Mama Marija

Mama Marija blog

среда, 27. фебруар 2019.

Psihologija mase na internetu



Roditeljstvo i starateljstvo u savremenom (internet) društvu su prepuni izazova i neuporedivo kompleksniji nego unazad par decenija. To je činjenica koju nije potrebno posebno obrazlagati. Ipak, svakodnevno je postajemo svijesniji, jer se podsjetnici javljaju u raznim oblicima i dodatno usložnjavaju cijelu tu sliku.

Desila se jedna, ne neobična, ali situacija koju sam nedugo potom povezala sa nečim sličnim, ali mnogo prisutnijim i rasprostranjenijim na internetu.

„Ja svakom sve u lice kažem, pa neka se ljuti ko god hoće“, reče koleginica nakon što završi ničim izazvan poduži monolog čija je okosnica bila nova koleginica i“nemoral“ koji se ogleda u njenom stilu oblačenja. Okrenu se i ode pravo kod nje. Svi zaustavismo disanje ne vjerujući da će svoje nevaspitanje podvesti pod otvorenost. U trenutku pomislih otkud joj tolika sloboda da sudi i da joj saopštava svoje mišljenje. Misao mi osta nedovršena, jer je presječe: „Divna ti je ta haljina, baš umiješ da je nosiš“, koje je neočekivano stiglo iza napola otvorenih vrata, izgovoreno ne znajući da je dovoljno glasno i suviše blizu da se ne bi čulo.

Nije ovo pojava nastala nedavno, ali je sve prisutnija. Potreba da se oči u oči udjeljuju komplimenti, a iza leđa da prospemo sve ono što  mislimo i ne mislimo o nekome, ili o osobi koja nema veze sa tom o o kojoj je riječ, ali nakupljenu jed valja izbaciti.

Društvene mreže su se pokazale idealnim prostorom za širenje ove pojave. Pseudonim je oklop, zaštita od posljedica, osuda na koje bismo mogli naići i otvara čist put za prosipanje nataložene gorčine  po raznim osnovama.
Postoji uvijek aktivna grupa, konstantno spremna na kritikovanje. U zavisnosti od toga ko ili šta je predmet kritike, svi, bez obzira na stepen i vrstu školske spreme, zanimanje ili iskustvo, postaju eksperti u svim oblastima. Svakodnevno se rvemo, manje ili više uspješno, sa svojim tekućim poslovima, obavezama, problemima, nedoumicama, ali kada su tuđe stvari u pitanju, tu nemamo nikakvih dilema i u svakom trenutku znamo šta je nabolje i imamo najefikasnije rješenje.
Nećak, pubertetlija,  u školi je čuo slijedeću informaciju – Napadnuti su doktori, jer su uobraženi i ne rade svoj posao kako treba. I dolazi sa gomilom pitanja – Kako je moguće da ljekari koji se toliko dugo školuju i mnogo uče, ne znaju da rade to što su učili? Zašto su uobraženi? Da li to znači da su rekli pacijetima da neće da ih liječe? I posljednje, ali nikako manje važno, da li je u redu zbog toga izbiti ih? On je sklon da vjeruje da jeste, jer su učenici među sobom to komentarisali, svako je nadograđivao priču svojim informacijama, i došli su do zaključka da se moraju saglasiti sa svim tim negativnim komentarima, jer svi ti ljudi imaju razlog zbog kojeg iznose negativno mišljenje.
Napadnuti su ljekari iz Urgentnog centra, komentari na društvenim mrežama se odnose na ljekare uopšteno, a komentari nećakovog društva se odnose na ... može na bilo koga što se njih tiče, jer o oblasti koju komentarišu skoro da ne znaju ništa.

„Urgentni centar je samo jedna organizaciona jedinica Kliničkog centra koja funkcioniše u specifičnim uslovima budući da tu dolaze pacijenti iz cijele zemlje, u stanjima različitog stepena hitnosti, obavlja se veliki postotak dijagnostičkih procedura,... Dakle, ljekari u Urgentnom centru funkcionišu u drugačijim uslovima od kolega u nekim drugim organizacionim jedinicama, što ih ne čini manje odgovornim, naprotiv.“
 To je prvo objašnjenje koje sam dala svom nećaku, tek da stekne sliku o ambijentu na koji se odnosi priča, jer o tome ne zna apsolutno ništa.

