“Šta te to toliko boli u
tvom životu da misliš da će proći ako mene povrediš"? (Ž.Laušević)
Nije rijetkost da poželim postaviti ovo pitanje
pojedinim ljudima. Uglavnom usputnim, nedovoljno poznatim, slučajnim.
Eto, baš
juče sam proživjela tu situaciju. Doduše, da je bilo mog nečinjenja, situacije
ne bi bilo. Ali.... Povedena nekim iznenadnim impulsom i idejom koja se javila
niotkuda da bih mogla učiniti nešto dobro i korisno, jedan gest pažnje, mali doprinos,
bez da mi je ma ko to tražio, doživjeh uvredu koja je lakše mogla biti
preskočena nego upućena.
Posvetih dobar dio svog
dana onome za šta sam do juče vjerovala da najbolje znam i umijem. Potrčah,
iscimah se, uložih sav svoj kapacitet, odlučih da nije važno što ću probdjeti
noć, potrudih se da mentalni kapacitet i fabrika ideja budu u punom pogonu, i
napravih nešto čime sam intimno bila zadovoljna.
Istina jedan, to niko
nije tražio od mene.
Istina dva, moj lični doživljaj ne garantuje kvalitet proizvoda,
daleko od toga.
Istina tri, davno sam prerasla potrebu za tapšanjem po ramenu i
uvjerenost da bi to trebalo da znači da je nešto dobro, a izostanak istog da je
loše.
Istina četiri, sve prethodno navedeno ima za cilj da prikaže situaciju i
odagna primisao bilo kakvog smišljenog, planiranog djelovanja, pa time i
velikih očekivanja, već da ukaže na spontanost donesene odluke i želju iz koje
je nastala.
Istina pet, “šta se petljaš s nečim čime ne moraš” nekada ima
smisla, ali ne uvijek, jer mnoge dobre stvari bi mogle biti izgubljene zbog
takvog stava.
Iako srećna zbog same
ideje i realizacije, spremna sam bila na različite varijante odgovora, jer,
Bože moj, toliko puta sam nečim bila oduševljena dok je neko drugi imao mlaku
reakciju ili mu se nije dopalo. Pa, ni sama ne dijelim oduševljenje istim
stvarima kojima se drugi dive.
"Hvala", "Lijepo je",
"Ne dopada mi se", "Moj ukus je drugačiji", "Sa par
izmjena bilo bi bolje", u mojoj glavi su to varijante odgovora koje bih mogla očekivati.
Odgovor: “Ovo je potpuno amaterski" nije bio na toj listi, jer se nikada ne bi našao na bilo kojem mom spisku mogućih
reakcija. Naročito ne nepoznatoj osobi, naročito ne nakon nedvosmisleno
naglašene dobre namjere koja je navedena kao razlog nastanka date tvorevine, naročito ne ako
imate minimum kućnog vaspitanja, kulture, lijepih manira, posebno ne ako Vas
sujeta nije pojela do te mjere da je ovladala svakom Vašom mišlju, riječi i
dijelom toliko da ni ljudski gest ne možete primiti kako treba i odreagovati na
način svojstven kulturnoj osobi. Imajući u vidu prirodu rada, ovakav komentar i reakcija se ne mogu tumačiti dvojako.
Primakla sam se 40-oj godini života, a još
uvijek nijesam imuna na ovakve situacije. Nikadi neću ni biti, vjerovatno.
Ipak, ono što me posebno plaši jeste kako će se moja djeca tokom odrastanja, a
i kasnije nositi sa tim. Iako je sastavni, neodvojivi dio života i
svakodnevice, iako nije i ne može sve biti bajka, negativnost drugih, a posebno
malicioznost, mogu na pojedine ličnosti da utiču različito. Neko će baš to
doživjeti kao stimulans i vjetar u leđa da pokaže pevenstveno sebi koliko može
i vrijedi. Nažalost, ima i onih koji će svaki naredni put biti sve više
potišteni i sa sve manje vjere u sebe. Razgovaram često sa djecom. Trudim se da
u svakoj konkretnoj situaciji dam pravi, i knjiški i životni savjet, iako
svjesna da i dan danas reagovala bih jednako kao oni. I djeca znaju da
povrijede, samo valjda sa manje proračunatosti nego odrasli.Radom na sebi se
može težiti svrstavanju u prvonavedenu grupu, ako to već nije u samoj ličnosti.
I ma koliko se činilo težim biti onaj kojeg
nečija riječ može dotaći, poremetiti, pa i povrijediti, s ljudske strane
gledano - bolje je. Proći će i situacije, i riječi, i ljudi, zaboravićemo, ići ćemo dalje. A, onaj koji ima potrebu da povrijedi i uvrijedi, nastaviće da živi sa
tim, a sa svakim novim nedoličnim gestom neće mu biti lakše, naprotiv.
Grudva
jeda koja se kotrlja niz snježnu liticu ne troši se, već raste, a posljedice
njenog nekontrolisanog kretanja nepredvidive su. Zato, samo je bitno skloniti
se sa njene putanje!
