Ušuškanost sjećanja

  Polutama u sobi. Teške kišne kapi udaraju o spuštene roletne. Ujednačeno, uhvativši ritam, stvaraju melodiju koja hipnotiše, pa se, ionako umorni i bezvoljni kapci, spajaju još jače. Svjetlost, kroz stakleno prozorče nad zatvorenim vratima sobe, stidljivo viri iz hodnika. Ne bi da me budi, ali zna da mora. Iz kuhinje dopire miris kafe i hleba tek izvađenog iz rerne.

Provirujem, pokušavajući da kratkovidošću zamagljen vid izoštrim grčenjem kapaka, ne bih li vidjela položaj kazaljki na zidnom satu iznad moje glave.
Mala kazaljka na sedam, velika na pet. 

Prošlo je vrijeme u koje majka radnim danima ulazi u sobu i budi me da ne bih zakasnila u školu.

Tijelo, ugrijano teškim crveno–zlatnim ištepanim jorganom umotanim u čistu bijelu mirišljavu navlaku, prilijepilo se za mekani krevet.
Mislim da je majka odlučila da mi dopusti da danas ne idem u školu. Ta pomisao je toliko lijepa da se plašim da će je svakog časa narušiti zvuk kvake, koja se uz škripu spušta i najavljuje trenutak rušenja te slatke nade.
Usporavam disanje uvjerena da ću snagom želje uspjeti da promijenim tok događaja.
Minuti prolaze. Ne čujem korake pred vratima sobe, samo tihe glasove koji dopiru iz kuhinje uz poneko zveckanje šoljice za kafu koja biva odložena na tacnicu.
Slatkoća trenutka vraća me u ušuškanost snova.

Sledeće razdvajanje kapaka i vidim bjeličastu svjetlost koja se probija kroz pravilno raspoređene rupice roletne. Kiša i dalje dobuje, a ja osjećam neizmjernu sreću zato što sam još u krevetu. Sat pokazuje 10. San briše poslednje tragove svog postojanja i shvatam da je danas subota.

Mekane papuče čekaju kraj kreveta. Frotirska pidžama pokušava da nadomjesti toplotu koja se izgubila pomjeranjem jorgana. Samim otvaranjem vrata i prelaskom u hodnik koji vodi do kuhinje, hladni zrak spavaće sobe nestaje. Stari šporet ne haje za zime koje je preturio preko svojih leđa, već hrabro punom parom tutnji. Kraj njega naslagane cjepanice koje se suše od nakupljene vlage šireći poznat miris.

Na kuhinjskom stolu doručak. Krpom sa dezenom na kockice pokriven hleb, teglica sa kajmakom,  kraj njega domaći sir koji Nana uvijek kupuje "kod žene koju zna". Mali okrugli tanjir, u čijoj sredini je crtež djevojčice u teksas kombinezonu i sa slamnatim šeširićem na glavi koja iz zemljanog bokala pije vodu, moj je. Kraj njega bijela šolja sa crtežom nasmiješene kravice koja svjedoči o brzini kojom je nestao eurokrem koji je dala na poklon kada smo je donijeli iz prodavnice.

Kiša ne prestaje.

Na pragu smo novembra. Možda će i snijeg. Započinjem priču o ukrašavanju novogodišnje jelke. Znam da mi je trud uzaludan, jer je prerano, ali u priči sam korak bliže tom željno očekivanom trenutku.

\
Vrijeme sporo teče, sve se uspijeva rasporediti u ta dva dana vikenda.
"Mikijev almanah" je u mojim rukama, tek što je stigao u trafiku "Pobjede" koja se nalazi odmah pored mog ulaza.

Treba poći i do robne kuće. Debela jakna, somot pantalone, "Akiak" čizme, pletena kapa.
Kroz prvi sumrak, dodatno pojačan sivilom kišne zavjese i teškim oblacima, vidim svijetla Robne kuće "Nikšićanka". 

Razlivaju se po velikim mokrim mermernim pločama, a ja samo razmišljam o periodu kada će raznobojni i svijetleći ukrasi biti rašireni po štandovima postavljnenim baš na tom mjestu.

Mama Marija blog

Priča o novogodišnjem voziću

Mali novogodišnji voz. Fascinantan svojom namjenom i izgledom. Dugo željen i konačno nabavljen. Upakovan u crveno - zelenu kutiju sa prozorčićima od najlona, koja je pažljivo osmišljena da nagovijesti svu čaroliju njene sadržine, privuče pažnju radoznalim okicama i probudi maštu sanjarima.

Vozić je postavljen pored ukrašene jelke na vidnom mjestu. Kao da je samo čekao trenutak da zahukti prazničnom pjesmom. 

Crne šine pravile su oblik osmice i svojom čvrstinom nisu ostavljale mjesta dilemi da li mogu izdržati veselu šarenu kompoziju koja će preko njih neumorno prelaziti u narednim danima.

Malena crvena lokomotiva, sa toplim žutim svijetlom na prednjoj strani, ponosno je stala pred vagone dajući doznanja da je spremna da ih predvodi. 

U prvom vagonu nalazio se lično Djeda Mraz. Veselog i rumenog lica, ušuškan u svoje toplo crveno – bijelo odijelo, bio je veseo i čio, spreman za još jedan krug oko svijeta.

Tik uz njega smjestilo se slatko nasmiješeno lice iznad kojeg su zveckali praporci zakačeni na velike i razgranate rogove. Vjerni saputnik irvas bio je tu kao Djeda Mrazova desna ruka u najvažnijoj noći u godini. 

Iza njih nalazili su se vagoni do vrha ispunjeni šarenim ukrasnim papirima sa raznobojnim mašnama ispod kojih se skrivalo ispunjenje želja za dječicu širom svijeta.

Huktao je vozić pjevajući novogodišnju pjesmu i  krivudajući osmicom. 

Dva para okica gledala su zadivljeno u njega.

»Eh, kad bismo se mogli ukrcati«, otrgnu se.

Vozić naglo zastade. Djeca pomisliše da su mu baterije istrošene. Ali , malo žuto svijetlo i dalje je toplo i veselo sijalo, a muzika nije posustajala. 

Najednom,oboje naglo kinuše, kao da im je neka prašina zagolicala nozdrve.

»Upadajte«, začuše dubok, ali nježan glas iz prvog vagona.

»Ja ću vam pomoći«, čilo je poskočio irvas čije je lice obasjavao širok i iskren osmijeh, dok su zvončići zakačeni za njegove rogove veselo zveckali.

Djeca se zbunjeno i pomalo uplašeno pogledaše.

U tom trenu shvatiše da se izmijenilo sve što ih je okruživalo.

Fotelja, omiljena obojema, na kojoj su se grabili da zaumu mjesto, sada je izgledala nedostižno visoka. Ni dva mala prenosna stepenika  na koja su se peli da bi nešto dohvatili, ne bi bila dovoljna da dosegnu do mjesta za sjedjenje na fotelji. Njih dvoje su pored stepenika  izgledali kao mravi naspram ograde koja im je okruživala kuću. Ali, mravi su znali način da se popenju, a njima dvojema i taj, nekada mali stolac, činio se poput planine.

Šta se dešava? Počinjala je da ih hvata panika.

Osvrnuvši se shvatili su da je sve oko njih naraslo do velikih dimenzija, kao tijesto u staklenoj posudi od kojeg majka priprema praznične kolačiće.

Nogari malog stola u dnevnoj sobi izgledali su poput stubova na visokim građevinama kraj kojih su  prolazili svakodnevno.

Televizor je poprimio dimenzije bioskopskog platna. Veseli mačići koji su se smiješili  sa ekrana veličinom su podsjećali na umiljate mačka - džinove.

A, želja za najvećom jelkom koja postoji upravo im je ispunjena. Ogromno zimzeleno drvo sa ukrasima nalik na njihove, samo neuporedivo većim, ponosno je stajala u dnevnoj sobi, koja je sada po površini ličila na sportsku halu u koju su odlazili sa tatom da bodre svoj tim.

Zvonki smijeh ih trgnu iz razmišljanja.

»Kod kuće ste još uvijek, nema razloga za brigu.«

Pogledaše se i ne pomjeriše sa mjesta, niti izgovoriše riječ.

»Uskačite. Rudi će vam pomoći« ponovi veselo glavom i bradom Djeda Mraz.

Tada primijetiše da irvas i dalje sa osmijehom čeka, pružajući crvenu svjetlucavu rukavicu koja je prekrivala kopito prednje desne noge.

Bojažljivo, jedno po jedno, pružiše ručice i nađoše se u prvom vagonu tik iza Djeda Mraza i irvasa.

»Spremni?« upitaše uglas obojica.

Djeca samo klimnuše glavom, kao da je to očekivano, a da ni sami nisu bili sigurni da li su zaista spremni.

»Hej – ho, idemo«, izgovori Djeda Mraz, a vozić krenu polako po šinama, postepeno ubrzavajući.

Oči su im bile prikovane za dva draga lika koji su sjedjeli ispred njih. 

