Mama Marija

Mama Marija blog

уторак, 18. јун 2019.

Intervju – prof.Vanja Pantović – Baletska škola “Princeza Ksenija”






Pod naletom pseudo kulture, kiča i šunda, mnoge istinske kulturne i umjetničke vrijednosti su potisnute u stranu i manje su vidljive. Boriti se za očuvanje umjetnosti u njenom viševjekovnom smislu postao je veliki izazov u današnjici. Ipak, i dalje postoje oni koji ne odustaju i koji kroz svoj izraz i rad uspijevaju skrenuti pažnju na prave vrijednosti.
Prof.Vanja Pantović je NVO Studio za lijepe umjetnosti „Zvončić“ koji je osnovala u Baru prije skoro dvije decenije, 2004.godine dovela do toga da on preraste u Baletsku školu za osnovno obrazovanje „Princeza Ksenija“. Tri godine kasnije otvorena je područna jedinica u Podgorici, a 2016.godine i u Nikšiću. Danas škola okuplja oko 160 učenika.



Mama Marija blog: Iz sadašnje perspektive, kako Vam izgleda taj razvojni put?

Vanja Pantović: Razvojni put naše škole iz sadašnje perspektive liči na EKG grafiku.              Smjenjuju se trenuci radosti, zanosa, teških trenutaka, neprestane borbe. Bez pauza,  
 kao u radu srca. Konstantan ritam , koji ponekad prelazi u aritmiju u brojna pitanja,...

Mama Marija blog: Brojna značajna imena iz oblasti umjetnosti su dala svoj doprinos radu i umjetničkoj izgradnji Baletske škole. To je priznanje, svakako, ali kolika je obaveza u daljem radu?

Vanja Pantović: Istoriju naše škole ispisuju najbolji profesori iz ove oblasti. Sa raznih meridijana, a sa zajedničkim imeniteljem- uspjeh naših učenika, unapredjenje nastavnog procesa, stvaranje profesionalnog ansambla.
Sve pedagoge vezuje ista obaveza i odgovornost da ovom važnom zadatku pristupe sa puno stručnosti, ljubavi i nadahnuća.
Ključna riječ je kompetentnost. I, naravno, odgovornost da
učestvujemo u vrlo važnom i vrlo delikatnom poslu.



Mama Marija blog:Baletski izraz jasno upućuje na Vaše viđenje škole kao Škole za princeze. Kroz brojne nastupe polaznice to i dokazuju. Tokom svake školske godine organizujete baletske spektakle gdje talenat i rezultati rada polaznika škole dolaze do izražaja. Za ovu školsku godinu to je bio projekat „La fille mal garde“. Preko stotinu učesnika, istaknuta imena sa kojima ste sarađivali na ovom projektu, kostimi, sve je govorilo u prilog organizaciji na visokom nivou, disciplinovanom i predanom radu, ali je nesumnjivo za sobom povuklo i shvatanje o visokom stepenu zahtjevnosti. Koliko je kompleksna realizacija takvih projekata?

Vanja Pantović: Realizacija svakog našeg projekta je veliki poduhvat. Razlog tome je krajnje profesionalan odnos prema svim segmentima tako složene konstrukcije. Neprestan rast u kvalitetu naših produkcija govori o našem fokusu, koji je sve izoštreniji. Publika to nagradjuje aplauzima i radošću, koju dijelimo sa djecom.



Mama Marija blog: U nedjelju, 09.juna, u Crnogorskom narodnom pozorištu je izveden baletski spektakl „Čipolino“. Ovaj spektakl se izvodi još od 2012.godine i, kako ste jednom rekli, predstavlja svojevrsnu priliku da polaznici prate svoj napredak, jer iz godine u godinu mijenjaju uloge, te pčelice postaju pečurke, pečurke - višnjice, i tako dalje. Da li učenici posebno vole ovaj nastup?

Vanja Pantović: Chipolino je divna dječija priča. Divno ispričana priča o solidarnosti, zajedništvu. Borbi dobra i zla. I, naravno, da je djeca mnogo vole. Muzika Hačaturijana posebno doprinosi uspjehu ove predstave.
I, da, kao što ste rekli, djeca rastu sa Chipolinom. Stasavaju iz godine u godinu oblačeći nove kostime, koji nose zahtjevnije tehničke zadatke. I publika jako voli ovu predstavu.

Mama Marija blog: U Baletskoj školi „Prineza Ksenija“ postoji i baby class, koji upisuje djevojčice uzrasta od tri godine. Koliko je interesovanje za ovu grupu i koliko je, pored nesumnjivo neophodnog talenta i posvećenosti, važno da se za ozbiljno bavljenje baletom krene što ranije?

Vanja Pantović: Dobro je život započinjati uz umjetnost. Uz muziku velikih stvaraoca, biti upućen na kvalitet i istinske vrijednosti, koje su sve sadržane u baletskoj umjetnosti.

MamaMarija blog: Osim časova baleta, učenice u Vašoj školi pohađaju i časove bon tona, te poznavanja muzike. Imali smo priliku da vidimo kako to pozitivno utiče na oblikovanje ličnosti, interesovanja i ponašanja kod ovih mladih dama.  S obzirom na to da je Baletska škola „Pinceza Ksenija“ škola za osnovno baletsko obrazovanje, Vi ste sklopili sporazume sa školama iz regiona i inostranstva za natavak školovanja talentovanih učenica.

