Mama Marija

Mama Marija blog

петак, 14. јун 2024.

Pismo učiteljici moje djece

 


Draga učiteljice Sandra,

Kao majka dvoje djece treći put završavam četvrti razred osnovne škole. Prvi put sam to obavila prije tridesetak godina, zatim prije četiri i, evo ponovo, ove godine. 

Kad sam se, po završetku svog četvrtog razreda,  rastajala od učiteljice nisam imala nikakav poseban žal, jer moja učiteljica nije bila poput one iz pjesme jedinstvenog Vita Nikolića.

Vaspitno-obrazovni i pedagoški rad je vrlo senzitivan i ne podrazumijeva samo puke norme i pravila, već je njegov uspjeh baziran na velikoj ljubavi prema djeci i prema odabranom pozivu.

Prenošenje znanja je važan, ali ne i jedini korak od značaja u tom cijelom procesu. Tu činjenicu sam saznala i shvatila mnogo kasnije. A onda, na sreću moje djece, sreli  smo se sa Vama.

Zato, istinsku sjetu osjećam danas kada moja djevojčica završava četvri razred i kada treba da se rastanemo  od Vas, i ona i mi.

Upoznali smo Vas prije osam godina kada ste širokog osmjeha i raširenih ruku dočekali generaciju prvaka među kojima je bio moj sin. Nakon četiri godine sa istom emocijom dočekali ste i novu generaciju, generaciju moje ćerke.

Kroz praćenje rada, aktivno učešće sa roditeljskog aspekta i komunikaciju konačno sam i ja  imala priliku da upoznam učiteljicu koja je prisutna u nježnim pričama koje prate kroz čitav život. Učiteljicu koja je iz toplih ruku vaspitačica i emotivno zahtjevnog prelaska iz vrtića u školu, dočekala djecu na poseban i način koji se pamti. Učiteljicu zbog koje je odlazak u školu djeci predstavljao zadovoljstvo, a ne nelagodnu obavezu.

Nije lako prenijeti znanje, pogotovo tim glavicama u kojima su nedokučivi i neistraženi univerzumi znatiželjnosti koja nekada ometa koncentraciju i koju ne drži mjesto. Ipak, mnogostruko je teže razviti ljubav prema učenju, stalnu želju za znanjem i nesvjesno prihvatanje škole kao polazne i ključne osnove za postizanje kasnijih životnih uspjeha, jer je u tom uzrastu  takvo što još uvijek u granicama apstraktnosti. A, najteže je, zajedno sa roditeljima, postaviti temelje kvalitetne socijalne interakcije, ljudskosti i empatije.

Gledala sam i svjedočila kako Vi uspijevate u tome oba puta i to, kako je meni posmatrajući sa strane djelovalo, takvom lakoćom i jednostavnošću, kao da je to jedini mogući način, neprihvatajući bilo kakvu drugu opciju.

Vi ste djeci bili učiteljica, prijatelj, treći roditelj. 

Prepoznavali ste potencijale i talente, korigovali greške, upućivali na zajedništvo i drugarstvo. Umjeli ste precizno da izvagate nagradu i kritiku, davali ste krila vodeći računa da taj mali ego ne jača pretjerano kako ne bi naštetio sebi.

Napravili ste temelje za sve naredne korake u procesu obrazovanja.

Kao roditelj, zbog svega navedenog, dugujem Vam veliku zahvalnost. 

Rastanak od Vas mojoj djeci nije pao lako, ali postaju svjesni da je to upravo zato što ste im ostavili neprocjenjiv dar koji će tokom života da dobija na značaju.


понедељак, 22. април 2024.

