Moja djeca su u uzrastu kada stiču prve prijatelje, uče da se druže, da dijele, da djeluju u kolektivu. Svjesna sam da će kroz život nailaziti na ljude sa kojima će se manje ili više razumjeti, neki će ih razočarati, a neki će im biti pravi prijatelji. Ovi posljednji se dokazuju na jednom dugotrajnom i teškom ispitu. Taj ispit položi veoma mali broj ljudi. Ali, oni koji ga polože vrijede za hiljade.
Iz tog razloga, izuzetno je mali broj ljudi koje nazivam svojim prijateljima. Za mene je prijatelj ono lice kojeg se sjetimo pri pomisli na svaku važniju životnu situaciju, ona osoba koja je prva nazvala i došla da čuje lijepe vijesti, ona osoba koja je nastojala da nas utješi kada smo mislili da nema nade, ona osoba koja je zaslužila povjerenje i ključeve za sva vrata iza kojih se kriju naše tajne, misli, osjećanja. To je ona osoba koju prvu nazovete kada ste srećni ili kada vam je teško. I, to je ona osoba, sa kojom znate da neće biti poremećene relacije bez obzira na to što se nijeste uspjeli javiti danima.
U letu, rastrzana između obaveza na poslu, spremanja obroka, sređivanja garderobice, pričanja priče za laku noć, nastojanja da otkrijem uzrok povremenom, naizgled ničim izazvanom, nezadovoljstvu i plaču, ugrabih da pošaljem četiri riječi putem sms-a svojoj prijateljici.
»Kako ste? Šta radite«, štura, a sveobuhvatna pitanja. Znam da je i ona rastrzana obavezama, pa ne želim da joj pišem »romane« koji oduzimaju dragocjeno vrijeme. A, željela bih joj toliko toga reći. Svakog dana, kada se desi nešto manje ili više značajno, ili kada mi, tek onako, padne nešto na pamet, poželim da joj ispričam. Ali, uvijek nešto iskrsne, uvijek nešto omete.
Prije par godina, vjerovatno ne bih mogla povjerovati da će mi životni tempo biti takav da neću uspijevati da pošaljem poruku, a kamoli da nazovem i da se vidim, makar svakog drugog dana sa osobama koje mi znače. Ali, dan za danom u trku za obavezama koje nameće svakodnevica, vrijeme proleti. Često se nađem zbunjena pred činjenicom da je od nekog događaja koji je meni tako blizak, prošao dug vremenski period. Imam osjećaj da prolijećem kroz dane, mjesece i godine.
I, onda ugrabim, taj mali, ali za mene poseban trenutak. Pošaljem poruku sa dva pitanja koja znače mnogo više, iza kojih se krije sve ono što želim znati. Posebno je važno što to biva prepoznato i što mi je uzvraćen odgovor koji odiše nedostajanjem. Fizički nas dijeli pedeset kilometara, a emotivno smo tu jedna pored druge.
Nema zamjeranja, nema osjećaja udaljenosti, samo ogromna želja da konačno pronađemo vrijeme tokom kojeg ćemo moći ispričati sve one drugima nebitne, a nama važne i zanimljive stvari.
Korjeni našeg prijateljstva sežu u rano djetinjstvo. Iz tog razloga znam da moja djeca upravo sada stiču nekog životnog prijatelja. Godine koje su pred njima učiniće da se sa mnogima raziđu, a oni koji ostanu biće im jedan od najljepših darova života.
Нема коментара:
Постави коментар