Vanja Pantović: Škola u datim teškim okolnostima pravi velike napore da unapredjuje nastavni proces i da učenike pripremi za dalje školovanje na akademijama, koje ne postoje u našoj zemlji. Posebno smo počastvovani ugovorom o saradnji sa Akademijom igre iz Pekinga. Taj ugovor, pored stipendija za studije, tretira i razmjenu pedagoga, igrača, kao što smo imali prilike da vidimo u predstavi Pepeljuga. Učenici dobijaju svaku
vrstu logistike i pune podrške u dostizanju visokih standarda ove profesije.


Mama Marija blog: Govoreći o svom školovanju, jednom prilikom ste u istoj rečenici spomenuli sjećanje na hladne učionice, ali i instrumente koji su čuvani na policama za specijalne prilike. Naslućujem doživljaj i značaj koji je još u djetinjstvu za Vas imala umjetnost, koja Vam je zapravo i odredila životni put.

Vanja Pantović: Da, hladne su bile učionice ali je svjetlost izlazila iz njih. I ta svjetlost mi i danas osvjetljava put. Sva raskoš, jarke boje muzike velikih stvaraoca koreografisale su moj život. I živim u tako jarkim bojama i danas.

Mama Marija blog: Ističete često da među umjetnicima posebno poštujete Riharda Vagnera, upravo zbog njegovog shvatanja umjetnosti, njene snage i moći. Da li se to poklapa i sa činjenicom da se u njegovim umjetničkim djelima pojavljuju korijeni atonalnosti (atonalnost je bazirana na međusobnoj kombinaciji i ravnopravnosti dvanaest tonova, to je zapravo komponovanje van svih postojećih muzičkih ljestvica, prim.aut.)? Da li je težnja ka pomjeranju granica presudna?

Vanja Pantović: Vagnera najviše volim zbog njegove nesalomive volje da kroz umjetnost regeneriše svijet. Njegova snaga je fascinantna i tako inspirativna. Njegova trajanja i istrajavanja , kao trajanja njegovih opera , nam mnogo govore. A njegov dostojanstven stav u najtežim trenutcima uči kako gospodski treba podnijeti sva nerazumijevanja i
teške trenutke- opstati i ostati na visini velikog zadatka!!!

Mama Marija blog: Rečenica kojim opisujete svoju karijeru je „Kada balerina izađe na scenu, ona na najbolji način pokazuje kako život treba rukama zagrliti i kako nogom pokoriti“. Da li ovaj balans treba da posmatramo kao ključni i u umjetnosti i u životu?

Vanja Pantović: Ima u baletu korak koji se zove balance. Izgleda da je ključ mudrosti u pronalaženju balansa, kako bi EKG bio dobar.
Plesati balance uz ritam nekog lijepog valcera...




понедељак, 22. април 2019.

Intervju: Folklorni ansambl "Podgorica"


Folklor, narodna umjetnost u kojoj se oslikava tradicija, posebno kroz muziku i ples je puna emocija koje lako dođu do posmatrača, pa ih i pokrenu.

U današnje vrijeme, kada muzičku prati i ekspanzija u pogledu plesnih novina, folklor ostaje konstanta zahvaljujući svojoj umjetničkoj i kulturnoj vrijednosti, tradiciji i poštovanju svega onoga što predstavlja.

Prije tri godine u Glavnom gradu naše zemlje osnovan je Folklorni ansambl "Podgorica".



Darko Radulović, koji se najvećim dijelom života posvetio folkloru, licencirani učitelj narodnih igara, odlučio je da oko sebe okupi ljude kojima je folklor u srcu, te one koii su odlučili da nauče igre, da podstakne djecu da prepoznaju i zavole sve vrijednosti koje folklor nosi... Na ovaj način stvoren je ansambl pred kojim se tek otvaraju putevi.


Mama Marija blog: Usudila bih se pretpostaviti da je želja za osnivanjem ansambla postojala mnogo ranije. Polazeći od toga, zanimalo bi me koji uslovi su morali biti ispunjeni da biste rekli : "To je to, krećemo u susret ostvarenju zamišljenog"?

Darko: Pa, jeste. S obzirom na to da sam nekoliko godina u KUD-u "Aluminijum", čiji sam bio dugogodišnji član, radio sa pripremnom grupom, nakon izlaska iz tog ansambla, želja se nekako sama nametnula, jer kad živite sa nečim od malena, prosto je nemoguće prekinuti tu nit.


Mama Marija blog: U ansamblu praktično ne postoje starosne granice za pristup. Ako možemo generalizovati, koji uzrast najčešće pristupa ansamblu, odnosno kod koje starosne dobi je uočljiva najveća istrajnost i posvećenost?

Darko: Upravo tako, starosne granice kod nas ne postoje i po tome smo već postali prepoznatljivi u našem gradu. A sto se članova tiče, najvećim dijelom to su osobe srednje starosne dobi koji su ujedno i najuporniji i najistrajniji.



Mama Marija blog: Da li biste mogli izdvojiti kao naijinteresantniii neki od razloga koje polaznici navode kao odlučujući prilikom donošenja odluke da nauče da igraju?

Darko: Pa, razlozi su uglavnom slični. Ljudima poslije napornog radnog dana i svakodnevnih obaveza ovaj vid rekreacije veoma prija. Pokret tijela u kombinaciji sa muzikom nas  oslobađa od stresa, prosto je lijek za dušu i tijelo. 


