Mama Marija blog

субота, 24. јун 2017.

Mirisi kojih više nema


Nenadno sinoć posjetih taj grad. Prvi put za dvije decenije i malo preko. Nađoh se na onoj ulici. Svijetloj, živoj, nepromijenjenoj za sve ovo vrijeme.
Čuvala sam je brižljivo, nijesam dala svemu onome što nosi rijeka vremena da je mijenja. Zamrzla sam je, jer takva treba da ostane. Izbjegavala sam novije fotografije da je slučajno ne bi narušile. Zarekla sam se da više nikada neću tamo otići, jer želim da zauvjek ostane sve netaknuto, onako kako sam ostavila tog posljednjeg puta, kao da sam znala da nikad više neću doći.
Djeca, valjda, najbolje osjete. A, ja sam bila dijete. Prvi put da sam plakala kad smo odlazili. Umjesto da me umiri, to posljednje: »Nemoj da plačeš, doći ćeš opet ti kod svog đeda« samo me je tjeralo na glasniji plač.
Vruć ljetnji dan, zgrada koja od jačine svjetlosti izgleda nestvarno bijelo i samo on ispred, na ulici, sa osmjehom na licu gleda za našim automobilom koji se udaljava i maše. Teget majica kratkih rukava, sa kragnom i tri dugmeta, farmerice, sjećam se. U tome je uvijek kad ga se prisjetim i ma koju situaciju da prizovem.
Sinoć se nađoh na toj ulici. Krenuh od zgrade u pravcu kioska u kojem su prodavali bižuteriju. Sjećam se da sam tokom te posljednje posjete kupila jedan prstenčić tu. Imitacija srebra. U sredini bijeli kamenčić, imitacija bisera. Dugo sam ga čuvala. Po malo me je stezao, ali nijesam marila.
Niz ulicu, nešto dalje most sa kamenom ogradom. Ispod njega Vrbas.
Često je nosio ključeve od automobila u ruci, mada bi automobil ostao parkiran kod zgrade, a mi krenuli u šetnju. Sada bih ga pitala zašto, a tada se nijesam sjetila. Udarao bi, zglobom prsta koji je bio blago isturen zbog ključeva koji su popunili šaku, o kamenu ogradu, onako nehajno, u prolazu.
Gusto drveće i rastinje koje pravi veliku sjenu, pa Vrbas na tom dijelu izgleda još dublji i tamniji.
I zidine Kastela. U jednom dijelu, poput kućice, živio je Gargamel. Niko to nije znao, osim nas dvoje. Gargamel i Štrumpfovi su bili naši drugari, stvarni, jer ne bi drugačije mogao da mi ispriča toliko priča o njihovim zgodama da ih zaista nije vidio. Dok bih se klackala, dok bi me vrtio, ljuljao, govorio mi je o svemu što zna o našim drugarima i imao je odgovor na svako moje pitanje.
Pratili su nas i tokom svake posjete »Boski«. Taj prostor na kojem su se nalazile sprave za ljuljanje, one u koje ubaciš paricu i uživaš u vožnji, djelovao mi je nepregledan.
On je strpljivo čekao dok bih trčala od Silvestera, do delfina, pa do auta, foke i Tvitija. Morala sam da provjerim da li svaka spravica radi kako treba,a on mi je to sa zadovoljstvom omogućavao.
Čitala sam da je nos organ koji može da zapamti 50.000 vrsta mirisa. Čulo mirisa bilježi i pohranjuje u mozak sve tanane nijanse sa kojima se susrijeće. Kada u glavi prizovem sliku poslastičarnice, neminovno je prati specifičan sladak i bogat miris kakav više nikada nigdje nijesam osjetila.
Pamtim još uvijek tako dobro svaki kvadrat tog stana u kojem je živio. Prozore u visini prostorije sa malom metalnom ogradom u crnoj boji. Gledali su na dvorišnu stranu zgrade i niske garaže postavljene iza nje. Regal sa staklenim dijelom u kojem je pored knjiga, svojih papira i čega sve ne, čuvao i moju gumenu macu. Sjedjela je nasmiješena na vidnom mjestu, onako išarana hemijskom olovkom. Tu je bila i jedna čašica. Ukras koji mi se jako dopao. Kupili smo ga kod uličnog prodavca istog dana kada i dvije kasete »Crvene jabuke«.
Malo kupatilo sa kadom koja nije zidana, već su joj se vidjeli nogari. Klackala se pomalo, pa sam se svaki put plašila da se ne prevrnem, iako su me ubjeđivali da se to ne može desiti. Iznad kade prozorčić, za mene tada na velikoj visini, nedohvativ, koji je gledao na dio hodnika ispred ulaznih vrata.
Kuhinja i trpezarija su bile ujedno. Malene. Ipak, dovoljno prostrane da pored kuhinjskih elemenata i stolola sa stolicama, stane i jedan omanji ležaj. Iako se u spavaćoj sobi nalazio prostran krevet, sa ugrađenim tranzistorom u dijelu iznad glave, što je za mene bilo impresivno, ja sam voljela da spavam u kuhinji. Tu sam se osjećala sigurno, ušuškano.
I popodnevnoj drijemci i noćnom snu prethodile su priče koje je samo on mogao da smisli. Znao je, kažu, da priča i dugo pošto zaspim. Tek da ih se mogu sjetiti u detalje i zabilježiti, jer takvih priča više nema.