Umirujuće kloparanje praćeno muzikom vozića i pjesmom koju su pjevali Djeda Mraz i Rudi postepeno ih je opuštalo sve dok nisu počeli da primjećuju da se boje stvari u dnevnoj sobi razlivaju i da gube svoje obličje.

U jednom trenutku umjesto poznatih stvari bili su okruženi svjetlucavim pastelom koji je, iako se u njemu nije moglo bilo šta razaznati, djelovao očaravajuće.

I tek  što su iz stanja zbunjenosti prešli u divljenje, počeše da uočavaju oblake. Prvo male i rijetke, a onda sve veći broj mekanih paperjastih oblaka različitih oblika.

»Pogledajte ka dolje. I ne plašite se!« trgnu ih Djeda Mrazov glas.

Bez razmišljanja, radoznalo nagnuše glavice mimo vagona put dolje, gdje je prije samo par trenutaka bio lakirani parket boje oraha. Umjesto njega, svuda okolo prostirali su se gradovi, planinski vijenci pokriveni snijegom, prostrane plaže sa pijeskom koji se presijavao poput zlata, livade prekrivene raznobojnim cvijećem i sve tu, činilo se, nadohvat ruke.

Obuze ih neki čudan osjećaj, koji nikada do tada nisu doživjeli. Oduševljenje, strah, uzbuđenje, nevjerica – sve istovremeno i jednako snažno. Toliko da nisu imali snage da ispuste ni uzdah, a kamoli nešto kažu. Samo se po sjaju između raširenih kapaka i izrazu lica sa napola otvorenim ustima moglo naslutiti šta se zbiva u njihovim glavicama.

»Imate čast da budete Djeda Mrazovi pomoćnici« začuše glas ispred sebe.

Samo što je to izgovorio, Djeda Mraz i Rudi spustiše najduže stepenice, toliko dugačke da im se nije nazirao kraj. Nabaciše na leđa ogromne crvene džakove, nekoliko desetina puta veće od njihovih tijela. Ali, to uradiše sa takvom lakoćom kao da su podigli mali perjani jastuk. I za tili čas nestaše među oblacima, spretno se spuštajući visećim merdevinama.

Djeca bi se u tom trenutku vjerovatno i uplašila zbog toga što su ostali sami u voziću koji je lebdio visoko nad zemljom, ali prizor je bio toliko nevjerovatan i očaravajući da nisu uspijevali razmišljati o bilo čemu drugom.

I taman što su zaustili da razmijene fasciniranost onim čemu prisustvuju, Djeda Mraz i Rudi se vratiše istim putem, uskočiše u vagon i odložiše prazne vreće. Okrenuše se put djece i uz širok osmjeh Rudi reče:

»To je to!«

»Naš posao za ovu godinu je završen«, dodade Djeda Mraz.

»Ali...«, djeca su samo to uspjela istovremeno da izuste, dok su im kroz glavu prolazile hiljade pitanja, a na jedno, najvažnije, iako ga nisu ni izgovorili, Djeda Mraz im je dao odgovor.

»Sva djeca su dobila poklone, budite bez brige. I u ime cijele ekipe Djeda Mrazovih pomoćnika zahvaljujem vam na druženju. Nadam se da ste uživali.«

U tom trenu lokomotiva ubrza i pojača svoju novogodišnju muziku. Djeca su imala osjećaj da se nalaze u bubnju mašine za veš tokom centrifuge. Toliko brzo su se kretali da nisu uspijevali razaznati bilo šta iz okruženja. Sve se pretvorilo u par višebojnih linija. Počelo je da im se vrti u glavama. Sve više i više, dok na kraju nisu imali osjećaj da su im glavice toliko teške i umorne i predali su se toj ošamućenosti, osjećajući da tonu u san.

Najednom začuše mamin glas odnekud iz daljine. Sa svakim novim dozivanjem činilo se da je sve bliže, dok nisu osjetili meki topli dlan kako im prelazi preko svilenih kosica.

Teškim naporom otvoriše okice. Magla pospanosti učini im se poput oblaka koje su do maloprije gledali. Pomisliše da je Djeda Mrazov vozić krenuo u još jednu avanturu, a onda ga ugledaše pred sobom kako vozi osmicom, manji nego što je to maločas bio.

Trebalo im je malo vremena da srede informacije i utiske u svojim glavicama. Posebno zbog toga što u trenu shvatiše da je fotelja opet normalne veličine i lako dostupna, nogari od stola mali, a ne grandiozni stubovi, a jelka bez džinovskih ukrasa, ali i dalje najljepša.

Shvatiše, pomalo razočarani, da je divna vožnja i putovanje sa Djeda Mrazom bio tek san. Svjesni toga, nastaviše da gledaju u vozić sa željom da svaki detalj divnog putovanja, pa makar i sanjanog, sačuvaju i zadrže što duže.

Lokomotiva je sjajila i svirala poznatu melodiju, Djeda Mraz i irvas sjedjeli su u prvom vagonu, a iza njih su bili samo ostali vagoni, bez dodatnih putnika.

Utom, vozić zakrivuda osmicom, svijetlo lokomotive zatreperi, a nihove okice zaustaviše se na irvasovom širokom osmijehu i Djeda Mrazovom licu. U trenu kada je vozić prolazio tik ispred njih, oboje ostadoše prikovani za mjesto na kojem su se nalazili i sa izrazom lica koji je istovremeno odavao veliko iznenađenje i oduševljenje.

Da, bez sumnje, oboje su jasno vidjeli da im je Djeda Mraz značajno namignuo. Dileme nema, nisu mogli oboje umisliti nešto takvo. Pogledao  je i dao im doznanja da putovanje sa njim nije bilo samo san. 

Mama i tata su se samo nasmiješili kada su čuli ovu priču. Naravno, mislili su da je to samo dječija mašta, jer su oni već odavno odrasli i izgubili su moć prepoznavanja čarolije. Djeca obećaše sebi i jedno drugom da se njima to nikada neće dogoditi. A, kao podsjetnik imaće doživljeno nevjerovatno iskustvo!

Pismo učiteljici moje djece

 

Draga učiteljice Sandra,

Kao majka dvoje djece treći put završavam četvrti razred osnovne škole. Prvi put sam to obavila prije tridesetak godina, zatim prije četiri i, evo ponovo, ove godine. 

Kad sam se, po završetku svog četvrtog razreda,  rastajala od učiteljice nisam imala nikakav poseban žal, jer moja učiteljica nije bila poput one iz pjesme jedinstvenog Vita Nikolića.

Vaspitno-obrazovni i pedagoški rad je vrlo senzitivan i ne podrazumijeva samo puke norme i pravila, već je njegov uspjeh baziran na velikoj ljubavi prema djeci i prema odabranom pozivu.

Prenošenje znanja je važan, ali ne i jedini korak od značaja u tom cijelom procesu. Tu činjenicu sam saznala i shvatila mnogo kasnije. A onda, na sreću moje djece, sreli  smo se sa Vama.

Zato, istinsku sjetu osjećam danas kada moja djevojčica završava četvri razred i kada treba da se rastanemo  od Vas, i ona i mi.

Upoznali smo Vas prije osam godina kada ste širokog osmjeha i raširenih ruku dočekali generaciju prvaka među kojima je bio moj sin. Nakon četiri godine sa istom emocijom dočekali ste i novu generaciju, generaciju moje ćerke.

Kroz praćenje rada, aktivno učešće sa roditeljskog aspekta i komunikaciju konačno sam i ja  imala priliku da upoznam učiteljicu koja je prisutna u nježnim pričama koje prate kroz čitav život. Učiteljicu koja je iz toplih ruku vaspitačica i emotivno zahtjevnog prelaska iz vrtića u školu, dočekala djecu na poseban i način koji se pamti. Učiteljicu zbog koje je odlazak u školu djeci predstavljao zadovoljstvo, a ne nelagodnu obavezu.

Nije lako prenijeti znanje, pogotovo tim glavicama u kojima su nedokučivi i neistraženi univerzumi znatiželjnosti koja nekada ometa koncentraciju i koju ne drži mjesto. Ipak, mnogostruko je teže razviti ljubav prema učenju, stalnu želju za znanjem i nesvjesno prihvatanje škole kao polazne i ključne osnove za postizanje kasnijih životnih uspjeha, jer je u tom uzrastu  takvo što još uvijek u granicama apstraktnosti. A, najteže je, zajedno sa roditeljima, postaviti temelje kvalitetne socijalne interakcije, ljudskosti i empatije.

Gledala sam i svjedočila kako Vi uspijevate u tome oba puta i to, kako je meni posmatrajući sa strane djelovalo, takvom lakoćom i jednostavnošću, kao da je to jedini mogući način, neprihvatajući bilo kakvu drugu opciju.

Vi ste djeci bili učiteljica, prijatelj, treći roditelj. 

Prepoznavali ste potencijale i talente, korigovali greške, upućivali na zajedništvo i drugarstvo. Umjeli ste precizno da izvagate nagradu i kritiku, davali ste krila vodeći računa da taj mali ego ne jača pretjerano kako ne bi naštetio sebi.