Mama Marija blog: Nadovezala bih se na Vaš prethodni odgovor. Roditelji, okupirani obavezama ličnim i svoje djece, često uskrate sebe za nešto korisno ili nešto što bi željeli. Poznajem mnogo mama koje upravo folklor navode kao neostvarenu želju, a na pitanje zašto se rekreativno ne počnu baviti, odgovor je istovjetan - nemam vremena. Ipak, polaznici Vašeg ansamla, raznolikom strukturom, pokazuju da se sve može uklopiti. Da li je među polaznicima bilo skeptičnih, koji su sada među aktivnijim i, po pitanju dolazaka, redovnijim članovima?

Darko: Možda zvuči malo nestvarno, ali skoro svi članovi našeg ansambla su redovni na probama. Iako smo mi rekreativni ansambl, trudimo se da svaka proba izgleda kao da ćemo već sjutra zaigrati pred publikom. Moram se pohvaliti da skeptičnih nije bilo za ove 3 godine koliko postojimo, bilo je samo onih koji su iz nekih opravdanih razloga odustali od folklora.




Mama Marija blog: Budući da ste i Vi roditelj, kada je riječ o djeci i bavljenju folklorom, koje biste prednosti kao osnovne istakli?

Darko: Upoznavanje sa kulturama i tradicijama različitih nacija kao i zdravo druženje predstavljaju edukativne benefite koje folklor nosi u sebi. Jedan od bitnih razloga bavljenja ovom umjetnošću je i njegov uticaj u zdravstvenom i vaspitnom smislu u razvoju djece. Osim sjajne koordinacije pokreta, vedar duh je ono što karakteriše folklor.


Mama Marija blog: Rad sa velikim brojem ljudi uvijek se vezuje za potencijalno veliki izvor stresa. Međutim, uz muziku i igru, pretpostavljam da sve to drugačije izgleda?

Darko: S obzirom na to da ovo radim iskljucivo iz ljubavi, za mene ne predstavlja stress, ali nosi veliku dozu odgovornosti. Ipak, kao što ste i sami rekli, uz muziku i igru sve je to drugačije i lakše. 


Mama Marija blog: Smatram da intervju ne može biti završen u stilu - Ako ima nešto da dodate, a nismo pitali...  Ipak, s obzirom na to da je za Vama dugogodišnja novinarska karijera, bilo bi neumjesno da ne ostavimo mogućnost pitanja po izboru. J

Darko: Iskoristio bih ovaj prostor da kažem nešto  o crnogorskoj nošnji, pjesma i igri, što mnogi možda i znaju, ali svakako vrijedi ponoviti.
Crnogorska narodna nošnja jedna je od najljepših u Evropi, jer svojom elegancijom, otmenošću i vezom koji je prisutan na mnogim njenim djelovima, prilači veliku pažnju.
Crnogorske narodne pjesma su malih i kratkih formi i njihov tekst se ponavlja u kontinuitetu. To su rodoljubive pjesme, pjesme ponosa, tuge i radosti, koje snažno potvrđuju burnu crnogorsku istoriju.
Igra Crnogoraca se zove ORO. Muškarci i žene se približe jedno drugom i naprave krug, odnosno kolo, pa počnu pjevati, obično prozivajući nekog momka da uđe u kolo i započne igru. Jedan od najhrabrijih momaka ulazi u kolo i počinje da igra u stilu imitiranja orla. Ubrzo mu se pridružuje djevojka koju je privukla njegova igra. Ona, takođe, oponaša orla, ali na mnogo elegantniji način.

 




 










петак, 12. април 2019.

Intervju: Animatori za djecu PG


Poznato je da su djeca najzahtijevnija publika. Traže maksimum, ne pristaju na kompromise, podrazumijevaju pravu i iskrenu emociju i posvećenost.
Posao animatora na raznim događajima za djecu je vrlo zahtijevan, kako u fizičkom, tako i u kreativnom smislu.
Aleksandra i Nikola - Animatori za djecu PG, mladi bračni par, roditelji, iskustvo i ljubav prema djeci prenijeli su u svoj posao i za kratko vrijeme postali jedni od najomiljenijih animatora na teritoriji Crne Gore.



Mama Marija blog: Mnogi od nas roditelja, koji vodimo brigu samo o svojoj djeci, pomislimo često da li dan ima kraja. A vi, pored brige o vlastitoj djeci, gotovo svakodnevno animirate veliki broj druge djece, različitog uzrasta, želja, interesovanja, temperamenta. Šta tek vi kažete na kraju dana? J

Animatori PG: Interesantno pitanje hahah..Mi uglavnom na kraju dana duboko uzdahnemo i kažemo : "Bože, da li ova djeca imaju prekidač za gašenje, ova  energija je nemoguća" 😅



Mama Marija blog: Da li je lakše, odnosno teže raditi sa grupom od 10 - 20 djece, na primjer na rođendanima, nasuprot velikom broju djece koja su prisutna na događajima otvorenog tipa?

Animatori PG: I jedno i drugo je interesantno na svoj način, s tim što je uvijek lakše kada smo na sceni i na događajima otvorenog tipa. Ali, i to ima svojih začkoljica, jer za nastup otvorenog tipa moramo spremiti poseban program. A što se tiče  manjih grupa djece, program zavisi od njihovog raspoloženja. Takođe, program prilagođavamo uzrastu.



Mama Marija blog: S obzirom na bogato iskustvo, da li vam se čini da smo mi roditelji zahtjevniji sa svojim idejama, ili ipak djeca traže maksimum i iznenađuju svoijim zamislima?