Sinoć, eto, neplanirano odoh opet tamo. Prošetah ulicom i u snu počeh da plačem.  

петак, 2. јун 2017.

Sinoć sam se posvađala sa hrčkom



Sa velikom dozom ozbiljnosti u glasu sam mu podviknula. Nije reagovao. Nijesam ni očekivala. Često mislim da mi je glas toliko slab da niko u kući ne reaguje na ono što govorim, naročito kada se odnosi na nešto što treba uraditi. Čudno, a mene skoro da grlo zaboli.
Petnaest minuta prije svađe smjestila sam se ispred TV-a. Odavno ništa ne pratim. Druženje sa ovim aparatom svelo se na moje pokušaje da saznam šta to nudi i njegovo osjećanje beskorisnosti, jer nikada ne uspije da mi zadrži pažnju. Govori se mnogo o negativnim posljedicama usljed provođenja previše vremena pred TV-om. Zaključujem da, makar u tom segmetnu, vodim zdrav način života.
Elem, lagana muzika, obećavajuća radnja filma na osnovu prva tri kadra i dovoljno vjetra u leđa da otpočnem moju režiju »na soptvenom platnu u glavi«.
Tek što sam, valjda, glumcima podijelila zadatke shvatih da nije moguće raditi u uslovima u kojima uporno nešto struže i čangrlja. Kreativni zanos se počeo pretvarati u još kreativniju ljutnju. Ma, zar ću zbog nečije neobazrivosti izgubiti sav taj stvaralački zanos! Usredsredih se, što sam bolje mogla, ne bih li utvrdila odgovornog za prijeteću katastrofu. U nekoj izmaglici, u ćošku sobe koja je ličila na moj dnevni borvak, vidjeh pufnastu bijelu lopticu sa oštim zubima koja istim neumorno struže po rešetki.
Zamolih ga da prestane. Ali, nekim glasom koji nijesam ni sama čula. Nije me konstatovao. Rekoh malo glasnije. Struganje se nastavi. Tada sam shvatila da moram i podviknuti, što zbog ljutnje izazvane njegovom bezobzirnošću i ignorisanjem, što zbog nesigurnosti da li me je uopšte čuo. Izgleda da nije, pa ponovih za nijansu glasnije. Struganje se nastavi, a mene prenu glas razuma sa licem mog muža: »Svađaš li se to sa hrčkom?«
Razbudih se i shvatih – »Da, svađam se. Ustvari ne, valjda ga vaspitavam. Nije lijepo, zar ne, biti neobazriv prema drugima i praviti buku dok spavaju.
Da, govorim o hrčku.
Ustvari, šta misliš ti da zaboravimo da se ovo desilo? Hrčak neka gricka rešetku, ti odgledaj film do kraja, a ja odlazim na spavanje.«
I da, valja razmisliti i poraditi na tome budući da mi je vikanje nekako prešlo u naviku, a od toga opet i nema neke vajde.
Evo, oguglao i hrčak valjda, pa svako po svome dok ja nastojim nešto objasniti.
Postaću tiha, onda će me bolje čuti.No, razmisliću o tome još jednom sjutra, jer upravo se glumci vraćaju na set i moram da im objasnim sve vezano za njihove uloge.