Dobar čovjek drugima želi dobro

Svako od nas svojoj djeci želi najbolje – lagan život, da sa što manje muke se suoče sa svim izazovima, da im se što manje teškoća nađe na putu,… i, odgovor koji, skoro po automatizmu slijedi, da postanu dobri ljudi. I istinski to mislimo, nije fraza, nego iskrena želja i cilj kojem stremimo tokom procesa vaspitanja.

A, šta zapravo znači to da postane dobar čovjek?! Da nije sklon nekome namjerno nešto da učini nažao, da su mu strane bilo kakve aktivnosti koje nijesu u skladu sa pravnim i društvenim normama, i šta još?!

Odmalena ih učimo da nije dobro lagati, a ponekad se desi da nas uhvate u nekoj bezazlenoj laži, jer smo vođeni mišlju da je za njih tako bolje, malo iskrivili ili izbjegli istinu. Učimo ih da pravda uvijek pobjeđuje i da onaj ko sve radi ispravno nema razloga da se plaši, a oni u kolektivu u kojem borave uoče ponekad nepravdu, koja ne biva kažnjena, već traje, ponavlja se. Nekada nesmotreno, nesvjesno ili mimo naše volje budu svjedoci nepravde učinjene nama, njihovim roditeljima, i to u njihovim malim glavama dobija neslućene dimenzije, to doživljavaju na jedan specifičan način nemoćni da sagledaju mogućnost da život ne ređa kockice uvijek onako kako bismo očekivali i da njihovi roditelji nijesu nedodirljivi.

Ne gledamo ni svi na isti način na neku situaciju. Ono što bi vama možda bilo neprihvatljivo, za mene bi moglo biti normalno, i tu dolazi do mimolaženja u shvatanjima, stavovima, pa potom i reakcijama. A, sve to prenosimo na svoju djecu. Kako ih onda valjano naučiti da razlikuju tu tanku nit koja predstavlja granicu između dobrog čovjeka koji ne umije da se izbori za sebe jer je naučen tako, dobrog čovjeka koji neće nikome učiniti nažao, ali neće dozvoliti da drugima bude marioneta, dobrog čovjeka koji je zbog loših iskustava, u cilju samozaštite, prestao da bude dobar, i onog čovjeka koji u svemu dobrom vidi razlog za podsmjeh?!

Štiti i usmjeravati u pravom smislu riječi možemo dok su mali, kako rastu i sazrijevaju oni, na osnovu sopstvenih iskustava, grade svoje poglede, stavove, na osnovu ličnog senzibiliteta, na određeni način doživljavaju situacije, postupke drugih, razvijaju interakciju sa ljudima. Roditelji su i dalje tu kao podrška, tumači spornih situacija, savjetodavci, ali, temelj svega posađen je sa prvim dodirom, prvim šapatom, prvim osmjehom, poljupcem koje dobijaju od nas. Prvim danima provedenim među ljudima koji se jednim imenom zovu porodica, na mjestu koje se naziva dom. Gledajući naše međusobne odnose, stiču prva saznanja o kontaktima i komunikaciji. Primajući ljubav, uče da je daju. Svakom dobijrnom rječju utjehe, uče da je mnogo toga popravljivo. Njhovim dolaskom na svijet naša misija tek počinje.

Nevažno je to što ne postoji usaglašena, univerzalna definicija dobrog čovjeka, dobar je onaj koji je naučen da drugima želi dobro.

Priče iz iskustva

Iskustvo je neprenosivo. Nikog ne možeš valjano naučiti, niti objasniti koliko može zapeći, dok sam ne prođe kroz vatru. Često žalim zbog toga. S jedne strane, što ja nekome ne mogu, na pravi način, pomoći pričom, a sa druge strane,  što ni ja takvu vrstu pomoći ne mogu dobiti, iako dobre volje ne nedostaje.

