Mama Marija blog

среда, 26. октобар 2016.

Razna lica ljubavi



Opsjednutost nečim je stega za onoga od koga potiče, a opsjednutost nekim za onoga na koga se odnosi. Opsjednutost vlastitim djetetom nije dobra za bilo koga, ponajmanje za dijete. Ali, ko ima pravo suditi o tome? Svi mi svoje emocije pokazujemo na sebi svojstven način. Istina, najveće greške se ponekad dese iz najbolje namjere, i to se može desiti bilo kome od nas. Nijesmo pozvani i nemamo prava suditi!
Ipak, odluke koje se odnose na nas same moramo donositi upravo mi i odgovarati za njih.
Tako sam ja zamolila supruga da mi obeća, čvrsto, ozbiljno misleći i iskreno izgovarajući zavjet, da mi nikada, ali nikada, neće dozvoliti da postanem roditelj koji je izgubio baš svaku vezu sa realnošću. Znam, neke su u samom startu bespovratno pokidane, tako i treba, gdje ima ljubavi realnost ne može stajati na čvrstom stočiću. Ipak, ako stočić ostane bez nogara, eto nevolja za sve! Dakle, suprug se zavjetovao da će biti taj koji će redovno provjeravati i održavati čvrstinu nogara, kako se stočić ne bi previše nakrivio na neku stranu, a realnost pala i polomila se u milion djelova koji se više ne mogu sastaviti.
Priznajem, jedna sam od onih »realnih« majki kojoj su njena djeca najljepša. Svako dijete je lijepo, ali eto, ako bih morala baš da izdvojim, nepristrasno i iskreno bih pokazala na svoju djecu.
Nijesam imuna na to da poneko njihovo dostignuće, specijalno izdanje i sličnu zgodu ne podijelim sa prijateljima putem društvenih mreža. Prijaju komplimenti, i to više oni koji su upućeni njima, poneki rijetki koji zaluta upućen meni, ni ne registrujem.
S vremena na vrijeme ili na zahtjev, pošaljem prijateljima i rođacima po jednu – dvije sličice, tek da se javim i zato što znam da vole da vide koliko su porasli, jesu li se promijenili, da li još uvijek onako nevjerovatno liče jedno na drugo,...
Volim kada mi dođu gosti, kada se dječica fino igraju, mi odrasli ćaskamo. To ne poremeti ni poneki glasni zvuk iz sobe, jer smo mi tu da sredimo svaku situaciju, da pomirimo, ukažemo da treba oprostiti, i onda svi nastavimo tamo gdje smo stali,...
Sve je to tako bajkovito dok se ne pojavi po jedan predstavnik one vrste roditelja koji superiornost koju vidi kod svog djeteta počne da  nameće svima – i djeci i roditeljima. Maltene, se čudi kako to da su mi moja djeca, ipak, važnija od njegovog.
E, tu počinje igra živaca, vaganje postupaka, riječi i reakcija, kako se kulturni način ophođenja, ne daj Bože, ne bi okliznuo i spustio na niži nivo, iako je druga strana već odavno počela da ispituje teren.
