Odvikavanje od pelena u dva – tri dana

Iskustvo imam. Dobro, nijesu sva djeca ista, ali ako je već sa jednim prošlo lagano, za svega dva-tri dana, ni ovog puta ne može da bude ne znam koliko teže. Znam šta me očekuje, znam šta treba da radim, kako da se postavim, već je i vrijeme za to, dakle, znam sve što je potrebno,i.... spremna sam.

Otprilike ovako je izgledao monolog pred taj dan. Dan koji sam odabrala za učenje moje djevojčice da sada odjednom više ne može da piški i kaki kad god joj padne na pamet, već samo kada najavi i to na posebnom mjestu. Hm,... i meni kad ovako kažem djeluje stresno i zbunjujuće, mogu da zamislim kako to zvuči glavici kojoj je još mnogo toga nepoznato. A, sad još i ovo!

Njen brat je, prema mom sjećanju, čija vjerodostojnost me je više puta ostavila zatečenom, odvikao se od pelena u roku od dva – tri dana. Jeste, bilo je situacija da mu se omakne, ali samo u toku ta prva dva-tri dana. Već četvrtog je to bilo samo jednom, a petog je bez greške tražio nošu. Možda bih i zaboravila da je uopšte nosio pelene da nije bilo jedne smiješne situacije kada je onako nervozan, tužan i sa kakvim sve ne iritirajućim osjećanjima, došao u sobu, izvukao iz pakovanja jednu pelenu pokušavajući da je sam sebi stavi i na taj način pokaže koliko je nezadovoljan ovom promjenom.

Karikiram, naravno, nosio je on čak i pelene »peticu«, koje sam u posljednje vrijeme mijenjala i sebi govorila da je zaista vrijeme da se oslobodimo istih. Ali, u sjećanju je taj period odvikavanja zabilježen kao lagan, kratak, jednostavan.

Međutim, drugo dijete se uvijek potrudi da podsjeti na to koliko je sjećanje varljivo.

Odabrala sam dan, vođena praktičnim razlozima. Kraj ljeta, još uvijek toplo, kraj radne sedmice, imam čitav vikend za sprovođenje svoje misije.

Mičem joj pelenu i objašnjavam da je ona sada velika djevojčica, da joj pelene više nijesu potrebne, da ih ni neki njeni drugari više ne koriste, da ćemo sljedeći put kad odemo u vrtić da iznenadimo vaspitačicu i da joj kažemo da sada koristimo nošu,... Moju priču prati oduševljeno »Daaaa«, kojim mi daje doznanja da je radosna zbog ove promjene.

Naivna mama, tj.ja, iako zna da dijete više odgovara na intonaciju nego na sadržinu rečenog, ipak djelićem svog uma vjeruje da ima nade da se desi čudo i da smo se tu, eto tako jednostavno, sve dogovorile. Dobro, znam, desiće se ponekad da se zaigra, pa zaboravi ili ne stigne da traži nošu, ali u principu, stvar je dogovorena.

Misija je i zvanično otpočela. Polusatno sjedenje na noši dalo je rezultate i sad se sa nestrpljenjem očekuje dalji razvoj situacije. A, on izgleda otprilike ovako.

Jedna lokvica na podu i zbunjen pogled u stilu: »Otkud ovo tu i zašto sam ja mokra?« Kupanje, pranje robice, čišćenje poda. Opet ista priča i opet oduševljeno »Daaa«.

»Mama«, okrećem se i očekujem da će da uslijedi: »Daj nošu«, ali uočavan samo stajanje na jednom mjestu i opet upitan pogled. I ponovo, čišćenje poda, kupanje, pranje robice i objašanjavanje zašto je potrebno da traži nošu.

»Mama, opet«, sad više nema zbunjenog pogleda i nepomičnog stajanja, već direktno utrčavanje u kupatilo. Kupanje, čišćenje poda, pranje robice i uz to neprekidna priča i objašnjenja.

