ona rastrzana obavezama, pa ne želim da joj pišem »romane« koji oduzimaju dragocjeno vrijeme. A, željela bih joj toliko toga reći. Svakog dana, kada se desi nešto manje ili više značajno, ili kada mi, tek onako, padne nešto na pamet, poželim da joj ispričam. Ali, uvijek nešto iskrsne, uvijek nešto omete.
Prije par godina, vjerovatno ne bih mogla povjerovati da će mi životni tempo biti takav da neću uspijevati da pošaljem poruku, a kamoli da nazovem i da se vidim, makar svakog drugog dana sa osobama koje mi znače. Ali, dan za danom u trku za obavezama koje nameće svakodnevica, vrijeme proleti. Često se nađem zbunjena pred činjenicom da je od nekog događaja koji je meni tako blizak, prošao dug vremenski period. Imam osjećaj da prolijećem kroz dane, mjesece i godine.
I, onda ugrabim, taj mali, ali za mene poseban trenutak. Pošaljem poruku sa dva pitanja koja znače mnogo više, iza kojih se krije sve ono što želim znati. Posebno je važno što to biva prepoznato i što mi je uzvraćen odgovor koji odiše nedostajanjem. Fizički nas dijeli pedeset kilometara, a emotivno smo tu jedna pored druge.
Nema zamjeranja, nema osjećaja udaljenosti, samo ogromna želja da konačno pronađemo vrijeme tokom kojeg ćemo moći ispričati sve one drugima nebitne, a nama važne i zanimljive stvari.
Korjeni našeg prijateljstva sežu u rano djetinjstvo. Iz tog razloga znam da moja djeca upravo sada stiču nekog životnog prijatelja. Godine koje su pred njima učiniće da se sa mnogima raziđu, a oni koji ostanu biće im jedan od najljepših darova života.

Osjećaj koji (ni)je izgubljen

U podužem redu u hodniku zdravstvene ustanove, stoji žena u odmakloj trudnoći i čeka red. Ispred nje su mladi i stari, pored nje na klupama sjede uglavnom žene. Ne primjećujem da iko ima namjeru da se pomjeri, da je propusti, pa ni da pita da li može izdržati. Neki su našli društvo i već, neprimjereno se smijući, ćaskaju o ko zna čemu, bez osjećaja nelagode. Drugima je, bar bi se reklo, malo neprijatno, ali tog osjećaja se oslobađaju gledajući u ekran svog mobilnog telefona. Treći povremeno pogledaju, pa skrenu pogled, pa pogledaju, kao da žele reći da znaju da bi trebalo propustiti trudnicu, ali kad se već niko drugi ne sjeća, nema potrebe ni oni to da čine. Jasno, da niko tu nije došao zbog zabave i vjerovatno bi svi voljeli biti na nekom drugom mjestu u tom trenutku. Ali! Propustiti ženu, kako bi nju i bebu zaštitili od izloženosti virusima, kojih tu nesporno ima na pretek, i time sačekati tri minuta duže, ne vidim da može naškoditi. Ja joj ne mogu pomoći jer sam iza nje, ali sam joj prišla i pitala je zašto ne prođe naprijed, niko nema pravo da je vrati. Ona se samo zahvalno nasmijala, slegnula ramenima i rekla: »Neka. Sačekaću«. O, kako sam je razumjela u tom trenutku!