„Nakon toliko godina učenja sigurna sam da znaju svoj posao, ali isto tako, bilo bi suludo očekivati da svi imaju isti nivo znanja i sposobnosti“, to je drugi odgovor.

„Da li im se dešavaju greške? Da. Da li su one teže nego kada se greške dese u nekim drugim profesijama? Jesu, mnogo, neuporedivo, nemjerljivo. Zašto se dešavaju greške? Ne bi bilo ispravno da komentarišemo na bilo koji način osim da je svaki slučaj priča za sebe i da podrazumijeva konkretne okolnosti? Da li su ljekari uobraženi, pitanje je isto kada bi pitao da li su uobraženi pripadnici bilo koje druge profesije, zajednice, naroda, ljudskog roda. Karakterne osobine se ne bi smjele vezivati za profesiju. Bavljenje određenim poslom ih eventualno može naglasiti, ali ne i napraviti. Arogantan odnos ne može naći opravdanje ni u jednoj profesiji. Arogancija se ne uči tokom školovanja, to je potreba čovjeka da svojim stavom pokaže da je vrijedniji od drugih i aroganciju ćeš pronaći bilo gdje, a obično je maska za veliku nesigurnost.
I na kraju, da li ih zbog toga ili bilo čega treba „izbiti“? Ko ima pravo da nad drugom osobom primjeni fizičku silu? „Nije imao drugi izbor“, „prekipjelo mu je“, da li to zaista mogu biti opravdanja? Šta je postigao time? Istjerao neku svoju pravdu? A, već sjutra se pokajao. Da li može biti satisfakcija podrška grupe dežurnih komentatora koji su aktivni samo kada treba sipati osude? Da je razmislio o onome što će uraditi, da li misliš da bi ipak nasrnuo, ne na ljekara, nego na bilo koga? Ako i bi, šta to govori o čovjeku? Ako ne bi, zar onda nije ludost to što je uradio?
Da, i meni nekad, kako kažeš, pukne film. Izgovorim tada što inače ne bih i dok izgovaram već se kajem. A možeš li zamisliti kakvo je kajanje nakon nepromišljenog postupka, pa još fizičke agresije?“

„Ali, ljudi na internetu komentarišu da su imali gomilu negativnih iskustava, pa nije ni čudo da se ovo dešava“.

„A, da li misliš da su ti ljudi pomislili da bi njihove riječi mogle potpaliti vatru? Znaš li kako funkcioniše psihologija mase? Ljudi u masi ili gomili imaju sklonost da počnu da razmišljaju i da se ponašaju drugačije nego što bi to činili kao individue, upravo zahvaljujući osjećaju ušuškanosti u anonimnost i pripadanju skupini onih koji slično razmišljaju. U pronalaženju saglasnosti kod drugih članova mase pronalaze uporište. A da li su svjesni posljedica? Nijesam sigurna da jesu u konkretnom slučaju. Idu sa ciljem da kritikuju ono što nije dobro. Takav cilj sam po sebi nije loš, naprotiv. Ali, način na koji se želi postići cilj je diskutabilan. Iznošenje kritika na društvenim mrežama dovodi do disbalansa koji možda ne odgovara realnom stanju stvari. S jedne strane, imamo grupu raspoloženu za kritiku, a sa druge strane imamo one koji bi mogli iznijeti pozitivna iskustva, ali to ne čine da ne bi naišli na osudu, ne žele da skreću pažnju na sebe komentarom koji bi se izdvajao jer ide u suprotnom pravcu. Na kraju imamo i nezainteresovane. I šta nam ostaje – gomila negativnih komentara. Onome ko je imao makar jedno negativno iskustvo, ovi komentari će biti dovoljni da formira svoj stav. Takvih je najviše, jer svi smo imali neko negativno iskustvo sa pripadnicima svake profesije, privatno ili poslovno. Ali, ne formiramo na isti način svoj sud o svima. Postoje profesije koje su sa razlogom izloženije javnom sudu. Ali, pojavom društvenih mreža i omogućavanjem svakom pojedincu da iznese stav (a način, uslovi formiranja istog, postojanje ili nepostojanje određenih tendencija da se oblikuje i iznese baš takav stav) došli smo u situaciju da se može i neargumentovano suditi o nekom. Kada imaš skup takvih mišljenja, teško je razlučiti koja su i koliko utemeljena ili neutemeljena. Evo, ti si na osnovu pepričavanja i tuđih iskustava već na putu da izgradiš negativan stav. A, ja te sad molim da dobro razmisliš i odgovoriš mi na čemu se takav tvoj stav temelji.“

