Bliže se praznici. Uzbuđenje je kod mene već prisutno. Tako je oduvijek. Kao djetetu mi je majka usadila i razvila taj osjećaj. Poseban. Nije povezan sa odlaskom na neko posebno mjesto. Sve što prethodi, ta praznična atmosfera je sama po sebi čarobna. Taj neponovljiv osjećaj, koji je teško adekvatno opisati, želim da prenesem svojoj djeci.
Ne sjećam se tačno kada sam shvatila da Djeda Mraz ne postoji. Ne mogu se sjetiti vjerovatno zato što i sada, na drugačiji način, vjerujem u njegovo postojanje. Ali, sjećam se, jako živo, da sam sjedjela u dnevnoj sobi zabavljena igrom kada sam iz nekog razloga pogledala u pravcu prozora i jasno vidjela Djeda Mraza u kočijama koje vuku irvasi kako prolijeće pored mog balkona. Ni jednog trena nijesam posumnjala u stvarnost onoga što sam vidjela. Iako mi je brzo postalo jasno da Djeda Mraz nije napuštao svoj Sjeverni pol i nije letio pored moje zgrade, ta slika mi je i dalje jednako draga jer odražava upravo tu čaroliju koju stvara tako jaka vjera u postojanje praznične magije. To je razlog zbog kojeg svoju djecu puštam da što duže vjeruju u postojanje Djeda Mraza.
Ne vidim ništa loše u posjetama svijetu bajki i povremenim druženjem sa imaginarnim likovima. Sigurna sam da njihov dobar odabir pozitivno doprinosi razvoju i izgrađivanju ličnosti i stvaranju uspomena koje nas prate kroz život. Čemu žurba da nauče da pismo upućeno Djeda Mrazu neće otići dalje od roditeljskih ruku, da je kolačiće pripremljene i ostavljene za Djeda Mraza, zapravo, pojeo tata… Želim da uživaju u sopstvenoj bajci. Želim da razviju osjećaj i potrebu da rade stvari iz zadovoljstva, jer bez toga ništa nema poentu. Nema svrhe da jelku ukrašavaju samo zato što je očekivano da to urade, željela bih da to rade samo ako uživaju u tome. Izrada novogodišnjih čestitki i ukrasa nije tek još jedan zadatak dobijen u vrtiću, već prilika da pokažemo svoju kreativnost i zajedničkim radom napravimo nešto na šta ćemo biti ponosni. Pokloni pod jelkom nijesu tu samo kao dekor, već odražavaju želju da ugodimo i ispunimo želju jedni drugima. Što je manje novca uloženo u sve, to je čarolija veća, jer zajednički trenuci provedeni tokom pripreme svih novogodišnjih »zanimacija« ne mogu se kupiti ni na jednom mjestu.
I sada da me neko pita da li vjerujem da Djeda Mraz postoji, bez razmišljanja bih potvrdno odgovorila. Zato se nadam da onog dana kada moja djeca shvate da Djeda Mraz, onakav kakvim su ga zamišljali, ne postoji, to neće značiti da prestaju da vjeruju u čaroliju, jer ona postoji samo ako želimo da je vidimo i podijelimo.
Нема коментара:
Постави коментар