Ja sam bila ona prije dvije godine u istom ovom hodniku. Samo što je red bio duži. Ili se meni tako čini, jer sam se u pojedinim trenucima pitala da li ću moći izdržati dok dođe red na mene. Ispred mene je bilo mlađih djevojaka, čula sam čak jednu kako govori da je došla samo da prekontroliše krvnu sliku, jer ima običaj to da radi s vremena na vrijeme. I nikom nije palo na pamet da me ponudi da sjednem, a kamoli da me pusti prije sebe. Ni meni nije palo na pamet da napravim te odlučujuće korake i iskoristim svoje pravo prvenstva. Tokom prve trudnoće, jednom sam se usudila to da uradim, i od tada mi se čini lakše čekati, jer nijesam tip koji će bez stresa podnijeti pogrde upućene iza leđa, naročito u tom periodu kada hormoni vladaju i kada jedan pogled može dovesti do višesatnog plača. Onda su mi rekli da su medicinski radnici bili dužni da me propuste. Ne treba krivicu svaljivati na njih, a prati je sa svojih ruku. Oni bi to sigurno učinili da su bili u prilici da vide strukturu reda. Oni su obavljali svoj posao, a valjda bi trebalo da je na savjesti onih koji stoje u redu da propuste trudnice i starije. Valjda?!
Sjetila sam se i drugih brojnih situacija, kada niko nije pridavao značaj tome što sam u drugom stanju, iako su svi bili u zavidnoj snazi, ali i žurbi za svojim obavezama, koja im nije dozvoljavala da pokažu bar malo razumijevanja. Sumirajući sve utiske došla sam do zaprepašćujućeg zaključka. Zaključka koji se odnosi isključivo na mene i moje iskustvo, da se ne razumijemo pogrešno. Naime, najmanje razumijevanja za trudnicu, tj.konkretno mene pokazivale su žene. Upravo one koje bi trebalo najbolje da razumiju taj osjetljivi period. Ako je bilo situacija u kojima je iskazano razumijevanje prema meni-trudnici, to je bilo od strane muškaraca ili djevojaka. Vođena logikom, pomislila bih da žena koja je prošla period trudnoće trebalo bi da ima najviše razumijevanja za onu koja se trenutno nalazi u tom stanju. Međutim, ja nijesam naišla na potvrdu opravdanosti takvog načina razmišljanja. Tješim se da je to samo sticaj okolnosti i da je to samo moje iskustvo, koje se ne može generalizovati.
Na kraju, da pojasnim, nikada svoju trudnoću nijesam doživljavala kao stanje nesposobnosti. Naprotiv! Nekada sam bila i spremnija za bilo kakvu aktivnost, nego mimo trudnoće. Ali, sve što sam napisala odnosi se na opšte nerazumijevanje. Gdje se izgubila empatija? Pitala sam se dok nijesam vidjela onu trudnicu sa početka priče da prelazi prag tih toliko udaljenih vrata. Skoro da je stigao red na nju, kada je jedan stariji gospodin propusti ispred sebe. To su maniri, valjalo bi se ugledati.

