Situacija sa Coronom omela nas je u mnogo čemu. Poremetila je i osjećaj
za vrijeme. April je došao nekako previše naglo, februar i mart kao da su se
stopili u samo sedmicu – dvije. Vjerovanje da neće doći do ovakvog razvoja
događaja, pa nada da će sve kraće trajati doveli su nas u situaciju da kucamo
na vrata kraju školske godine, a da to činimo prilično zatečeni.
Postoje
stvari koje imam na umu već duže vrijeme, ali kako su se činile dalekim,
odlagala sam razmišljanja o njima.
Prolazila sam juče pored zgrade u koju sam, tokom prethodnih desetak
godina, gotovo svakodnevno ulazila. Odjednom, iz skrivenih polica memorije,
dugo prikrivana i namjerno zatrpavana kako bi se odložio trenutak neminovnog
suočavanja sa njom, izbila je u svoj svojoj veličini jedna činjenica – ta
zgrada, za nešto više od mjesec, neće se više nalaziti na mapi mog kretanja,
već će postati čuvar divnih uspomena.
U mojim mislima žive su slike od prvog ulaska u prostorije pune topline.
Nesigurnost, nepoznanice, neizvjesnost, pa i jednu dozu početnog straha, vrlo
brzo su zamijenili osjećaji topline, vezanosti, povjerenja i sigurnosti. Kroz djetetova
osjećanja i reakcije proživite sve intenzivnije nego što biste da je nešto što
se tiče samo vas.
Osam sati odvajanja od djeteta, u prvim godinama njegovog života, ne može da ne bude stresno, naročito ako
dijete ne ostavljate sa bakom, tetkom, strinom, nego i za vas i za njega u
nekoj, u prvo vrijeme, nepoznatoj sredini. U takvom emocionalnom, i njime
uzrokovanom psihičkom stanju, kada dan za danom, nakon osmočasovne strepnje
zbog toga kako se dijete prilagodilo, na vratima vas dočeka djetetov široki
osmjeh, ne samo da strepnje nestaju, već doživljavate neku sasvim novu
dimenziju sreće i olakšanja.
Vrtić je
za moju djecu bio drugi dom, a vaspitačice, medicinske sestre i kompletno
osoblje – prijatelji, oni pravi sa autoritetom da vaspitavaju, sa drugarskim
odnosom na kojem se gradi povjerenje i sa velikom ljubavlju koja se bezuslovno
osjeća.
Dešavalo se i nešto za šta nekada ne bih
pomislila da je moguće, a to je da po završetku mog radnog dana dođem po dijete
koje se žali zbog toga što nisam sačekala još malo, nego sam banula u sred neke zanimljive
aktivnosti.
Četiri godine po izlasku, starije dijete još
uvijek sa sjetom priča o vrtiću. Mlađe dijete želi da u školu povede kompletno
osoblje vrtića.
A ja,
moram priznati, imam neko teško opisivo osjećanje pomiješane sjete, radosti i
poštovanja. Tokom prethodne decenije upoznala sam nevjerovatne žene. Žene koje
jesu zaposlene u vrtiću, ali tamo nijesu na poslu, već na jednoj posebnoj
misiji tokom koje uz znanje i vaspitanje šire nevjerovatnu ljubav i toplinu.
Uspijevaju to prenijeti ne samo na djecu, nego i na roditelje. Zavoljela sam ih
kao i moja djeca. Nedostajaće i meni te velike i posebne žene, koje su
uljepšale djetinjstvo moje djece, a meni i suprugu bili nevjerovatna podrška u
prvim, tako važnim, godinama njihovog života.
Zahvalnost je velika, ali baš zbog svoje veličine teško iskaziva. Ljubav
i sjećanja su trajni i za njih nijesu potrebne riječi, jer prvo se
nezaustavljivo osjeća i širi, a drugo brižljivo čuva.
#posvećeno
VJ „Bajka“ (JPU Ljubica Popović)
photo: MBŠ