Pa eto, dok se ja kuvam više nego ručak koji je podigao temperaturu u stanu do tačke ključanja, sjećanja mi odlutaše malo u prošlost. Moje viđenje situacije koju upravo pomenuh, tada i sada je gledanje na istu stvar iz perspektive dvije osobe. Mislila sam da nikada neću naučiti da spremim jestiv obrok. Nerijetko sam se osjećala nelagodno u društvu svojih, tada takođe neudatih drugarica, kada bi se pokrenula usputna priča o pripremanju obroka. Njihovo umjeće se kretalo od omleta, preko jednostavnije supe, do pasulja, kao pokazatelja vrhunskog poznavanja kulinarskih tehnika, za mene tada. Ćutala sam, obično, jer teško da bi nekog zanimalo da li se supa iz kesice može jesti nakon pet minuta kuvanja, iako u uputstvu piše da treba da se drži na tihoj vatri osam minuta. Nije mi bilo jasno zašto me moja majka nikada nije posjela i rekla da moram pratiti šta ona radi u kuhinji i kako priprema neko jelo. Njen stav je oduvijek bio: »Imaš kad naučiti«.

Neposredno pred udaju činilo mi se da je pogriješila. Vjerovala sam tada da je trebalo, ipak, da mi održi školicu kuvanja, jer ni u teoriji nijesam znala kako se priprema iole složenije jelo. A, onda sam se našla u situaciji kada je to zavisilo od mene. Nije da nije imao ko uskočiti da pomogne, ili da nije bilo izgleda da se snađemo na drugi način, ali pomislila sam da bi to bilo malo ponižavajuće za mene. Ne zato što bi sada trebalo da izigravam domaćicu, da se ponašam po nekim nepisanim pravilima, daleko od toga. Razlog je što sam oduvijek porodičnu trpezu posmatrala kao posebnu vrijednost u zajedničkom životu. Nije to samo sto okružen stolicama na koje ćemo sjesti kako ko ugrabi i zavisno od drugih obaveza i pojesti nešto što u letu stigne. Nije to samo raj za gurmane, a za one manje, što bi naš narod rekao, ješne, mjesto koje treba zaobilaziti. To je mjesto porodičnog okupljanja, proslavljanja zajedničkog vremena kojeg se odričemo radi hvatanja koraka sa savremenim tempom života. To je onaj lijepi stoljnjak, čija se boja ureže u djetinje pamćenje i kasnije, tokom života, budi najtoplije emocije prilikom svakog sjećanja na nju.  To je onaj tanjir sa posebnom šarom koji samim pogledom na nju otvara apetiti i odiše poznatim mirisima. To je onaj escajg pažljivo opran i očišćen da neka kapljica vode ne bi ostavila mrlju. To je ona hrana, posna ili mrsna, ali najslađa, jer je spremljena sa ljubavlju. To je onaj pogled majčin pun iščekivanja i treme i poseban osmjeh zadovoljstva kada shvati da je i ovog puta pred svoju porodicu stavila prave ukuse.

E, to su razlozi zbog kojih sam ja predano pristupila učenju, ali i eksperimentisanju. I, ne, nijesam zakasnila. Mogla sam možda ranije naučiti ponešto, ali ispostavilo se da to nije neophodno. Naučila sam onda kada je bilo potrebno. I to sa željom i voljom, a ne zato što bi tako trebalo. Moje kulinarsko umijeće se možda ne bi svima dopalo, ali dopada se mojoj porodici, po čijem ukusu je i formirano. Meni više od toga ne treba.

Ne postoji period kada nešto moramo da znamo, važno je samo šta želimo da naučimo i pružimo.

Dijete kao učitelj

Tvoje suze me lome. Tvoj tužan pogled u meni izaziva lavinu emocija. I onda kada uradiš nešto što ne bi trebalo, čak i onda, kada zaslužuješ, možda, prijekor, umjesto da sam ljuta, tvoj tužan pogled me ražalosti, pa me natjera da smetnem sa uma šta bi trebalo u datoj situaciji i to kako sam namjeravala da reagujem.