Istinski se zamislio, a onda odgovorio „ne znam“.

„Ne znaš, a došao si sa mišljenjem da je sve to o čemu ste govorili da se desilo opravdano“.

„Pa, u priči je zvučalo tako“.

„Mnogo šta u priči zvuči kako nije. Ili možda jeste. Ali, ti ne možeš da donosiš zaključke na osnovu tuđih priča, komentara i iskustava. Svoje stavove treba da zasnivaš isključivo na vlastitom iskustvu, povezivanju, razmišljanju i zaključivanju, samo na taj način nikada nećeš pogriješiti i nećeš se osjećati loše jer si shvatio da si od sebe napravio budalu kada si postupio pod uticajem tuđe priče.“

„Zvuči razumno“.

„I još nešto. Trudi se da se kloniš generalizacije.“

„Jedan loš ljekar ne znači da su svi loši“.

„Ne ljekar, nego bilo koji čovjek. Svi smo mi individue i jedino mi znamo šta se događa u našim glavama i sa čime raspolažemo. Ako u tvom odjeljenju ima jedan ili čak par loših đaka, to ne znači da ste svi u odjeljenju loši, zar ne? Možda se među vama kriju geniji. A zamisli da je nastavno osoblje sklono generalizaciji, pa npr.prof matematike izvede prvo tri đaka i oni ne znaju da urade zadatak kako treba, a svi ostali znate. Ali, nastavnik se iznervira i na osnovu njihovog učinka donese zaključak o svima vama. Ne bi bilo fer, zar ne? Previše uprošten primjer, priznajem.“

„Ali, pomogao je da shvatim poentu“.

„Evo još jedan primjer. Psiholozi smatraju da ljudi koji su skloni da na društvenim mrežama negativno komentarišu štošta imaju neke lične probleme i da im je to neka vrsta ventila. Šta sam uradila ovom rečenicom?“

„Generalizovala, haha“.

„Tačno, a to ne želimo“.

понедељак, 18. фебруар 2019.

