Iz dnevnika jedne djevojčice

Sjedjela je izdvojena, pognutih ramena sa rukama smještenim između koljena. Glava joj je bila pognuta, tek bi povremeno malo je podigla, toliko da može vidjeti da li se nešto promijenilo u dešavanjima oko nje.

Djeca su trčala pored nje, skakala uz glasne zvukove, a ona kao da je bila nevidljiva. Nijesam bila sigurna da li je baš to i željela ili bi na jedan odlučan poziv, ipak pridružila se igri.

Neodlučna u razmišljanjima kako da joj priđem i pokušam da je uključim u igru, primjetila sam da se ka njoj, odlučnim korakom, već uputila učiteljica, bez onog kod mene prisutnog dvoumljenja i premišljanja, koji su posljedica neiskustva. Spustila se kraj djevojčice i uz blagi osmjeh nešto joj je govorila, milujući je po kosi. Potom se okrenula ka živahnoj grupi, znajući tačno koga treba da pozove. Dvije djevojčice, zadihane od igre, znatiželjnih pogleda, stale su kraj učiteljice i djevojčice. Sa dvije rečenice, učiteljica je djevojčicu uvela u igru. I dalje se djevojčica stidjela, ali nije više sjedjela odvojeno, pokušavala je da se uklopi i nije bila više nevidljiva za društvo.

Naizgled, učiteljica je imala prirodnu reakciju, gest koji se podrazumijeva i koji, gledano sa strane, nije nikakav herojski čin. Ali, za djevojčicu, njeno uključivanje u društvo, snalaženje u novim okolnostima i sredini, a posebno za njeno buduće sjećanje, ovaj događaj je imao veliki značaj i učinio je da učiteljica dobije oreol, koji malo ko zasluži.

U maloj svesci na linije, tvrdog poveza, na čijim koricama je zalijepljena slika Barbike, već dobrim dijelom izblijedjela, ali sa prepoznatljivim osmjehom, na jednoj od stranica ukrašenim cvjetovima i leptirima, zapisano je slijedeće:

                                                     photo: www.pixabay.com

„Utorak, 15.septembar

Imala sam veću tremu danas, nego kada sam kretala u prvi razred. Tada sam bar nekog poznavala. Danas, nikog! Kad sam saznala da se selimo i da ću morati da idem u novu školu, bila sam malo i uzbuđena. Danas nijesam, uopšte. Željela sam samo da što prije oglasi se zvono za kraj posljednjeg časa, da se vratim kući i da zamolim roditelje da ponovo idem u staru školu.

U razredu se svi međusobno poznaju. Rekli su mi „zdravo“ kad sam ušla i kad me je učiteljica predstavila. I to je bilo sve.

Sjedim sama u predzadnjoj klupi u redu do prozora. To mi se čini dobro, ne bih voljela da sam u srednjem ili redu do zida. Ovako sam nekako bliže onome što je napolju.

Neprijatno mi je bilo na času jezika, kada mi je učiteljica postavila pitanje, iako sam znala odgovor. Svi su gledali u mene ispitivački, radoznalo, činilo mi se da nešto sa mnom nije u redu, ili kosa, ili imam fleku na majici, ili sam nešto pogrešno rekla. Kad sam sjela, poželjela sam samo da budem nevidljiva, srce mi je tuklo, nedostajalo mi je vazduha, počela sam da se znojim. Da sam imala samo malo više hrabrosti i da nijesam morala da prolazim pored svih tih pogleda i šuškanja, ustala bih i otišla kući.

Nadam se da ću večeras dobiti temperaturu i da sjutra neću moći da odem u školu.

Srijeda, 16.septembar

Danas mi je bilo još teže. Niko me nije dopratio do učionice. Morala sam sama da uđem. Djeca nijesu bila na svojim mjestima u klupama, šetkali su po učionici i pričali. Neko me je pogledao, neko nije. Nijesam znala da li da kažem „zdravo“ ovima koji su me pogledali. Jednom sam to uradila i nije bilo odgovora, pa mi je bilo baš puno neprijatno. Spustila sam glavu kako bih izbjegla poglede i neopaženo prošla do moje klupe.

Minuti do dolaska učiteljice bili su baš dugi. Tokom časa mi je nekako lakše, radim ono što učiteljica kaže, svi nju prate... A, najgori su mi odmori. Ne znam šta da radim i kako da se ponašam. Svi imaju nekog svog druga, drugaricu, na mene ili ne obraćaju pažnju, ili me pogledaju, pa se nešto domunđavaju. Ne znam da li bih bila upadljivija i smješnija da ustanem, a ne znam kuda bih pošla ili da samo sjedim u klupi pretvarajući se da nešto čitam. Za ovo prvo još nijesam smogla snage.

Jedva čekam petak!

Četvrtak, 17septembar

I danas je sve bilo isto.