Kada pustiš suzu, slomiš me. Ne puštaš ih često, pa su tim prije, teže, punije emocija i iskrenosti. Ne plačeš tek tako, nikada i nijesi, u okicama se pojavi to, za mene bolno, caklenje samo kada imaš jak razlog. Ponosan si. I tako mali, ne dozvoljavaš suzama da te odaju. Na komade me, zato, razbije kada ti dozvoliš ili ne uspiješ da prikriješ svoju tugu. Svaki put me staviš na test, samopreispitivanje, i duboko razmišljanje, ti moj mali veseli medo.

Danas si zaplakao. U prvom trenutku me je to učinilo tužnom. Opet, kao i uvijek, pokušala sam se staviti u tvoju poziciju, ne bih li dokučila tvoj način razmišljanja u tom trenutku, pa potom, odabrala najbolji način da tu tugu izbrišem. A, onda sam odjednom shvatila da ovog puta tvoje suze nijesu razlog za tugu. Upravo suprotno. Ti tako mali, a tako ponosan, nijesi se uzdržao da pokažeš iskrenu emociju, kakva može biti samo dječija. Rastužio si se zbog rastanka sa drugaricom sa kojom si se družio u vrtiću. Iako znaš da ćete u školi biti zajedno, shvataš i osjećaš da nastupaju promjene u tvom životu. Ti koji pokušavaš sakriti da si nekada povrijeđen kada nije po tvojoj volji, čak i pred nama tvojim roditeljima, danas si pokazao pred svima emociju, i to je vrijedno divljenja.

Svejednoću sve češće srijećemo, patimo od straha da bi pokazana emocija stvorila sliku naše ranjivosti, hladnoćom stvaramo gard ne bi li se zaštitili od nekog pretpostavljenog napada, a ti si me danas podsjetio da mnoge stvari treba od tebe da učim, iako sam ja tebi roditelj. Mogu, želim i hoću da te naučim svemu, vođena ljubavlju, to činim na osnovu iskustva trudeći se da te što bolje pripremim za svijet i život kada više ne budeš pod mojom potpunom zaštitom. A, ti mene učiš koliko je sve čistije i ljepše kada se gleda iz perspektive bića čija ličnost još uvijek nije oblikovana klesarskim umijećem životnog iskustva.

Molim te da pamtiš ovaj trenutak, da mu se vraćaš svaki put kada u životu budeš imao dilemu. Sjeti se osjećaja koji si u tom momentu doživio i nećeš pogriješiti, jer te srce i čista duša ne mogu odvesti na pogrešan put.

Zauvjek dijete

Razmišljam koliko je vrijeme varljivo. Mi mjerimo minutima, satima, danima, mjesecima, godinama, a u stvari, vrijeme se jedino može izmjeriti sjećanjima i emocijama utkanim u njih. Dan mi je nekada izgledao duži od dvadeset i četiri sata, nekada je minut brojao više od 60 sekundi koliko zvanično ima, a danas….

Svaki trenutak je ostao urezan u mom sjećanju, kao što biva sa svakim značajnim događajem praćenim jakom emocijom. Iz ove perspektive mogu reći da sam jednostavno znala, a u tom trenu sam se plašila da moja jaka želja stvara simptome, koji realno ne postoje, a koji su odlučni u namjeri da me ubjede da je tu.

Neizvjesnost mi je prijala, jer mi je davala nadu da će biti onako kako želim, ali me je i mučila stvarajući strah od razočaranja. Nijesam mogla više izdražati, pošla sam do apoteke, kupila test, ispratila uputstva, ali tri minuta je bilo predugo, nijesam upijevala držati glavu okrenutu na drugu stranu. Gledala sam, sa najvećom tremom koju sam do tad osjetila, u to parče kartona koje od dna ka vrhu postepeno dobija crvenu boju. Crvena je počela da blijedi, a ja sam kao prikovana pratila kako se pojavljuje jedna jarka crvena linija, a potom i druga malo bljeđa. Plakala sam, da, od najvećeg naleta sreće koji sam doživjela, tako jakog da nijesam mogla vjerovati da postoji u meni snaga to da izdržim.