Sui generis na društvenim mrežama

                                           photo: www.pixabay.com



Zamijenili smo svakodnevicu virtuelnom stvarnošću. Neko manje, neko više, ali rijetki su oni koji uspijevaju da se odupru zavodljivom i omamljujućem uticaju društvenih mreža.
Mogućnost anonimnosti otvara vrata da izađu crne sjene koje bi u realnom životu, pod stegom moralnih principa ili straha od osude pa i kazne, bile potisnute. Uzročno-posljedično to je doprinijelo urušavanju sistema vrijednosti, jer u trci za skretanjem pažnje, bitku gubi kreativnost, dolazi do prelaska granice dobrog ukusa i gaženja moralnih načela. I tako dođemo u situaciju u kakvoj se danas nalazimo.
I u slučajevima u kojima se osobe ne skrivaju iza nick-ova i lažnih profila, činjenica odsustva direktnog kontakta "oči u oči" podstiče da se iskaže svaka misao, čak i ona koja bi zarad elementarne kulture trebalo da bude zadržana. Ali, nevaspitanje je izbrisalo granicu i otvorenost podvelo pod svoju kategoriju.
Mogućnost povezivanja sa velikim brojem ljudi, koji bi nam inače bili teško dostupni, podstakla je mnoge na potrebu da se neprestanim divljenjem, udjeljivanjem iskrenih ili lažnih komplimenata, približe osobama koje smatraju vrijednim u duhovnom, intelektualnom, stvaralačkom smislu, što i nije tako strašno. Ali, jeste kada je odsutno posljednje navedeno, a dominantna potreba dodvoravanja zarad lične koristi uz potisnut animozitet upravo prema osoba kojima se kontinuirano dodjeljuju komplimenti.
Društvene mreže su učinile uočljivijim pojedine karakterne osobine i sklonosti ljudi. U moru svega prisutnog i vidljivog, pored pojedinačnih tipova, izdvajaju se i skupine i modeli određenih načina ponašanja koja su, do ne tako davno, smatrana neprihvatljivim. Jedni su njihovi promoteri, drugi sljedbenici, treći sljedbenici u pokušaju, četvrti posmatrači i komentatori.
Veliki prostor bi bio potreban, vrijeme i multidisciplinarni pristup da bi se temeljno sagledale, opisale i pokušale obrazložiti karakteristike svake od ovih grupa, kao i onih iz među-prostora, koji se ne mogu svrstati ni u jednu od njih.
Dvije pojave su mi kroz čitav period moje prisutnosti na društvenim mrežama najuočljivije.
I - Osoba je svakodnevno aktivna na jednoj društvenoj mreži. Ukoliko nekoliko dana nijeste prisutni u toj dimenziji, news feed će Vam biti zatrpan njenim objavama. Kroz svaku objavu, njen opis, komentar, osoba neskriveno pokazuje da ima namjeru da edukuje sve one koje je pozvala ili prihvatila za prijatelje. Kritički stav prema svemu je dominantan. Pravdanje svojih izbora, načina života, takođe. Ničim izazvana, osoba iscrpno u više navrata obrazlaže ispravnost svojih odluka, objašnjavajući nevidljivom oponentnu opravdanost svojih postupaka. Javno, putem statusa, odgovara na poruke za koje tvrdi da je dobila, i svaki naredni put nas nesvjesno sve više uvjerava u nepostojanje istih, istovremeno nam ukazujući na jedini cilj takvih statusa - skretanje pažnje. Osoba, bez trunke zadrške i samopreispitivanja pa makar i lažne skromnosti, sebe samu proglašava veliki poznavaocem svih vrsta umjetnosti, pritom osporavajući pravo i mogućnost na drugačije mišljenje, ukus, posebno na polemiku o tome. Sve ono što osoba sama čini, u svojim statusima ista ona kritikuje, pokušavajući na taj način da nas ubjedi da njeno djelovanje ima drugačiji smisao i dimenziju od kritikovane.