Negdje kod petog puta shvatila sam da bi mi bilo mnogo zanimljivije kada bih bila u situaciji da promijenim redosljed radnji, pa na primjer, da nakon kupanja bude pranje robe, a ne čišćenje poda, ali se prioriteti nekako sami namjeste.

A, noćna tuširanja su nam postala najzabavnija. Sreća jedino što je bilo dovoljno toplo da nijesmo morali razmišljati još i o zagrijavanju. Taman san počne da rastjeruje sjenke umora nagomilane tokom dana, osjetim meškoljenje, pa negodovanje i na kraju buđenje svih članova porodice. Jedno je uzima u naručje i nosi u kupatilo, drugo mijenja posteljinu, a treće iz svog kreveta ispituje šta se to dešava.

Već nakon nekolike noći smo se uhodali, tako da smo uigrano i precizno u isto vrijeme završavali svako svoj zadatak i vraćali se u krevet u rekordnom roku.

Tada sam počela da se prisjećam nekih zaboravljenih detalja i shvatila da je i sa starijim djetetom odvikavanje od pelena trajalo, ipak, nešto malo više od ta dva – tri dana. Onda sam pomislila i na sve one koji su mi prenosili svoja iskustva. Ta dva – tri dana su izgleda zlatni standard u sjećanju, ali ne i u praksi.

Sjećanje je varljivo, vjerovatno ću naredne godine mirne duše i savjesti reći nekoj majci, ako budem upitana za vlastito iskustvo, da su oboje moje djece se odvikli od pelena u roku od dva – tri dana, a da pritom i ne budem svejsna da nije bilo baš potpuno tako.

Zubić Vila

Doletjela je sinoć. Nijesam ni ja uspjela da je vidim. A, ti si se meškoljio čitave noći. Obaveze od prethodnog dana natjerale su te na odmor mimo tvoje volje. Želio si ostati budan i konačno uspjeti da je vidiš i porazgovaraš sa njom. Ali, san te je, i ovog puta, prevario.
Možda ste se mimoišli u djeliću sekunde. Onda kada si uspio da, uz veliki trud, zahvaljujući snažnoj volji, otvoriš okice, jer ti se učinilo da jaka svjetlost prodire kroz tvoje zatvorene kapke. Ipak, kada si pogledao, shvatio si da je to bio samo san. A, možda je upravo u tom trenutku odletjela i za sobom ostavila malo vilinskog praha i poklon pod tvojim jastukom. Možda te je lepršanje njenih krila natjeralo da nesvjesno ručicom potražiš pokrivač koji si prethodno zbacio sa sebe?! Postoji i mogućnost da je ovog puta poslala svog pomoćnika, malog bijelog miša, prvaka u šunjanju. Sjetio si se da te je iz sna trgnulo golicanje po uvetu. To te je mišić, sigurno, zagolicao svojim brčićima, stavljajući ti dozanja da je bio tu.
Čitali smo mnogo o Zubić Vili. Pitao si me da li sam je upoznala. Morala sam priznati da nijesam. Ispričala sam ti da, kada sam ja bila djevojčica, govorili su mi da tokom noći dolazi upravo taj mali bijeli miš, koji se vješto zavuče pod jastuk, uzme zub, a ostavi neki mali znak pažnje. Doduše, ni njega nikada nijesam vidjela, ali on je dolazio, bez sumnje, otkud bi drugo bila ta mala iznenađenja koja sam nalazila pod jastukom i koja su me mnogo radovala.
Otvaraš okice i, onako snen, pitaš me: »Mama, da li je dolazila Zubić Vila«.
»Ne znam«, kažem, »provjeri«.
Znam i vidim da ti apsolutno nije važno da li ćeš pod jastukom zateći čokoladu, knjigu, igračkicu,… važno ti je da te nije zaboravila. Uživam da te posmatram dok sa velikim uzbuđenjem, znatiželjno podižeš jastuk, ispuštaš radosni krik i grliš poklon. Da, tebi je samo važno da te se ona sjetila, da zna da si prethodne večeri bio jako hrabar, da nisi ni glasa ispustio dok je tata vadio taj mliječni zubić i da je Vila nagradila tvoju hrabrost malim znakom pažnje.
Govoriš o njenoj pažljivosti sa velikim poštovanjem objašnjavajući da nikada do sada nije preskočila da donese poklončić i tvojoj seki, iako je još uvijek mala. A, to tebi mnogo znači.
Obećao si da ćeš narednog puta sigurno ostati budan i nećeš dozvoliti da propustiš susret sa tvojom omiljenom Vilom i njenim pomoćnikom.

