Drage vaspitačice, hvala vam

Jedna informacija u dnevnoj štampi me je podstakla da uobličim razmišljanje sačinjeno od svakodnevno prikupljanih utisaka.

Obilježeno je 45 godina od otvaranja prvih jaslica u Crnoj Gori. Direktorici prvih jaslica, djeca koja su nekada boravila u njima, uputili su tople riječi.

To me je navelo da formulišem razmišljanje i osjećaj koji su postojali i bili poznati od prvog susreta sa vrtićem, ali će svoj pravi oblik dobijati kroz vrijeme koje je pred nama. Ma koliko trenutno bila svjesna svega dobrog što vaspitačice u vrtiću čine za moju djecu, pravo značenje i puna vrijednost svoju potvrdu će dobijati kroz godine koje dolaze.

Vrtić – mjesto gdje djeca borave, druže se, igraju… Neka djeca su tu zbog poslovnih obaveza roditelja, druga radi druženja,…u suštini razlog je nevažan. Važno je to mjesto, zapravo ljudi koji u njemu rade. Upravo ovdje bih zastala. Iako se glagol raditi koristi da bi označio obavljanje posla, vjerujem da mu ovdje nije mjesto. Svaki posao se obavlja sa manje ili više volje, manje ili više ljubavi, posvećenosti,… Ali, kada neko sa puno pažnje brine o vašem djetetu, uči ga da se druži, da djeli, da mirnim putem rješava konflikte, da samostalno jede, da broji, da recituje,… to nije obavljanje posla, to je pružanje ljubavi.

Od jaslenog do predškolskog uzrasta dijete vaspitačicu/e doživljava kao člana porodice. Dječija osjećanja su iskrena, sa njima smo uvijek načisto, ljubav je upućena samo onome od koga je primljena. Zato i ne čudi takav odnos i privrženost.

Ne želim ovdje da govorim o izuzecima kojih, sigurna sam, ima, ali svakako su rijetki. Ovaj blog treba da zadrži notu ljubavi, jer ona preovladava u ovom suptilnom odnosu kakav je između vaspitačice i djeteta.

One su tu kada mi nijesmo. Nastoje i uspijevaju da nadoknade naše odsustvo. One su tu da pomognu našem djetetu da nauči pjesmicu, da mu pomognu da shvati značaj zajedničkog rada, da ga uče o malim i velikim životnim stvarima. One stvaraju divne uspomene koje će naše dijete pratiti kroz život. One zajedno sa nama su posvećene odgovornoj i zahtjevnoj obavezi postavljanja temelja na kojima će biti izgrađena ličnost našeg djeteta.

Zahvalite im se sada, jer moramo biti svjesni da ćemo tek u godinama pred nama istinski shvatiti koliko im dugujemo.

Postoji li Djeda Mraz? Daaaa

Bliže se praznici. Uzbuđenje je kod mene već prisutno. Tako je oduvijek. Kao djetetu mi je majka usadila i razvila taj osjećaj. Poseban. Nije povezan sa odlaskom na neko posebno mjesto. Sve što prethodi, ta praznična atmosfera je sama po sebi čarobna. Taj neponovljiv osjećaj, koji je teško adekvatno opisati, želim da prenesem svojoj djeci.

Ne sjećam se tačno kada sam shvatila da Djeda Mraz ne postoji. Ne mogu se sjetiti vjerovatno zato što i sada, na drugačiji način, vjerujem u njegovo postojanje. Ali, sjećam se, jako živo, da sam sjedjela u dnevnoj sobi zabavljena igrom kada sam iz nekog razloga pogledala u pravcu prozora i jasno vidjela Djeda Mraza u kočijama koje vuku irvasi kako prolijeće pored mog balkona. Ni jednog trena nijesam posumnjala u stvarnost onoga što sam vidjela. Iako mi je brzo postalo jasno da Djeda Mraz nije napuštao svoj Sjeverni pol i nije letio pored moje zgrade, ta slika mi je i dalje jednako draga jer odražava upravo tu čaroliju koju stvara tako jaka vjera u postojanje praznične magije. To je razlog zbog kojeg svoju djecu puštam da što duže vjeruju u postojanje Djeda Mraza.

