Nenadno sinoć posjetih taj grad. Prvi put za dvije decenije i malo preko. Nađoh se na onoj ulici. Svijetloj, živoj, nepromijenjenoj za sve ovo vrijeme.
Čuvala sam je brižljivo, nijesam dala svemu onome što nosi rijeka vremena
da je mijenja. Zamrzla sam je, jer takva treba da ostane. Izbjegavala sam novije
fotografije da je slučajno ne bi narušile. Zarekla sam se da više nikada neću
tamo otići, jer želim da zauvjek ostane sve netaknuto, onako kako sam ostavila
tog posljednjeg puta, kao da sam znala da nikad više neću doći.
Djeca, valjda, najbolje osjete. A, ja sam bila dijete. Prvi put da sam
plakala kad smo odlazili. Umjesto da me umiri, to posljednje: »Nemoj da plačeš,
doći ćeš opet ti kod svog đeda« samo me je tjeralo na glasniji plač.
Vruć ljetnji dan, zgrada koja od jačine svjetlosti izgleda nestvarno bijelo
i samo on ispred, na ulici, sa osmjehom na licu gleda za našim automobilom koji
se udaljava i maše. Teget majica kratkih rukava, sa kragnom i tri dugmeta,
farmerice, sjećam se. U tome je uvijek kad ga se prisjetim i ma koju situaciju
da prizovem.
Sinoć se nađoh na toj ulici. Krenuh od zgrade u pravcu kioska u kojem su
prodavali bižuteriju. Sjećam se da sam tokom te posljednje posjete kupila jedan
prstenčić tu. Imitacija srebra. U sredini bijeli kamenčić, imitacija bisera.
Dugo sam ga čuvala. Po malo me je stezao, ali nijesam marila.
Niz ulicu, nešto dalje most sa kamenom ogradom. Ispod njega Vrbas.
Često je nosio ključeve od automobila u ruci, mada bi automobil ostao
parkiran kod zgrade, a mi krenuli u šetnju. Sada bih ga pitala zašto, a tada se
nijesam sjetila. Udarao bi, zglobom prsta koji je bio blago isturen zbog
ključeva koji su popunili šaku, o kamenu ogradu, onako nehajno, u prolazu.
Gusto drveće i rastinje koje pravi veliku sjenu, pa Vrbas na tom dijelu
izgleda još dublji i tamniji.
I zidine Kastela. U jednom dijelu, poput kućice, živio je Gargamel. Niko to
nije znao, osim nas dvoje. Gargamel i Štrumpfovi su bili naši drugari, stvarni,
jer ne bi drugačije mogao da mi ispriča toliko priča o njihovim zgodama da ih
zaista nije vidio. Dok bih se klackala, dok bi me vrtio, ljuljao, govorio mi je
o svemu što zna o našim drugarima i imao je odgovor na svako moje pitanje.
Pratili su nas i tokom svake posjete »Boski«. Taj prostor na kojem su se
nalazile sprave za ljuljanje, one u koje ubaciš paricu i uživaš u vožnji,
djelovao mi je nepregledan.
On je strpljivo čekao dok bih trčala od Silvestera, do delfina, pa do auta,
foke i Tvitija. Morala sam da provjerim da li svaka spravica radi kako treba,a
on mi je to sa zadovoljstvom omogućavao.
Čitala sam da je nos organ koji može da zapamti 50.000 vrsta mirisa. Čulo
mirisa bilježi i pohranjuje u mozak sve tanane nijanse sa kojima se susrijeće.
Kada u glavi prizovem sliku poslastičarnice, neminovno je prati specifičan
sladak i bogat miris kakav više nikada nigdje nijesam osjetila.
Pamtim još uvijek tako dobro svaki kvadrat tog stana u kojem je živio.
Prozore u visini prostorije sa malom metalnom ogradom u crnoj boji. Gledali su
na dvorišnu stranu zgrade i niske garaže postavljene iza nje. Regal sa
staklenim dijelom u kojem je pored knjiga, svojih papira i čega sve ne, čuvao i
moju gumenu macu. Sjedjela je nasmiješena na vidnom mjestu, onako išarana
hemijskom olovkom. Tu je bila i jedna čašica. Ukras koji mi se jako dopao.
Kupili smo ga kod uličnog prodavca istog dana kada i dvije kasete »Crvene
jabuke«.
Malo kupatilo sa kadom koja nije zidana, već su joj se vidjeli nogari.
Klackala se pomalo, pa sam se svaki put plašila da se ne prevrnem, iako su me
ubjeđivali da se to ne može desiti. Iznad kade prozorčić, za mene tada na
velikoj visini, nedohvativ, koji je gledao na dio hodnika ispred ulaznih vrata.
Kuhinja i trpezarija su bile ujedno. Malene. Ipak, dovoljno prostrane da
pored kuhinjskih elemenata i stolola sa stolicama, stane i jedan omanji ležaj.
Iako se u spavaćoj sobi nalazio prostran krevet, sa ugrađenim tranzistorom u dijelu
iznad glave, što je za mene bilo impresivno, ja sam voljela da spavam u
kuhinji. Tu sam se osjećala sigurno, ušuškano.
I popodnevnoj drijemci i noćnom snu prethodile su priče koje je samo on
mogao da smisli. Znao je, kažu, da priča i dugo pošto zaspim. Tek da ih se mogu
sjetiti u detalje i zabilježiti, jer takvih priča više nema.
Sinoć, eto, neplanirano odoh opet tamo. Prošetah ulicom i u snu počeh da
plačem.