Čovjek je čovjeku vuk, a mogao bi biti prijatelj

Sjećam se prve noći nakon porođaja. Beba je bila pored mene. Plakao je, a ja nijesam znala zašto. Donijeli su mi ga nahranjenog, tako su rekli. Pokušaji da ga maženjem i tihim čuvenim „ššššš“ umirim bili su bezuspješni. Rez na dnu stomaka i osjećaj da će konci popustiti ako se samo nakašljem, nijesu mi dozvoljavali da ustanem, a i da jesam, razmišljala sam da li bih bila dovoljno stabilna da uzmem svoj mali smotuljak. Sa mnom u sobi su bile još četiri porodilje i njihove bebe. Jedna prvorotka, porođena skoro u isto vrijeme kad i ja, spava, umorna, iscrpljena, a spava i njena beba. Zapravo, sve bebe spavaju samo moja plače, a niko da mi kaže bilo koju korisnu riječ. Prvorotka, porođena prirodnim putem, pored koje beba mirno spava, ubrzo je počela da negoduje zbog toga što joj plač moje bebe remeti san. Dvije iskusne mame, čije bebe, takođe, spavaju kao na reklami, okrenule bi se po koji put u krevetu, ne otvarajući oči, ne dajući mi priliku da bilo šta pitam. Nadala sam se da će se na vratima pojaviti dežurna sestra kada čuje plač koji ne prestaje. Ali, iz boksa na kraju hodnika čulo se još tih glasića koji izražavaju negodovanje, tako da vjerovatno nije bilo lako procijeniti od kuda dopire.
Pridigla sam se malo na jednu ruku. Zatezalo je, ali nije bilo strašno, dalo mi je ohrabrenje da isto učinim i  sa drugom rukom. Poduprta rukama, nalazila sam se pod uglom od 120 stepeni, prikupljajući snagu da nastavim svoj podvig, sve vrijeme praćena bodrenjem mog bekana. Pokušaj polaganog uspravljanja u sjedeći položaj bila je nemoguća misija, pa sam odlučila da pokušam da spustim jednu nogu sa kreveta, onako da visi, što se ispostavilo kao dobra odluka. Jedna noga, par centimetara pridizanja, druga noga, još pa centimetara, sve dok nisam osjetila tlo. Najteže je bilo uspraviti se. Baš tada, valjda da bi razbio moje oklijevanje, bekan je još glasnije i nervoznije počeo da iskazuje negodovanje, i ja sam se našla u stojećem položaju. Nije mi se vrtjelo, tlo je bilo pod mojim nogama stabilno, jer um je bio okupiran time kako da bebu bezbjedno podignem iz njegovog krevetića i spustim na moj krevet. Nijesam imala strah od toga kako da ga uzmem, već da li ću smoći snage da se sagnem, uzmem ga, pridignem se i opet savijem kako bih ga spustila na krevet. Podvukla sam lijevu ruku ispod vratića, desnu ispod nožica i u jednom pokretu, podigla i premjestila ga. Ne baš lako i ne baš brzo, uspjela sam se vratiti u ležeći položaj i smjestiti pored njega.
Niko mi nije objasnio šta i kako treba da radim, mada sam i ja nekako podrazumijevala da to moram znati. Nahranila sam ga. Kasnije sam saznala da sam imala nevjerovatnu sreću da je beba odmah prihvatila ponuđeno „jelo“. O tome nijesam razmišljala, učinila sam ono što mi je bilo najprirodnije i što mi je djelovalo kao jedino moguće u tom trenutku. Moja mrvica se umirila i provela noć na mom krevetu.
Narednog jutra, iako je ljeto bilo u punom zanosu, probudilo me je izuzetno jako strujanje vazduha, narodski rečeno – promaja. Iako se vodi polemika da li je opravdan strah od iste ili ne, meni kao prvorotki koja je odrasla pod konstantnim strahom i prijetnjom da se sklonim „da me promaja ne ubije“, nije bilo ni malo svejedno što se sa tek rođenom bebom nalazim na sred puta upravo promaji. Sa jedne strane širom otvorena vrata sobe sa druge strane otvoren veliki prozor pored kojeg stoji moja cimerka, pije odnekud donesenu kafu, i sa guštom posmatra dim cigarete koji, prvo duboko udahnut, izbaca kroz nos i usta. Na moju molbu da otvorimo neko drugo prozorsko krilo odgovara sa polu-osmjehom: „Ao, koliko ti je mali plakao sinoć, Bože sačuvaj“.