Inbox mi je zatrpan fotografijama. Razmišljam to ne može da smeta, drago mi je dijete, slatko, imam simpatije prema njemu, iako moram oslobađati memoriju mnogo češće nego ranije. Tek, pomislim da nešto nije u redu onog trenutka kada u telefonu imam više fotografija tuđeg djeteta koje su mi poslate, nego svoje djece, a fotografišem ih toliko da sam im dosadila. Telefon pišti bez prestanka jer dobijam fotografije - jedna situacija u dvedeset devet poza. Slatko!
Prilikom svake posjete, kuća nakon par minuta izgleda kao da je prošao uragan. Ni jedna jedina stvar koja se nalazi na visini do pola metra, više nije na svom mjestu. Mama sa smješkom sve posmatra i sa ponosom ističe kako je njeno dijete živahno, a ja kao dobar domaćin ćutim. Ne smeta mi dječija živahnost, ali mi je neshvatljiva mamina ležernost.
Umijem ja da budem i dobar gost. Iz prve sam shvatila da nije poželjno da moja djeca diraju igračke našeg malog domaćina. Da ne bih bila u dilemi, to mi je, gotovo eksplicitno, saopšteno, tako što smo zamoljeni da ostavimo igračku koju smo zatekli na trosjedu na koji su nas smjestili. Objašnjenje je bilo da baš tu, kao i svaku drugu igračku, naš domaćin posebno voli, pa nije dobro da se druga djeca igraju sa njom kako je ne bi polomili.
Možda patim od nedostatka razumijevanja, ali ja sam nekako instiktivno počela da izbjegavam takva »druženja«. Posebno kada su zajednički izlasci u pitanju zbog straha da ne postanem kolateralna šteta u, za sada, verbalnim sukobima mame o kojoj je riječ i pojedinih roditelja kojima nije baš najjasnije zašto njihova djeca treba da se pomjere sa mjesta igre zato što je njeno dijete izrazilo takvu želju.
I onda uslijedi zamahivanje rukom prema mom djetetu sa kojim je vršnjak i izostanak reakcije mame, koja sa smješkom posmatra i govori: »Nemoj da mu uzvraćaš, mali je«. Moje dijete neće uzvratiti, ne zato što je mali, vršnjaci su, već zato što nije tome naučena.
Iz najveće ljubavi ponekad se prave najveće greške. Niko od nas nije imun. Iz tog razloga, suprug,  obavezala sam samu sebe da ću nastojati da silnom ljubavlju ne pokvarim ono do čega mi je najviše stalo. Volim i ja svoju djecu više od svega, ali ne očekujem da će ih bilo ko staviti ispred svoje djece, jer to nije prirodno, i ne smatram da treba da im bude dozvoljeno sve, jer to nije dobro za njih, a ni za druge u njihovom okruženju.
Na kraju, preispitivala sam svoje rasuđivanje po ovom pitanju ne bih li pronašla da negdje možda griješim, ali plačni pogled mlađeg djeteta koje gleda besomučno skakanje i lomljenje omiljene igračke od strane vršnjaka sa kojim je trebalo da se igra, i upitan pogled starijeg djeteta zašto ne smije ni da pogleda igračku kada smo kod njih u gostima, govore mi da je nekada distanca, možda ne najbolje, ali jedino rješenje, i to bez osuđivanja!