Vršnjačko nasilje - osvrt

 Vršnjačko nasilje, tema stara i suviše kompleksna. Perzistira odavno. Jedina dilema je to da li je sada vršnjačko nasilje realno prisutnije u odnosu na nekad ili samo vidljivije, jer ima zagovornika teorije da se ništa nije promijenilo značajnije samo je tema stavljena u fokus. U eri digitalizacije protok i dostupnost informacija je neuporedivo veća u odnosu na neki pređašnji period. Istovremeno, o problemu se priča više nego ranije, a opet, stiče se utisak da nema vidljivog pomaka u željenom pravcu. Svi se sjećamo nekih situacija iz svog djetinjstva koje bi mogle biti tretirane kao vršnjačko nasilje, a podvođene su, uglavnom,  pod pojam dječijih čarki i tako tretirane. Ipak, fizičko nasilje, kao najvidljiviji oblik, čini se, nije bilo zastupljeno u tolikoj mjeri kao danas (ni po učestalosti, ni po agresivnosti), dok se za druge oblike vršnjačkog nasilja to pouzdano ne može ustvrditi.  Mada sadašnji podaci koji se odnose na stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja nisu sasvim uporedivi sa onima iz prethodnih decenija budući da ovaj problem nije tretiran na istovjetan način, posredno se nameće zaključak da je isto faktički prisutnije.

Mnogi slučajevi, koji naizgled nemaju “velike posledice”, ostaju ispod radara. Pažnja javnosti se skreće na one očiglednije i dramatičnije primjere, a njih, nažalost, ne manjka. 

Šta se desilo, pa se inače prisutno vršnjačko nasilje multipliciralo?!

Situacija na globalnom planu počela se preslikavati i ostavljati posledice i na mikro nivou, nivou malih društvenih zajednica, a time i predasolescentne i adolescentne zajednice. 

Način života, vrijednosni sistemi i životni ciljevi su promijenjeni. Imamo sudar tradicionalnog sistema vrijednosti od kojeg jedan dio populacije ne odstupa i jednog novog mnogo fleksibilnijeg sistema koji zagovara drugi, uglavnom generacijski mlađi, dio populacije. 

Posledice godina nestabilnosti i tranzicije na regionalnom planu, te ritam nametnut sa globalnog nivoa, uticali su na formiranje potrebe za trkom i nadmetanjem u sticanju materijalnog bogatstva. To je uslovilo promjene u načinu i tempu života, projektovanim ciljevima, te rast obaveza i produžetak vremena koje se provodi van doma. Nametnuti tempo neminovno utiče na unutarporodične, kao i ukupne socijalne interakcije. Dolazi do postepenog pomijeranja prioriteta, jednih na uštrb drugih. Vaspitna uloga, koja je nekada prevashodno pripadala porodici, postepeno se prebaca na institucije obrazovnog sistema. A iste ne mogu u potpunosti da obavljaju tu funkciju, bar ne u skladu sa sve izraženijim potrebama. I to iz više razloga:

-Vaspitno-obrazovne ustanove, prosvjetni radnici i stručne službe trebalo bi da realizuju proces nadgradnje u porodici usvojenih pravila društvenog ponašanja i funkcionisanja, a ne da nadomješćuju djelimično ili u potpunosti nedostatak istog.

-Prebukiranost, kao sistemski problem, predstavlja još jednu otežavajuću okolnost u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom radu.

-Pokušaji reformi bez očekivanog feedback-a i često usporen ili neadekvatan odgovor na uočene nedostatnosti.

-Nedovoljan broj stručnih saradnika.

-Pitanje stepena stručnosti, odnosno posvećenosti i motivisanosti pojedinih kadrova. 

-Kontinuirano urušavanje autoriteta prosvjetnih radnika kroz sistem, ali i kroz reflektovanje generalne situacije u društvu na vaspitno-obrazovni sferu.

-Sistemska nespremnost na pružanje pravovremenog i adekvatnog odgovora na uočene probleme, odnosno forsiranje naslijeđenih i/li preuzetih  obrazaca iako je u praksi pokazana njihova neučinkovitost.

Pored toga, dolazi do pojave paradoksa koji se ogleda u istovremenom postojanju već pomenute sve izraženije intencije prebacivanja uloge nosilaca vaspitne funkcije, sa jedne strane i formalnog i neformalnog ograničavanja, te stvaranju pritiska od strane roditelja na nastavni kadar pri vršenju povjerenih im zaduženja, sa druge strane.