Animatori PG: Dosadašnje iskustvo nam je pokazalo da mi  roditelji to doživljamo "holivudski", te samim tim tražimo da to bude mnogo komplikovanije. Dok je djeci u većini slučajeva najvažniji dobar provod. Naravno, naiđemo i na djecu koja imaju posebne prohtjeve, ali to nikad nije bilo nešto nemoguće i neizvodljivo.


Mama Marija blog: Koji je najkreativniji zahtjev na koji ste naišli?

Animatori PG: Najkreativniji zahtjev na koji smo naišli su u svakom slučaju bile tematske večeri i žurke uglavnom sa temom bajki, gdje smo mi kroz animaciju morali da pričamo priču, to jest našu animaciju smo morali potpuno prilagoditi određenoj bajci.



Mama Marija blog: Koliko je bilo teško isplivati i pozicionirati se na ne prevelikom tržištu i šta smatrate presudnim za vaš uspjeh?

Animatori PG: Što se tiče pozicioniranja bilo je teško, ali težak rad, stalne inovacije i mnogo iskustva su nas polako ali sigurno gurali na površinu. Naravno, novina nikad dosta, tako i mi sad pripremamo neke nove stvari na našem tržištu koje ćemo moći  promovisati preko ljeta i kroz radnu sezonu.


Mama Marija blog: Na koji način proslavljate rođendane svojoj djeci i ko je zadužen za animaciju? J

Animatori PG: Kada su u pitanju rođendani naše djece, trudimo se da zajedno sa njima kreiramo, pravimo razne dekoracije, razvijamo  im maštu. A za animaciju smo, naravno, zaduženi  mi. Svoju ludu prirodu jedino možemo tu pokazati, a znamo da nam  neće zamjeriti valjda, ahahaa.To vam je neka vrsta profesionalne deformacije. Čak i kad nas pozovu naši prijatelji da budemo gosti  na dječijem rodjendanu, mi prosto ne odolimo, a da bar malo ne uđemo među djecu i poigramo se sa njima. Kako god nama je uvijek veselo i drago nam  je što smo uspjeli da to prenesemo na naše klince.



Mama Marija blog: Kojom dječijom pjesmom, uz obaveznu prateću koreografiju, bismo mogli završiti ovaj intervju? J
Animatori PG: E pa sad... Imamo nekoliko koreografija  koje su nam baš omiljene i koje djeca baš vole. To su : “Ram sam sam” i “Majmunski ples”. Ali, pošto je trenutno hit "Ram sam sam", to ćemo odabrati za kraj.J



петак, 05. април 2019.

Intervju – “Angie&Me”

Majstorice Jelena i Anđelija
Angie&Me



One svojim kreacijama boje sive jesenje i hladne zimske dane, obogaćuju proljećno i ljetnje šarenilo i ljepotu. Toplinu misli prenose u svoje radove, zato nam svaki od njih nepogrešivo dobro pristaje.
Jelena Damjanović Vidaković je, zajedno sa kćerkom Anđelijom, od svog hobija uspjela da napravi prepoznatljiv brend "Angie&me", omiljen među malim damama i njihovim mamama.





- Da li je početak bio jednostavan? Da li su ideja, talenat, volja i upornost odlučujuća kombinacija, ili je svemu potrebno dodati još neki začin kako bi stigli do uspjeha?

Jelena: Svaki početak je na svoj način težak – ne poznaje se tržište, nemaju se adekvatne vještine i znanja, nedostaju kontakti. Kad pogledamo iza sebe četiri godine unazad, jako smo srećne gdje je “Angie&Me” priča danas. Počelo je kao igra, kao lijep hobi, a danas nas dvije intenzivno živimo život cvjetnih majstorica i naš svaki dan je dan u cvijeću.


- Poznajem značajan broj ljudi koji su zaposleni, imaju djecu i željeli bi se baviti hobijem, za koji imaju talenat, i predstaviti ga, ali ne uspjevaju da se organizuju, jer se čini premalo vremena za redovni posao, porodične obaveze, pa još i za bavljenje hobijem. Kako je to izgledalo u Vašem slučaju?

Jelena:  Početak “Angie&Me” priče vezan je za napuštanje mog posla u finansijskoj instituciji u kojoj sam radila prethodnih 13 godina. Bukvalno u mjesec izdešavalo se million stvari koje su nekako posložile kockice u mojoj glavi i gurnule me u ovu priču. Iako sam u prethodnih četiri godine paralelno razvijala “Angie&Me” i radila u nekoliko privatnih kompanija, posljednjih godinu dominantno živim od svog hobija. Imati neku dodatnu zanimaciju uz posao za mene je u početku bio jedan sjajan ventil i antistres terapija, a vremenom sve veća ljubav, preokupacija i ono bez čega ne mogu zamisliti svoj dalji život.




- Prisutni ste i na društvenim mrežama i na sajmovima. Da li je to osnovni način prezentacije i najbolji put do kupaca i da li je pređašnje zavidno iskustvo u oblasti marketinga imalo ključni značaj?