петак, 21. октобар 2016.

Dan upecan u moru uobičajenih



Alarm! Prvih par trenutaka nijesam svjesna kakav je to zvuk. Otvaram oči ne bi li mi što bilo jasnije. Bez naočari i sočiva, dioptrijskim vidom nazirem poznate konture, ali u prvih nekoliko sekundi nijesam svjesna gdje sam. Stigla sam iz neke paralelne stvarnosti koja je već iščezla, sakrila se jer je rezervisana samo za snove, štiti me od traganja za njom u svjesnom stanju. Strpljivo čeka noć i moj ponovni dolazak da za mene kreira predstavu koja je nekad po mojoj volji, a nekada na pozornicu izvede sve moje strahove, kaže da me time želi osloboditi od istih na javi, iako ja uporno tvrdim da taj recept ne djeluje.
Polako počinjem da shvatam da je taj iritantni ponavljajući zvuk stigao na moj poziv, upućen prethodne noći, kao i svake ostale, i da ima za cilj da mi pomogne da ne zakasnim. Ali, uprkos njegovoj dobroj namjeri i svrsi, mrzim ga u ovom trenutku toliko da me bijes prema njemu razbuđuje više nego njegov zvuk.
Po komandi, zadatoj nekada davno i nikada neopozvanoj, dresirani mozak počinje odmah da prevrće dan koji je predamnom, iako ga tek treba ispuniti poznatim i nepoznatim sadržajem. Ali, čini mi se nekako da će mi sve lakše pasti ukoliko ja izrežiram unaprijed u bezuspješnom pokušaju da ništa ne prepustim slučaju.
Srećna što sam prethodne večeri skupila snagu i završila sve ono što bi me čekalo jutros da sam se podanički prepustila onoj pokvarenoj misli »odmori bar jednu noć, ujutru ćeš završiti« (svaki put kad popustim pred njom sljedeće jutro se borim sa bijesom prema samoj sebi zbog svoje lakovjernosti i povodljivosti).
Obavljam mehanički sve radnje koje za rezultat imaju pokušaj da se bar jednog jutra izbjegne kašnjenje. Pritisak na prekidač i bolni susret nepripremljenih očiju sa naglom pojavom svjetlosti. Okretanje kotura na šporetu, vađenje lončića i ibrika. U prvi sipam mlijeko da bi se ugrijalo na vrijeme i da bi doručak bio spreman kada mala usnule glavice, nekada sa voljom nekada bez nje, ustanu iz svojih krevetića. U drugi sipam vodu, to je moj način razbuđivanja, vruća kafena tečnost koja djeluje na sva čula.
U cilju racionalnog raspoređivanja vremena, odlazim da obavim jutarnju toaletu dok prepuštam ringli da obavi njen zadatak u pripremi doručka i napitka za razbuđivanje. Tada počinje takmičenje, da li će ringla biti brža od četkice za zube. Jedan pokret četkicom, pa osluškivanje, drugi pokret, pa trk u kuhinju, na kraju pobjedonosni dolazak do šporeta, nakon obavljene toalete, i likovanje jer ringla nije uspjela da natjera mlijeko da izađe iz lončića prije nego sam ja stigla to da spriječim.
Slijedi petnaest najkraćih minuta u toku čitavog dana. Nijesam stigla ni do pola šoljice uživanja u kafi, kada me sat, za koji mi je inače pogled prikovan od samog početka tog petnaestominutnog guštanja, upozori da je vrijeme za buđenje ostatka porodice.