Slučaj iz prakse - 

Roditelji djevojčice koja pohađa završni razred osnovne škole na roditeljskom sastanku objašnjavaju razrednom starješini da su oni zbog poslova kojima se bave veći dio dana odsutni iz kuće i da je očekivano da će on, kao pedagog i razredni starješina, obratiti više pažnje na ponašanje konkretno njihovog djeteta. Povod je bio veliki broj pritužbi na ponašanje djevojčice koja remeti održavanje nastave i nedolično se ponaša, te često inicira verbalne duele sa vršnjacima.

Nakon mjesec provedenih u bezuspješnim pokušajima razrednog starješine i stručnih službi da kroz razgovore ukažu na nedoličnost i posledice takvog ponašanja, djevojčici je izrečena vaspitna mjera. Roditelji su se pojavili u školi praveći neprimjerenu scenu i koristeći neadekvatan vokabular, smatrajući svoju reakciju opravdanom jer je njihovom djetetu, koje je, kako ističu, »preosjetljivo i naviklo da joj se ispunjavaju želje«, izrečena vaspitna mjera.

Dakle, prećutno ili otvoreno prepuštanje ili prenošenje uloge nosilaca vaspitne funkcije prepliće se u mnogim slučajevima sa nepostojanjem odgovornosti za postavljanje modela ponašanja. 

Dijete u najranijem djetinjstvu nesvjesno usvaja obrazac ponašanja od osoba iz najbližeg okruženja. U kasnijim fazama odrastanja, posebno u predpubertetskom i pubertetskom dobu, svjesno teži oponašanju jednog roditelja/staratelja. Ukoliko postavljeni model nije ispravan, odnosno društveno prihvatljiv, u rijetkim slučajevima se može očekivati da dijete samostalno razvije društveno prilagođene obrasce ponašanja. Takođe, ranije pomenuti sudar različitih vrijednosti i stanovišta posmatranja istih dovodi do disbalansa i neujednačenosti u određivanju pojma društveno prihvatljivog ponašanja. 

Ovdje se javlja i još jedan važan psihološki momenat. Svako dijete, u skladu sa vlastitom prirodom, traži određeni stepen pažnje i prihvatanja od strane roditelja ili osoba koje brinu o njemu. U slučajevima kada to izostane djelimično ili u potpunosti, dijete trpi emocionalni stres. Način na koji će ispoljiti isti ili se sa njim boriti u sebi, odnosno prihvatiti ili pokušati da promijeni situaciju kroz skretanje pažnje na svoje postojanje, zavisi od mnogo faktora. Jedan od načina je ispoljavanje agresivnosti.

Vršnjačko nasilje nije problem pojedinca, već čitave zajednice i za stepen njegove prisutnosti odgovorno je kompletno društvo. 

Preventivne i kaznene mjere, bazirane na doktrinama struke, utemeljene na iskustvu, osmišljene na bazi multidisciplinarnog pristupa, te u praksi primjenjive, podjednako su značajne.

U tom smislu, država preko institucija sistema ima odgovornost koja se ne svodi na konstatovanje prisutnosti i deklarativno osuđivanje pojedinačnih slučajeva vršnjačkog nasilja, već na suštinsko i aktivno učešće i pravovremeno adekvatno sistemsko reagovanje.

Suzbijanje prisutnosti vršnjačkog nasilja (jer, o iskorjenjivanju je iluzorno polemisati) je proces koji nije moguće sprovesti uspješno ukoliko zataji ma koja karika u lancu odgovornosti.

U cijeloj toj kompleksnosti pomenute dužnosti djeca su ta koja primarno ili imaju benefite ili snose posledice, a kasnije i čitavo društvo. Sve to u zavisnosti od stepena svijesti o odgovornosti koju posjeduju njeni nosioci i spremnosti da se istoj posvete na pravi način, te reaguju u skladu sa uočenim potrebama.

Zaključak, suština mora preuzeti primat nad forsiranjem puke forme.

Marija Bulajić Škuletić, sociološkinja

уторак, 8. фебруар 2022.

Poštovanje - da, postojalo je!