Prirodno je prirodno, ali "carski" nije bauk



Puno se govori o prednostima i manama carskog reza. U nekim slučajevima žene nemaju izbor, u drugim željele bi carski rez kako bi izbjegle porođajne bolove.
U medijima, često, u cilju ukazivanja na prednosti prirodnog porođaja, odnosno odvraćanja žena od ideje da se porode carskim rezom ako nije neophodno, ide se u drugu krajnost.  Čitala sam tekstove u kojima su iznijete samo negativne strane carskog reza. I onda se zapitam, da li se prilikom njihovog objavljivanja vodi računa o nama, ženama koje nijesmo imale, odnosno nemamo mogućnost izbora?! Ovdje bih posebno pomenula buduće mame, koje znaju da je pred njima carski rez, ali još uvijek ne znaju kakvo je to iskustvo, šta ih očekuje… Zar ih ne bi trebalo o svemu obavijestiti na suptilan, izbalansiran način, i o prednostima i o nedostacima?! U pomenutim tekstovima, one nijesu ciljna grupa i potpuno je zanemaren uticaj na njih onog što je napisano.
Istina je da svaka žena nosi svoje iskustvo. Ja govorim sa aspekta žene koja je imala dva medicinski indikovana carska reza.
Ne znam kako izgleda prirodni porođaj. Ne umijem prepoznati prave kontrakcije. Nijesam iskusila porođajne bolove. Znala sam dva dana unaprijed datum kada ću se poroditi. Prošla sam pripreme, uveli su me u salu, zaspala sam, probudila se, osjećala sam bolove u predjelu reza, imala sam mučnine i groznicu nakon anestezije, ali to je trajalo veoma kratko, iste večeri počela da ustajem, već narednog dana sama odlazila do toaleta, i poslije par dana sam se osjećala kao da nijesam bila podvrgnuta hirurškoj intervenciji. Ukratko to bi izgledalo tako.
Ipak, ni jedna majka neće na ovakav način opisivati svoje iskustvo. Nebitno koliko je godina prošlo, taj osjećaj se ne može promijeniti. Sa jednakom emocijom pričam o svojim iskustvima sada, kao i prije par godina. Osjećam samo zadovoljstvo dok se prisjećam, znam da sam kratko imala bolove, manje nelagodnosti koje sam navela, ali to je toliko zanemarljivo i nebitno u mom sjećanju naspram svega onoga što je uslijedilo.
Nije važno da li je prvi ili svaki naredni porođaj, trema je neminovna. Znala sam šta me očekuje, s nestrpljenjem iščekivala, po ulasku u deveti mjesec činilo mi se svakog dana ću dobiti bolove. Dan za danom, odlazila sam na spavanje sa mislima da će to konačno sjutra biti. Približavao se termin, a bolova nije bilo. Ustvari postojao je pritisak, neko probadanje, realno ili umišljeno, tek svakog dana sam bar jednom kontaktirala svog doktora. CTG nije pokazivao kontrakcije, iako sam ja to željela. Bližio se termin porođaja i zakan je carski rez. Željno iščekivani trenutak je bio tu, a trema sve veća. U trenutku saznanja konkretnog termina javljala su mi se pomiješana osjećanja. I dalje sam jedva čekala da se to desi, a pošto je već bilo izvjesno, opet bih možda imala ideju da se sve malo prolongira, iako sam znala da ne može. Konfuzija u mislima i osjećanjima, karakteristična za trudnice, bila je prisutna u svom punom sjaju. Još se živo sjećam svakog detalja, pripreme, pitanja koja mi je anesteziolog postavio u sali, olakšanja kada sam vidjela svog doktora, trenutka kada su i stavili masku na lice, osjećaj pospanosti, ….. i dozivanje mog imena. Znam da su mi oči otvorene, ali ne uspijevam da sklonim maglu. Još uvijek ne znam gdje sam, ali pokušavam odebljalim jezikom da pitam da li je sve prošlo dobro. Već nakon sat mozak je bio potpuno bistar, razgovarala sam sa sestrama i doktorom. Nakon dva sata započela sam priču sa cimerkom. Uveče uz napor i pomoć medicinske sestre ustala sam i napravila par koraka. Narednog jutra ustala sam sama, držeći se za krevet čekala sam par minuta da vidim da li sam spremna i potom digla sidro, razvila jedro i bez pomoći grabila niy hodnik. Već po izlasku iz bolnice nije bilo nikakvih tegoba osim blagog zatezanja u dnu stomaka. Dakle, ukoliko sve protekne kako treba, oporavak nakon carskog reza nije predug, nije bolan, nije strašan.
Za mene, najveći nedostatak kod porođaja carskim rezom je taj što nijesam vidjela svoju djecu odmah po rođenju. Nijesam tražila spinalnu anesteziju, jer dvadesetčetvoročasovno strogo mirovanje nakon intervencije, činilo mi se još nepovoljnijom varijantom. Ovako su mi bebu donijeli nakon par sati. Odmah se započelo sa uspostavljanjem dojenja.
Nakon carskog reza u bolnici se ostaje duže nego nakon porođaja prirodnim putem. U prvom trenutku to može izgledati kao otežavajuća okolnost, međutim za to vrijeme se oporavite taman toliko da po izlasku iz bolnice možete na pravi način da se posvetite svojoj bebi.
Drage mame, ono što je prirodno uvijek je bolje, ali ako ne može tako, ne brinite, ne plašite se, bićete spremne da odgovorite najvažnijem pozivu u životu na pravi način, jer vam je vaša majčinska ljubav pokretač. Sve prednosti i mane i jednog i drugog načina porođaja gube na značaju onog trenutka kada uzmete svoje čedo u ruke. Zato, uživajte u trudnoći, ne dozvolite da vam najljepši i najradosniji period u životu remeti bilo kakva priča sa stane, sve što vam je potrebno nosite u sebi.