Dozivanje, maženje, poljupci, i, uvijek iznova, osjećaj krivice što ih tako usnule i tople moram izvući iz kreveta, a znam da izbora nemam. On se vjerovatno tek uspio ispeti na vrh tog najvećeg drveta. I taman je bio spreman da se uz pomoć lijane spusti u prozirnu plavičastu vodu svjetlucavu zbog zraka sunca koji prodiru kroz gusto granje, kad je začuo negdje iz daljine moj glas koji ga doziva. »Još malo, još samo malo, mama«, moli bez riječi, a mama je nepopustljiva i doziva ga. Još sam i poslala neki topli vjetar koji ga miluje poput moje ruke. I baš kad je htio da se odvaži i ostvari svoju namjeru, pa potom se odazove, poljubac male i nevjerovatno slatke mace, koja se tu odnekud stvorila, probudio ga je. Maca je ustvari njegova seka, koja nije časila časa već se i sama požalila na »okrutnost i nerazumijevanje« od strane mame. Baš je bila završila pravljenje predivnog i nevjerovatnog buketa cvijeća. Čitave noći ga je strpljivo i predano brala po toj šarenoj nepreglednoj livadi sna. Trebalo je samo da stavi mašnicu, a onda je i ona čula mamim glas i osjetila isti onaj vjetar koji miluje. Morala je napustiti livadu, a tako joj se ostajalo.
Nakon razmjene iskustava i doživljaja od prethodne noći, počinje takmičenje ko će prvi obaviti jutarnju toaletu u kupatilu, pa ko će prvi stići do stola, pa ko će prvi doručkovati, ko će se prvi obući, koga će tata i mama prvog da voze, da li bata u školu ili seku u vrtić,... a, potom i naša trka ko će na vrijeme stići do posla.
Obaveze, završavanje stvari jedne prije drugih ili drugih prije prve, zavisno od prioriteta, i vrijeme za ubrzan hod u pravcu kuće je već stiglo. Ne zakasniti po jedno ili drugo dijete, stići da uknapiram da ručaju prije početka vannastavnih aktivnosti, a i da spremim večeru baš kad se sve te obaveze školske i vanškolske završe, i domaći naravno.
Kupanje, večera, njihov odlazak na spavanje. E, tada počinje vrijeme samo za mene. Doba dana koje predstavlja krunu svega prethodno navedenog što je ispunilo sate koji su iza mene. Dolazi vrijeme da sredim i pripremim sve ono što nijesam mogla tokom dana. Završnica dana koju bi svako mogao poželjeti, ali to nije sve.
Razmišljam da kad sve završim, pogledaću onaj film, baš onaj o kojem danima pričam. Uzbuđena sam kao dijete u zoološkom vrtu, ta nestrpljivost mi godi, nekada se javljala mnogo češće, sada joj se baš radujem, daje mi volju i elan. Pod zanosom sebi datog obećanja sa lakoćom i bez razmišljanja o onome što radim, jer to može biti opterećujuće i usporavajuće, u rekordnom roku i na zadovoljavajući način završavam sve što sam sebi, iz ne baš jasnih razloga, zacrtala da treba da uradim.
Spiram sa sebe umor nakupljen tokom dana, izlijećem iz kupatila, namještam se udobno i film počinje. »Columbia« dobra produkcijska kuća, kažem sebi, film obećava, sad sam još sigurnija da nijesam pogriješila u izboru.
Uvijek sam govorila da po prvoj sceni znam kakav će biti film, da li će mi se dopasti ili ne. Ovaj hoće sto posto sam sigurna. U drugoj sceni već je bila situacija koja me je zasmijala. Treća scena mi je malo maglovita, a četvrta i svaka naredna se odvijaju po mom scenariju čiji kraj označava isti onaj iritantni zvuk sa početka priče – alarm!