Napravili ste temelje za sve naredne korake u procesu obrazovanja.

Kao roditelj, zbog svega navedenog, dugujem Vam veliku zahvalnost. 

Rastanak od Vas mojoj djeci nije pao lako, ali postaju svjesni da je to upravo zato što ste im ostavili neprocjenjiv dar koji će tokom života da dobija na značaju.

Vršnjačko nasilje - osvrt

 Vršnjačko nasilje, tema stara i suviše kompleksna. Perzistira odavno. Jedina dilema je to da li je sada vršnjačko nasilje realno prisutnije u odnosu na nekad ili samo vidljivije, jer ima zagovornika teorije da se ništa nije promijenilo značajnije samo je tema stavljena u fokus. U eri digitalizacije protok i dostupnost informacija je neuporedivo veća u odnosu na neki pređašnji period. Istovremeno, o problemu se priča više nego ranije, a opet, stiče se utisak da nema vidljivog pomaka u željenom pravcu. Svi se sjećamo nekih situacija iz svog djetinjstva koje bi mogle biti tretirane kao vršnjačko nasilje, a podvođene su, uglavnom,  pod pojam dječijih čarki i tako tretirane. Ipak, fizičko nasilje, kao najvidljiviji oblik, čini se, nije bilo zastupljeno u tolikoj mjeri kao danas (ni po učestalosti, ni po agresivnosti), dok se za druge oblike vršnjačkog nasilja to pouzdano ne može ustvrditi.  Mada sadašnji podaci koji se odnose na stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja nisu sasvim uporedivi sa onima iz prethodnih decenija budući da ovaj problem nije tretiran na istovjetan način, posredno se nameće zaključak da je isto faktički prisutnije.

Mnogi slučajevi, koji naizgled nemaju “velike posledice”, ostaju ispod radara. Pažnja javnosti se skreće na one očiglednije i dramatičnije primjere, a njih, nažalost, ne manjka. 

Šta se desilo, pa se inače prisutno vršnjačko nasilje multipliciralo?!

Situacija na globalnom planu počela se preslikavati i ostavljati posledice i na mikro nivou, nivou malih društvenih zajednica, a time i predasolescentne i adolescentne zajednice. 

Način života, vrijednosni sistemi i životni ciljevi su promijenjeni. Imamo sudar tradicionalnog sistema vrijednosti od kojeg jedan dio populacije ne odstupa i jednog novog mnogo fleksibilnijeg sistema koji zagovara drugi, uglavnom generacijski mlađi, dio populacije. 

Posledice godina nestabilnosti i tranzicije na regionalnom planu, te ritam nametnut sa globalnog nivoa, uticali su na formiranje potrebe za trkom i nadmetanjem u sticanju materijalnog bogatstva. To je uslovilo promjene u načinu i tempu života, projektovanim ciljevima, te rast obaveza i produžetak vremena koje se provodi van doma. Nametnuti tempo neminovno utiče na unutarporodične, kao i ukupne socijalne interakcije. Dolazi do postepenog pomijeranja prioriteta, jednih na uštrb drugih. Vaspitna uloga, koja je nekada prevashodno pripadala porodici, postepeno se prebaca na institucije obrazovnog sistema. A iste ne mogu u potpunosti da obavljaju tu funkciju, bar ne u skladu sa sve izraženijim potrebama. I to iz više razloga:

-Vaspitno-obrazovne ustanove, prosvjetni radnici i stručne službe trebalo bi da realizuju proces nadgradnje u porodici usvojenih pravila društvenog ponašanja i funkcionisanja, a ne da nadomješćuju djelimično ili u potpunosti nedostatak istog.

-Prebukiranost, kao sistemski problem, predstavlja još jednu otežavajuću okolnost u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom radu.

-Pokušaji reformi bez očekivanog feedback-a i često usporen ili neadekvatan odgovor na uočene nedostatnosti.

-Nedovoljan broj stručnih saradnika.

-Pitanje stepena stručnosti, odnosno posvećenosti i motivisanosti pojedinih kadrova. 

-Kontinuirano urušavanje autoriteta prosvjetnih radnika kroz sistem, ali i kroz reflektovanje generalne situacije u društvu na vaspitno-obrazovni sferu.

-Sistemska nespremnost na pružanje pravovremenog i adekvatnog odgovora na uočene probleme, odnosno forsiranje naslijeđenih i/li preuzetih  obrazaca iako je u praksi pokazana njihova neučinkovitost.

Pored toga, dolazi do pojave paradoksa koji se ogleda u istovremenom postojanju već pomenute sve izraženije intencije prebacivanja uloge nosilaca vaspitne funkcije, sa jedne strane i formalnog i neformalnog ograničavanja, te stvaranju pritiska od strane roditelja na nastavni kadar pri vršenju povjerenih im zaduženja, sa druge strane.

Slučaj iz prakse - 

Roditelji djevojčice koja pohađa završni razred osnovne škole na roditeljskom sastanku objašnjavaju razrednom starješini da su oni zbog poslova kojima se bave veći dio dana odsutni iz kuće i da je očekivano da će on, kao pedagog i razredni starješina, obratiti više pažnje na ponašanje konkretno njihovog djeteta. Povod je bio veliki broj pritužbi na ponašanje djevojčice koja remeti održavanje nastave i nedolično se ponaša, te često inicira verbalne duele sa vršnjacima.

Nakon mjesec provedenih u bezuspješnim pokušajima razrednog starješine i stručnih službi da kroz razgovore ukažu na nedoličnost i posledice takvog ponašanja, djevojčici je izrečena vaspitna mjera. Roditelji su se pojavili u školi praveći neprimjerenu scenu i koristeći neadekvatan vokabular, smatrajući svoju reakciju opravdanom jer je njihovom djetetu, koje je, kako ističu, »preosjetljivo i naviklo da joj se ispunjavaju želje«, izrečena vaspitna mjera.

Dakle, prećutno ili otvoreno prepuštanje ili prenošenje uloge nosilaca vaspitne funkcije prepliće se u mnogim slučajevima sa nepostojanjem odgovornosti za postavljanje modela ponašanja. 

Dijete u najranijem djetinjstvu nesvjesno usvaja obrazac ponašanja od osoba iz najbližeg okruženja. U kasnijim fazama odrastanja, posebno u predpubertetskom i pubertetskom dobu, svjesno teži oponašanju jednog roditelja/staratelja. Ukoliko postavljeni model nije ispravan, odnosno društveno prihvatljiv, u rijetkim slučajevima se može očekivati da dijete samostalno razvije društveno prilagođene obrasce ponašanja. Takođe, ranije pomenuti sudar različitih vrijednosti i stanovišta posmatranja istih dovodi do disbalansa i neujednačenosti u određivanju pojma društveno prihvatljivog ponašanja. 

Ovdje se javlja i još jedan važan psihološki momenat. Svako dijete, u skladu sa vlastitom prirodom, traži određeni stepen pažnje i prihvatanja od strane roditelja ili osoba koje brinu o njemu. U slučajevima kada to izostane djelimično ili u potpunosti, dijete trpi emocionalni stres. Način na koji će ispoljiti isti ili se sa njim boriti u sebi, odnosno prihvatiti ili pokušati da promijeni situaciju kroz skretanje pažnje na svoje postojanje, zavisi od mnogo faktora. Jedan od načina je ispoljavanje agresivnosti.

Vršnjačko nasilje nije problem pojedinca, već čitave zajednice i za stepen njegove prisutnosti odgovorno je kompletno društvo. 

Preventivne i kaznene mjere, bazirane na doktrinama struke, utemeljene na iskustvu, osmišljene na bazi multidisciplinarnog pristupa, te u praksi primjenjive, podjednako su značajne.

U tom smislu, država preko institucija sistema ima odgovornost koja se ne svodi na konstatovanje prisutnosti i deklarativno osuđivanje pojedinačnih slučajeva vršnjačkog nasilja, već na suštinsko i aktivno učešće i pravovremeno adekvatno sistemsko reagovanje.

Suzbijanje prisutnosti vršnjačkog nasilja (jer, o iskorjenjivanju je iluzorno polemisati) je proces koji nije moguće sprovesti uspješno ukoliko zataji ma koja karika u lancu odgovornosti.

U cijeloj toj kompleksnosti pomenute dužnosti djeca su ta koja primarno ili imaju benefite ili snose posledice, a kasnije i čitavo društvo. Sve to u zavisnosti od stepena svijesti o odgovornosti koju posjeduju njeni nosioci i spremnosti da se istoj posvete na pravi način, te reaguju u skladu sa uočenim potrebama.

Zaključak, suština mora preuzeti primat nad forsiranjem puke forme.

Marija Bulajić Škuletić, sociološkinja

Poštovanje - da, postojalo je!