Jelena:  Mislim da mi prethodno radno iskustvo jeste pomoglo u postavljanju nekih zdravih osnova građenja našeg imidža u javnosti, a za sve dalje presudan je bio način rada i kvalitet i izgled naših proizvoda. Sajmovi su za nas bili sjajna prilika da se predstavimo javnosti, jer njih posjećuju ljudi koji potencijalno ni ne koriste društvene mreže. Sjajni su i zbog toga što na licu mjesta možete posjetiocu da omogućite ugođaj probe proizvoda, što npr.izostaje kod interenet posjeta. Često žene znaju da kažu “ali meni cvijeće ne stoji”, da bi kad probaju, postale naši vjerni kupci ne samo za sebe već i za sve svoje prijatelje. Društvene mreže sa druge strane imaju primat kod mlađe populacije, prvenstveno mislim na Instagram. To nas motiviše i tjera da dosta vremena posvetimo kreiranju što boljih sadržaja, fotografija koje će na željeni način probuditi emociju kod naših pratilaca i podstaći ih da kupe naše proizvode.


-Sam svoj gazda zvuči primamljivo, ali da li ima i nekih otežavajućih okolnosti, ne samo na početku, nego i kada je brend prepoznat i kada je posao zaživio?

Jelena: Najteži momenat za mene kao roditelja je svakako neizvjesnost prihoda. Radimo svakog dana, vjerujemo da će kupci doći, ali na to ne možemo sa sigurnošću da računamo. Ta neizvjesnost čini kod mene podijeljenost da još uvijek povremeno pokušavam da nađem neki formalni radni angažman. Sa druge strane, sloboda upravljanja svojim vremenom i životom, fleksibilnost u kreiranju svog radnog dana i jako puno vremena provedenog sa Anđelijom su prednosti koje je jako teško nadomjestiti novcem. Danas mi imamo mnogo stabilnije prihode nego ranije, učestvujemo na jako puno sajamskih manifestacija tokom godine, imamo i jednu lijepu bazu stalnih kupaca, ali smo zaista motivisane da podignemo ovu priču na još ozbiljniji nivo i zaista sjutra živimo pristojno od naših cvjetnih rukotvorina.



- Posvećenost djetetu i značaj prisustva, i u fizičkom i u duhovnom smislu, primjetna je u svakoj Vašoj objavi. Sa Vama je uvijek i Vaša kćer, koja pomaže u izradi i prezentaciji radova. Dobar primjer i pruženo iskustvo. Ona, kako se čini, to veoma rado i sa zahvalnošću prihvata?

Jelena: “Angie&Me” priča odigrala je jako važnu ulogu u Anđelijinom djetinjstvu. Od svoje sedme godine, ona je cvjetna majstorica i zaštitno lice cijele naše priče. Ohrabrila se i osnažila, oslobodila svoju kreativnost, upoznala jako puno žena koje se bave različitim vrstama ručnog rada, isprobala mnogo toga zanimljivog. Ono što je meni bilo jako važno je i što je shvatila vrijednost novca i način na koji se on teško zarađuje, a lako troši.


- (Pitanje za Andjeliju) Koliko često na svojim drugaricama viđaš vaše radove i da li se osjetiš ponosnom i dobiješ novu energiju i inspiraciju?

Anđelija: Moje drugarice iz škole jako vole rajfiće i trakice koje mama i ja pravimo. Najviše vole da im baš to donesem kad me pozovu na rođendan, a jedan broj njih stalno posjećuje naš štand kad izlažemo na nekim sajmovima. Moja mama često poklanja neke cvjetne sitnice, tako da se moje drugarice uvijek obraduju.



- Koje boje će preovladavati u vašoj kolekciji za proljeće-ljeto i na koji način zainterosovane mame i njihove princeze mogu doći do vaših kreacija?

Jelena:  Što se boja tiče, uvijek su aktuelne pastelne nijanse – puder roza, vanilla ili nježno plava. Međutim, ove godine na velika vrata se vraća i jarko žuta. Za ljubitelje klasike, uvijek imamo u ponudi crvene ruže. Manje djevojčice naravno tradicionalno biraju nježno rozu, pink ili ljubičastu.
Što se tiče najava sajmova, svaki mjesec se nešto dešava: sredinom maja smo na velikoj manifestaciji udruženja Roditelji u parku kod Dvorca na Kruševcu, a onda kreću lagano i prvi morski sajmovi. Za sve informacije, kao i za fotografije naših proizvoda svi zainteresovani mogu pogledati naše stranice na instagramu i facebooku.



среда, 27. фебруар 2019.

Psihologija mase na internetu



Roditeljstvo i starateljstvo u savremenom (internet) društvu su prepuni izazova i neuporedivo kompleksniji nego unazad par decenija. To je činjenica koju nije potrebno posebno obrazlagati. Ipak, svakodnevno je postajemo svijesniji, jer se podsjetnici javljaju u raznim oblicima i dodatno usložnjavaju cijelu tu sliku.

Desila se jedna, ne neobična, ali situacija koju sam nedugo potom povezala sa nečim sličnim, ali mnogo prisutnijim i rasprostranjenijim na internetu.

„Ja svakom sve u lice kažem, pa neka se ljuti ko god hoće“, reče koleginica nakon što završi ničim izazvan poduži monolog čija je okosnica bila nova koleginica i“nemoral“ koji se ogleda u njenom stilu oblačenja. Okrenu se i ode pravo kod nje. Svi zaustavismo disanje ne vjerujući da će svoje nevaspitanje podvesti pod otvorenost. U trenutku pomislih otkud joj tolika sloboda da sudi i da joj saopštava svoje mišljenje. Misao mi osta nedovršena, jer je presječe: „Divna ti je ta haljina, baš umiješ da je nosiš“, koje je neočekivano stiglo iza napola otvorenih vrata, izgovoreno ne znajući da je dovoljno glasno i suviše blizu da se ne bi čulo.