Ne vidim ništa loše u posjetama svijetu bajki i povremenim druženjem sa imaginarnim likovima. Sigurna sam da njihov dobar odabir pozitivno doprinosi razvoju i izgrađivanju ličnosti i stvaranju uspomena koje nas prate kroz život. Čemu žurba da nauče da pismo upućeno Djeda Mrazu neće otići dalje od roditeljskih ruku, da je kolačiće pripremljene i ostavljene za Djeda Mraza, zapravo, pojeo tata… Želim da uživaju u sopstvenoj bajci. Želim da razviju osjećaj i potrebu da rade stvari iz zadovoljstva, jer bez toga ništa nema poentu. Nema svrhe da jelku ukrašavaju samo zato što je očekivano da to urade, željela bih da to rade samo ako uživaju u tome. Izrada novogodišnjih čestitki i ukrasa nije tek još jedan zadatak dobijen u vrtiću, već prilika da pokažemo svoju kreativnost i zajedničkim radom napravimo nešto na šta ćemo biti ponosni. Pokloni pod jelkom nijesu tu samo kao dekor, već odražavaju želju da ugodimo i ispunimo želju jedni drugima. Što je manje novca uloženo u sve, to je čarolija veća, jer zajednički trenuci provedeni tokom pripreme svih novogodišnjih »zanimacija« ne mogu se kupiti ni na jednom mjestu.

I sada da me neko pita da li vjerujem da Djeda Mraz postoji, bez razmišljanja bih potvrdno odgovorila. Zato se nadam da onog dana kada moja djeca shvate da Djeda Mraz, onakav kakvim su ga zamišljali, ne postoji, to neće značiti da prestaju da vjeruju u čaroliju, jer ona postoji samo ako želimo da je vidimo i podijelimo.

Ravnoteža i postizanje iste

I, onda se zapitam da li griješim, da li sam loša majka, a znam da bih mogla biti bolja…

Svaki dan je sličan prethodnom, većina stvari se obavlja po automatizmu, nema puno razmišljanja, a najmanje opuštanja. Osnovne potrebe moraju biti podmirene. Doručak prije vrtića, kako bih bila sigurna da su pojeli prvi obrok, jer možda u vrtiću neće biti pri apetitu, možda im se neće dopasti ono što je na menu-ju toga dana… Odlazak na posao, osmočasovni rad, odlazak po djecu u vrtić, dolazak kući, ručak napravljen po mojim kriterijumima (bez obzira na to što mi je rečeno da su u vrtiću lijepo jeli), voćna užina, malo igre, večera, priča za laku noć, spavanje….i novo jutro…

U ovom ciklusu moje najintenzivnije misli upućene djeci su u ovom osmočasovnom periodu dok sam na poslu. Radim, a malo-malo pomislim na njih. Voljela bih da imam mogućnost da virnem šta u tom trenutku rade. A, onda se u mislima javi neka situacija od prethodnog dana. Učinili su nešto što nije trebalo i ja sam ih grdila. Da li je to bilo neophodno, da li sam možda pretjerala, da li bi trebalo da imam malo više strpljenja, kako su moje riječi djelovale na njih??? Gomila pitanja na koja pokušavam dati odgovor, postavljam razloge za i protiv, u jednom trenutku sam čak potištena jer mi se čini da previše brzo i naglašeno reagujem, u drugom trenutku tješim sebe da je to normalna reakcija i da se djeci moraju postaviti jasne granice zarad njihovog pravilnog usmjeravanja. Vagam, zaključujem, obećavam sebi da ću se truditi da ih manje grdim, a više taktički da pristupam, a za sve to vrijeme gorim od želje da ih vidim, iščekujem trenutak da ih zagrlim i poljubim.