Sjetih se, jednom kao dijete sa ne više od petnaest godina, ushićena i zabavljena nekom pričom, nisam primijetila starijeg gospodina kojem sam zagradila prolaz i koji je zastao jer nije mogao proći pored mene. Majka je izgovorila moje ime, tonom koji je odavao tek upozorenje, dovoljno da me trgne i da pažnju usmjerim ka njoj. A tu me čekao pogled koji mi je, bez pomoći ijedne riječi, dovoljan bio da se okrenem oko sebe shvativši da treba da usmjerim pažnju na nešto drugo. Izvinila sam se čovjeku i istinski bila postiđena, iako ništa svjesno i namjerno loše nisam uradila. Ali, bilo mi je neprijatno. To osjećanje u datoj situaciji prirodno mi je bilo tada, a razumljivo mi je i danas. Produkt je načina vaspitanja u kojem je jedno od osnovnih pravila bilo - poštovanje starijih.

Zamislite da se prije nekih dvadeset, trideset ili više godina ne pomjerite pred starijima, ne ukažete pažnju i poštovanje, u onome što govorite bude samo tek naznaka nekog prkosa ili buntovništva... Teško za zamisliti, jer to se nije smjelo, nije moglo. Ako je i bilo rijetkih slučajeva, bili su jasno etiketirani.

Danas, dijete nasrće na osobu višestuko stariju od sebe koja za ruku drži djetence. I to pred svjedocima, koji ne reaguju.

Teško čitati o tome, bolno slušati, grč i muka u stomaku, tuga u srcu.

Opšteprisutno nepostojanje autoriteta ne može da bude dobro u procesu sazrijevanja ličnosti. Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne ličnosti, ali i društvo.

Tužna sam jer u mladom biću, a to je sve učestalije, postoji tolika količina bijesa i nezadovoljstva koja ne uspijeva biti sputana, kanalisana, već izbija, pršti, ruši. Jedan destruktivni oblik ponašanja, čin koji sa svojom grupom istomišljenika podvodi pod zabavu ne shvatajući ili, još gore, ne mareći za posledice, pokušava da odbrani direktnim napadom na čovjeka u kojem ne vidi osobu koja bi mogla biti njegov djed, ili je i to nebitno. Da li u tim nedovoljno sazrelim svijetovima, nesputana želja za onim pubertetskim imperativom - ispasti hrabar pred družinom, zauzeti mjesto vođe, dokazati se sebi i drugima, gonjen nedovoljno shvatljivim strahom od neuspješnosti i suvišnosti kao produktom otkrivanja svijeta i pozicioniranja svog mjesta u njemu, kida sve kočnice neobjašnjenog i neshvaćenog značenja morala? Da li je saznanje o nepostojanju sankcija vjetar u leđa ovakvom ponašanju? Da li je to, pak potreba za dobijanjem kakve-takve pažnje od onih koji su bitni u životu? Pozadine priče mogu biti različite, ali ne mijenjaju činjenicu o ishodu. Nedostatak poštovanja gura svaki društveni odnos u pravcu potencijalnog stvaranja problema različite dubine i posledica.

I ne govorim samo o ovom slučaju, o konkretnim akterima. Govorim o svim sličnim dešavanjima koja nas zapanje na par dana, a onda, do nekog novog slučaja, koji su sve učestaliji, odu u zaborav. Jer, ovo predstavlja dubok problem ne pojedinaca, ne jedne porodice, nego kompletnog društva.

PPU Malo kraljevstvo - INTERVJU

„U moje vrijeme drugačije, sporije se živjelo“, rečenica koju često čujemo, ali i misao koja se nerijetko javi kada pokušavamo organizovati svoje poslovno i porodično vrijeme, a da to ne bude na uštrb ni jednog.

Promjene u brojnim sferama života ubrzale su životni tempo i učinile da se onih 24 sata koje imamo na raspolaganju za dnevne obaveze i odmor, učine nekako kraćim, jer su obaveze odnijele prevagu nad slobodnim vremenom.

Svi u poslu, svi u žurbi i eto stižemo do neophodnosti postojanja produženih boravaka za djecu nižih razreda osnovne škole uz, još ranije, izraženu potrebu za povećanjem broja i kapaciteta vaspitnih ustanova u kojima borave djeca do šest godina starosti.

Izlazeći u susret navedenim potrebama, godinu za godinom sve više je privatnih predškolskih ustanova i produženih boravaka. Pred roditeljima teška dilema kome pokloniti povjerenje, na kojem mjestu će njihovom djetetu biti najbolje, najzanimljivije, gdje će mu biti posvećena potrebna pažnja, a sve to što je prioritetno uskladiti sa što manjom udaljenošću od kuće i posla, kako se ne bi dodatno gubilo, sada više nego ikada ranije, dragocjeno vrijeme.

I onda, pojavi se svijet iz mašte. Neko sa ljubavlju prema djeci i njihovom odgajanju odluči da se tome istinski posveti, slijedi viziju i ideju koje izlaze iz šablona i djeca dobiju svoje Malo kraljevstvo.

    photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Obrazovanje usmjereno na rad sa djecom, godine provedene u praksi uz nesumnjivu ljubav prema tom pozivu, dovele su do realizacije jedne ideje zahvajujući kojoj su roditelji i mališani dobili, slobodna sam reći, izmaštano mjesto. U prilog mojoj tvrdnji ide konstantan porast interesovanja za upis u PPU „Malo kraljevstvo“, što znači da se Vaša vizija poklopila sa očekivanjima roditelja i djece.

Malo kraljevstvo: Ljubav prema djeci nas pokrece i daje nam nove ideje. Svako dijete je individua za sebe, tako ga shvatamo i prihvatamo, naravno svakom djetetu se prilagođava pedagoški podsticajno okruženje u ustanovi. Sve ovo znači da naši vaspitači imaju mnogo ljubavi, strpljenja i ličnog entuzijazma usmjerenog ka djetetu. Roditelji su prepoznali nas trud, zato imamo sve veći broj novoupisane djece.

 

Mama Marija blog: Svakog dana nova tema zahvaljujući kojoj mališani saznaju brojne korisne informacije sa najrazličitijih polja. Evidentan je nevjerovatan trud koji ulažete u pripremu tih edukativnih radionica.

Malo kraljevstvo: Kako bi dijete izraslo u samostalnu, sigurnu ličnost, sposobnu za zdrav socio-emicionalni život, potrebno je podsticati stalno uključivanje u što veći broj aktivnosti različite tematike. Za nas je važno da svakom djetetu pružimo priliku da samo, a i u saradnji sa drugom djecom otkriva, istražuje, da se podstiče na razmišljanje, zaključivanje i saradnju.

 

photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Aktivnosti se realizuju u bajkovitom ambijentu, potpuno prilagođen i kreativno osmišljen enterijer jednako je privlačan kao i veliko dvorište sa zanimljivim eksterijerom. Stiče se utisak da se u „Malom kraljevstvu“ ništa ne prepušta slučaju?

Malo kraljevstvo: Svakako, ništa se ne smije prepustiti slučaju. U pitanju su djeca. Sve aktivnosti se moraju valjano osmisliti, planirati i organizovati, kako bi djeca razvila svoje socijalne, emocionalne, govorne, ali i kognitivne vještine I jačala samopouzdanje.

 

photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Veseli razgovori se zaključuju uz radosne note, zato preporučite našim drugarima neku pjesmu koju rado slušate tokom igara i druženja u „Malom kraljevstvu“.

Malo kraljevstvo: Kad je u pitanju muzika, prvo mjesto nesumnjivo pripada Ivi Mirotić, odnosno muzičkoj numeri,,Ivin dance".

Ljepote različitosti

 

Svanulo je sunčano jutro, a ja takva najviše volim. Uživam neizmjerno u toplim sunčevim zracima koji se prosipaju po mojoj sobi i boje je u zlatno. Nikada ne spuštam zastore. Naučila sam da uživam u toj nejasnoj slici koju vidim pred sobom odmah nakon što otvorim oči. Ne uzbuđujem se više zbog mutnoće i teškog raspoznavanja objekata pred sobom. Stekla sam vještinu da od toga napravim zabavnu igru pogađanja, zamišljanja, tada mašti pustim na volju, pa i nemoguće učinim vidljivim.

Znam da me, u predstojećem danu, očekuje izrada domaćeg zadatka, ali dopuštam sebi da još koji tren uživam u igri sunčevih zraka koji padaju po podu i obasjavaju zidove sobe, u zamišljanju carstva u kojem se nalazim, svjetlucavog, jedinstvenog... Ipak, brzo ustajem sjetivši se da za domaći treba da naučim jednu, meni posebno dragu, pjesmu. Pjesmu koja govori da se svi mi međusobno po nečemu razlikujemo, a opet svi smo u suštini isti. Pjesmu koja kazuje da se o čovjeku ne sudi po spoljašnjosti nego po njegovoj duši, odnosno spremnosti ili nespremnosti da nešto uradi. Jako me je dotakao svaki stih pjesme, znam da ću je naučiti o čas posla. Ali, nadam se da će pojedini drugari iz mog razreda, ne samo naučiti je, nego i shvatiti, osjetiti i početi drugačije da gledaju na ljude i situacije koje ih okružuju. Baš kao što je slučaj sa Milanom.

