Prvi dan škole

Prvi dan škole – jedan od značajnijih događaja u životu i simbolično, i iskustveno, i emocionalno.

Pod naletom novih događaja mnogo toga nestane iz sjećanja, a taj dan zauzme posebno mjesto u albumu života. Slika koja ne blijedi, koju druge novije i aktuelnije ne uspijevaju pomjeriti.

Nasmijano lice djeteta obučenog u najljepše odjelce, odnosno haljinicu, posmatra godinama, decenijama sa istog mjesta na polici u dnevnoj sobi roditeljskog doma. Baš tako i taj prvi susret sa školom ostane neizbrisivo upisan u sjećanju istog tog djeteta, ma koliko godina prošlo.

One iskrene, iskustvom neiskrivljene emocije i doživljaji, ostaju takvi i u odraslom biću pri sjećanju, skriveni u tajnoj kutiji, zaštićeni od naleta životnih letova i padova, uspjeha i razočaranja, osjećaja sreće i povrijeđenosti, koji bespovratno mijenjaju način na koji shvatamo, doživljavamo i prihvatamo ono što nas okružuje i što se nama i oko nas događa.

Osjećaj uzbuđenosti, s kojim moje mlađe dijete dočekuje polazak u školu, skoro jednako intenzivno i ja doživljavam. Tako je bilo i kod starijeg djeteta.

Ponos na to što više ne pripadaju onoj kategoriji malenih, već ipak malo ozbiljnijih članova društva koji imaju obaveze, zadatke, veći stepen samostalnosti.

Dok raspoređujemo školske knjige i sveske, sjetih se sa kolikim sam zadovoljstvom, kao đak, prelistavala sve unaprijed, podjednako uživajući u ilustracijama i mirisu koji se širio sa svakim okretanjem stranice.

Koristila sam masivni drveni radni sto. Gornja ploča se mogla podići, a ispod nje se nalazio prostor predviđen za odlaganje školskog pribora.

Uoči 1.septembra sve je bilo složeno “pod konac”, baš kao što je i danas, mada mimo svega uobičajenig, sada čekamo 1.oktobar sa nadom da ćemo način života uslovljen pojavom COVID-a uskoro ostaviti za sobom.

Školska torba spremna da ponese sve znanje sadržano u knjigama. Sveske, sa veselim motivima, čekaju da budu ispunjene šarenim crtežima i prvim slovima koja će do poslednjeg lista već dobiti drugačiju, jasniju i  pravilniju formu.

Prepliću se sjećanja i sadašnjost, prelivaju emocije. Put nas je naveo, slučajno ili ne, do moje osnovne škole. Nakon više od dvadeset godina zakoračila sam u dvorište kojim sam osam godina skoro svakodnevno prolazila. 

I za djecu je to bio poseban doživljaj. Pravili su poređenje sa njihovom školom, tražili prednosti i nedostatke na obje strane, a ja sam se prisjećala nekih dragih, smiješnih, dječijih trenutaka.

Boravak u školi, ipak, nema alternativu.

 

 

Najnovije otkriće – Život van društvenih mreža postoji

 

“Đe si ti? Nema te odavno?” -  u jednom dahu izgovori vidno iznenađena.

“Evo me”, dadoh najnedomišljatiji odgovor, zbunjena, prebirajući brzo po mislima gdje me to nema, a trebalo bi. Nismo se odavno sretale, doduše. Čule bi se tek povremeno, tako da prethodno razmijenjenim porukama nije istekao rok. Zajedničke izlaske nismo imale, nismo išle na ista okupljanja. Prosto nikako da shvatim gdje me to nema.

Dijete je trčkaralo oko nje, pokušah da mu se obratim, ali ne uspjeh, jer me ona prekide konstatacijom:

“Znaš li da sam se zabrinula za tebe!”

E, sad sam se zabrinula i ja, jer shvatam da sam definitivno nešto važno propustila.

“Ni fotkice, ni statusa, ni lajka, ni komentara, tek po neka podijeljena uspomena… Pomislila sam ili da si nešto, ne daj Bože, bolesna ili da si u nekoj groznoj minus fazi.”

“Zato što me nema na društvenim mrežama?” – izgovorih u formi pitanja zaključak koji se sam nametao, a nadajući se ipak nekom drugačijem, smislenijem odgovoru.

Razgovor na tren omete mala plava glava koja je, čupajući mamu za ruku uz konstantno dozivanje, nastojala nešto da pita. Ali, mama nastavi…

“Pa, da. Pitala sam Anđelu da li se čuje sa tobom, zna li šta se dešava.”

Očigledno je “moj slučaj” bio mnogo važniji u ovom trenutku.

“Kako je porastao”, pokušah pažnju da usmjerim na djetence koje nije odustajalo, i zbog njega, a i zbog sebe.