Nestrpljivo čekam da stignemo kući, ručamo i da otpočne igra. Uživamo u toj igri, a onda se desi (ne)namjerno opet neko »poganstvo« i ja ponovo počnem da grdim, iako svjesna obećanja datog sebi samoj, ne mogu da se zaustavim dok ne kažem ono što mi je na umu, a za šta mislim da bi nakon trenutne neprijatnosti moglo da djeluje edukativno. I nije problem sadržaj rečenog, već način na koji to saopštavam. Voljela bih kada bih mogla u tim trenucima da budem malo više taktična, malo manje energična, ali ne uspijevam. Otud ono pitanje sa početka, da li loše obavljam najodgovorniji, životni posao? To pitanje me muči. Kako da nađem balans u svom vaspitnom djelovanju, ravnotežu zahvaljujući kojoj moja djeca neće postati nevaspitana, a sa druge strane koja neće postaviti prečvrste okvire, nalik na okove, i osjećaj kritikovanja zbog svake sitnice? Lomi me to pitanje svakog dana. Trudim se da nađem tu ravnotežu, a nijesam sigurna da li uspijevam.

A, onda dođe, ničim izazvan, iz najveće igre otrgnut, trenutak kada me zagrle najslađe ručice i kada vidim najiskreniji i najtopliji pogled upućen upravo meni, direktno usmjeren na moje oči, pogled kojim se žele potvrditi i utvrditi riječi: »Ti si najbolja mama na svijetu«. Tada znam da sam, ipak, na dobrom putu dok »radim« posao mog života.

O "navikavanju" na ruke

Toliko priča za i protiv…. Toliko različitih iskustava… Teme koje u svom fokusu imaju djecu, njihovo odrastanje, brigu o njima, vapitanje, toliko često su obrađivane da je nevjerovato da ima još nešto tu da se doda. A, uvijek ima. Razlog je specifičnost svakog djeteta i ista takva posebnost doživljaja koji roditelj ima pri susretu sa svakom novom, ali i ponovljenom, poznatom situacijom.

Takav je slučaj sa vječitom dilemom da li dijete »navići na ruke« ili ne.

Već pri samoj formulaciji naziva teme, mislim da se pravi greška. To mi govori moje iskustvo. Ne tvrdim da dijete koje je iz ma kog razloga, stalno u rukama odraslih neće taj model prihvatiti kao normalan i jedini poželjan. Ipak, tu se mora izbjeći isključivost, jer jedino što je definitivno i bez sumnje kada su djeca u pitanju je to da nikakva uopštena pravila nijesu primjenjiva na konkretno dijete.

Kada sam rodila prvo dijete, naravno, sve mi je bilo novo i nepoznato. Trebalo mi je vremena da shvatim kada plače šta mu nedostaje, da li je gladan, žedan, mokar, ima grčeve, potreban mu je dodir… Bez obzira na razlog plača, uvijek sam jednako reagovala – uzimala ga u naručje i potom utvrđivala šta mu nedostaje. Nijesam uopšte razmišljala o tome da li ću ga na taj način »navići na ruke« ili ne. Pa, eto, nije se navikao. On je bio beba koja nije tražila da ga nosimo, čak je inicijativa uvijek kretala sa moje strane.

Teret umnoženih obaveza kada je na svijet stigla naša djevojčica, u startu uočena njena zahtjevnost, uzrokovala je rađanje misli da treba da vodim računa da je »ne naviknem na ruke«. Iznalazila sam razne načine da je umirim i zabavim bez nošenja. Znate šta – bezuspješno. Čini mi se, čak, da što sam ja više pokušavala da je »ne naviknem«, to je ona više uspijevala da mene navikne na to da ona jednostavno želi da je nosim. Tada sam popustila i pomirila se sa tim da je moje dijete rođeno sa potrebom da bude na rukama. Kada sam prihvatila tu činjenicu kao neminovnost, odjednom kao da je ona prerasla tu potrebu »da bude na rukama«. Da li je do mog doživljaja ili do smjene faza u njenom razvoju, tek žao mi je što sam uopšte i tako kratak period pokušavala da je »ne naviknem na ruke«.