On živi u mojoj zgradi. Učimo zajedno od prvog razreda. Znao je da bude jako zao. Svakom je pronalazio mane i izrugivao se. Nikada nije volio da uči, a bijesnio je kad dobije lošu ocjenu. To je bilo često. Onda bi se svi sklanjali od njega, jer nikada se nije znalo na koga će izliti svoj bijes. Sve je moglo da bude povod za maltretiranje - upadljive mašnice na kosi neke djevojčice, dobre ocjene nekog učenika, jakna nekog dječaka, zubna proteza druga iz klupe, problemi u savladavanju gradiva koje je imala djevojčica iz susjednog odjeljenja, slušni aparat učenika iz starijeg razreda, za sve je smišljao podrugljive nadimke koji su jako boljeli i vrijeđali. Sjećam se poruka koje je krišom ostavljao u mojoj svesci, a koje sam pronalazila kad bih došla kući. Zanosila sam se zbog toga mišlju da zamolim mamu da se školujem od kuće, imala sam ideju i da pođem jednog dana bez naočari u školu, nema šta sve nijesam pokušala smisliti ne bih li se spasla od uvreda koje su dolazile od Milana i njemu sličnih. Sve svoje nedostatke pokušavao je da nadomjesti tako što je vrijeđao svakog u svojoj okolini.

Na početku prošle školske godine, Milan je došao u školu na štakama i sa nogom u gipsu. Povrijedio se tokom raspusta. Teško je podnosio boravak u školi, jer nije mogao valjano da se namjesti, nije mogao da funkcioniše kako je navikao, posmatrao je sa klupe drugare kad su imali fizičko, nije mogao da pravi svoje smicalice koje su bile do tada neizostavni dio svakog školskog dana. Milan se povlačio, nije bio glasan kao nekada, vremenom smo primijetili da su njegove šale rjeđe i manje otrovne. Često mu je bila potrebna pomoć nekog od nas da dohvati olovku koja mu je ispala, da ustane, da se spusti niz stepenice,... Počeo je da se javlja kada nastavnica postavi pitanje, da radi domaći, popravio je ocjene. Do kraja polugodišta, Milan je postao najbolji drug sa svima.

Razmišljala sam koliko je dobra ta promjena, prije svega, zbog samog Milana. Vidjelo se da je zadovoljniji, srećniji. Mnogo puta je znao izviniti se kasnije, vidjelo se da je istinski shvatio sve loše što je drugima činio.

Nedavno je, u susret obilježavanju 3.decembra, napisao sastav u kojem je, između ostalog, naveo da je najveći nedostatak koji jedno ljudsko biće može imati odsustvo empatije. Sve ostalo nijesu nedostaci već osobenosti po kojima je poznato svako biće, a te osobenosti nam omogućavaju da sagledamo ljepotu različitosti.

Prvi susret

 

Sa nestrpljenjem sam čekala jutro. Uzbuđenje se miješalo sa tremom, a malo i strahom. Od narednog dana trebalo je  i konačno da postanem velika, ili bar korak bliže tome. Imaću obaveze, domaći zadatak, školsku torbu. Dugo već sam to  iščekivala. Radovala sam se i novim drugarima, i školskom dvorištu koje mi se dopalo od kada sam u njega zakoračila prvi put prateći brata sa mamom i tatom. Školsko zvono imalo je posebnu čar, i klupe sa urezanim imenima djece koja su tu sjedjela i učila kao što ću ja. Nestrpljivo sam iščekivala da mi se ukaže prilika da uzmem kredu i nacrtam nešto na toj ogromnoj zelenoj podlozi zvanoj tabla, kao što sam to činila često na mojoj maloj tabli sa nogarima kada sam se igrala i zamišljala da se nalazim u pravoj učionici.

I sva slova sam već znala, na to sam bila ponosna posebno i jedva sam čekala da se pohvalim. Nadala sam se da ću odmah narednog dana dobiti raspored časova. Prelistavala sam školske knjige, podsjećale su na moje slikovnice, mada bile su ozbiljnije.

 Mama je ispegla haljinu koju smo zajedno odabrale i rekla da će mi napraviti posebnu frizuru. Zvale su tetke, ujaci, prijatelji, svi da čestitaju i požele uspjeh. 

Polazak u školu nije ni mala stvar, ni običan događaj.

Ipak, uz svu sreću i iščekivanje, nešto me je i mučilo, a to nijesam umjela da otjeram iz misli. Iako sam znala da nije moguće, potajno sam se nadala da će moje učiteljice iz vrtića pojaviti se i u školi. Jer, kako bih mogla da se naviknem na nekog drugog?! Plašila sam se pomalo, priznajem, uprkos uvjeravanju da će učiteljica u školi biti jednako divna. Sa mislima o tome sam i zaspala. Prevrtala sam se cijele noći po krevetu, sanjala čudne snove, plakala i smijala se, budila ukućane koji su dolazili da me umire i provela tako najdužu noć u svom životu.

Obučena i sređena onako kako sam i zamišljala, sa torbom specijalno odabranom po mojim željama, napunjenom sveskama i knjigama na koje smo prethodnih dana zalijepili naljepnice sa mojim imenom, uputila sam se sledećeg dana sa porodicom put zgrade koja je sada imala nekako drugačiji i ozbiljniji izgled. Sve je vrvilo od djece i roditelja. Osmjehe i suze istovremeno sam vidjela na licima mnogih roditelja, pa mi nije bilo jasno zašto plaču, i kako mogu u isto vrijeme i da se smiju. Osjećaj takvog ponosa postaće mi poznat tek mnogo godina kasnije. Neka djeca su trčala, druga stajala mirno kraj svojih roditelja, a ja sam se samo nadala nekom poznatom licu, nekom ko će biti sa mnom kada me prozovu i odvoje od roditelja.

U tom traženju poznatog lica, negdje iz daljine čula sam svoje ime  osjetila ruke koje su me blago pogurale i našla sam se u redu sa djecom. Hodali smo prema śkoli, a na čelu kolone nalazila se učiteljica. Pramenovi crvene kose su se presijavali na suncu i podsjećali me na nešto mnogo lijepo što nijesam mogla da definišem i jasno prizovem u sjećanju, ali izazivalo je prijatne emocije.

U učionici sam se susrela sa njenim širokim i iskrenim osmjehom koji je ulivao nadu i bodrio. Kao očarana sam gledala u nju. Lijepa lila haljina bila je baš onakva kakvu bih ja poželjela. Imala je divne naušnice. Svaki pokret odavao je neku blagost i trema je polako nestajala. Govorila nam je o školi, o pravilima, o zabavnim stvarima i ispunila nam želju da se oprobamo u crtanju na tabli. Imali smo priliku da recitujemo, pjevamo, govorimo o onome što nas zanima.

Postidjela sam se kada je došao red na mene. Grozničavo sam razmišljala čime bih mogla da se predstavim. Onda mi je na um pala pjesmica o semaforu koju nam je čitala učiteljica u vrtiću. Izrecitovala sam je onako kako me je ona naučila. Dobila sam najznačajniji, najpodsticajniji i najdraži aplauz u mom životu. “Bravo” koje je odagnalo strahove i tremu. “Svaka čast” koje je učinilo da sa radošću čekam svaki naredni dan u školi, baš kako sam to činila dok sam išla u vrtić. Prva petica je značila mnogo u stvaranju temelja vjere u sebe.

Pored podrške u porodici, neizmjerno je važna prva socijalna podrška koja se upravo dobija od autoriteta u vaspitno-obrazovnim ustanovama.

Drage učiteljice i dragi učitelji, vi ste na  važnom zadatku, odgovornost jeste velika, zahtijeva izuzetan trud, a nagrada je svaka ličnost koja od male i nesigurne glave stasa u plemenito biće sposobno da cijeni istinske vrijednosti. 

Srećan vam VAŠ DAN!!!!

 

Pitanja i dileme jedne mame

Ovih dana dešava mi se da pomislim da sam posredstvom svoje bujne mašte upala u neki SF film. Prepliću se realnosti, posve različita dešavanja u malom radijusu kretanja. Preklapaju se događaji, preporuke, načini ponašanja, smjernice, više ne znam šta moram, a šta ne, šta treba ili ne treba, a kad sve to sagledam nekako, posebnu nedoumicu mi izaziva gdje sve to i kako primijeniti. Gomila pitanja napravila je lavirint u mislima iz kojeg ne umijem izaći.

Iskreno, ne bih ni trošila previše vremena na raščivijavanje ovih aktuelnih zagonetki da nijesam, zarad imitiranja funkcionisanja koje je što približnije normalnom, prinuđena da djeci objašnjavam šta i kako, a onda gdje i kad.

                                                                 photo: www.pixabay.com

“Mama, možemo li da idemo u igraonicu?”

“Dušo, mislim da ne rade, jer je virus još prisutan.”