Hormoni, u trudnoći i nakon porođaja, načine od jedne neku sasvim novu ženu, bar je kod mene bio takav slučaj. Držalo me je to duži period nakon porođaja, a prvih dana je bilo najizraženije. Servirka se izvikala na mene jer nijesam prekinula podoj i došla u trpezariju na njen poziv, iako je večera servirana ranije nego što je uobičajeno sa obrazloženjem da ona tog dana žuri. Pitala sam se tada, a pitam se i sada, o kolikom nedostatku empatije se radi u slučajevima kada osoba nema osjećaja za ženu koja se tek porodila i koja hrani svoje dijete. Poslednje što želim je patetisanje. Ni u primisli mi nije. Jednostavno u pitanju je samo moja nemogućnost da shvatim pomenutu situaciju, jer znam šta je u meni izazivala slika majke sa djetetom i prije nego sam se sama ostvarila u toj ulozi.
Prošle su godine, opisane situacije i danas doživljavam jednako kao tada. Nijesu pomutile sreću koju sam osjećala. Nijesu, niti mogu. Ipak, urezale su se duboko u sjećanje.
Nasuprot tome, u sjećanju čuvam i jedno divno iskustvo, koje se uvijek javi čim prvo počne da razvija svoju traku. Pozitivna energija je jača, pa tako i ovo sjećanje za kratko vrijeme preuzme primat.
Opet buđenje, drugi porođaj, drugi grad, druga soba, drugi ljudi. Nagonski izbacujem anesteziju iz sebe još uvijek nedovoljno svjesna da treba da zatražim pomoć. Sve mi je pred očima mutno. Utoliko čujem glas pored sebe koji doziva sestru i govori joj da mi je potrebna pomoć. Osjećam da me neko mazi po čelu i govori mi šta da radim i da ne brinem. To je bila sestra koja se stvorila tu i ukazala mi pažnju koja je meni značila više nego što je, vjerovatno, mogla naslutiti. Iako mojih godina, postavila se majčinski u trenucima u kojima sam bila svjesna malo čega oko sebe. To znači mnogo, ne samo u tim trenucima, već na duge staze.
Kada se magla izazvana dejstvom anestezije razišla, skoro pa bojažljivo sam pogledala ženu na krevetu pored. Samo nas dvije smo bile u sobi. Bila je mlađa od mene i nevjerovatno simpatična. Osmjehnula mi se i započela razgovor koji nije prestajao svih tih zajednički provedenih dana u bolnici, isprekidan čestim nastupima smijeha koji oduzima dah, praćen bolnim jaucima, jer obje smo bile „carice“.
Pričajući svoje iskustvo, šaleći se, nastojala je da mi učini što kraćim vrijeme koje je bilo potrebno da prođe kako bi konačno i meni donijeli moju bebu. Podržavala je moje subjektivno majčinsko klicanje zbog ljepote moje princeze kada su mi je donijeli prvi put. Diveći se crnoj kosici koja je bila neobično duga i gusta za bebu, noktićima koji su bili dugi i lijepo oblikovani kao da je rađen manikir, možda sam bila i malo dosadna, ali to ni zbog jedne riječi ili gesta moje cimerke nijesam osjetila.
Često otvaram te ladice sjećanja u kojima čuvam sve ono što je prethodilo i uslijedilo i što je vezano za dva najveća događaja u mom životu. Volim da ih preslažem, ponekad pronađem i nešto „novo“ iz nekog razloga malo potisnuto u sami ćošak, pa se obradujem još bogatijem sadržaju tih ladica koje čuvam kao najveće blago.