Suprugu sam saopštila zatekavši ga na ulici. Sad mi je smiješno, ali mogu zamisliti kako je njemu bilo. Oboje smo zamišljali taj trenutak romantičnijim, suptilnijim, isplanirala sam do detalja kako ću se ponašati, kako ću mu saopštiti kada se jednom to desi, ali jaki talas sreće je omeo sve moje planove, žurila sam da što prije podijelim radosnu vijest.

Tako je bilo i kada sam prvi put vidjela lopticu na UZ pregledu, kada sam osjetila pokrete i kada sam od prvog dana ulaska u deveti mjesec trudnoće počela da osjećam da je svaki dan baš taj kada ćemo se napokon upoznati. Bez takta, bez smirenosti stvarala sam osjećaj treme oko sebe, jer svi željno iščekivali taj trenutak.

Prvo čega se sjećam, nakon što sam čula da dozivaju moje ime, bilo je: »Bravo. Rodila si V.« Nisam uspjevala da izoštrim, od anestezije zamagljeni vid, ali sam tražila da ga vidim. Donijeli su nešto kasnije, umotanog poput vekne hljeba i plačljivog. Proveo je noć kraj mene, neprestano plačući, a ja nijesam uspijevala da ga uzmem pored svih mojih napora, a pomoći ni sa jedne strane, ni od sestara ni od cimerki, samo po koje glasno ispuštanje vazduha u znak negodovanja zbog njegovog plača. Pregurali smo to, maleni moj i ja. Neće se toga sjećati, ali već prvog dana je imao važnu životnu lekciju.

Svaki dan je bio sličan i poseban, istovremeno. Zasmijavao me je, budio, umio da me, onako neiskusnu, zabrine… I danas kada ugledam pojedine igračke i knjige, vratim se u te dane, živi su mi, ponovo ih proživljavam. Proživljavam i onu tjeskobu koju sam osjećala prvih dana kada sam ga ostavljala u vrtiću. Plakala sam više od njega. Živa su mi sjećanja na pripreme za prvi maskenbal, prvi odlazak kod drugarice na rođendan, prvo fotografisanje sa Djeda Mrazom, prvu priredbu,…

Sve to mi je blisko, u mom sjećanju od svih tih trenutaka dijele me dani, a ne godine.

I onda se trgnem, shvatim da mu biram torbu za školu, a ne za vrtić. Gledam školski pribor, a ne plišane igračke. U orman vraćam odjevnu kombinaciju koja je moj izbor, jer je on odlučan u želji da obuče drugu. Kao da me neko prodrma kada dobijem neočekivano zreo odgovor od njega. Ponekad mi treba par trenutaka kako bih se pribrala nakon pitanja koje dolazi od moje, do juče bebe, a tako je smisaono i željno otkrivanja nekih dubljih istina. Počinjem da primjećujem da sa dodatnom dozom opreza moram vršiti selekciju tema koje ću pred njim otvoriti, jer shvata i povezuje bolje i više nego što bih ja možda očekivala.

Znam da je proteklo više od pola decenije. Nekada mi je šest godina bio izuzetno dug period, sada se stopio u emocije, slike i sjećanja koja ne razaznaju protok vremena. Shvatam da majčine oči vide dijete onako kako izgleda, ali ga srce zauvijek posmatra onakvim kakvim ga je vidjelo prvi put.

Tate, budite ponosni na svoje tateće umijeće

Drage tate,

Cijenim da shvatate značaj, a posebno obavezu koju nosi privilegija oslovljavanja sa tata. Ovo je pogled iz ženskog ugla na vaš odnos prema najvažnijem poslu u životu.