Npr.osoba govori o vjeri, sve nas je upoznala sa time da se pridržava vjerskih postova, čak se pred svojim pratiocima, na kraju posta, ispovijedila (!). I ista ta osoba, nakon par dana, kritički osvrnula na religiozne objave nekih drugih ljudi.
Ili, u svakom drugom postu, osoba se sa gnušanjem osvrće na nerijetko prisutnu snishodljivost, udjeljivanje komplimenata osobama koje su "operisane od stila", a zarad lične koristi ne štedi lijepe riječi na račun izgleda osoba čije fotografije podsjećaju na one koje možemo vidjeti na stranicama namijenjenim nekorektnom humoru.
Osoba kritikuje pravopisne i jezičke greške koje primijeti kod drugih, pritom pokazujući koje lekcije je i sama preskočila u nižim razredima osnovne škole.
To je tip osobe kojoj, po svoj prilici, društvene mreže služe zarad podizacanja sebe u sopstvenim očima, sticanje lažnog samopouzdanja i u cilju prihvatanja svega onoga što se njoj samoj ne dopada kod nje.
II - Osoba i pojava potpuno suprotna od prethodne. Zadovoljna svim aspektima svog života. Uživa, i to ne skriva. Ostvarila je svoje snove. Prenosi pozitivnu energiju. Međutim, vremenom gubi kompas. Zaboravi da se pridrži za neki objekat na zemlji i odleti, tako da da njene aktivnosti na društvenim mrežama postaju neumjesne. Materijalno obilje koje konstantno pokazuje, počinje da pritiska i svaku njenu rečenicu. Od žene koja odiše zadovoljstvom, postaje blogerka koja počinje da vjeruje da se razumije u sve i bez zadrške dijeli savjete i po pitanju najdelikatnijih tema.
Primjer, novopečena mama savjetuje mame sa dvoje, troje i više djece. Al' gle apsurda, i one je pitaju, i one komentarišu. Uz nezaobilazno "Već neko vrijeme, mnogi od vas me pitaju...", počinje svoje izlaganje pretrpano preporukama za koriščenje kozmetičkih i baby brendova čije cijene, u zavisnosti od vrste proizvida, dosežu četvrtinu, polovinu ili čak nekolike prosječne zarade.
Tu i nije problem u osobi, već u onima koji su joj dali krila. Osoba nema posao kojim se zvanično bavi. Na prvi pogled, za površne, utisak bi mogao biti da se pisanjem takve vrste sadržaja i njihovim objavljivanjem na društvenim mrežama može steći slava, a i zaraditi zavidna suma novca. Na drugi pogled, poruka za ličnosti koje se još uvijek nalaze u fazi sazrijevanja i koje su najpodložnije uticajima ove vrste, mogla bi biti da se dobrim izborom bračnog partnera, pri čemu se dobro odnosi isključivo na materijalni aspekt, može ostvariti mnogo bez ozbiljnog rada.
Tu smo i mi koji sve to vidimo, komentarišemo, opravdavamo ili osporavamo, a svako od nas nastoji da svoju djecu izvede na pravi put ukazujući im na dobre i loše primjere.