четвртак, 13. октобар 2016.

Roditeljstvo iz ugla jedne »staromodne« mame



Odluku donosite sami. Niko drugi do vi. Takva odluka jeste i mora da bude zajednička donešena na temelju spoznaje spremnosti i bezrezervnog prihvatanja pune odgovornosti.
Odgovornost nije mjesto gdje se bacaju ključevi od kaveza tako da nikada više ne budu pronađeni. Ako je, još uvijek, tako doživljavte, onda nije pravo vrijeme. Slatka bebica zna biti ponekad i malo naporna. Osim smijanja i gugutanja umije i zaplakati. Jako, toliko da se u trenutku zbunite, jer ne znate šta bi, pored pelene koja je promijenjena, obroka koji je dobila, zabave koja joj je priređana, mogli još da uradite. A, plač se ne smiruje. Svi savjeti od iskusnih osoba u koje ste polagali toliko povjerenja i smatrali ih svemoćnim i sverješivim, u vašem slučaju ne djeluju. Morate sami da pronađete rješenje, jer vi ste roditelji, zahvaljujući vašem roditeljskom instiktu trebalo bi da najbolje znate šta vam je činiti u takvoj situaciji.
Radnja u tvojoj omiljenoj TV seriji se odvija bez tvog nadzora, propustila si mnoge epizode, više ne uspijevaš da se uključiš. Dragi ljudi uskaču da pomognu, a ti te trenutke koristiš da se naspavaš. Počinješ da bivaš zahvalna za svaki ručak koji neko drugi pripremi, za svaku trunku prašine koju nečija ruka obriše, za svaku kafu koju popiješ bez pauza, za manje od par sati.
Tvoje društvo već počinje kroz šalu da prigovara kako si se udaljio, kako su te žena i beba prevaspitale, pa više ne smiješ vrijeme da provodiš s njima. Smiješ se, iako te obliva znoj zbog nelagode koju osjećaš. Znaš da nijesi usamljen, da je to sudbina svakog novopečenog tate, s tim što neki znaju svoje prioritete i ne odstupaju od njih, pokazujući time čvstinu stava i karaktera, a neki idu linijom manjeg otpora na štetu porodice.
Posmatrate zajedničke prijatelje koji zadovoljni i nasmijani blistaju pored svoje bebe koja je istog uzrasta kao i vaša. Zaključujete da je njihova beba mnogo mirnija, da njima više ljudi priskače u pomoć, da imaju vremena za sve ono što su i ranije praktikovali. Mislite, iako znate da nije tako. Vaši prijatelji imaju jednako zahtjevnu bebu, jer beba je beba, ima svoje potrebe o kojima roditelji moraju brinuti. Imaju manje pomoći drugih ljudi nego vi, takav je sticaj okolnosti. Ravnopravno dijele obaveze, kao što je i kod vas slučaj. Pa, ipak, u čemu je razlika?
Oni uživaju u svojoj novoj ulozi koju su svjesno i saglasno donijeli, a vi se kolebate između starog i novog načina života.
Roditeljstvo  nije pokušaj. Ne dozvoljava pravljenje koraka unazad. Potrebna je hrabrost i odlučnost, a to je sve u svrhu bezgranične ljubavi i neopisive sreće. Stvarajući, njegujući i vaspitavajući dijete, radite na najvažnijem projektu u vašem životu, nemjrljiv materijalnim statusom i društvenim ugledom već isključivo onim najvrijednijim- čistom ljubavlju.
Nije roditeljstvo kavez iz kojeg grabite priliku da bježite kad god je moguće. Vaš život se ne završava, već tek počinje na naljepši i najispunjeniji način.
Odricanje od upražnjavanja starih navika u nekada prisutnoj mjeri, trebalo bi biti normalno, a ne nešto što se doživljava kao vid gušenja vlastite slobode.
Noćni izlasci i žurke nijesu zabranjeni, ali trebalo bi da ste ih »prerasli« da bi ih upražnjavali toliko često kao nekada. Ipak, odlučili ste da nas svijet donesete to malo biće, u kojem se ogleda vrhunac vašeg stvaralačkog potencijala. Samim donošenjem te odluke trebalo bi da ste sebi postavili prioritet, a to su djetetove potrebe. Nema ništa loše ako poneku noć na djetetov plač odreaguje baka, privije ga uz sebe i nježno šapuće, ali valjalo bi i da dijete zna da ste svih preostalih noći vi tu – mama i tata.
Divno je imati vremena samo za sebe, za sebe i partnera ili za svoje društvo. Rođenjem djeteta nijeste se odrekli svojih potreba. Baka i deka, tetka, ujna, strina su tu da »uskoče«, pomognu, pa i razmaze, ali nijesu zamjena za roditelje, niti, i pored silne ljubavi koju pružaju, mogu zamijeniti nihovo mjesto.
Dijete nije još jedan u moru životnih pokušaja koji može da uspije, a i ne mora. Nije ni modni detalj, koji će nam neko povremeno, kada ugrabimo vremena od drugih obaveza, tip-top sređenog predati, da ga prošetamo i fotogafišemo se, a onda ćemo ga vratiti u iste ruke kako bismo nastavili sa svojim životom tamo gdje smo stali.
Naš život je naše dijete! Ne ograničava nas, već nam pokazuje mogućnosti. Ne sputava nas, već nas tjera da tražimo i nađemo prilike. Ne udaljava nas od slobode, daje nam je. Ne odvaja nas od društva, već nas povezuje. Pokazuje nam snagu koju nijesmo ni slutili da imamo. Daje nam inspiraciju i podsticaj za uspjehe na svim životnim poljima. Pokazuje nam kako se postavljaju životni prioriteti. Prepušta nam se u potpunosti. Poklanjajući nam svoje povjerenje predaje u naše ruke sebe. Pruža nam ono što je nemjerljivo materijalnim, ono što je najvrijednije u životu – bezgraničnu ljubav!

уторак, 11. октобар 2016.