I onda dolazim do da zaključka, prvo – neko dijete ima manju, neko veću potrebu za konstantim bliskim kontaktom na način što će biti u naručju roditelja (ovdje mislim na obavezno šetanje kroz kuću i obavljanje svih kućanskih poslova sa djetetom u naručju  ) neko, opet, ima manju potrebu i želi drugačiju vrstu pažnje. Dakle, navikavali ili ne, dijete će zahtijevati ono što mu je potrebno.

Drugo, svaki naš otpor prema činjeničnom stanju naići će na još veći otpor našim nastojanjima od strane djeteta i na kontra-efekat. Zato, prihvatimo situaciju takvu kakva jeste, i lagano, smireno, diskretno pokušajmo korigovati neke stvari, ali bez puno upinjanja i insistiranja, jer dijete ma koliko malo bilo to osjeća, prepoznaje i urođenim instinktom se buni protiv pokušaja mijenjanja njegove prirode.

Djetetova suza

I onda dođe trenutak kada zaboli… Zaboli više nego što bismo mogli pomisliti i očekivati da može. Djetova suza je najbolnija.

Razmišljam, dok mi je u grlu knedla, dok imam onaj osjećaj kao da me nešto iznutra davi, dok ne uspijevam da se oslobodim tog pritiska u grudnom košu, razmišljam… Da mi je neko prije par dana opisao situaciju koju danas proživljavam i da je kazao da može da izazove tako jaku i tešku reakciju kod mene, rekla bih mu da pretjeruje. Znam da se svi trudimo svojoj djeci da ugodimo. Nastojimo da im u svakom trenutku i na svaki način pokažemo da smo tu za njih. Ali, nekada prosto nije moguće udovoljiti svakoj njihovoj želji i očekivanju, to nije smak svijeta, nije tragedija, to je realnost i život. Ovog puta nije moglo, moći će narednog i idemo dalje.

Oh, kako je lako filosofirati dok se ne desi situacija koja vas pomjera sa mjesta.

Loša procjena supruga i mene, a sve u cilju da kod našeg dječaka izazovemo što manji stres, dovela je do haosa u »emotivnom sistemu«, na kraju više našem nego njegovom. Od kada je krenuo u vrtić svaka priredba, svaki projekat, svaka aktivnost nailazi na opšte porodično uzbuđenje i pripreme. Kolektivno se učestvuje u pripremama, kao i u samom događaju. Tako je bilo i ovog puta, s tom velikom razlikom što nijesmo prisustvovali samom događaju.

Okolnosti, procjena da bi mu bilo stresnije da se pojavimo, pa odemo na posao, a njega ostavimo tu do kraja radnog vremena,… sve zajedno dovelo je do osjećaja velike tuge kod našeg dječaka. Mazohistički po glavi prebiram svaku riječ koju su mi rekli ljudi koji su tamo bili prisutni, zamišljam scenu, mogu da ga vidim kako u ćošku plače kada je pregledao čitavu prostoriju i shvatio da nijesmo tu, čini mi se da tačno znam šta je prolazilo kroz njegovu glavicu, šta je osjećao…

Najjače osjećanje je bijes prema sebi samoj. Nevjerovatno mi je da nijesam mogla da predvidim, da sam pogriješila u procjeni, da sam učinila da se on osjeća mnogo gore nego da smo donijeli drugačiju odluku. Plašim se da će se osjetiti iznevjerenim.

I dok se ja lomim pod teretom svih tih misli, dobijam informaciju da se on sada lijepo igra, veseo je, zaboravio je situaciju zbog koje je plakao. Plašim se da je to privid, iako znam da za dan-dva mnoge druge stvari će okupirati njegove dječije misli i ovaj događaj potisnuti u zaborav.

Ali, gorak ukus nama ostaje, tati i mami koji su napravili lošu procjenu. Znam da će svako novo slično dešavanje probuditi sjećanje i osjećaj krivice. Jer, djetetova iskrena suza najviše zaboli.