Majčinski instinkt

Pravila i običaji, željeli ili ne, prate nas u stopu. Neke prihvatamo kao podrazumijevajuće. Od drugih se pokušavamo (ne)uspješno skloniti, a neki su nam potpuno neshvatljivi. Kako god, tu su. Na svakom koraku.
I sama sam, neka svjesno ili nesvjesno, prihvatila, valjda zato što se ne kose sa mojim načinom rezonovanja. Ipak, neka, ma koliko zbog toga ja bila čudna pojedincima, nijesam mogla prihvatiti.
Moju djecu od prvog dana, dakle od izlaska iz bolnice i završetka posjete patronažne sestre, kupala sam ja. Uz sve poštovanje starijim i iskusnijim članicama uže i šire porodice. Osjećala sam se dobro, imala sam želju, i to sam radila ja! Nije blisko mom načinu rasuđivanja da to treba da radi neko drugi, jer nijesam imala zdravstvenih problema i nijesam mogla da prihvatim da to ne radim ja, jer prosto treba neko drugi. Iz kog razloga treba neko drugi, a ne ja?! Odgovora nema, tek pokušaj koji liči na: Jednostavno, uvijek je bar u početku neka starija i iskusnija žena kupala novorođenčad. Bez konkretnog razloga, eto, valja se. A, ja eto, smatram da se ponajviše valja da majka, ukoliko se osjeća dobro, uživa u tom divnom činu od samog početka. Još se topim kada se sjećam svih detalja, od same pripreme, slaganja peškira, pelena, benkica, kupke, kreme,… pripreme vode da bude baš onakva kakva treba, preko uzimanja malog života u ruke, toliko malog da se čitav postupak može izvesti držanjem preko jedne ruke. A, onda onaj slatki glasić koji negoduje zbog toga što voda prelazi preko glavice. I osmijeh zadovoljstva i zahvalnosti kada, nakon kupanja i sušenja, na red dođe mazanje kremom i masaža. To su momenti koji se urežu u pamćenje i u srce za cijeli život. I nije isto ako, bez valjanog razloga, posmatrate nekog kako to radi i kada ste vi glavni u toj priči.
Svoju djecu sam dojila uprkos problemima sa mastitisom koji su se ponavljali. Takođe, uprkos preporukama da bi za mene bilo bolje da bebu naviknem na flašicu. Odlučila sam da se ne predajem, da pokušavam, sa nadom u uspjeh. I uspjela sam. Slušala sam razne priče o kasnijim mogućim posljedicama mastitisa. Vodila sam se mišlju da isto to što mi navode kao moguće posljedice mastitisa, može da me zadesi i iz drugih razloga. Sve faktore ne mogu eliminisati, pa zašto bih onda radila to upravo sa dojenjem, koje predstavlja takvu blagodet za moju djecu. Izborila sam se sa mastitisima. Izborila sam se i sa hiljadu pitanja i potpitanja, začuđenim pogledima zato što vodim računa šta unosim u organizam jer dojim,…Nastavila sam sa dojenjem.
Kada beba plače, postoji rečenica koju mnogi izgovaraju u funkciji savjeta, a više mi djeluje kao nešto što se ponavlja bez puno promišljanja. »Pusti, neka plače, širi pluća«, »Ako budeš uzimala svaki put kada zaplače, navići će se na ruke«,… A, ja sam, vođena materinskim instinktom, uzimala djecu svaki put kada zaplaču. Jedno je tražilo manje, drugo više, ali koliko su tražili, ja sam pružala. Nekada možda i više, od želje da mi budu u naručju. Da se razumijemo, ponekad je bilo kolebanja. Nije da u nekim situacijama nijesam razmišljala koliko su ovakvi savjeti opravdani, naročito kada je nošenje bebe trajalo po nekoliko sati. Ali, opet sam reagovala na svaki plač. Nekada istog trenutka, nekada poslije minut, nekada dva, ali nikad duže od toga. To je bilo, jednostavno, jače od mene.
I, nijesam ja, zbog svega ovoga ni malo posebna. Ista sam kao i većina drugih majki koje se svakodnevno susrijeću sa ovim savjetima. Upravo zbog njih ovo i pišem. Treba da znaju da su mnoge od nas prošle ono što one sada prolaze, naročito kada je prvo dijete u pitanju. Saslušajte sve savjete, a primjenjujte samo one za koje vam vaš majčinski instinkt govori da su dobri za vaše dijete.