Nije ovo pojava nastala nedavno, ali je sve prisutnija. Potreba da se oči u oči udjeljuju komplimenti, a iza leđa da prospemo sve ono što  mislimo i ne mislimo o nekome, ili o osobi koja nema veze sa tom o o kojoj je riječ, ali nakupljenu jed valja izbaciti.

Društvene mreže su se pokazale idealnim prostorom za širenje ove pojave. Pseudonim je oklop, zaštita od posljedica, osuda na koje bismo mogli naići i otvara čist put za prosipanje nataložene gorčine  po raznim osnovama.
Postoji uvijek aktivna grupa, konstantno spremna na kritikovanje. U zavisnosti od toga ko ili šta je predmet kritike, svi, bez obzira na stepen i vrstu školske spreme, zanimanje ili iskustvo, postaju eksperti u svim oblastima. Svakodnevno se rvemo, manje ili više uspješno, sa svojim tekućim poslovima, obavezama, problemima, nedoumicama, ali kada su tuđe stvari u pitanju, tu nemamo nikakvih dilema i u svakom trenutku znamo šta je nabolje i imamo najefikasnije rješenje.
Nećak, pubertetlija,  u školi je čuo slijedeću informaciju – Napadnuti su doktori, jer su uobraženi i ne rade svoj posao kako treba. I dolazi sa gomilom pitanja – Kako je moguće da ljekari koji se toliko dugo školuju i mnogo uče, ne znaju da rade to što su učili? Zašto su uobraženi? Da li to znači da su rekli pacijetima da neće da ih liječe? I posljednje, ali nikako manje važno, da li je u redu zbog toga izbiti ih? On je sklon da vjeruje da jeste, jer su učenici među sobom to komentarisali, svako je nadograđivao priču svojim informacijama, i došli su do zaključka da se moraju saglasiti sa svim tim negativnim komentarima, jer svi ti ljudi imaju razlog zbog kojeg iznose negativno mišljenje.
Napadnuti su ljekari iz Urgentnog centra, komentari na društvenim mrežama se odnose na ljekare uopšteno, a komentari nećakovog društva se odnose na ... može na bilo koga što se njih tiče, jer o oblasti koju komentarišu skoro da ne znaju ništa.

„Urgentni centar je samo jedna organizaciona jedinica Kliničkog centra koja funkcioniše u specifičnim uslovima budući da tu dolaze pacijenti iz cijele zemlje, u stanjima različitog stepena hitnosti, obavlja se veliki postotak dijagnostičkih procedura,... Dakle, ljekari u Urgentnom centru funkcionišu u drugačijim uslovima od kolega u nekim drugim organizacionim jedinicama, što ih ne čini manje odgovornim, naprotiv.“
 To je prvo objašnjenje koje sam dala svom nećaku, tek da stekne sliku o ambijentu na koji se odnosi priča, jer o tome ne zna apsolutno ništa.

„Nakon toliko godina učenja sigurna sam da znaju svoj posao, ali isto tako, bilo bi suludo očekivati da svi imaju isti nivo znanja i sposobnosti“, to je drugi odgovor.

„Da li im se dešavaju greške? Da. Da li su one teže nego kada se greške dese u nekim drugim profesijama? Jesu, mnogo, neuporedivo, nemjerljivo. Zašto se dešavaju greške? Ne bi bilo ispravno da komentarišemo na bilo koji način osim da je svaki slučaj priča za sebe i da podrazumijeva konkretne okolnosti? Da li su ljekari uobraženi, pitanje je isto kada bi pitao da li su uobraženi pripadnici bilo koje druge profesije, zajednice, naroda, ljudskog roda. Karakterne osobine se ne bi smjele vezivati za profesiju. Bavljenje određenim poslom ih eventualno može naglasiti, ali ne i napraviti. Arogantan odnos ne može naći opravdanje ni u jednoj profesiji. Arogancija se ne uči tokom školovanja, to je potreba čovjeka da svojim stavom pokaže da je vrijedniji od drugih i aroganciju ćeš pronaći bilo gdje, a obično je maska za veliku nesigurnost.
I na kraju, da li ih zbog toga ili bilo čega treba „izbiti“? Ko ima pravo da nad drugom osobom primjeni fizičku silu? „Nije imao drugi izbor“, „prekipjelo mu je“, da li to zaista mogu biti opravdanja? Šta je postigao time? Istjerao neku svoju pravdu? A, već sjutra se pokajao. Da li može biti satisfakcija podrška grupe dežurnih komentatora koji su aktivni samo kada treba sipati osude? Da je razmislio o onome što će uraditi, da li misliš da bi ipak nasrnuo, ne na ljekara, nego na bilo koga? Ako i bi, šta to govori o čovjeku? Ako ne bi, zar onda nije ludost to što je uradio?
Da, i meni nekad, kako kažeš, pukne film. Izgovorim tada što inače ne bih i dok izgovaram već se kajem. A možeš li zamisliti kakvo je kajanje nakon nepromišljenog postupka, pa još fizičke agresije?“

„Ali, ljudi na internetu komentarišu da su imali gomilu negativnih iskustava, pa nije ni čudo da se ovo dešava“.