Pitanje je samo šta je i za koga dobro, a šta loše.


петак, 30. новембар 2018.

Priča mace Maze – uvijek postoji neko ko nas smatra savršenim


                                          photo: pixabay



Sjećala se Maza, još uvijek jako dobro, dana kada je sa velikim naporom uspjela da otvori svoje okice prvi put. To i jeste bio trenutak vrijedan pamćenja. Sve ono što je do tada bilo nedefinisano, što je samo osjećala čulom dodira, sada je dobilo svoj oblik. Taj mio glas i toplo krzno od prvog časa je znala da pripadaju mami. Sada je mama stajala pred njom, ljepša nego ju je mogla zamisliti. Mjaukala je umilno i mazila jedno po jedno od ukupno tri svoja mačeta. Mali krzneni zamotuljak, lijevo od nje, pretpostavljala je, to je njena sestra koja je dva dana ranije otvorila okice i od tada nije imala mira. Skakala je, trčala i bezbroj puta joj se popela na leđa. Desno se nalazila još jedna sestrica, crna poput mraka, samo su joj prednje šapice i njuška bile uokvirene bijelim krznom. Prelijepa je bila!
Maza pogleda svoje šapice – bile su crne. A, baš je željela da i ona ima barem jednu bijelu šapu. Tješila se mišlju da joj je njuškica sigurno bijela i da to daje posebnu ljepotu njenom krznu, kao što je slučaj sa njenom mamom i sestrama.
To su bili srećni dani. Živjeli su kraj velike kuće pune stanara. Tu je živjelo i dosta djece. Svi koji bi prošli pored njih, mazili su ih, igrali se sa njima, a mnogi su donosili hranu. Zabave, veselja i slasnih zalogaja nije nedostajalo. Osjećala se Maza bezbrižno. Upravo zato, nikako nije mogla da shvati oborenu njuškicu svoje mame koju je sve češće viđala. Sve je bilo tako divno, razloga za brigu nije bilo ni na vidiku iz Mazine perspektive. Jedino što je nju moglo da zabrine jeste dilema oko boje krzna na njenoj njuškici. Baš je željela da bude bijela.
Jednog dana, nakon obimne porcije mlijeka, približivši se posudi sa vodom, Maza ugleda u njoj crne ušice, slatke okice i bijelu njuškicu. Nikada ranije nije vidjela to mače. Mamin odgovor je iznenadio, a zatim silno obradovao – Maza je izgledala upravo onako kako je sebe zamišljala! Uzalud su sestrice nastojale da je uvjere da je njena njuškica crna. Ona je znala da je crna mačkica sa bijelom njuškom.
Zanesena svakodnevnim izazovima igre, Maza u početku nije primjećivala da topli i sunčani dani sve češće izostaju, a da ih zamjenjuje vrijeme u kojem je sunce zaboravljalo da posjeti njihov kraj. Tek kada je nebo počelo da plače, jer mu je sunce puno nedostajalo, Maza je primjetila strašnu promjenu. Počelo je da biva sve hladnije. Tri sestrice su se privijale uz majku i tako se uspijevale ugrijati. Sunce je sa sobom povelo i ljude spremne da se igraju sa njima i daju im hranu, mislila je Maza. Mama je svakodnevno odlazila u potragu za ručkom i sve duže se zadržavala. Po Mazinoj računici, od kada je posljednji put otišla tri puta je bila noć, i još se nije vratila. Isti oni ljudi koji su ih često mazili, sada su nezainteresovano prolazili, neki su čak bili i grubi. Maza nikako nije uspijevala da shvati šta se to odjednom dešava.
Tog jutra osjetila je hladnoću na njuškici. Sanjala je divan san i nije joj bilo do buđenja. Ali, ponovo joj je nešto skvasilo lice. Teške volje je otvorila oči i ugledala prizor od kojeg zastaje dah. Neko je po čitavoj okolini prolio ogromnu količinu mlijeka. Hitro je skočila od sreće i iznenađenja i našla se u nečemu  mekanom i hladnom što, sada je bila sigurna, nikako ne može biti mlijeko. Sve tri su dugo skakutale i igrale od sreće sve dok im pomjeranje šapica nije postalo napor. Na krznu svojih sestara Maza je primjetila bezbojne kuglice nalik na staklo. Nijesu više bile u stanju ni da se kreću, a kamo li da skaču i vesele se. Legle su jedna uz drugu, ali nije pomoglo, nije bilo toplije. Nijesu znale šta ih je snašlo, ali bilo je jako, jako neprijatno. Potrajalo je i narednog dana.
Na izmaku snaga su bile, bez nade, plana ili želje, gladne i promrzle. Maza tada osjeti kao da leti. Čula je ljudske glasove, ali nije imala snage da pogleda i shvati šta se događa. Sljedeće čega je bila svjesna je prijatna toplota i nježan dodir po leđima. Osjećala je mekoću svuda oko sebe. Malo roze ćebe sa macama koje se igraju klupkom pružalo joj je tu udobnost kakvu nikada prije nije osjetila, osim kada bi se popela na majčina leđa. Pred njom se nalazila činija puna hrane. Ubjeđena je bila da je sve samo san. Nažalost, na neki način i jeste bio. Maza je već narednog jutra shvatila da kraj tople peći ima mjesta samo za njene sestrice. Tek što se uspjela malo oporaviti, vraćena je na isto mjesto, i to iz razloga koji je za nju bio potpuno nerazumljiv. Čula je da govore kako je ne žele jer je potpuno crna što svakako nije moglo biti istina, mislila je, jer je znala da je njena njuška bijela. Ipak, to niko nije primjetio. Nije dobila ni priliku da se pozdravi sa sestrama, umotana u ćebe, sada je posmatrala prolaznike, vjerujući da će se ti isti ljudi predomisliti i doći po nju.