Ne radite nešto samo zato "što tako treba"

»Mama, ja bih da kupim S. cvijet.«, nakon duže ćutnje, udubljen u crtanje, oglasi se moj sin. »Lijepo, dušo, a zašto ti je to sad palo na pamet?«, pitam po malo zbunjena, jer je želju izrazio potpuno neočekivano. »Pa, uskoro će Dan zaljubljenih«, reče iznenađen mojim pitanjem. »Šta si ti dobijala u vrtiću za Dan zaljubljenih?«, postavi pitanje nakon kojeg se ja zadubih u misli.
Za Dan zaljubljenih sam čula tek po izlasku iz srednje škole, čini mi se. Taj praznik se u mom djetinjstvu nije pominjao, bar ne u mom okruženju. Postojale su simpatije, ali ni jedan praznik u njihovo ime.
Sada, februar boje crveni tonovi, srca nam mašu iz izloga, časopisa, sa portala, nude nam se najslađi i najoriginalniji pokloni,… i obilježava se Dan zaljubljenih. Lijepo. Zbog povoda, prvenstveno. Plašim se samo da se popularizovanjem praznika ne udaljavamo od smisla i suštine, da ne dođemo do toga da ga obilježavamo tek da ne budemo van tokova.
Razmišljam i o tome kako se zaljubljenost nekada pokušavala prikriti. Ne kao nešto nedostojno ili nešto što nije lijepo, već upravo kao nešto uzvišeno, vrijedno čuvanja, prikriveno od mnogobrojnih pogleda da ne naruše ljepotu tog osjećanja.
Danas je sve mnogo transparentije. Novo vrijeme, nova pravila. I sve je to dobro i lijepo dok se mijenja samo forma, a suština ostaje ista. Kada je iskrena emocija vodilja, lišena sebičnosti i neukroćena egom, ne postoji pogrešan način da se pokaže. Prikriveno, bojažljivo, nenametljivo stavljanje do znanja ili nedvosmisleno i otvoreno priznanje postojanja iste, stvar je izbora.
Moje razmišljanje je podstaknuto time da ne bih željela da moja djeca rade bilo šta, samo zato što tako treba, jer to nameće okruženje, bez razmišljanja i istinske želje i potrebe, bez unošenja misli i osjećaja u to.
I dok moje misli velikom brzinom prelaze relaciju prošlost – sadašnjost, dok pokušavam da analiziram i dokučim da li je bolje nekada ili ovo sada, slatki glasić me obavještava da se ipak nalazimo u sadašnjem trenutku i da je sve tako kako treba biti. Čista emocija ne mijenja svoj oblik i snagu bez obzira na spoljašnje faktore.
»Mama, nešto razmišljam«, čuje se glas razuma. »Ako kupim cvijet, njoj će biti drago. Ali, cvijet će da uvene. Ona će onda biti tužna, a i ja. Zato sam se sjetio da nacrtam cvijet. On neće moći da uvene«.
I tada shvatim, ne mogu kombinovati prošlost i sadašnjost kako meni odgovara, ali mogu postaviti osnove i dati smjernice za pravac razvoja rezonovanja koji će moja djeca imati, a oni će dalje već znati da ga dograđuju.

Roditelj posmatran iz ugla djeteta i obratno

Do nas, više nego ikada, gotovo svakodnevno, dolaze priče, za koje ne želimo da vjerujemo da su istinite. Svaka naredna užasnija od prethodne. Neke stvarne, neke izmijenjene, neke izmišljene, ali potresne. Ma koliko se trudili da ih izbjegnemo, one uvijek pronađu put do nas i prodrmaju nas iz korjena.
Poslije prvobitnog šoka, nerijetko i prolivenih suza, pokušaja da se saberem, nastupa faza preispitivanja, pa i kritikovanja sebe same. Osjećam krivicu zbog svakog povišenog tona upućenog svojoj djeci. Žalim zbog neke postavljene zabrane, iako je bila zaslužena. Boli me nedostatak vremena koji je u jednom trenutku rezultirao ne pružanjem apsolutne pažnje. Preispitujem organizaciju i ispunjenost vremena koje provodim sa djecom, koliko sam im posvećena, da li je to dovoljno, možda bi im bilo potrebno više?! Imam grižnju savjesti zato što provode veliki dio dana u vrtiću, iako je evidentno da im to ne smeta…
Muči me hiljadu pitanja. A, odgovora niotkuda. Ne umijem sebi dati odgovor na najveće i najteže pitanje. Niko sa strane mi ne može dati. To što se nekom činim kao dobra majka ne mora značiti da i jesam. Ili, to što se neko ne slaže sa mojim metodam vaspitavanja, ne znači nužno da su pogrešne. Posebnost odnosa koji postoji između majke i djece ne dozvoljava ma kome ispravan i kompletan uvid u tu specifičnu i kompleksnu mrežu emocija. Uzajamna očekivanja su tu potpuno drugačija od svih ostalih emocija i veza. Ne govorim samo o snazi, već o specifičnosti.
Živo sam biće, nesavršeno, dakle, griješim. U odnosu sa svojom djecom, uvijek iz najbolje namjere. Nadam se samo da su to one greške zbog kojih postoji ona čuvena »zbog nečega je to dobro«. Znam, kao i sva djeca, nalaziće mane i zamjerke po mnogim osnovama. U jednom periodu svog života misliće da je sve trebalo drugačije. Kada i sami postanu roditelji, sve će im se samo reći. Tek tada će biti u stanju da me razumiju. Ali, kroz sve te životne periode, kroz sve te promjenjive poglede i stavove prema mom vaspitnom metodu, samo jedno mi je važno – da u svemu, i onome što smatraju ispravnim i onome što smatraju pogrešnim, prepoznaju ljubav, beskrajnu ljubav koja se nalazi u osnovi svake misli, postupka i odluke.