„A, da li misliš da su ti ljudi pomislili da bi njihove riječi mogle potpaliti vatru? Znaš li kako funkcioniše psihologija mase? Ljudi u masi ili gomili imaju sklonost da počnu da razmišljaju i da se ponašaju drugačije nego što bi to činili kao individue, upravo zahvaljujući osjećaju ušuškanosti u anonimnost i pripadanju skupini onih koji slično razmišljaju. U pronalaženju saglasnosti kod drugih članova mase pronalaze uporište. A da li su svjesni posljedica? Nijesam sigurna da jesu u konkretnom slučaju. Idu sa ciljem da kritikuju ono što nije dobro. Takav cilj sam po sebi nije loš, naprotiv. Ali, način na koji se želi postići cilj je diskutabilan. Iznošenje kritika na društvenim mrežama dovodi do disbalansa koji možda ne odgovara realnom stanju stvari. S jedne strane, imamo grupu raspoloženu za kritiku, a sa druge strane imamo one koji bi mogli iznijeti pozitivna iskustva, ali to ne čine da ne bi naišli na osudu, ne žele da skreću pažnju na sebe komentarom koji bi se izdvajao jer ide u suprotnom pravcu. Na kraju imamo i nezainteresovane. I šta nam ostaje – gomila negativnih komentara. Onome ko je imao makar jedno negativno iskustvo, ovi komentari će biti dovoljni da formira svoj stav. Takvih je najviše, jer svi smo imali neko negativno iskustvo sa pripadnicima svake profesije, privatno ili poslovno. Ali, ne formiramo na isti način svoj sud o svima. Postoje profesije koje su sa razlogom izloženije javnom sudu. Ali, pojavom društvenih mreža i omogućavanjem svakom pojedincu da iznese stav (a način, uslovi formiranja istog, postojanje ili nepostojanje određenih tendencija da se oblikuje i iznese baš takav stav) došli smo u situaciju da se može i neargumentovano suditi o nekom. Kada imaš skup takvih mišljenja, teško je razlučiti koja su i koliko utemeljena ili neutemeljena. Evo, ti si na osnovu pepričavanja i tuđih iskustava već na putu da izgradiš negativan stav. A, ja te sad molim da dobro razmisliš i odgovoriš mi na čemu se takav tvoj stav temelji.“

Istinski se zamislio, a onda odgovorio „ne znam“.

„Ne znaš, a došao si sa mišljenjem da je sve to o čemu ste govorili da se desilo opravdano“.

„Pa, u priči je zvučalo tako“.

„Mnogo šta u priči zvuči kako nije. Ili možda jeste. Ali, ti ne možeš da donosiš zaključke na osnovu tuđih priča, komentara i iskustava. Svoje stavove treba da zasnivaš isključivo na vlastitom iskustvu, povezivanju, razmišljanju i zaključivanju, samo na taj način nikada nećeš pogriješiti i nećeš se osjećati loše jer si shvatio da si od sebe napravio budalu kada si postupio pod uticajem tuđe priče.“

„Zvuči razumno“.

„I još nešto. Trudi se da se kloniš generalizacije.“

„Jedan loš ljekar ne znači da su svi loši“.

„Ne ljekar, nego bilo koji čovjek. Svi smo mi individue i jedino mi znamo šta se događa u našim glavama i sa čime raspolažemo. Ako u tvom odjeljenju ima jedan ili čak par loših đaka, to ne znači da ste svi u odjeljenju loši, zar ne? Možda se među vama kriju geniji. A zamisli da je nastavno osoblje sklono generalizaciji, pa npr.prof matematike izvede prvo tri đaka i oni ne znaju da urade zadatak kako treba, a svi ostali znate. Ali, nastavnik se iznervira i na osnovu njihovog učinka donese zaključak o svima vama. Ne bi bilo fer, zar ne? Previše uprošten primjer, priznajem.“

„Ali, pomogao je da shvatim poentu“.

„Evo još jedan primjer. Psiholozi smatraju da ljudi koji su skloni da na društvenim mrežama negativno komentarišu štošta imaju neke lične probleme i da im je to neka vrsta ventila. Šta sam uradila ovom rečenicom?“

„Generalizovala, haha“.

„Tačno, a to ne želimo“.

понедељак, 18. фебруар 2019.