Sjetih se, jednom kao dijete sa ne više od petnaest godina, ushićena i zabavljena nekom pričom, nisam primijetila starijeg gospodina kojem sam zagradila prolaz i koji je zastao jer nije mogao proći pored mene. Majka je izgovorila moje ime, tonom koji je odavao tek upozorenje, dovoljno da me trgne i da pažnju usmjerim ka njoj. A tu me čekao pogled koji mi je, bez pomoći ijedne riječi, dovoljan bio da se okrenem oko sebe shvativši da treba da usmjerim pažnju na nešto drugo. Izvinila sam se čovjeku i istinski bila postiđena, iako ništa svjesno i namjerno loše nisam uradila. Ali, bilo mi je neprijatno. To osjećanje u datoj situaciji prirodno mi je bilo tada, a razumljivo mi je i danas. Produkt je načina vaspitanja u kojem je jedno od osnovnih pravila bilo - poštovanje starijih.

Zamislite da se prije nekih dvadeset, trideset ili više godina ne pomjerite pred starijima, ne ukažete pažnju i poštovanje, u onome što govorite bude samo tek naznaka nekog prkosa ili buntovništva... Teško za zamisliti, jer to se nije smjelo, nije moglo. Ako je i bilo rijetkih slučajeva, bili su jasno etiketirani.

Danas, dijete nasrće na osobu višestuko stariju od sebe koja za ruku drži djetence. I to pred svjedocima, koji ne reaguju.

Teško čitati o tome, bolno slušati, grč i muka u stomaku, tuga u srcu.

Opšteprisutno nepostojanje autoriteta ne može da bude dobro u procesu sazrijevanja ličnosti. Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne ličnosti, ali i društvo.

Tužna sam jer u mladom biću, a to je sve učestalije, postoji tolika količina bijesa i nezadovoljstva koja ne uspijeva biti sputana, kanalisana, već izbija, pršti, ruši. Jedan destruktivni oblik ponašanja, čin koji sa svojom grupom istomišljenika podvodi pod zabavu ne shvatajući ili, još gore, ne mareći za posledice, pokušava da odbrani direktnim napadom na čovjeka u kojem ne vidi osobu koja bi mogla biti njegov djed, ili je i to nebitno. Da li u tim nedovoljno sazrelim svijetovima, nesputana želja za onim pubertetskim imperativom - ispasti hrabar pred družinom, zauzeti mjesto vođe, dokazati se sebi i drugima, gonjen nedovoljno shvatljivim strahom od neuspješnosti i suvišnosti kao produktom otkrivanja svijeta i pozicioniranja svog mjesta u njemu, kida sve kočnice neobjašnjenog i neshvaćenog značenja morala? Da li je saznanje o nepostojanju sankcija vjetar u leđa ovakvom ponašanju? Da li je to, pak potreba za dobijanjem kakve-takve pažnje od onih koji su bitni u životu? Pozadine priče mogu biti različite, ali ne mijenjaju činjenicu o ishodu. Nedostatak poštovanja gura svaki društveni odnos u pravcu potencijalnog stvaranja problema različite dubine i posledica.

I ne govorim samo o ovom slučaju, o konkretnim akterima. Govorim o svim sličnim dešavanjima koja nas zapanje na par dana, a onda, do nekog novog slučaja, koji su sve učestaliji, odu u zaborav. Jer, ovo predstavlja dubok problem ne pojedinaca, ne jedne porodice, nego kompletnog društva.

субота, 8. мај 2021.

PPU Malo kraljevstvo - INTERVJU

„U moje vrijeme drugačije, sporije se živjelo“, rečenica koju često čujemo, ali i misao koja se nerijetko javi kada pokušavamo organizovati svoje poslovno i porodično vrijeme, a da to ne bude na uštrb ni jednog.

Promjene u brojnim sferama života ubrzale su životni tempo i učinile da se onih 24 sata koje imamo na raspolaganju za dnevne obaveze i odmor, učine nekako kraćim, jer su obaveze odnijele prevagu nad slobodnim vremenom.

Svi u poslu, svi u žurbi i eto stižemo do neophodnosti postojanja produženih boravaka za djecu nižih razreda osnovne škole uz, još ranije, izraženu potrebu za povećanjem broja i kapaciteta vaspitnih ustanova u kojima borave djeca do šest godina starosti.