Ne mogu se djeca knjiški vaspitavati

Sve ono što sam znala, u šta sam bila sigurna, sve što nije izazivalo ni trag sumnje, sve je nestalo, a da ni sama nijesam svjesna kada.
Moja drugarica, koja se još nije ostvarila u ulozi majke, danas je imala jednu nesvjesnu, kratkotrajnu reakciju, ali za mene važnu, jer me je vratila par godina unazad, podsjetila i navela na razmišljanje. Njen namrgođen izraz lica i pogled usmjeren u pravcu djeteta koje, na ulici, uporno vrišti iz samo njemu znanog razloga, bio mi je dovoljan da shvatim, odnosno da se podsjetim iste one misli koju sam ja nekada imala u takvim situacijama. Nije ona ni namćor, niti osoba koja ne voli djecu. Ona je samo osoba koja još nije upoznala onu vrstu ljubavi koja, i za takvo dječije ponašanje, nalazi opravdanje usred nemoći da bilo šta promijeni.
Uvijek sam mislila da ja to nikada ne bih mogla dozvoliti svom djetetu, da, ma kako malo bilo, uvijek postoji način da se takvo ponašanje suzbije, samo je važan čvrst stav. Nekada su se moji stavovi skoro potpuno poklapali sa svim onim mišljenjima i savjetima iz stručne literature. To mi je ulivalo sigurnost u sopstveno rasuđivanje, odlučnost i uspješnost u sprovođenju »knjiškog« vaspitavanja djece.
A, onda sam dobila svoju djecu. Dva anđela sa njihovim »bubicama«. Sa njima se rodio i drugačiji pogled na čitav svijet, pa i na ista ona načela koja sam sama postavila.
Postepeno, neosjetno udaljavali su me od mojih principa. Nijesam bila ni svjesna toga, sve dok nijesam shvatila da ne uspijevam da izađem na kraj sa svim onim situacijama koje su mi nekada djelovale kao lako rješive. Čvrst stav, autoritativan ton, ne daju uvijek rezultate, iako tako piše u knjiigama. Djeca su senzitivnija nego što možemo pretpostaviti. Osjećaju našu emociju, osjećaju tu »slabost« koju imamo kada se radi o njima.
Na umu su mi dvije situacije koje nose zabranu. Dva »ne« sastavljena od istih glasova, ali potpuno različita. Ne koje izgovaram kada vidim da dijete ide prema nekoj opasnosti. To je odsječno nene koje ne dozvoljava raspravu.
Postoji i ono drugo ne, koje izgovaram jer bi to tako trebalo, a na ivici sam da popustim, jer znam da ću time učiniti veće zadovoljstvo djetetu, nego što bih mu eventualno mogla nanijeti neku štetu. To je onone koje dolazi kao odgovor na pitanje da li može dobiti jednu čokoladicu poslije ručka. Dijete dobro zna da će lako to ne pretvoriti u da. Ne zato što je tako svakog dana, zato što su loše postavljene granice, već zato što osjeća moje kolebanje. Kada ručak nije pojeden nakon ne nema dalje priče na tu temu. Dakle, djeca i te kako dobro prepoznaju pozadinu riječi i na osnovu toga dobro znaju šta im je činiti, odnosno ne činiti.
Granice moraju postojati. Bez njih bismo mogli govoriti samo o nevaspitanju i raspuštenosti. Ipak, isključivost u bilo čemu nije dobra. Znamo gdje treba »udariti« čvrsto ne, koje ništa ne može pomjeriti.
Ipak, postoje one delikatnije situacije u kojima je potrebno dosta mudrosti, »vaganja«, sagledavanja, procjene da bi se moglo valjano zaključiti da li držati zabranu ili podići rampu i kada. Najbolja vodilja je srce. Roditeljski instinkt je jednako dobra kočnica i za djetetove, kao i za naše želje. Kada se nasluti eventualna opasnost, ili makar nelagoda, po dijete, roditeljski razum i srce se lako saglase. Roditeljski alarm nikada ne griješi. Iz tog razloga, ne treba biti krut u obavljanju roditeljskih dužnosti. Ne mogu se djeca knjiški vaspitavati. Mora im se pristupati kao individuama. Svaka odluka, zabrana, dozvola, mora biti prilagođena konkretnom djetetu, jer ni djeca, potomci jedne majke i jednog oca, nijesu isti. Na nekog će zabrana djelovati stimulativno, prijekor edukativno, a nekog će dovesti do očajanja i uzrokovati potpuno suprotne reakcije od željenih.
Naučila sam da ne pretpostavljam, nego da sagledam, da ne očekujem, već da sačekam, da ne okrivljujem, već da razumijem i ukažem, i da volim bez zadrške, jer bolja vodilja od roditeljske ljubavi ne postoji.