Tata postaješ onog dana kada se u tebi prvi put javi želja da sam budeš oslovljen tim nazivom. Onog trenutka kada te plač bebe koju si sreo na ulici ne iritira već izaziva nesvjestan osmjeh. Onog momenta kada počneš da razmišljaš da bi od plate koju si upravo primio mogao odvojiti bar par eura u cilju početka štednje za one dane kada sa radošću budeš birao prve nehodajuće cipelice. Onog trena kada u očima i osmjehu djevojke koja sjedi pored tebe prepoznaš osobu koju želiš da gledaš tokom besanih noći, dok iscrpljeni ustajete ko zna koji put na povik vaše bebe, ali ne osjećate težinu, već radost što vam je pružena takva prilika.

Samo ti znaš koliko puta si kasno zaspao razmišljajući da li će trenutak dolaska na svijet tvoje neizmjerne radosti proteći kako treba. Nijesi to nikada pokazao, dopustio si da ona koja nosi vaše čedo ima posebno pravo na izražavanje treme, smjenjivanje osjećanja, radost, mrzovolju,… Ti si bio tu kao podrška skrivajući čitav spektar osjećanja koja su se miješala u tebi.

U ključnom trenutku nijesi osjećao bolove, ali si proživio jednak intenzitet i snagu emocija, koje si, opet, sputavao kako ne bi skretao pažnju na sebe u momentima koji pripadaju njoj i vašem djetetu.

Znao si da ne možeš od prvog trenutka pokazati spretnost u presvlačenju, kupanju, ali si želio da naučiš, zato si iz prikrajka, nenametljivo pokušavao biti od pomoći tako što ćeš dodati, pridržati, istrpiti napad nervoze, jer si znao da ni ona, iako se osjećaj rađa sa djetetom, nije bezuslovno sigurna u svoje sposobnosti i da je pod tremom.

Budan si bio prilikom svakog meškoljenja, plača, spreman da preuzmeš i pronosaš kada se ukaže potreba.

Umio si razlikovati plač i ono što se njime traži. S nestrpljenjem si čekao prvu riječ sa nadom da će to biti »tata«.

Radovao si se prvom zalogaju čvrste hrane, prvom zubiću, uspravljanju u sjedeći položaj, oslanjanju na nožice.

Ti si bio podrška u pravljenju prvog koraka. Prvog i svakog narednog!

Prvog dana vrtića i tebi je »u grlu bila knedla«. Zatreperila je suza, ali se nije usudila skliznuti i odati te. Sakrila se, jer je znala da ne priliči da sklizne niz tvoje lice, odala bi te tako. Ti si stub i oslonac, i čvrstina tvog stava koji je osnov svake podrške, ne smije biti poljuljana nespretnošću te suze koja ne umije da se sakrije.

Razljutio si se, ražestio, kada si se prvi put suočio sa situacijom da je tvoje dijete bilo napadnuto. Ne mijenja činjenicu što je »napadač« bio njegovog uzrasta, dakle, isto skoro, pa beba. Jedva si uspio da se uzdržiš. Ali si uspio! Prvenstveno zbog svog djeteta, zbog primjera koji želiš da mu daš, zbog pružanja prilike da se suoči sa raznim situacijama još od malih nogu. Ipak, sve pod tvojim budnim okom da ne bi izmaklo kontroli.

Razumijemo, cijenimo i podržavamo, mi mame. Trebalo bi da znate da, ponekad, nije strašno pokazati emociju. Poželjno je, čak. Nije neprirodno i time nećete u našim, a ni očima djece, izgledati manje jaki. Budite ponosni na svoje tateće umijeće i usavršavajte ga!

