Ušuškanost sjećanja

  Polutama u sobi. Teške kišne kapi udaraju o spuštene roletne. Ujednačeno, uhvativši ritam, stvaraju melodiju koja hipnotiše, pa se, ionako umorni i bezvoljni kapci, spajaju još jače. Svjetlost, kroz stakleno prozorče nad zatvorenim vratima sobe, stidljivo viri iz hodnika. Ne bi da me budi, ali zna da mora. Iz kuhinje dopire miris kafe i hleba tek izvađenog iz rerne.

Provirujem, pokušavajući da kratkovidošću zamagljen vid izoštrim grčenjem kapaka, ne bih li vidjela položaj kazaljki na zidnom satu iznad moje glave.
Mala kazaljka na sedam, velika na pet. 

Prošlo je vrijeme u koje majka radnim danima ulazi u sobu i budi me da ne bih zakasnila u školu.

Tijelo, ugrijano teškim crveno–zlatnim ištepanim jorganom umotanim u čistu bijelu mirišljavu navlaku, prilijepilo se za mekani krevet.
Mislim da je majka odlučila da mi dopusti da danas ne idem u školu. Ta pomisao je toliko lijepa da se plašim da će je svakog časa narušiti zvuk kvake, koja se uz škripu spušta i najavljuje trenutak rušenja te slatke nade.
Usporavam disanje uvjerena da ću snagom želje uspjeti da promijenim tok događaja.
Minuti prolaze. Ne čujem korake pred vratima sobe, samo tihe glasove koji dopiru iz kuhinje uz poneko zveckanje šoljice za kafu koja biva odložena na tacnicu.
Slatkoća trenutka vraća me u ušuškanost snova.

Sledeće razdvajanje kapaka i vidim bjeličastu svjetlost koja se probija kroz pravilno raspoređene rupice roletne. Kiša i dalje dobuje, a ja osjećam neizmjernu sreću zato što sam još u krevetu. Sat pokazuje 10. San briše poslednje tragove svog postojanja i shvatam da je danas subota.

Mekane papuče čekaju kraj kreveta. Frotirska pidžama pokušava da nadomjesti toplotu koja se izgubila pomjeranjem jorgana. Samim otvaranjem vrata i prelaskom u hodnik koji vodi do kuhinje, hladni zrak spavaće sobe nestaje. Stari šporet ne haje za zime koje je preturio preko svojih leđa, već hrabro punom parom tutnji. Kraj njega naslagane cjepanice koje se suše od nakupljene vlage šireći poznat miris.

Na kuhinjskom stolu doručak. Krpom sa dezenom na kockice pokriven hleb, teglica sa kajmakom,  kraj njega domaći sir koji Nana uvijek kupuje "kod žene koju zna". Mali okrugli tanjir, u čijoj sredini je crtež djevojčice u teksas kombinezonu i sa slamnatim šeširićem na glavi koja iz zemljanog bokala pije vodu, moj je. Kraj njega bijela šolja sa crtežom nasmiješene kravice koja svjedoči o brzini kojom je nestao eurokrem koji je dala na poklon kada smo je donijeli iz prodavnice.

Kiša ne prestaje.

Na pragu smo novembra. Možda će i snijeg. Započinjem priču o ukrašavanju novogodišnje jelke. Znam da mi je trud uzaludan, jer je prerano, ali u priči sam korak bliže tom željno očekivanom trenutku.

\
Vrijeme sporo teče, sve se uspijeva rasporediti u ta dva dana vikenda.
"Mikijev almanah" je u mojim rukama, tek što je stigao u trafiku "Pobjede" koja se nalazi odmah pored mog ulaza.

Treba poći i do robne kuće. Debela jakna, somot pantalone, "Akiak" čizme, pletena kapa.
Kroz prvi sumrak, dodatno pojačan sivilom kišne zavjese i teškim oblacima, vidim svijetla Robne kuće "Nikšićanka". 

Razlivaju se po velikim mokrim mermernim pločama, a ja samo razmišljam o periodu kada će raznobojni i svijetleći ukrasi biti rašireni po štandovima postavljnenim baš na tom mjestu.

Mama Marija blog