Ljubomora

Tokom trudnoće vjerovala sam da će stalni razgovor sa starijim djetetom biti dovoljna podloga za njegovo lakše prihvatanje novog člana porodice i svega onoga što bebin dolazak donosi. Sada mogu reći da sam bila u pravu. A, da ste mi isto to pitanje postavili nekoliko dana nakon izlaska iz bolnice, tvrdila bih vam da razgovori unaprijed nemaju nikakvog efekta.

Naime, prvog dana kada smo saznali za trudnoću, tu lijepu vijest smo podijelili sa našim starijim djetetom. Od tog trenutka bio je uključen u sve planove, pripreme… Mazio je stomak i zaista iskreno se radovao dolasku bebe.

Samo, on je sve to zamišljao malo drugačije.

Prvo, odlazak u porodilište gdje će mama da rodi bebu u njegovoj glavici je bio osmišljen tako da traje veoma kratko. Imao je strpljenja da sačeka da se taj čin završi i čim je vidio sestru oduševljeno je rekao: »Samo još mama da dođe i idemo kući«. Nikako mu nije bilo jasno zašto to ne može baš tako i zašto mama i seka moraju par dana biti na tamo nekom mjestu odvojeni od njega?!

Po našem dolasku kući, naravno, nije mogao ni pretpostaviti da će beba naizmjenično da »krade« tati i mami vrijeme koje je on nekada imao samo za sebe.

Kakvo je to malo biće koje samo plače, zbog čijeg plača uvijek neko trči u sobu?! Zašto ne može on da uzme bebu, ako je već mi nosimo?! Zašto samo smije da je ljubi, ali ne i da joj dobaci loptu?! Hiljadu pitanja na koja je dobijao isto toliko objašnjenja, ali mu opet ništa nije bilo jasno. Jedino što je uspio da shvati u čitavoj priči je da je mama umorna, da često odlazi u sobu kod bebe, da u šetnju ne idemo svi zajedno, nego samo on i tata… U takvoj situaciji uvjeravanja da će sve to brzo proći nijesu bila od velike koristi. Javila se ljubomora.

Odlučio je da uzme stvari u svoje ruke i da nađe način da sve funkcioniše kao nekada. Otuda često pitanje: »Mama, možeš li da vratiš seku u stomak, tamo joj je ljepše.« Plač za svaku sitnicu, odbijanje da posluša, mada nikada nije bio neposlušno dijete, pokušaji da uštine bebu kada misli da ga niko ne vidi….

Stres i za njega i za nas. U tim trenucima činilo mi se da se stanje ne može popraviti. Naravno, tragala sam za odgovorima kako da što bezbolnije prebrodimo i on i mi adaptaciju, i uvijek nailazila na isti savjet – razgovor, razgovor, razgovor i ulaganje maksimalnih napora da se ne osjeti zapostavljenim. Iako sam znala da sve to radimo, preispitivala sam naše postupke u strahu da to nije dovoljno, jer nijesam vidjela nikakav pomak, a dani su prolazili.

Kako je vrijeme teklo i beba rasla, tako su se vratile zajedničke šetnje. Malo po malo, organizovali smo svakodnevicu približno onako kako smo navikli. Sa tim, postepeno i neosjetno, dešavale su se i promjene u njegovom doživljaju i odnosu prema nama i prema bebi.

Dakle, prošao je i taj stresni period, iako se to činilo nemogućim.

Sada, iz ove perspektive, tvrdim da je ključ u stalnom otvorenom i iskrenom razgovoru sa djetetom. Ako u prvom trenutku se i učini da nema rezultata, imajte na umu da su efekti dugoročniji. Jedino na taj način i uz konstantno pružanje pažnje i nastojanje da dijete shvati da beba nije konkurencija, možete biti siguri da će brzo, već kroz mjesec-dva, mali ljubomorko postati brižni brat/sestra.