Kritičari

Poželim, ponekad, da zavirim u svakodnevni način funkcionisanja onih roditelja koji sebi uvijek, u svakoj prilici, daju za pravo da sa čuđenjem, ako ne i otvorenom kritikom, komentarišu odluke, razmišljanja, stavove roditelja koji se nalaze u njihovom okruženju. Ne mislim, pritom, na bilo kakav ekstremni slučaj, već samo na one primjere koji su odraz različitog načina razmišljanja i sposobnosti prilagođavanja obavezama koje nameće životni tempo.

Postoje ljudi koji imaju komentar na sve, i to uglavnom negativan. Znam da ne postoji čovjek kod kojeg je sve savršeno, prva ja nijesam takva, zato često, prije nego započnem nešto komentarisati ili iskazivati čuđenje, zapitam se da li je možda data situacija samo rezultat trenutnih okolnosti, a ne i generalni pokazatelj stanja stvari.

Ne zbog puke radoznalosti, već zbog uvida i sticanja novih korisnih saznanja, voljela bih imati priliku i dozvolu da budem dio svakodnevice vječitih kritičara. I to ne svakodnevice u kojoj bi, svjesno ili ne, bile odigrane već ranije dodjeljene uloge, već one istinske, koja egzistira u trenucima kada nema posmatrača i straha od osude.

Iskreno, bila bih prijatno iznenađena da vidim da je sve onako kako je predstavljeno, onako kako bi trebalo biti po utvrđenim pisanim i nepisanim pravilima.

Voljela bih biti tako, kao oni, sigurna u sebe, svoje odluke, postupke,…

Djetetu je potrebna neizmjerna ljubav i pažnja. Ipak, uvijek se preispitujem da li sam dovoljno pružila. Kritičari su sigurni da jesu, to znaju i, bez zadrške, tvrde. Njihove rečenice ćete prepoznati i po načinu na koji su sročene, tako da imaju cilj da edukuju, kao da slušate ili čitate citate iz nekog priručnika za roditelje.

Srećna bih bila kada bih saznala za taj recept za savršen balans između pružanja djetetu svega što mu je potrebno, prvenstveno mislim na ljubav i pažnju, pa potom na zadovoljenje ne-duhovnih i ne-emocionalnih potreba, koje ma koliko manje važne bile ne mogu u potpunosti biti zanemarene, i sve to postići, a da pritom ne trpi posao, koji je upravo izvor materijalnih dobara (ne presudno važnih, ali neophodnih), ali i značajna stavka za upotpunjenje naše svestrane ličnosti. Voljela bih saznati kako polazi za rukom da se uvijek uspostavi ravnoteža između pružanja maksimuma djeci i nezapostavljanja sebe i partnera, pojedinačnih i zajedničkih interesovanja…Potom, način na koji se dom održava u stanju da se ne postidite zbog truna na podu kada se pojave nenajavljeni gosti, a da istovremeno vaša djeca se ne osjećaju sputano, već da slobodno mogu izraziti svoje potrebe i kreativnost kroz igru. Zanima me i uspostavljanje idealnog balansa između savremenosti, čiji je najbanalniji izraz post-ovanje po raznim forumima, ali valjda samo onda kada smo sigurni da nas djeca neće vidjeti sa telefonom u ruci ili kako sjedimo za kompjuterom, s obzirom na to da njima ne bi trebalo da bude dozvoljeno ni da gledaju crtani film na TV-u, jer to može biti štetno (osjećam potrebu da pojasnim da i to, kao uostalom i bilo šta drugo, može imati negativne efekte ako govorimo o korišćenju u velikoj mjeri, što ovdje nije slučaj). Ipak, ista ta djeca će se, htjeli to ili ne, naći na profilima svojih roditelja na društvenim mrežama na fotografijama sa putovanja, iz šetnje, kako bi na taj način i vizuelno bila upotpunjena slika održavanja savršene ravnoteže svih divnih obaveza koje život čine.