Izlazeći u susret navedenim potrebama, godinu za godinom sve više je privatnih predškolskih ustanova i produženih boravaka. Pred roditeljima teška dilema kome pokloniti povjerenje, na kojem mjestu će njihovom djetetu biti najbolje, najzanimljivije, gdje će mu biti posvećena potrebna pažnja, a sve to što je prioritetno uskladiti sa što manjom udaljenošću od kuće i posla, kako se ne bi dodatno gubilo, sada više nego ikada ranije, dragocjeno vrijeme.

I onda, pojavi se svijet iz mašte. Neko sa ljubavlju prema djeci i njihovom odgajanju odluči da se tome istinski posveti, slijedi viziju i ideju koje izlaze iz šablona i djeca dobiju svoje Malo kraljevstvo.



    photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Obrazovanje usmjereno na rad sa djecom, godine provedene u praksi uz nesumnjivu ljubav prema tom pozivu, dovele su do realizacije jedne ideje zahvajujući kojoj su roditelji i mališani dobili, slobodna sam reći, izmaštano mjesto. U prilog mojoj tvrdnji ide konstantan porast interesovanja za upis u PPU „Malo kraljevstvo“, što znači da se Vaša vizija poklopila sa očekivanjima roditelja i djece.

Malo kraljevstvo: Ljubav prema djeci nas pokrece i daje nam nove ideje. Svako dijete je individua za sebe, tako ga shvatamo i prihvatamo, naravno svakom djetetu se prilagođava pedagoški podsticajno okruženje u ustanovi. Sve ovo znači da naši vaspitači imaju mnogo ljubavi, strpljenja i ličnog entuzijazma usmjerenog ka djetetu. Roditelji su prepoznali nas trud, zato imamo sve veći broj novoupisane djece.

 

Mama Marija blog: Svakog dana nova tema zahvaljujući kojoj mališani saznaju brojne korisne informacije sa najrazličitijih polja. Evidentan je nevjerovatan trud koji ulažete u pripremu tih edukativnih radionica.

Malo kraljevstvo: Kako bi dijete izraslo u samostalnu, sigurnu ličnost, sposobnu za zdrav socio-emicionalni život, potrebno je podsticati stalno uključivanje u što veći broj aktivnosti različite tematike. Za nas je važno da svakom djetetu pružimo priliku da samo, a i u saradnji sa drugom djecom otkriva, istražuje, da se podstiče na razmišljanje, zaključivanje i saradnju.

 

photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Aktivnosti se realizuju u bajkovitom ambijentu, potpuno prilagođen i kreativno osmišljen enterijer jednako je privlačan kao i veliko dvorište sa zanimljivim eksterijerom. Stiče se utisak da se u „Malom kraljevstvu“ ništa ne prepušta slučaju?

Malo kraljevstvo: Svakako, ništa se ne smije prepustiti slučaju. U pitanju su djeca. Sve aktivnosti se moraju valjano osmisliti, planirati i organizovati, kako bi djeca razvila svoje socijalne, emocionalne, govorne, ali i kognitivne vještine I jačala samopouzdanje.

 

photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Veseli razgovori se zaključuju uz radosne note, zato preporučite našim drugarima neku pjesmu koju rado slušate tokom igara i druženja u „Malom kraljevstvu“.

Malo kraljevstvo: Kad je u pitanju muzika, prvo mjesto nesumnjivo pripada Ivi Mirotić, odnosno muzičkoj numeri,,Ivin dance".


четвртак, 3. децембар 2020.

Ljepote različitosti

 

Svanulo je sunčano jutro, a ja takva najviše volim. Uživam neizmjerno u toplim sunčevim zracima koji se prosipaju po mojoj sobi i boje je u zlatno. Nikada ne spuštam zastore. Naučila sam da uživam u toj nejasnoj slici koju vidim pred sobom odmah nakon što otvorim oči. Ne uzbuđujem se više zbog mutnoće i teškog raspoznavanja objekata pred sobom. Stekla sam vještinu da od toga napravim zabavnu igru pogađanja, zamišljanja, tada mašti pustim na volju, pa i nemoguće učinim vidljivim.