“Ali, Lana je bila juče, rekla mi je.”

Ostah zatečena malo. Nijesam se interesovala da li igraonice rade, ali po nekoj mojoj logici, s obzirom na sve mjere o kojima bruji sa svih strana i na svakom koraku, očekivano bi bilo da ne rade. Međutim, “prošetah” malo po FB stranicama i po objavama, reklo bi se, da je Lana zaista bila u igraonici juče.

A, prvi septembar je prošao. Djeci, vjerovali ili ne, škola nedostaje. Svaki uzrast traži svoje vrijeme, svoje društvo, obaveze, navike, sve ono što predstavlja normalno funkcionisanje i svakodnevicu. Ali, poštujemo riječ struke, jer ma koliko nama to teško bilo priznati, mi smo ipak laici, zato se pridržavamo svih preporuka i vodimo datim smjernicama.

Ipak, dok se u supermarketu mimoilazim sa ljudima, dok pokušavam da se izvučem ispod gornje polovine tijela gospođe koja želi da što prije poruči narezani sir, dok gledam pune tržne centre i razna okupljanja, pitam se da li se nalazim u istoj zoni u kojoj će od prvog oktobra djeca u školama boraviti sa maskama, na propisanoj udaljenosti jedni od drugih, u brojčano prepolovljenim odjeljenjima?

Pitam se kome da vjerujem, onom dijelu struke koji kaže da maske štite od prenošenja virusa ili onom dijelu koji kaže da nošenje maski može biti štetno?

Pitam se još, ako do sada dostupnost higijenskih sredstava u školama nije bila na zadovoljavajućem nivou, kako će u ovim uslovima očekivani stepen higijene i dezinfekcije biti ostvaren?

Pitam se da li je taj stepen higijene u potpunosti zadovoljen I na drugim mjestima na kojima dolazi do okupljanja?

Dalje, pitam se, ako je prebukiranost i do sada bio opšteprepoznat i opštepriznat problem, na koji način će se sprovesti pojedine preporuke, posebno u predškolskim ustanovama?

Pitam se i to, ako je sada moguće organizovati rad predškolskih I školskih ustanova na predviđeni način, a zvanični podaci pokazuju veći broj zaraženih, odnosno novozaraženih nego ranije, zašto se čekalo?

Pitam se na kraju, je li na osnovu situacije već postavljena neka hipoteza u sklopu nekog naučnog rada iz oblasti socijalne psihologije? Ako jeste, jedva čekam da pročitam zaključak.

Prvi dan škole

Prvi dan škole – jedan od značajnijih događaja u životu i simbolično, i iskustveno, i emocionalno.

Pod naletom novih događaja mnogo toga nestane iz sjećanja, a taj dan zauzme posebno mjesto u albumu života. Slika koja ne blijedi, koju druge novije i aktuelnije ne uspijevaju pomjeriti.

Nasmijano lice djeteta obučenog u najljepše odjelce, odnosno haljinicu, posmatra godinama, decenijama sa istog mjesta na polici u dnevnoj sobi roditeljskog doma. Baš tako i taj prvi susret sa školom ostane neizbrisivo upisan u sjećanju istog tog djeteta, ma koliko godina prošlo.

One iskrene, iskustvom neiskrivljene emocije i doživljaji, ostaju takvi i u odraslom biću pri sjećanju, skriveni u tajnoj kutiji, zaštićeni od naleta životnih letova i padova, uspjeha i razočaranja, osjećaja sreće i povrijeđenosti, koji bespovratno mijenjaju način na koji shvatamo, doživljavamo i prihvatamo ono što nas okružuje i što se nama i oko nas događa.

Osjećaj uzbuđenosti, s kojim moje mlađe dijete dočekuje polazak u školu, skoro jednako intenzivno i ja doživljavam. Tako je bilo i kod starijeg djeteta.

Ponos na to što više ne pripadaju onoj kategoriji malenih, već ipak malo ozbiljnijih članova društva koji imaju obaveze, zadatke, veći stepen samostalnosti.

Dok raspoređujemo školske knjige i sveske, sjetih se sa kolikim sam zadovoljstvom, kao đak, prelistavala sve unaprijed, podjednako uživajući u ilustracijama i mirisu koji se širio sa svakim okretanjem stranice.

Koristila sam masivni drveni radni sto. Gornja ploča se mogla podići, a ispod nje se nalazio prostor predviđen za odlaganje školskog pribora.

Uoči 1.septembra sve je bilo složeno “pod konac”, baš kao što je i danas, mada mimo svega uobičajenig, sada čekamo 1.oktobar sa nadom da ćemo način života uslovljen pojavom COVID-a uskoro ostaviti za sobom.

Školska torba spremna da ponese sve znanje sadržano u knjigama. Sveske, sa veselim motivima, čekaju da budu ispunjene šarenim crtežima i prvim slovima koja će do poslednjeg lista već dobiti drugačiju, jasniju i  pravilniju formu.

Prepliću se sjećanja i sadašnjost, prelivaju emocije. Put nas je naveo, slučajno ili ne, do moje osnovne škole. Nakon više od dvadeset godina zakoračila sam u dvorište kojim sam osam godina skoro svakodnevno prolazila. 

I za djecu je to bio poseban doživljaj. Pravili su poređenje sa njihovom školom, tražili prednosti i nedostatke na obje strane, a ja sam se prisjećala nekih dragih, smiješnih, dječijih trenutaka.

Boravak u školi, ipak, nema alternativu.

 

 

Najnovije otkriće – Život van društvenih mreža postoji

 

“Đe si ti? Nema te odavno?” -  u jednom dahu izgovori vidno iznenađena.

“Evo me”, dadoh najnedomišljatiji odgovor, zbunjena, prebirajući brzo po mislima gdje me to nema, a trebalo bi. Nismo se odavno sretale, doduše. Čule bi se tek povremeno, tako da prethodno razmijenjenim porukama nije istekao rok. Zajedničke izlaske nismo imale, nismo išle na ista okupljanja. Prosto nikako da shvatim gdje me to nema.

Dijete je trčkaralo oko nje, pokušah da mu se obratim, ali ne uspjeh, jer me ona prekide konstatacijom:

“Znaš li da sam se zabrinula za tebe!”

E, sad sam se zabrinula i ja, jer shvatam da sam definitivno nešto važno propustila.

“Ni fotkice, ni statusa, ni lajka, ni komentara, tek po neka podijeljena uspomena… Pomislila sam ili da si nešto, ne daj Bože, bolesna ili da si u nekoj groznoj minus fazi.”

“Zato što me nema na društvenim mrežama?” – izgovorih u formi pitanja zaključak koji se sam nametao, a nadajući se ipak nekom drugačijem, smislenijem odgovoru.

Razgovor na tren omete mala plava glava koja je, čupajući mamu za ruku uz konstantno dozivanje, nastojala nešto da pita. Ali, mama nastavi…

“Pa, da. Pitala sam Anđelu da li se čuje sa tobom, zna li šta se dešava.”

Očigledno je “moj slučaj” bio mnogo važniji u ovom trenutku.

“Kako je porastao”, pokušah pažnju da usmjerim na djetence koje nije odustajalo, i zbog njega, a i zbog sebe.

“Što stariji, to zahtjevniji”, usput reče i nastavi: “Da si ugasila profil, manje čudno bi mi bilo”.

“Znači, moja neaktivnost je izazvala zabrinutost takvih razmjera.” – pokušah da se našalim I time odagnam sopstvenu zbunjenost, a i pokušam da dovedem razgovor do one uobičajene forme kada se razmijeni par stereotipnih pitanja, istih takvih odgovora, I sve se završi sa čućemo se, iako, I dok to izgovaramo, znamo da nećemo u skorije vrijeme.

“Kako nije? Ti znaš da ja ne zabadam nos u tuđe stvari, ali baš si me zabrinula.  Pregledala sam ti profil i vidim da nove objave nije bilo toliko dugo. Znači da nigdje mrdala nisi.”

“Nije da nisam…”

“Da jesi, vala bi objavila bar jednu fotku.”

“Nisam nešto imala volje”, kao ni za ovaj razgovor, ni za odgovaranje na ova pitanja i prebirala sam u glavi po izgovorima, ne bih li ga što prije privela kraju.

“ Ma, mani me te priče. Odeš negdje, a ne fotkaš se i ne objaviš? Kako ne! Nego se aktiviraj malo. Puno si se učaurila, ne valja ti to. A, daješ i narodu povoda za razne teorije, ideje, zaključke…”

“Nisam znala da je nekom toliko bitno šta ja radim, a i kad objavim nešto ja ne razmišljam o tome ko će i šta da pomisli, nego mi se dopadne fotka, pjesma, citat, pa je stavim na zid. Nego, kako si ti, ima li šta novo?” – koristeći dva pitanja koja se izgovaraju često samo zbog toga što je to očekivano, pokušah da skrenem temu, jer mi je već postajalo naporno.