Sui generis na društvenim mrežama

                                           photo: www.pixabay.com



Zamijenili smo svakodnevicu virtuelnom stvarnošću. Neko manje, neko više, ali rijetki su oni koji uspijevaju da se odupru zavodljivom i omamljujućem uticaju društvenih mreža.
Mogućnost anonimnosti otvara vrata da izađu crne sjene koje bi u realnom životu, pod stegom moralnih principa ili straha od osude pa i kazne, bile potisnute. Uzročno-posljedično to je doprinijelo urušavanju sistema vrijednosti, jer u trci za skretanjem pažnje, bitku gubi kreativnost, dolazi do prelaska granice dobrog ukusa i gaženja moralnih načela. I tako dođemo u situaciju u kakvoj se danas nalazimo.
I u slučajevima u kojima se osobe ne skrivaju iza nick-ova i lažnih profila, činjenica odsustva direktnog kontakta "oči u oči" podstiče da se iskaže svaka misao, čak i ona koja bi zarad elementarne kulture trebalo da bude zadržana. Ali, nevaspitanje je izbrisalo granicu i otvorenost podvelo pod svoju kategoriju.
Mogućnost povezivanja sa velikim brojem ljudi, koji bi nam inače bili teško dostupni, podstakla je mnoge na potrebu da se neprestanim divljenjem, udjeljivanjem iskrenih ili lažnih komplimenata, približe osobama koje smatraju vrijednim u duhovnom, intelektualnom, stvaralačkom smislu, što i nije tako strašno. Ali, jeste kada je odsutno posljednje navedeno, a dominantna potreba dodvoravanja zarad lične koristi uz potisnut animozitet upravo prema osoba kojima se kontinuirano dodjeljuju komplimenti.
Društvene mreže su učinile uočljivijim pojedine karakterne osobine i sklonosti ljudi. U moru svega prisutnog i vidljivog, pored pojedinačnih tipova, izdvajaju se i skupine i modeli određenih načina ponašanja koja su, do ne tako davno, smatrana neprihvatljivim. Jedni su njihovi promoteri, drugi sljedbenici, treći sljedbenici u pokušaju, četvrti posmatrači i komentatori.
Veliki prostor bi bio potreban, vrijeme i multidisciplinarni pristup da bi se temeljno sagledale, opisale i pokušale obrazložiti karakteristike svake od ovih grupa, kao i onih iz među-prostora, koji se ne mogu svrstati ni u jednu od njih.
Dvije pojave su mi kroz čitav period moje prisutnosti na društvenim mrežama najuočljivije.
I - Osoba je svakodnevno aktivna na jednoj društvenoj mreži. Ukoliko nekoliko dana nijeste prisutni u toj dimenziji, news feed će Vam biti zatrpan njenim objavama. Kroz svaku objavu, njen opis, komentar, osoba neskriveno pokazuje da ima namjeru da edukuje sve one koje je pozvala ili prihvatila za prijatelje. Kritički stav prema svemu je dominantan. Pravdanje svojih izbora, načina života, takođe. Ničim izazvana, osoba iscrpno u više navrata obrazlaže ispravnost svojih odluka, objašnjavajući nevidljivom oponentnu opravdanost svojih postupaka. Javno, putem statusa, odgovara na poruke za koje tvrdi da je dobila, i svaki naredni put nas nesvjesno sve više uvjerava u nepostojanje istih, istovremeno nam ukazujući na jedini cilj takvih statusa - skretanje pažnje. Osoba, bez trunke zadrške i samopreispitivanja pa makar i lažne skromnosti, sebe samu proglašava veliki poznavaocem svih vrsta umjetnosti, pritom osporavajući pravo i mogućnost na drugačije mišljenje, ukus, posebno na polemiku o tome. Sve ono što osoba sama čini, u svojim statusima ista ona kritikuje, pokušavajući na taj način da nas ubjedi da njeno djelovanje ima drugačiji smisao i dimenziju od kritikovane.
Npr.osoba govori o vjeri, sve nas je upoznala sa time da se pridržava vjerskih postova, čak se pred svojim pratiocima, na kraju posta, ispovijedila (!). I ista ta osoba, nakon par dana, kritički osvrnula na religiozne objave nekih drugih ljudi.
Ili, u svakom drugom postu, osoba se sa gnušanjem osvrće na nerijetko prisutnu snishodljivost, udjeljivanje komplimenata osobama koje su "operisane od stila", a zarad lične koristi ne štedi lijepe riječi na račun izgleda osoba čije fotografije podsjećaju na one koje možemo vidjeti na stranicama namijenjenim nekorektnom humoru.
Osoba kritikuje pravopisne i jezičke greške koje primijeti kod drugih, pritom pokazujući koje lekcije je i sama preskočila u nižim razredima osnovne škole.
To je tip osobe kojoj, po svoj prilici, društvene mreže služe zarad podizacanja sebe u sopstvenim očima, sticanje lažnog samopouzdanja i u cilju prihvatanja svega onoga što se njoj samoj ne dopada kod nje.
II - Osoba i pojava potpuno suprotna od prethodne. Zadovoljna svim aspektima svog života. Uživa, i to ne skriva. Ostvarila je svoje snove. Prenosi pozitivnu energiju. Međutim, vremenom gubi kompas. Zaboravi da se pridrži za neki objekat na zemlji i odleti, tako da da njene aktivnosti na društvenim mrežama postaju neumjesne. Materijalno obilje koje konstantno pokazuje, počinje da pritiska i svaku njenu rečenicu. Od žene koja odiše zadovoljstvom, postaje blogerka koja počinje da vjeruje da se razumije u sve i bez zadrške dijeli savjete i po pitanju najdelikatnijih tema.
Primjer, novopečena mama savjetuje mame sa dvoje, troje i više djece. Al' gle apsurda, i one je pitaju, i one komentarišu. Uz nezaobilazno "Već neko vrijeme, mnogi od vas me pitaju...", počinje svoje izlaganje pretrpano preporukama za koriščenje kozmetičkih i baby brendova čije cijene, u zavisnosti od vrste proizvida, dosežu četvrtinu, polovinu ili čak nekolike prosječne zarade.
Tu i nije problem u osobi, već u onima koji su joj dali krila. Osoba nema posao kojim se zvanično bavi. Na prvi pogled, za površne, utisak bi mogao biti da se pisanjem takve vrste sadržaja i njihovim objavljivanjem na društvenim mrežama može steći slava, a i zaraditi zavidna suma novca. Na drugi pogled, poruka za ličnosti koje se još uvijek nalaze u fazi sazrijevanja i koje su najpodložnije uticajima ove vrste, mogla bi biti da se dobrim izborom bračnog partnera, pri čemu se dobro odnosi isključivo na materijalni aspekt, može ostvariti mnogo bez ozbiljnog rada.
Tu smo i mi koji sve to vidimo, komentarišemo, opravdavamo ili osporavamo, a svako od nas nastoji da svoju djecu izvede na pravi put ukazujući im na dobre i loše primjere.

Pitanje je samo šta je i za koga dobro, a šta loše.