“Što stariji, to zahtjevniji”, usput reče i nastavi: “Da si ugasila profil, manje čudno bi mi bilo”.

“Znači, moja neaktivnost je izazvala zabrinutost takvih razmjera.” – pokušah da se našalim I time odagnam sopstvenu zbunjenost, a i pokušam da dovedem razgovor do one uobičajene forme kada se razmijeni par stereotipnih pitanja, istih takvih odgovora, I sve se završi sa čućemo se, iako, I dok to izgovaramo, znamo da nećemo u skorije vrijeme.

“Kako nije? Ti znaš da ja ne zabadam nos u tuđe stvari, ali baš si me zabrinula.  Pregledala sam ti profil i vidim da nove objave nije bilo toliko dugo. Znači da nigdje mrdala nisi.”

“Nije da nisam…”

“Da jesi, vala bi objavila bar jednu fotku.”

“Nisam nešto imala volje”, kao ni za ovaj razgovor, ni za odgovaranje na ova pitanja i prebirala sam u glavi po izgovorima, ne bih li ga što prije privela kraju.

“ Ma, mani me te priče. Odeš negdje, a ne fotkaš se i ne objaviš? Kako ne! Nego se aktiviraj malo. Puno si se učaurila, ne valja ti to. A, daješ i narodu povoda za razne teorije, ideje, zaključke…”

“Nisam znala da je nekom toliko bitno šta ja radim, a i kad objavim nešto ja ne razmišljam o tome ko će i šta da pomisli, nego mi se dopadne fotka, pjesma, citat, pa je stavim na zid. Nego, kako si ti, ima li šta novo?” – koristeći dva pitanja koja se izgovaraju često samo zbog toga što je to očekivano, pokušah da skrenem temu, jer mi je već postajalo naporno.

“Greška ti je to. Moraš da vodiš računa o svom imidžu”, nastavi kao da nije čula pitanje. “Ima dana kad ni meni nije do izlazaka, ali natjeram sebe. Sredim se, dotjeram djecu shodno prilici i idem. Posle kad objavim fotku i krenu lajkovi bude mi još pet puta milije.”

“Ćao”, začuh pored sebe.

“Ćao, ćao”, srdačno odgovori moja sagovornica, pogledom prelazeći preko žene kojoj se javila, od glave do pete.

Nasta pauza par sekundi dok ponovo nije usmjerila pogled ka meni.

“Hoćeš da postaneš kao ona? Po čitav dan sa djecom, iz kuhinje, vjerujem, ne izlazi. Ponekad objavi neku fotkicu na kojoj su djeca u kućnoj varijanti ili cvijeće koje ima na terasi, i to je to. Života bez, ja da ti kažem.”

Plava glavica, već sa neskrivenim nestrpljenjem, ponovo se pojavi između nas.

“Mama, mama, ajmooooo…. Hoću sladoled”, reče pokazujući na prodajno mjesto u neposrednoj blizini.

“Idemo na sladoled, ali tamo gdje sam ti rekla”, prilično odsječno odgovori. A, onda se opet okrenu ka meni.

“Jesi li išla u Dolce?”

Odmahnuh glavom.

Ona nastavi, jasno pokazujući da je odgovor i ne zanima.

“Ja djecu samo tamo vodim u poslednje vrijeme. Predivan je ambijent, uspjela sam, tako što sam napravila par fotkica na kojima se vidi kako jedu sladoled i tagovanjem poslastičarnice, da dobijem popust, pa povremeno i besplatne ture sladoleda i pića”, zaključi bez pokušaja da prikrije koliko je ponosna na sebe, svoje umjeće i postignuće.

“Ajmoooo, mamaaaa”, dječak je sad počeo i da je vuče za ruku.

“Evo,  evo”, odgovori vidno iznervirana.

“A, htjela sam poći sama danas u trgovinu. Biram kupaći kostim, jer kako izbacim koju fotkicu, vidim da izgleda kao da sam uvijek u dva-tri ista kostima. A on, kao što vidiš, nema strpljenja, nego samo svoje da istjera”, reče u dahu, očekujući, valjda, razumijevanje.

“Ajde, čućemo se, pa da tu kafu popijemo. I ne zaboravi šta sam ti rekla – očekujem fotkiceeee”, gotovo otpjeva na kraju, cimnu djetetovu ručicu i odlučnim korakom se zaputi kuda je naumila.

Sjetih se ovog susreta sada dok sjedim na plaži. Djecu još uvijek ne uspijevam da izvučem iz vode, iako sam planirala da ću u ovo vrijeme već biti kod kuće. Na svakih pet dodajemo “još samo pet” novih minuta.

Smiraj dana donosi bajkovite boje na ionako uvijek čudesnom moru. Kamera prosto vapi da zabilježi trenutak. Gledajući fotkicu koju sam napravila, pomislih da bih je možda i objavila, ali sad mi se jednostavno neće.