“Greška ti je to. Moraš da vodiš računa o svom imidžu”, nastavi kao da nije čula pitanje. “Ima dana kad ni meni nije do izlazaka, ali natjeram sebe. Sredim se, dotjeram djecu shodno prilici i idem. Posle kad objavim fotku i krenu lajkovi bude mi još pet puta milije.”

“Ćao”, začuh pored sebe.

“Ćao, ćao”, srdačno odgovori moja sagovornica, pogledom prelazeći preko žene kojoj se javila, od glave do pete.

Nasta pauza par sekundi dok ponovo nije usmjerila pogled ka meni.

“Hoćeš da postaneš kao ona? Po čitav dan sa djecom, iz kuhinje, vjerujem, ne izlazi. Ponekad objavi neku fotkicu na kojoj su djeca u kućnoj varijanti ili cvijeće koje ima na terasi, i to je to. Života bez, ja da ti kažem.”

Plava glavica, već sa neskrivenim nestrpljenjem, ponovo se pojavi između nas.

“Mama, mama, ajmooooo…. Hoću sladoled”, reče pokazujući na prodajno mjesto u neposrednoj blizini.

“Idemo na sladoled, ali tamo gdje sam ti rekla”, prilično odsječno odgovori. A, onda se opet okrenu ka meni.

“Jesi li išla u Dolce?”

Odmahnuh glavom.

Ona nastavi, jasno pokazujući da je odgovor i ne zanima.

“Ja djecu samo tamo vodim u poslednje vrijeme. Predivan je ambijent, uspjela sam, tako što sam napravila par fotkica na kojima se vidi kako jedu sladoled i tagovanjem poslastičarnice, da dobijem popust, pa povremeno i besplatne ture sladoleda i pića”, zaključi bez pokušaja da prikrije koliko je ponosna na sebe, svoje umjeće i postignuće.

“Ajmoooo, mamaaaa”, dječak je sad počeo i da je vuče za ruku.

“Evo,  evo”, odgovori vidno iznervirana.

“A, htjela sam poći sama danas u trgovinu. Biram kupaći kostim, jer kako izbacim koju fotkicu, vidim da izgleda kao da sam uvijek u dva-tri ista kostima. A on, kao što vidiš, nema strpljenja, nego samo svoje da istjera”, reče u dahu, očekujući, valjda, razumijevanje.

“Ajde, čućemo se, pa da tu kafu popijemo. I ne zaboravi šta sam ti rekla – očekujem fotkiceeee”, gotovo otpjeva na kraju, cimnu djetetovu ručicu i odlučnim korakom se zaputi kuda je naumila.

Sjetih se ovog susreta sada dok sjedim na plaži. Djecu još uvijek ne uspijevam da izvučem iz vode, iako sam planirala da ću u ovo vrijeme već biti kod kuće. Na svakih pet dodajemo “još samo pet” novih minuta.

Smiraj dana donosi bajkovite boje na ionako uvijek čudesnom moru. Kamera prosto vapi da zabilježi trenutak. Gledajući fotkicu koju sam napravila, pomislih da bih je možda i objavila, ali sad mi se jednostavno neće.

 

Uvrijedi me ako će ti biti lakše, a znamo da neće

“Šta te to toliko boli u tvom životu da misliš da će proći ako mene povrediš"? (Ž.Laušević)

Nije rijetkost da poželim postaviti ovo pitanje pojedinim ljudima. Uglavnom usputnim, nedovoljno poznatim, slučajnim. 

Eto, baš juče sam proživjela tu situaciju. Doduše, da je bilo mog nečinjenja, situacije ne bi bilo. Ali.... Povedena nekim iznenadnim impulsom i idejom koja se javila niotkuda da bih mogla učiniti nešto dobro i korisno, jedan gest pažnje, mali doprinos, bez da mi je ma ko to tražio, doživjeh uvredu koja je lakše mogla biti preskočena nego upućena.

Posvetih dobar dio svog dana onome za šta sam do juče vjerovala da najbolje znam i umijem. Potrčah, iscimah se, uložih sav svoj kapacitet, odlučih da nije važno što ću probdjeti noć, potrudih se da mentalni kapacitet i fabrika ideja budu u punom pogonu, i napravih nešto čime sam intimno bila zadovoljna.

Istina jedan, to niko nije tražio od mene. 

Istina dva, moj lični doživljaj ne garantuje kvalitet proizvoda, daleko od toga. 

Istina tri, davno sam prerasla potrebu za tapšanjem po ramenu i uvjerenost da bi to trebalo da znači da je nešto dobro, a izostanak istog da je loše. 

Istina četiri, sve prethodno navedeno ima za cilj da prikaže situaciju i odagna primisao bilo kakvog smišljenog, planiranog djelovanja, pa time i velikih očekivanja, već da ukaže na spontanost donesene odluke i želju iz koje je nastala. 

Istina pet, “šta se petljaš s nečim čime ne moraš” nekada ima smisla, ali ne uvijek, jer mnoge dobre stvari bi mogle biti izgubljene zbog takvog stava.

Iako srećna zbog same ideje i realizacije, spremna sam bila na različite varijante odgovora, jer, Bože moj, toliko puta sam nečim bila oduševljena dok je neko drugi imao mlaku reakciju ili mu se nije dopalo. Pa, ni sama ne dijelim oduševljenje istim stvarima kojima se drugi dive. 

"Hvala", "Lijepo je", "Ne dopada mi se", "Moj ukus je drugačiji", "Sa par izmjena bilo bi bolje", u mojoj glavi su to varijante odgovora koje bih mogla očekivati. 

Odgovor:  “Ovo je potpuno amaterski" nije bio na toj listi, jer se nikada ne bi našao na bilo kojem mom spisku mogućih reakcija. Naročito ne nepoznatoj osobi, naročito ne nakon nedvosmisleno naglašene dobre namjere koja je navedena kao razlog  nastanka date tvorevine, naročito ne ako imate minimum kućnog vaspitanja, kulture, lijepih manira, posebno ne ako Vas sujeta nije pojela do te mjere da je ovladala svakom Vašom mišlju, riječi i dijelom toliko da ni ljudski gest ne možete primiti kako treba i odreagovati na način svojstven kulturnoj osobi. Imajući u vidu prirodu rada, ovakav komentar i reakcija se ne mogu tumačiti dvojako.

Primakla sam se 40-oj godini života, a još uvijek nijesam imuna na ovakve situacije. Nikadi neću ni biti, vjerovatno. Ipak, ono što me posebno plaši jeste kako će se moja djeca tokom odrastanja, a i kasnije nositi sa tim. Iako je sastavni, neodvojivi dio života i svakodnevice, iako nije i ne može sve biti bajka, negativnost drugih, a posebno malicioznost, mogu na pojedine ličnosti da utiču različito. Neko će baš to doživjeti kao stimulans i vjetar u leđa da pokaže pevenstveno sebi koliko može i vrijedi. Nažalost, ima i onih koji će svaki naredni put biti sve više potišteni i sa sve manje vjere u sebe. Razgovaram često sa djecom. Trudim se da u svakoj konkretnoj situaciji dam pravi, i knjiški i životni savjet, iako svjesna da i dan danas reagovala bih jednako kao oni. I djeca znaju da povrijede, samo valjda sa manje proračunatosti nego odrasli.Radom na sebi se može težiti svrstavanju u prvonavedenu grupu, ako to već nije u samoj ličnosti.

I ma koliko se činilo težim biti onaj kojeg nečija riječ može dotaći, poremetiti, pa i povrijediti, s ljudske strane gledano - bolje je. Proći će i situacije, i riječi, i ljudi, zaboravićemo, ići ćemo dalje. A, onaj koji ima potrebu da povrijedi i uvrijedi, nastaviće da živi sa tim, a sa svakim novim nedoličnim gestom neće mu biti lakše, naprotiv. 

Grudva jeda koja se kotrlja niz snježnu liticu ne troši se, već raste, a posljedice njenog nekontrolisanog kretanja nepredvidive su. Zato, samo je bitno skloniti se sa njene putanje!

Iz dnevnika jedne djevojčice

Sjedjela je izdvojena, pognutih ramena sa rukama smještenim između koljena. Glava joj je bila pognuta, tek bi povremeno malo je podigla, toliko da može vidjeti da li se nešto promijenilo u dešavanjima oko nje.

Djeca su trčala pored nje, skakala uz glasne zvukove, a ona kao da je bila nevidljiva. Nijesam bila sigurna da li je baš to i željela ili bi na jedan odlučan poziv, ipak pridružila se igri.

Neodlučna u razmišljanjima kako da joj priđem i pokušam da je uključim u igru, primjetila sam da se ka njoj, odlučnim korakom, već uputila učiteljica, bez onog kod mene prisutnog dvoumljenja i premišljanja, koji su posljedica neiskustva. Spustila se kraj djevojčice i uz blagi osmjeh nešto joj je govorila, milujući je po kosi. Potom se okrenula ka živahnoj grupi, znajući tačno koga treba da pozove. Dvije djevojčice, zadihane od igre, znatiželjnih pogleda, stale su kraj učiteljice i djevojčice. Sa dvije rečenice, učiteljica je djevojčicu uvela u igru. I dalje se djevojčica stidjela, ali nije više sjedjela odvojeno, pokušavala je da se uklopi i nije bila više nevidljiva za društvo.

