Razmišljam koliko je vrijeme varljivo. Mi mjerimo minutima, satima, danima, mjesecima, godinama, a u stvari, vrijeme se jedino može izmjeriti sjećanjima i emocijama utkanim u njih. Dan mi je nekada izgledao duži od dvadeset i četiri sata, nekada je minut brojao više od 60 sekundi koliko zvanično ima, a danas….
Svaki trenutak je ostao urezan u mom sjećanju, kao što biva sa svakim značajnim događajem praćenim jakom emocijom. Iz ove perspektive mogu reći da sam jednostavno znala, a u tom trenu sam se plašila da moja jaka želja stvara simptome, koji realno ne postoje, a koji su odlučni u namjeri da me ubjede da je tu.
Neizvjesnost mi je prijala, jer mi je davala nadu da će biti onako kako želim, ali me je i mučila stvarajući strah od razočaranja. Nijesam mogla više izdražati, pošla sam do apoteke, kupila test, ispratila uputstva, ali tri minuta je bilo predugo, nijesam upijevala držati glavu okrenutu na drugu stranu. Gledala sam, sa najvećom tremom koju sam do tad osjetila, u to parče kartona koje od dna ka vrhu postepeno dobija crvenu boju. Crvena je počela da blijedi, a ja sam kao prikovana pratila kako se pojavljuje jedna jarka crvena linija, a potom i druga malo bljeđa. Plakala sam, da, od najvećeg naleta sreće koji sam doživjela, tako jakog da nijesam mogla vjerovati da postoji u meni snaga to da izdržim.
Suprugu sam saopštila zatekavši ga na ulici. Sad mi je smiješno, ali mogu zamisliti kako je njemu bilo. Oboje smo zamišljali taj trenutak romantičnijim, suptilnijim, isplanirala sam do detalja kako ću se ponašati, kako ću mu saopštiti kada se jednom to desi, ali jaki talas sreće je omeo sve moje planove, žurila sam da što prije podijelim radosnu vijest.
Tako je bilo i kada sam prvi put vidjela lopticu na UZ pregledu, kada sam osjetila pokrete i kada sam od prvog dana ulaska u deveti mjesec trudnoće počela da osjećam da je svaki dan baš taj kada ćemo se napokon upoznati. Bez takta, bez smirenosti stvarala sam osjećaj treme oko sebe, jer svi željno iščekivali taj trenutak.
Prvo čega se sjećam, nakon što sam čula da dozivaju moje ime, bilo je: »Bravo. Rodila si V.« Nisam uspjevala da izoštrim, od anestezije zamagljeni vid, ali sam tražila da ga vidim. Donijeli su nešto kasnije, umotanog poput vekne hljeba i plačljivog. Proveo je noć kraj mene, neprestano plačući, a ja nijesam uspijevala da ga uzmem pored svih mojih napora, a pomoći ni sa jedne strane, ni od sestara ni od cimerki, samo po koje glasno ispuštanje vazduha u znak negodovanja zbog njegovog plača. Pregurali smo to, maleni moj i ja. Neće se toga sjećati, ali već prvog dana je imao važnu životnu lekciju.
Svaki dan je bio sličan i poseban, istovremeno. Zasmijavao me je, budio, umio da me, onako neiskusnu, zabrine… I danas kada ugledam pojedine igračke i knjige, vratim se u te dane, živi su mi, ponovo ih proživljavam. Proživljavam i onu tjeskobu koju sam osjećala prvih dana kada sam ga ostavljala u vrtiću. Plakala sam više od njega. Živa su mi sjećanja na pripreme za prvi maskenbal, prvi odlazak kod drugarice na rođendan, prvo fotografisanje sa Djeda Mrazom, prvu priredbu,…
Sve to mi je blisko, u mom sjećanju od svih tih trenutaka dijele me dani, a ne godine.
I onda se trgnem, shvatim da mu biram torbu za školu, a ne za vrtić. Gledam školski pribor, a ne plišane igračke. U orman vraćam odjevnu kombinaciju koja je moj izbor, jer je on odlučan u želji da obuče drugu. Kao da me neko prodrma kada dobijem neočekivano zreo odgovor od njega. Ponekad mi treba par trenutaka kako bih se pribrala nakon pitanja koje dolazi od moje, do juče bebe, a tako je smisaono i željno otkrivanja nekih dubljih istina. Počinjem da primjećujem da sa dodatnom dozom opreza moram vršiti selekciju tema koje ću pred njim otvoriti, jer shvata i povezuje bolje i više nego što bih ja možda očekivala.
Znam da je proteklo više od pola decenije. Nekada mi je šest godina bio izuzetno dug period, sada se stopio u emocije, slike i sjećanja koja ne razaznaju protok vremena. Shvatam da majčine oči vide dijete onako kako izgleda, ali ga srce zauvijek posmatra onakvim kakvim ga je vidjelo prvi put.
Нема коментара:
Постави коментар