Dobila sam plus iz matematike, jer sam uradila težak zadatak. Osjećala sam se malo bolje zbog toga, sve dok nije došlo vrijeme za čas fizičkog koji smo proveli na spoljašnjem terenu. Imali smo slobodne aktivnosti. Svi su se igrali, a ja sam stajala pored. Da ne bih bila previše upadljiva, jer me je sramota što niko ne pokazuje interesovanje da se druži sa mnom, malo sam šetala sa jednog na drugi kraj terena.

Sad sam kod kuće i samo to je važno.

Sjutra je petak!

Petak, 18.septembar

Saznala sam da nam od ponedjeljka dolazi nova učiteljica, ova sadašnja je bila samo na zamjeni.

Nijesam uzbuđena, samo imam malu tremu zbog toga.

Ponedjeljak, 21.septembar

Danas su svi imali komentare i priče vezano za novu učiteljicu.

Jedan dječak je znao kako izgleda, jer dolazi kod nekog u njegovom komšiluku. Jedna djevojčica, mislim da se zove Lara, rekla je da je sretala novu učiteljicu u prodavnici. Dječak koji sjedi ispred mene – Marko poznaje njenog sestrića.

A, ja imam tremu.

Dok sam, slušajući njihove priče, crtala već deseti cvijet na posljednjem listu sveske, u učionicu je ušla najljepša djevojka koju sam do sad vidjela. Ima dugu talasastu kosu sa nekim posebnim nijansama koje su me oduševile. Ušla je sa osmjehom i činilo mi se da je učionica odjednom još više osvjetljena. Imala je haljinu iz mašte, bijelu sa diskretnim šarama, ogrlicu kakvu bih željela da imam i narukvice koje zveckaju svaki put kada pomjeri ruku.

I ona je nova. I njoj je sve nepoznato. Ali, ona je odrasla, pa joj je puno lakše.

Jedva čekam da i ja porastem i postanem neko ko neće da se stidi i neko koga će željeti u društvu.

Utorak, 22.septembar

Juče smo imali samo jedan čas zbog neke proslave.

Učiteljica mi se danas činila još veličanstvenijom. Umije da nam govori tako da se niko ne osjeća izdvojenim. Mali i veliki odmor smo proveli sa njom igrajući igru pogađanja zamišljenih pojmova.

Prvi put od kako sam ovdje nijesam se loše osjećala tokom odmora.

Obući ću sjutra onu moju lijepu žutu haljinu, odlučila sam!

Srijeda, 23.septembar

Jutros, kada sam ušla u učionicu, učiteljica je već bila tamo. Izvinila sam se zbog kašnjenja. Željela sam da pobjegnem koliko me je bilo stid.

A, učiteljica mi je rekla da je sve u redu i dodala da imam prelijepu haljinu i da joj se mnogo dopada.

Na malom odmoru su mi prišle dvije djevojčice, Sara i Anja i pitale me gdje sam kupila haljinu, jer bi i one željele da imaju takvu.

Danas sam baš srećna!

Četvrtak, 24.septembar

Iako sam se juče raspoložena vratila iz škole, danas mi se nije išlo. Imamo čas fizičkog i plašila sam se da li ćemo ponovo imati slobodne aktivnosti. Tada se najgore osjećam i taj čas najduže traje. I baš to se desilo.

Malo sam se vrzmala pored terena, a onda sam odlučila da sjednem na improvizovanu klupicu pored drveta, jer mi se činilo da će tako biti manje upadljivo to što se ne uklapam. Nadala sam se da učiteljica neće primijetiti, jer bi me bilo sramota.

Kad sam je vidjela da ide ka meni, željela sam da nestanem. Spustila se kraj mene i pitala me je zašto se ne igram sa ostalima, a ja nijesam znala i umjela da bilo šta kažem. Počela sam da zamuckujem, zvučala sam sebi užasno smotano. Ona me je pomilovala po kosi i okrenula se ka drugoj djeci. Molila sam se u sebi da ih ne pozove, da ne skreće pažnju na mene. I dok sam se svim silama naprezala da svojom željom to spriječim, Anja i Nina su se odazvale učiteljicinom pozivu i stale kraj nas. Ne mogu da se sjetim šta im je učiteljica rekla, jer imala sam neko čudno bubnjanje u glavi. Znam samo da su me sve tri podigle i povele ka terenu. Igrali smo „između dvije vatre“. Trudila sam se da dam sve od sebe, ali su me poslije nekog vremena pogodili. Iako mi je bilo neprijatno zbog toga, kad se čas završio i kad smo se vraćali u učionicu, Veljko mi je rekao da se baš super snalazim u igri.

I sjutra imamo čas fizičkog.

Petak, 25.septembar

Časovi su protekli uobičajeno, a na času fizičkog Anja, Veljko i Nina su tražili da budem u njihovoj ekipi.

Utorak, 06.oktobar

Dragi Dnevniče,

Izvini što ti nijesam pisala neko vrijeme. Imala sam puno da učim, a i posle škole sam išla da vozim bicikl sa Milicom i Sarom.

Vjerovatno neću uspjeti ni sjtra da ti pišem, jer sam pozvana na Anjinu rođendansku proslavu.“

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Znanje, umjeće i dobra volja – kada postoje kod jednog čovjeka i drugima je dobro!