Pruži ljubav, ljubav ćeš dobiti



Nemoguće da se sjećam, kažu, isto kao što je nemoguće da ti ovo pričam, a da me ti razumiješ. Pa, opet ja to činim na neki svoj način, znajući da griješe, a da sam ja u pravu.
Sjećam se da sam se probudio. Bilo je mračno. Pokušavao sam da shvatim gdje sam. Jedino čega sam bio svjestan jeste udobnost i toplina. To me je smirivalo. Onda sam osjetio neki blagi talas, toliko prijatan da me i sad milina prožme. Shvatio sam kasnije da to mama mazi stomak ne bi li tako i mene pomazila. Uspjela je. Kasnije sam počeo da čujem njen glas. Pjevala mi je, tepala, pričala. Znam da je bilo onih koji su joj govorili da nema svrhe to da čini, jer beba dugo po rođenju nije ničega svjesna, a kamo li dok je u stomaku. Nije odgovarala na te savjete, samo je nastavljala još više i nježnije. Onda sam upoznao i Tvoj glas. Bio je dublji od maminog, ali je nosio istu nježnost. Prepoznao sam je. Znao si, često, da me pomaziš i poljubiš. Godilo mi je to, kao što mi i sad godi. Vaša nasmijana lica u prvim danima mog života ulivala su mi hrabrost, jer sam bio malo nesnađen u novom ambijentu. Kad god bih zaplakao, bili ste tu. Ubrzo sam shvatio da nemam razlog za brigu. Nema situacije koja je za vas nerješiva i zbog koje bi trebalo da se zabrinem. Vi brinete o svemu. Posmatram i ja vas dok me sa tim ogromnim divljenjem gledate. Divim se i ja kada vidim vaše nježne poglede koje upućujete jedno drugom. Bez riječi govorite koliko ste ponosni na mene i jedno na drugo.
Znaš, tata, moram ti i ovo reći. Dok sam bio u maminom stomaku »razgovarao sam« sa jednim drugom. Da, da, čudno zvuči, ali i mi bebe, pa i još nerođeni, imamo svoje načine komunikacije. Moj drug je bio tužan. Kazao mi je da ga često budi neki čudan glas. Previše je jak i nekako nepirjateljski nastrojen. Uvijek nakon tog glasa uslijede talasi i nešto poput zemljotresa. Glas njegove mame tada postane drugačiji. Kasnije, kada je i sam dobio priliku da se oglasi, shvatio je da kada je gladan, žedan ili mu nešto nije po volji, ima isti glas kao i mama u onim situacijama. Tada je saznao da je njegova mama plakala. Zemljotresi koje je osjećao bili su posljedica ubrzanog rada srca i jecaja.
Vidio sam ga ponovo prije nekoliko dana. Dva-tri, nijesam baš siguran, ti znaš da ne mogu baš dobro da odredim trajanje nečega, mali sam. Nego, on je i dalje bio tužan. Ne može da se privikne na jačinu kojom se sve češće onaj glas javlja. A, da, nijesam ti rekao, ispostavilo se da taj glas pripada njegovom ocu. Pokušao je da obriše mamine suze, ali nije uspio. Ona ga privije na grudi i jeca, a on ne uspijeva da nađe način da joj pomogne. Par puta je i sam vriskao ne bi li tako natjerao oca da prestane sa drekom, ali bilo je samo još gore.
Mnogo mi ga je žao, tata. Puno, baš puno. Volio bih mu pomoći, ali ne znam kako. Ne znam ni kako ni zašto je njegov tata postao takav. Kada bi mogao da vidi sebe na način na koji ga njegov maleni sin vidi, vjerovatno bi se postidio i učinio sve da promjeni svoje ponašanje.
Shvatiće jednog dana, u to sam siguran. Mada, mislim da će tada biti kasno. Pitaš se kako sam ja ovako mali to zaključio?! Pa, ne znam, jednostavno nekako, dok smo sjedjeli ja sam počeo da negodujem jer sam ti se uželio i htio sam što prije ići kući kod tebe, a moj drug je počeo da plače jer je došlo vrijeme da se vrati tamo gdje je njegov otac. Niko ne boravi tamo gdje mu nije lijepo, pa vjerovatno neće ni on kada odraste.