Naizgled, učiteljica je imala prirodnu reakciju, gest koji se podrazumijeva i koji, gledano sa strane, nije nikakav herojski čin. Ali, za djevojčicu, njeno uključivanje u društvo, snalaženje u novim okolnostima i sredini, a posebno za njeno buduće sjećanje, ovaj događaj je imao veliki značaj i učinio je da učiteljica dobije oreol, koji malo ko zasluži.

U maloj svesci na linije, tvrdog poveza, na čijim koricama je zalijepljena slika Barbike, već dobrim dijelom izblijedjela, ali sa prepoznatljivim osmjehom, na jednoj od stranica ukrašenim cvjetovima i leptirima, zapisano je slijedeće:

                                                     photo: www.pixabay.com

„Utorak, 15.septembar

Imala sam veću tremu danas, nego kada sam kretala u prvi razred. Tada sam bar nekog poznavala. Danas, nikog! Kad sam saznala da se selimo i da ću morati da idem u novu školu, bila sam malo i uzbuđena. Danas nijesam, uopšte. Željela sam samo da što prije oglasi se zvono za kraj posljednjeg časa, da se vratim kući i da zamolim roditelje da ponovo idem u staru školu.

U razredu se svi međusobno poznaju. Rekli su mi „zdravo“ kad sam ušla i kad me je učiteljica predstavila. I to je bilo sve.

Sjedim sama u predzadnjoj klupi u redu do prozora. To mi se čini dobro, ne bih voljela da sam u srednjem ili redu do zida. Ovako sam nekako bliže onome što je napolju.

Neprijatno mi je bilo na času jezika, kada mi je učiteljica postavila pitanje, iako sam znala odgovor. Svi su gledali u mene ispitivački, radoznalo, činilo mi se da nešto sa mnom nije u redu, ili kosa, ili imam fleku na majici, ili sam nešto pogrešno rekla. Kad sam sjela, poželjela sam samo da budem nevidljiva, srce mi je tuklo, nedostajalo mi je vazduha, počela sam da se znojim. Da sam imala samo malo više hrabrosti i da nijesam morala da prolazim pored svih tih pogleda i šuškanja, ustala bih i otišla kući.

Nadam se da ću večeras dobiti temperaturu i da sjutra neću moći da odem u školu.

Srijeda, 16.septembar

Danas mi je bilo još teže. Niko me nije dopratio do učionice. Morala sam sama da uđem. Djeca nijesu bila na svojim mjestima u klupama, šetkali su po učionici i pričali. Neko me je pogledao, neko nije. Nijesam znala da li da kažem „zdravo“ ovima koji su me pogledali. Jednom sam to uradila i nije bilo odgovora, pa mi je bilo baš puno neprijatno. Spustila sam glavu kako bih izbjegla poglede i neopaženo prošla do moje klupe.

Minuti do dolaska učiteljice bili su baš dugi. Tokom časa mi je nekako lakše, radim ono što učiteljica kaže, svi nju prate... A, najgori su mi odmori. Ne znam šta da radim i kako da se ponašam. Svi imaju nekog svog druga, drugaricu, na mene ili ne obraćaju pažnju, ili me pogledaju, pa se nešto domunđavaju. Ne znam da li bih bila upadljivija i smješnija da ustanem, a ne znam kuda bih pošla ili da samo sjedim u klupi pretvarajući se da nešto čitam. Za ovo prvo još nijesam smogla snage.

Jedva čekam petak!

Četvrtak, 17septembar

I danas je sve bilo isto.

Dobila sam plus iz matematike, jer sam uradila težak zadatak. Osjećala sam se malo bolje zbog toga, sve dok nije došlo vrijeme za čas fizičkog koji smo proveli na spoljašnjem terenu. Imali smo slobodne aktivnosti. Svi su se igrali, a ja sam stajala pored. Da ne bih bila previše upadljiva, jer me je sramota što niko ne pokazuje interesovanje da se druži sa mnom, malo sam šetala sa jednog na drugi kraj terena.

Sad sam kod kuće i samo to je važno.

Sjutra je petak!

Petak, 18.septembar

Saznala sam da nam od ponedjeljka dolazi nova učiteljica, ova sadašnja je bila samo na zamjeni.

Nijesam uzbuđena, samo imam malu tremu zbog toga.

Ponedjeljak, 21.septembar

Danas su svi imali komentare i priče vezano za novu učiteljicu.

Jedan dječak je znao kako izgleda, jer dolazi kod nekog u njegovom komšiluku. Jedna djevojčica, mislim da se zove Lara, rekla je da je sretala novu učiteljicu u prodavnici. Dječak koji sjedi ispred mene – Marko poznaje njenog sestrića.

A, ja imam tremu.

Dok sam, slušajući njihove priče, crtala već deseti cvijet na posljednjem listu sveske, u učionicu je ušla najljepša djevojka koju sam do sad vidjela. Ima dugu talasastu kosu sa nekim posebnim nijansama koje su me oduševile. Ušla je sa osmjehom i činilo mi se da je učionica odjednom još više osvjetljena. Imala je haljinu iz mašte, bijelu sa diskretnim šarama, ogrlicu kakvu bih željela da imam i narukvice koje zveckaju svaki put kada pomjeri ruku.

I ona je nova. I njoj je sve nepoznato. Ali, ona je odrasla, pa joj je puno lakše.

Jedva čekam da i ja porastem i postanem neko ko neće da se stidi i neko koga će željeti u društvu.

Utorak, 22.septembar

Juče smo imali samo jedan čas zbog neke proslave.

Učiteljica mi se danas činila još veličanstvenijom. Umije da nam govori tako da se niko ne osjeća izdvojenim. Mali i veliki odmor smo proveli sa njom igrajući igru pogađanja zamišljenih pojmova.

Prvi put od kako sam ovdje nijesam se loše osjećala tokom odmora.

Obući ću sjutra onu moju lijepu žutu haljinu, odlučila sam!

Srijeda, 23.septembar

Jutros, kada sam ušla u učionicu, učiteljica je već bila tamo. Izvinila sam se zbog kašnjenja. Željela sam da pobjegnem koliko me je bilo stid.

A, učiteljica mi je rekla da je sve u redu i dodala da imam prelijepu haljinu i da joj se mnogo dopada.

Na malom odmoru su mi prišle dvije djevojčice, Sara i Anja i pitale me gdje sam kupila haljinu, jer bi i one željele da imaju takvu.

Danas sam baš srećna!

Četvrtak, 24.septembar

Iako sam se juče raspoložena vratila iz škole, danas mi se nije išlo. Imamo čas fizičkog i plašila sam se da li ćemo ponovo imati slobodne aktivnosti. Tada se najgore osjećam i taj čas najduže traje. I baš to se desilo.

Malo sam se vrzmala pored terena, a onda sam odlučila da sjednem na improvizovanu klupicu pored drveta, jer mi se činilo da će tako biti manje upadljivo to što se ne uklapam. Nadala sam se da učiteljica neće primijetiti, jer bi me bilo sramota.

Kad sam je vidjela da ide ka meni, željela sam da nestanem. Spustila se kraj mene i pitala me je zašto se ne igram sa ostalima, a ja nijesam znala i umjela da bilo šta kažem. Počela sam da zamuckujem, zvučala sam sebi užasno smotano. Ona me je pomilovala po kosi i okrenula se ka drugoj djeci. Molila sam se u sebi da ih ne pozove, da ne skreće pažnju na mene. I dok sam se svim silama naprezala da svojom željom to spriječim, Anja i Nina su se odazvale učiteljicinom pozivu i stale kraj nas. Ne mogu da se sjetim šta im je učiteljica rekla, jer imala sam neko čudno bubnjanje u glavi. Znam samo da su me sve tri podigle i povele ka terenu. Igrali smo „između dvije vatre“. Trudila sam se da dam sve od sebe, ali su me poslije nekog vremena pogodili. Iako mi je bilo neprijatno zbog toga, kad se čas završio i kad smo se vraćali u učionicu, Veljko mi je rekao da se baš super snalazim u igri.

I sjutra imamo čas fizičkog.

Petak, 25.septembar

Časovi su protekli uobičajeno, a na času fizičkog Anja, Veljko i Nina su tražili da budem u njihovoj ekipi.

Utorak, 06.oktobar

Dragi Dnevniče,

Izvini što ti nijesam pisala neko vrijeme. Imala sam puno da učim, a i posle škole sam išla da vozim bicikl sa Milicom i Sarom.

Vjerovatno neću uspjeti ni sjtra da ti pišem, jer sam pozvana na Anjinu rođendansku proslavu.“

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Znanje, umjeće i dobra volja – kada postoje kod jednog čovjeka i drugima je dobro!