Đaci prvaci, srećno

Otvaram oči kao znak da sam budna, mada ovu noć sam provela na samoj granici, jednom nogom gazeći tlo jave, a drugom tražeći oslonac na polju sna. Znam da sam imala mnogo nekih polu-snova, ali se ne sjećam sadržine, ostao je samo osjećaj, neki koji je teško definisati, teško svrstati, odrediti, protumačiti.

Nebo je sivkasto, ne razaznajem da li je oblačno ili sunce još uvijek nije dostiglo pravu visinu na horizontu kojom nesumnjivo pokazuje svoju dominaciju nad prijetećim oblacima koji se grupišu i gomilaju, ne bi li mu na kratko preuzeli presto i sakrili sjaj.

Primjećujem da ulična rasvjeta još uvijek baca svoju svjetlost na pločnik, pa zaključujem da ima nade da me prvi utisak vara i da sivilo ne odaje namjere kiše da svojim prisustvom poremeti ovaj značajan dan.

Danima unazad prisutan je onaj osjećaj koji nazivamo pozitivna trema. Ne suzbijam ga, naprotiv, dozvoljavam da raste. Osjećaj uzbuđenja pred nečim očekivanim, poznatim, lijepim, jedinstvenim. Prija! Ne da mira, a ugodno je.

To je osjećaj koji je tjerao san sa umornih očiju, budio mozak željan sna raspirujući misli koje pune dušu prijatnim uzbuđenjem.

Prva jutarnja kafa, gutljaj za gutljajem ispijan u tišini i praćen razvijanjem mogućeg i očekivanog filma. Prebiranje da li je završeno sve što je potrebno. Blagi žal zato što me je problem sa kičmom spriječio da realizujem sve zamišljeno. A, pogled stalno leti na sat. Da ne zakasnimo! Iako imamo još tri sata.

Da li zbog odjevne kombinacije primjerene prilici, da li zbog samog događaja za koji je došlo vrijeme, moj dječak mi počinjenje naprasno izgledati odraslije, ozbiljnije. Odjelce mu savršeno stoji dok se šepuri pred ogledalom, džentlmenski dozvoljavajući svojoj maloj sestri da stane ispred njega i uvjeri se da i njoj haljinica, specijalno odabrana za današnji dan, stoji kao iz bajke. Ona je uz brata da mu, ukoliko bude potrebno, drži strah, eliminiše tremu, isprati ovaj značajni korak.

Društvo dobro znano okuplja se pred ovom novom, nedovoljno poznatom zgradom. Sretni što su zajedno, grle se i ljube kao stari prijatelji koji se godinama nijesu vidjeli. Ne utrčavaju u zgradu kao što su to činili u vrtiću. Ne skaču, ne viču, već odmjereno stoje shvatajući da prave važan korak u novo poglavlje svog života. Ponašaju se u skladu sa prilikom, kao da im je mnogo više godina od ovih sitnih šest koje imaju. Polako ulaze i bez gužve se smještaju na klupe predviđene za njih. Veća pometnja vlada među roditeljima.

Duša cvjeta pri pogledu na ove male ljude, pažljivo sređene, brižljivo pripremljene u svakom pogledu za ovaj dan. Ponos kojim zrače uzimajući knjige i znatiželjno ih listajući, čini nas ponosnim na njih.

Došli su do prve važne prekretnice u životu, dočekani toplim riječima nastavnika i ispraćeni roditeljskim osmjesima i suzama radosnicama.

Mali divni ljudi, đaci prvaci, neka vam je sa srećom i na ponos nas, vaših roditelja, koji cijelim svojim srcem, dušom i bićem vjerujemo u vas!