Tu sam da bodrim

Draga moja djeco,
Još ste mali, ali kroz glavu mi prolaze misli, kojima, kao i svaki roditelj, teško uspijevam da se otrgnem. Polazi mi, još uvijek, za rukom da vas zaštitim od svega što bi moglo da vam poremeti mir, ali svjesna sam, kako odrastate to će biti sve teže.
Ne želim da vas držim pod »staklenim zvonom«. Znam da vas, za vaše bolje, moram pustiti da vidite, upoznate, shvatite, prođete, pregurate, ustanete i osnažite. Ali, me plaši taj put. Više nego ovaj moj.
Ne mogu birati ljude kojima ćete biti okruženi, mada vjerovatno bih, na osnovu iskustva, napravila neki prihvatljiv izbor. Ali, prihvatljiv za koga?! Za mene i moje kriterijume?! To nije ono što vi želite. Time ništa nećete naučiti. Kroz par loših izbora uspjećete sami da valjano izaberete, a ja ću biti tu da vas pokušam naučiti šta je to valjano, a šta ne.
Predstoji dug i naporan put. Put kojim prolazi svaki čovjek. Ne mogu sklanjati prepreke pred vama, ali vam mogu pomagati da ih savladate. Učila sam od najbolje, od svoje majke. Trudiću se sve da primjenim, čak i one metode koje su mi nekada bile krajnje nerazumljive i kojima nijesam vidjela svrhu. Mnoge sam smatrala i neopravdanim, a sada uviđam njihovu punu važnost. Ne mogu preplivati rijeku za vas, ali biću tu da bodrim, ako posustanete da vam pružim ruku, da kao sada, dok ste djeca i dok plivamo stvarnim morem, odmorite na mojim leđima i u tom, mnogo zahtjevnijem imaginarnom moru.
Nekada i ja znam biti povrijeđena, ali ne boli me to, već saznanje da ćete se i vi u životu nekada tako osjećati. A, ja sam nemoćna da vas sačuvam od toga. U tim trenucima zagrljaj, riječi podrške, neće odagnati gorak osjećaj, ali će dodati još malo mekanog perja u ono gnijezdo koje već sada gradimo i u koje ćete moći da se ušuškate kada god imate potrebu, da vas svijet ranjive ne gleda, nego tu da prikupite snagu za nove bitke i pobjede.
Iskustvo vam ne mogu prenijeti, ali mogu stvoriti osjećaj da, sa kakvom bilo nelagodom da se suočite, imate oslonac, mjesto na kojem možete tražiti razumijevanje i crpiti snagu.
Volite druge, pružajte im i pokazujte ljubav, ali volite i sebe, jer bez toga ne možete naći ravnotežu, a bez ravnoteže u svemu, ni zadovoljstvo življenja.