Znam da me, u predstojećem danu, očekuje izrada domaćeg zadatka, ali dopuštam sebi da još koji tren uživam u igri sunčevih zraka koji padaju po podu i obasjavaju zidove sobe, u zamišljanju carstva u kojem se nalazim, svjetlucavog, jedinstvenog... Ipak, brzo ustajem sjetivši se da za domaći treba da naučim jednu, meni posebno dragu, pjesmu. Pjesmu koja govori da se svi mi međusobno po nečemu razlikujemo, a opet svi smo u suštini isti. Pjesmu koja kazuje da se o čovjeku ne sudi po spoljašnjosti nego po njegovoj duši, odnosno spremnosti ili nespremnosti da nešto uradi. Jako me je dotakao svaki stih pjesme, znam da ću je naučiti o čas posla. Ali, nadam se da će pojedini drugari iz mog razreda, ne samo naučiti je, nego i shvatiti, osjetiti i početi drugačije da gledaju na ljude i situacije koje ih okružuju. Baš kao što je slučaj sa Milanom.


On živi u mojoj zgradi. Učimo zajedno od prvog razreda. Znao je da bude jako zao. Svakom je pronalazio mane i izrugivao se. Nikada nije volio da uči, a bijesnio je kad dobije lošu ocjenu. To je bilo često. Onda bi se svi sklanjali od njega, jer nikada se nije znalo na koga će izliti svoj bijes. Sve je moglo da bude povod za maltretiranje - upadljive mašnice na kosi neke djevojčice, dobre ocjene nekog učenika, jakna nekog dječaka, zubna proteza druga iz klupe, problemi u savladavanju gradiva koje je imala djevojčica iz susjednog odjeljenja, slušni aparat učenika iz starijeg razreda, za sve je smišljao podrugljive nadimke koji su jako boljeli i vrijeđali. Sjećam se poruka koje je krišom ostavljao u mojoj svesci, a koje sam pronalazila kad bih došla kući. Zanosila sam se zbog toga mišlju da zamolim mamu da se školujem od kuće, imala sam ideju i da pođem jednog dana bez naočari u školu, nema šta sve nijesam pokušala smisliti ne bih li se spasla od uvreda koje su dolazile od Milana i njemu sličnih. Sve svoje nedostatke pokušavao je da nadomjesti tako što je vrijeđao svakog u svojoj okolini.

Na početku prošle školske godine, Milan je došao u školu na štakama i sa nogom u gipsu. Povrijedio se tokom raspusta. Teško je podnosio boravak u školi, jer nije mogao valjano da se namjesti, nije mogao da funkcioniše kako je navikao, posmatrao je sa klupe drugare kad su imali fizičko, nije mogao da pravi svoje smicalice koje su bile do tada neizostavni dio svakog školskog dana. Milan se povlačio, nije bio glasan kao nekada, vremenom smo primijetili da su njegove šale rjeđe i manje otrovne. Često mu je bila potrebna pomoć nekog od nas da dohvati olovku koja mu je ispala, da ustane, da se spusti niz stepenice,... Počeo je da se javlja kada nastavnica postavi pitanje, da radi domaći, popravio je ocjene. Do kraja polugodišta, Milan je postao najbolji drug sa svima.

Razmišljala sam koliko je dobra ta promjena, prije svega, zbog samog Milana. Vidjelo se da je zadovoljniji, srećniji. Mnogo puta je znao izviniti se kasnije, vidjelo se da je istinski shvatio sve loše što je drugima činio.

Nedavno je, u susret obilježavanju 3.decembra, napisao sastav u kojem je, između ostalog, naveo da je najveći nedostatak koji jedno ljudsko biće može imati odsustvo empatije. Sve ostalo nijesu nedostaci već osobenosti po kojima je poznato svako biće, a te osobenosti nam omogućavaju da sagledamo ljepotu različitosti.

понедељак, 5. октобар 2020.

