“Đe si ti? Nema te odavno?” - u jednom dahu izgovori vidno iznenađena.
“Evo me”, dadoh najnedomišljatiji odgovor, zbunjena,
prebirajući brzo po mislima gdje me to nema, a trebalo bi. Nismo se odavno sretale,
doduše. Čule bi se tek povremeno, tako da prethodno razmijenjenim porukama nije
istekao rok. Zajedničke izlaske nismo imale, nismo išle na ista okupljanja.
Prosto nikako da shvatim gdje me to nema.
Dijete je trčkaralo oko nje, pokušah da mu se obratim, ali
ne uspjeh, jer me ona prekide konstatacijom:
“Znaš li da sam se zabrinula za tebe!”
E, sad sam se zabrinula i ja, jer shvatam da sam definitivno
nešto važno propustila.
“Ni fotkice, ni statusa, ni lajka, ni komentara, tek po neka
podijeljena uspomena… Pomislila sam ili da si nešto, ne daj Bože, bolesna ili
da si u nekoj groznoj minus fazi.”
“Zato što me nema na društvenim mrežama?” – izgovorih u
formi pitanja zaključak koji se sam nametao, a nadajući se ipak nekom
drugačijem, smislenijem odgovoru.
Razgovor na tren omete mala plava glava koja je, čupajući
mamu za ruku uz konstantno dozivanje, nastojala nešto da pita. Ali, mama
nastavi…
“Pa, da. Pitala sam Anđelu da li se čuje sa tobom, zna li
šta se dešava.”
Očigledno je “moj slučaj” bio mnogo važniji u ovom trenutku.
“Kako je porastao”, pokušah pažnju da usmjerim na djetence
koje nije odustajalo, i zbog njega, a i zbog sebe.
“Što stariji, to zahtjevniji”, usput reče i nastavi: “Da si
ugasila profil, manje čudno bi mi bilo”.
“Znači, moja neaktivnost je izazvala zabrinutost takvih
razmjera.” – pokušah da se našalim I time odagnam sopstvenu zbunjenost, a i pokušam
da dovedem razgovor do one uobičajene forme kada se razmijeni par stereotipnih pitanja,
istih takvih odgovora, I sve se završi sa čućemo se, iako, I dok to
izgovaramo, znamo da nećemo u skorije vrijeme.
“Kako nije? Ti znaš da ja ne zabadam nos u tuđe stvari, ali
baš si me zabrinula. Pregledala sam ti
profil i vidim da nove objave nije bilo toliko dugo. Znači da nigdje mrdala
nisi.”
“Nije da nisam…”
“Da jesi, vala bi objavila bar jednu fotku.”
“Nisam nešto imala volje”, kao ni za ovaj razgovor, ni za
odgovaranje na ova pitanja i prebirala sam u glavi po izgovorima, ne bih li ga
što prije privela kraju.
“ Ma, mani me te priče. Odeš negdje, a ne fotkaš se i ne
objaviš? Kako ne! Nego se aktiviraj malo. Puno si se učaurila, ne valja ti to.
A, daješ i narodu povoda za razne teorije, ideje, zaključke…”
“Nisam znala da je nekom toliko bitno šta ja radim, a i kad
objavim nešto ja ne razmišljam o tome ko će i šta da pomisli, nego mi se
dopadne fotka, pjesma, citat, pa je stavim na zid. Nego, kako si ti, ima li šta
novo?” – koristeći dva pitanja koja se izgovaraju često samo zbog toga što je
to očekivano, pokušah da skrenem temu, jer mi je već postajalo naporno.
“Greška ti je to. Moraš da vodiš računa o svom imidžu”,
nastavi kao da nije čula pitanje. “Ima dana kad ni meni nije do izlazaka, ali
natjeram sebe. Sredim se, dotjeram djecu shodno prilici i idem. Posle kad
objavim fotku i krenu lajkovi bude mi još pet puta milije.”
“Ćao”, začuh pored sebe.
“Ćao, ćao”, srdačno odgovori moja sagovornica, pogledom
prelazeći preko žene kojoj se javila, od glave do pete.
Nasta pauza par sekundi dok ponovo nije usmjerila pogled ka
meni.
“Hoćeš da postaneš kao ona? Po čitav dan sa djecom, iz
kuhinje, vjerujem, ne izlazi. Ponekad objavi neku fotkicu na kojoj su djeca u
kućnoj varijanti ili cvijeće koje ima na terasi, i to je to. Života bez, ja da
ti kažem.”
Plava glavica, već sa neskrivenim nestrpljenjem, ponovo se pojavi
između nas.
“Mama, mama, ajmooooo…. Hoću sladoled”, reče pokazujući na
prodajno mjesto u neposrednoj blizini.
“Idemo na sladoled, ali tamo gdje sam ti rekla”, prilično
odsječno odgovori. A, onda se opet okrenu ka meni.
“Jesi li išla u Dolce?”
Odmahnuh glavom.
Ona nastavi, jasno pokazujući da je odgovor i ne zanima.
“Ja djecu samo tamo vodim u poslednje vrijeme. Predivan je
ambijent, uspjela sam, tako što sam napravila par fotkica na kojima se vidi kako
jedu sladoled i tagovanjem poslastičarnice, da dobijem popust, pa povremeno i
besplatne ture sladoleda i pića”, zaključi bez pokušaja da prikrije koliko je
ponosna na sebe, svoje umjeće i postignuće.
“Ajmoooo, mamaaaa”, dječak je sad počeo i da je vuče za
ruku.
“Evo, evo”, odgovori
vidno iznervirana.
“A, htjela sam poći sama danas u trgovinu. Biram kupaći
kostim, jer kako izbacim koju fotkicu, vidim da izgleda kao da sam uvijek u
dva-tri ista kostima. A on, kao što vidiš, nema strpljenja, nego samo svoje da
istjera”, reče u dahu, očekujući, valjda, razumijevanje.
“Ajde, čućemo se, pa da tu kafu popijemo. I ne zaboravi šta
sam ti rekla – očekujem fotkiceeee”, gotovo otpjeva na kraju, cimnu djetetovu
ručicu i odlučnim korakom se zaputi kuda je naumila.
Sjetih se ovog susreta sada dok sjedim na plaži. Djecu još uvijek
ne uspijevam da izvučem iz vode, iako sam planirala da ću u ovo vrijeme već biti
kod kuće. Na svakih pet dodajemo “još samo pet” novih minuta.
Smiraj dana donosi bajkovite boje na ionako uvijek čudesnom
moru. Kamera prosto vapi da zabilježi trenutak. Gledajući fotkicu koju
sam napravila, pomislih da bih je možda i objavila, ali sad mi se jednostavno
neće.