Znam da bi odgovori na sva ova pitanja mogli ići u pravcu – sve se može kada se hoće i kada se dobro organizujemo, ali ima i nas kojima to ponekad ne polazi za rukom. Iz tog razloga, potrebno mi je da me vječiti kritičari uvjere da nikada nijesu uradili ono što javno i bez ustezanja zamjeraju drugim roditeljima. Tada ću znati da postoji nada i za mene, da i ja mogu biti bolja samo ako se još više potrudim, jer savršenstvo po pitanju uspostavljanja ravnoteže je dostižno.

Smirenost

»Smirena majka, mirno dijete«, kako me je ta rečenica nekada nervirala.

U početku sam mislila da je to samo jedan od onih savjeta, izgovorenih tek da se nešto kaže, a da zvuči dobronamjerno, ali da nema realno utemeljenje, bar ne u svim slučajevima. Ponekad mi je ta rečenica bila toliko iritantna, da sam onoga ko je izgovorio smatrala neiskrenim.

Ali, kako vrijeme prolazi, tako uviđam njenu istinitost. I ne, ne odnosi se samo na prve dane i mjesece bebinog života, već na mnogo duži period.

Beba, u prvim mjesecima života, sebe i majku doživljava kao jedno biće, to sam iščitavajući razne tekstove, saznala još tokom svoje prve trudnoće. Imala sam to na umu, vjerovala da razumijem šta se pod tim podrazumijeva, ali tek kasnije sam shvatila, da zapravo nijesam spoznala suštinu.

To maleno biće počinje da upoznaje svijet kroz nas. Proces vaspitavanja, temelj izgradnje ličnosti ne postavlja se kada dijete prohoda, progovori, počne da izražava interesovanja, već od prvog dana. Sigurno se neće sjećati događaja po rođenju, ali sama atmosfera koja ga okružuje uticaće na njega i njegov dalji razvoj. Ukoliko je okruženo smirenošću, prihvatiće to kao jedini normalan obrazac. Ali, tu smirenost je, naročito, u prvim danima teško postići.

Lako je pametovati sa vremenske distance, a teško realizovati u konkretnim slučajevima. Preosjetljivost, dezorjentisanost utiču da se mame u tim danima ponašaju nesvojstveno sebi. Bebe, prirodno, negoduju, jer im nije jasno zašto im je uskraćen boravak u toplom, tihom i mirnom maminom stomaku, gdje su ih uspavljivali otkucaji maminog srca. Nije im jasno ko su svi ti ljudi koji hoće da ih drže, koji pričaju, smiju se, remete mir na koji su navikle. Čini im se da je zbog sve te gužve i mama malo uznemirena, pa se trude da svojim plačom iskažu negodovanje. To negodovanje mama shvata kao znak za uzbunu, ali kako eliminiše jedan po jedan mogući uzrok, a beba i dalje izražava nezadovoljstvo, osjeća se nemoćnom i uznemirenom, jer ne zna šta bi još mogla učiniti da svog anđela učini srećnim. I tako, i mama i beba ulaze u začarani krug.

Kako dijete odrasta, situacija se mijenja. Dijete počinje da bude svjesno sebe, svoje individualnosti, ali ta povezanost i nevjerovatna detekcija majčinih osjećanja, iako dobija drugu formu, ne iščezava. Kao što majka zna šta je djetetu na umu i prije nego što joj ono kaže, tako i dijete prepoznaje ono što majka osjeća, iako nekada, ona to želi sakriti.

Dešava mi se, nerijetko, da baš onda kada se trudim da što bolje prikrijem opterećenost i nervozu, i baš onda kada mi se učini da to uspješno radim, iznenadi me pitanje: »Šta ti je mama? Je li se desilo nešto loše?«

Tada, ko zna koji put, shvatim da od njih, ma koliki bili, ne mogu sakriti ono što osjećam. Uspijevaju da otkriju nervozu prikrivenu osmjehom, zamišljenost maskiranu zaigranošću,… jer, oni ne gledaju u roditelje očima, već srcem.