Prvi susret

 




Sa nestrpljenjem sam čekala jutro. Uzbuđenje se miješalo sa tremom, a malo i strahom. Od narednog dana trebalo je  i konačno da postanem velika, ili bar korak bliže tome. Imaću obaveze, domaći zadatak, školsku torbu. Dugo već sam to  iščekivala. Radovala sam se i novim drugarima, i školskom dvorištu koje mi se dopalo od kada sam u njega zakoračila prvi put prateći brata sa mamom i tatom. Školsko zvono imalo je posebnu čar, i klupe sa urezanim imenima djece koja su tu sjedjela i učila kao što ću ja. Nestrpljivo sam iščekivala da mi se ukaže prilika da uzmem kredu i nacrtam nešto na toj ogromnoj zelenoj podlozi zvanoj tabla, kao što sam to činila često na mojoj maloj tabli sa nogarima kada sam se igrala i zamišljala da se nalazim u pravoj učionici.

I sva slova sam već znala, na to sam bila ponosna posebno i jedva sam čekala da se pohvalim. Nadala sam se da ću odmah narednog dana dobiti raspored časova. Prelistavala sam školske knjige, podsjećale su na moje slikovnice, mada bile su ozbiljnije.

 Mama je ispegla haljinu koju smo zajedno odabrale i rekla da će mi napraviti posebnu frizuru. Zvale su tetke, ujaci, prijatelji, svi da čestitaju i požele uspjeh. 

Polazak u školu nije ni mala stvar, ni običan događaj.

Ipak, uz svu sreću i iščekivanje, nešto me je i mučilo, a to nijesam umjela da otjeram iz misli. Iako sam znala da nije moguće, potajno sam se nadala da će moje učiteljice iz vrtića pojaviti se i u školi. Jer, kako bih mogla da se naviknem na nekog drugog?! Plašila sam se pomalo, priznajem, uprkos uvjeravanju da će učiteljica u školi biti jednako divna. Sa mislima o tome sam i zaspala. Prevrtala sam se cijele noći po krevetu, sanjala čudne snove, plakala i smijala se, budila ukućane koji su dolazili da me umire i provela tako najdužu noć u svom životu.

Obučena i sređena onako kako sam i zamišljala, sa torbom specijalno odabranom po mojim željama, napunjenom sveskama i knjigama na koje smo prethodnih dana zalijepili naljepnice sa mojim imenom, uputila sam se sledećeg dana sa porodicom put zgrade koja je sada imala nekako drugačiji i ozbiljniji izgled. Sve je vrvilo od djece i roditelja. Osmjehe i suze istovremeno sam vidjela na licima mnogih roditelja, pa mi nije bilo jasno zašto plaču, i kako mogu u isto vrijeme i da se smiju. Osjećaj takvog ponosa postaće mi poznat tek mnogo godina kasnije. Neka djeca su trčala, druga stajala mirno kraj svojih roditelja, a ja sam se samo nadala nekom poznatom licu, nekom ko će biti sa mnom kada me prozovu i odvoje od roditelja.

U tom traženju poznatog lica, negdje iz daljine čula sam svoje ime  osjetila ruke koje su me blago pogurale i našla sam se u redu sa djecom. Hodali smo prema śkoli, a na čelu kolone nalazila se učiteljica. Pramenovi crvene kose su se presijavali na suncu i podsjećali me na nešto mnogo lijepo što nijesam mogla da definišem i jasno prizovem u sjećanju, ali izazivalo je prijatne emocije.

U učionici sam se susrela sa njenim širokim i iskrenim osmjehom koji je ulivao nadu i bodrio. Kao očarana sam gledala u nju. Lijepa lila haljina bila je baš onakva kakvu bih ja poželjela. Imala je divne naušnice. Svaki pokret odavao je neku blagost i trema je polako nestajala. Govorila nam je o školi, o pravilima, o zabavnim stvarima i ispunila nam želju da se oprobamo u crtanju na tabli. Imali smo priliku da recitujemo, pjevamo, govorimo o onome što nas zanima.

Postidjela sam se kada je došao red na mene. Grozničavo sam razmišljala čime bih mogla da se predstavim. Onda mi je na um pala pjesmica o semaforu koju nam je čitala učiteljica u vrtiću. Izrecitovala sam je onako kako me je ona naučila. Dobila sam najznačajniji, najpodsticajniji i najdraži aplauz u mom životu. “Bravo” koje je odagnalo strahove i tremu. “Svaka čast” koje je učinilo da sa radošću čekam svaki naredni dan u školi, baš kako sam to činila dok sam išla u vrtić. Prva petica je značila mnogo u stvaranju temelja vjere u sebe.

