Opsjednutost nečim je stega za onoga od koga potiče, a opsjednutost nekim
za onoga na koga se odnosi. Opsjednutost vlastitim djetetom nije dobra za bilo
koga, ponajmanje za dijete. Ali, ko ima pravo suditi o tome? Svi mi svoje
emocije pokazujemo na sebi svojstven način. Istina, najveće greške se ponekad
dese iz najbolje namjere, i to se može desiti bilo kome od nas. Nijesmo pozvani
i nemamo prava suditi!
Ipak, odluke koje se odnose na nas same moramo donositi upravo mi i
odgovarati za njih.
Tako sam ja zamolila supruga da mi obeća, čvrsto, ozbiljno misleći i
iskreno izgovarajući zavjet, da mi nikada, ali nikada, neće dozvoliti da
postanem roditelj koji je izgubio baš svaku vezu sa realnošću. Znam, neke su u
samom startu bespovratno pokidane, tako i treba, gdje ima ljubavi realnost ne
može stajati na čvrstom stočiću. Ipak, ako stočić ostane bez nogara, eto
nevolja za sve! Dakle, suprug se zavjetovao da će biti taj koji će redovno
provjeravati i održavati čvrstinu nogara, kako se stočić ne bi previše nakrivio
na neku stranu, a realnost pala i polomila se u milion djelova koji se više ne
mogu sastaviti.
Priznajem, jedna sam od onih »realnih« majki kojoj su njena djeca
najljepša. Svako dijete je lijepo, ali eto, ako bih morala baš da izdvojim, nepristrasno
i iskreno bih pokazala na svoju djecu.
Nijesam imuna na to da poneko njihovo dostignuće, specijalno izdanje i
sličnu zgodu ne podijelim sa prijateljima putem društvenih mreža. Prijaju
komplimenti, i to više oni koji su upućeni njima, poneki rijetki koji zaluta
upućen meni, ni ne registrujem.
S vremena na vrijeme ili na zahtjev, pošaljem prijateljima i rođacima po
jednu – dvije sličice, tek da se javim i zato što znam da vole da vide koliko
su porasli, jesu li se promijenili, da li još uvijek onako nevjerovatno liče jedno
na drugo,...
Volim kada mi dođu gosti, kada se dječica fino igraju, mi odrasli ćaskamo.
To ne poremeti ni poneki glasni zvuk iz sobe, jer smo mi tu da sredimo svaku
situaciju, da pomirimo, ukažemo da treba oprostiti, i onda svi nastavimo tamo
gdje smo stali,...
Sve je to tako bajkovito dok se ne pojavi po jedan predstavnik one vrste
roditelja koji superiornost koju vidi kod svog djeteta počne da nameće svima – i djeci i roditeljima. Maltene,
se čudi kako to da su mi moja djeca, ipak, važnija od njegovog.
E, tu počinje igra živaca, vaganje postupaka, riječi i reakcija, kako se
kulturni način ophođenja, ne daj Bože, ne bi okliznuo i spustio na niži nivo,
iako je druga strana već odavno počela da ispituje teren.
Inbox mi je zatrpan fotografijama. Razmišljam to ne može da smeta, drago mi
je dijete, slatko, imam simpatije prema njemu, iako moram oslobađati memoriju
mnogo češće nego ranije. Tek, pomislim da nešto nije u redu onog trenutka kada
u telefonu imam više fotografija tuđeg djeteta koje su mi poslate, nego svoje
djece, a fotografišem ih toliko da sam im dosadila. Telefon pišti bez prestanka
jer dobijam fotografije - jedna situacija u dvedeset devet poza. Slatko!
Prilikom svake posjete, kuća nakon par minuta izgleda kao da je prošao
uragan. Ni jedna jedina stvar koja se nalazi na visini do pola metra, više nije
na svom mjestu. Mama sa smješkom sve posmatra i sa ponosom ističe kako je njeno
dijete živahno, a ja kao dobar domaćin ćutim. Ne smeta mi dječija živahnost,
ali mi je neshvatljiva mamina ležernost.
Umijem ja da budem i dobar gost. Iz prve sam shvatila da nije poželjno da
moja djeca diraju igračke našeg malog domaćina. Da ne bih bila u dilemi, to mi
je, gotovo eksplicitno, saopšteno, tako što smo zamoljeni da ostavimo igračku
koju smo zatekli na trosjedu na koji su nas smjestili. Objašnjenje je bilo da
baš tu, kao i svaku drugu igračku, naš domaćin posebno voli, pa nije dobro da
se druga djeca igraju sa njom kako je ne bi polomili.
Možda patim od nedostatka razumijevanja, ali ja sam nekako instiktivno
počela da izbjegavam takva »druženja«. Posebno kada su zajednički izlasci u
pitanju zbog straha da ne postanem kolateralna šteta u, za sada, verbalnim
sukobima mame o kojoj je riječ i pojedinih roditelja kojima nije baš najjasnije
zašto njihova djeca treba da se pomjere sa mjesta igre zato što je njeno dijete
izrazilo takvu želju.
I onda uslijedi zamahivanje rukom prema mom djetetu sa kojim je vršnjak i
izostanak reakcije mame, koja sa smješkom posmatra i govori: »Nemoj da mu
uzvraćaš, mali je«. Moje dijete neće uzvratiti, ne zato što je mali, vršnjaci
su, već zato što nije tome naučena.
Iz najveće ljubavi ponekad se prave najveće greške. Niko od nas nije imun.
Iz tog razloga, suprug, obavezala sam
samu sebe da ću nastojati da silnom ljubavlju ne pokvarim ono do čega mi je
najviše stalo. Volim i ja svoju djecu više od svega, ali ne očekujem da će ih
bilo ko staviti ispred svoje djece, jer to nije prirodno, i ne smatram da treba
da im bude dozvoljeno sve, jer to nije dobro za njih, a ni za druge u njihovom
okruženju.
Na kraju, preispitivala sam svoje rasuđivanje po ovom pitanju ne bih li
pronašla da negdje možda griješim, ali plačni pogled mlađeg djeteta koje gleda
besomučno skakanje i lomljenje omiljene igračke od strane vršnjaka sa kojim je
trebalo da se igra, i upitan pogled starijeg djeteta zašto ne smije ni da
pogleda igračku kada smo kod njih u gostima, govore mi da je nekada distanca,
možda ne najbolje, ali jedino rješenje, i to bez osuđivanja!