Pored podrške u porodici, neizmjerno je važna prva socijalna podrška koja se upravo dobija od autoriteta u vaspitno-obrazovnim ustanovama.

Drage učiteljice i dragi učitelji, vi ste na  važnom zadatku, odgovornost jeste velika, zahtijeva izuzetan trud, a nagrada je svaka ličnost koja od male i nesigurne glave stasa u plemenito biće sposobno da cijeni istinske vrijednosti. 

Srećan vam VAŠ DAN!!!!

 

субота, 5. септембар 2020.

Pitanja i dileme jedne mame

Ovih dana dešava mi se da pomislim da sam posredstvom svoje bujne mašte upala u neki SF film. Prepliću se realnosti, posve različita dešavanja u malom radijusu kretanja. Preklapaju se događaji, preporuke, načini ponašanja, smjernice, više ne znam šta moram, a šta ne, šta treba ili ne treba, a kad sve to sagledam nekako, posebnu nedoumicu mi izaziva gdje sve to i kako primijeniti. Gomila pitanja napravila je lavirint u mislima iz kojeg ne umijem izaći.

Iskreno, ne bih ni trošila previše vremena na raščivijavanje ovih aktuelnih zagonetki da nijesam, zarad imitiranja funkcionisanja koje je što približnije normalnom, prinuđena da djeci objašnjavam šta i kako, a onda gdje i kad.

                                                                 photo: www.pixabay.com


“Mama, možemo li da idemo u igraonicu?”

“Dušo, mislim da ne rade, jer je virus još prisutan.”

“Ali, Lana je bila juče, rekla mi je.”

Ostah zatečena malo. Nijesam se interesovala da li igraonice rade, ali po nekoj mojoj logici, s obzirom na sve mjere o kojima bruji sa svih strana i na svakom koraku, očekivano bi bilo da ne rade. Međutim, “prošetah” malo po FB stranicama i po objavama, reklo bi se, da je Lana zaista bila u igraonici juče.

A, prvi septembar je prošao. Djeci, vjerovali ili ne, škola nedostaje. Svaki uzrast traži svoje vrijeme, svoje društvo, obaveze, navike, sve ono što predstavlja normalno funkcionisanje i svakodnevicu. Ali, poštujemo riječ struke, jer ma koliko nama to teško bilo priznati, mi smo ipak laici, zato se pridržavamo svih preporuka i vodimo datim smjernicama.

Ipak, dok se u supermarketu mimoilazim sa ljudima, dok pokušavam da se izvučem ispod gornje polovine tijela gospođe koja želi da što prije poruči narezani sir, dok gledam pune tržne centre i razna okupljanja, pitam se da li se nalazim u istoj zoni u kojoj će od prvog oktobra djeca u školama boraviti sa maskama, na propisanoj udaljenosti jedni od drugih, u brojčano prepolovljenim odjeljenjima?

Pitam se kome da vjerujem, onom dijelu struke koji kaže da maske štite od prenošenja virusa ili onom dijelu koji kaže da nošenje maski može biti štetno?

Pitam se još, ako do sada dostupnost higijenskih sredstava u školama nije bila na zadovoljavajućem nivou, kako će u ovim uslovima očekivani stepen higijene i dezinfekcije biti ostvaren?

Pitam se da li je taj stepen higijene u potpunosti zadovoljen I na drugim mjestima na kojima dolazi do okupljanja?

Dalje, pitam se, ako je prebukiranost i do sada bio opšteprepoznat i opštepriznat problem, na koji način će se sprovesti pojedine preporuke, posebno u predškolskim ustanovama?

Pitam se i to, ako je sada moguće organizovati rad predškolskih I školskih ustanova na predviđeni način, a zvanični podaci pokazuju veći broj zaraženih, odnosno novozaraženih nego ranije, zašto se čekalo?

Pitam se na kraju, je li na osnovu situacije već postavljena neka hipoteza u sklopu nekog naučnog rada iz oblasti socijalne psihologije? Ako jeste, jedva čekam da pročitam zaključak.