A, onda je došla na divnu ideju. Puna snage koju joj je davala spasonosna pomisao, skočila je pravo u hladni snijeg. Zaronila je njuškicu što je dublje mogla. Taman što je počelo da trne i da postaje neizdrživo, pred sobom je ugledala par žutih gumenih čizmica. Na njima su bile iscrtani tragovi mačjih šapica, a sa ivice su visile dvije vezice sa ljubičastim pufnicama, idealnim za igru. Maza nije uspjela ni da podigne glavu malo više, već su je dvije vunene rukavice, koje su štitile male ruke od hladnoće, uhvatile preko stomaka i privile uz topli kaput ispod kojeg se čulo snažno udaranje koje je Mazu posjetilo na trenutak kada joj je zbog sreće što se nalazi na toplom i suvom mjestu, snažno zalupalo srce. Sada je ipak bila uplašena. Shvatila je već nekoliko puta da poneko umije i da stegne i da šutne, a ne samo da pomazi. Obuzeta strahom gledala je u tlo i nije se pomjerala.
„Mama, pogledaj je. Ista je Maza, baš onakva kakvom sam je zamišljala. Jadna, sva je promrzla!“, čula je to, ali smisao riječi nije dopirao do Maze, i dalje je bila uplašena.
„Mogu li da je povedem kući? Molim te. Znaš koliko to želim! Mooooolim teee!“, ponovo se začu nježni dječiji glas.
„Obećala sam ti i obećanje ću ispuniti“, reče jednako topao, ali zreliji glas.
„Mazo moja, konačno sam te našla“, reče djevojčica njezno, ali odlučno prigrlivši Mazu. Tek tada Maza postade svjesna onog što se desilo u prethodnim minutima. Da li je moguće da je istina? Da li bi i ovaj san mogao biti naglo prekinut, kao onaj od juče? Odjednom se sjeti – dobro je što je njuškicu uronila u snijeg, sada svi vide da je njena njuška bijela, zato se i dopala djevojčici. A, onda ugleda tragove snijega na djevojčicinom rukavu, baš na mjestu na kojem je bila naslonjena njena njuška. Snijeg joj se makao sa lica i već se topi na djevojčicinom kaputu. Oh, ne! Maza je bila prestravljena, činilo joj se kao nikada ranije iako je već svašta preturila preko svojih malenih leđa. I to da se desi baš u trenutku kada je htjela da podigne glavicu i pogleda ovu divnu djevojčicu koja je bila presrećna što je pronašla macu sa bjelom njuškom. Spustila je glavu što je mogla više i odolijevala djevojčicinim pokušajima da je podigne. Srećom, djevojčica nije bila nametljiva i brzo je odustala. Maza se privila uz nju i upijala svaki sekund, vjerujući da će potrajati tek toliko koliko bude uspijevala da glavu drži spuštenu, a znala je da će tome doći kraj kada stignu u djevojčicin dom.
Tamo, kao da je sve već bilo pripremljeno za nju. Odmah je namješten udoban ležaj pokraj peći i donijete dvije činije pune hrane i vode. Maza je odlučila da pokaže svoje lice. Od daljeg skrivanja nema koristi, ne može dugo da traje, a i bolje da se odmah desi to što treba. Osmjelila se i podigla glavu u pravcu djevojčice. Susrela se sa najljepšim bićem koje je mogla da zamisli. Tople smeđe okice sa puno ljubavi gledale su u nju. Čekala je Maza da se taj pogleda promijeni sada kada je vidljivo da nema bijelu, nego crnu njuškicu. Ali, ništa se nije promijenilo. Djevojčica je dugo gledala u nju, kao da želi da se uvjeri da joj je konačno ostvaren najveći san, a onda ju je uzela u naručje i od tada rijetko ispuštala iz zagrljaja ili bar vidokruga. Maza je tog dana dobila ime, a osjećala se kao da joj je dodjeljeno onog časa kada se rodila.
Gdje kuca srce, postoje osjećanja. Svi možemo da povrijedimo, ali i svi možemo biti povrijeđeni, isto kao što svi možemo da volimo i da budemo voljeni. Ako već imamo mogućnost izbora, onda je najbolje da odaberemo da činimo drugima ono što i sebi želimo! Velike stvari se rade malim koracima i svako može i treba da počne od sebe!

петак, 08. јун 2018.

Kako izabrati ljekara koji će pratiti Vašu trudnoću

Dvije crtice! Konačno. Tu su, zaista se crvene. Nijesi morala čekati naznačenih tri minuta. Teško je to. Pojavile su se nakon manje od minuta. Udišeš duboko, a htjela bi da vrištiš. Praviš korake, mada ne znaš u kojem pravcu da kreneš. Da ostaneš tu i da gledaš i dalje u tu pločicu, da slučajno jedna crta ne izblijedi, ne nestane, a znaš da neće, ipak moraš da se uvjeriš. Ili odmah da izletiš iz kupatila i podijeliš radosnu vijest. Uh, kakav udar adrenalina i endorfina.
Istog dana hoćeš sve. Hoćeš svima da objaviš, odabereš najboljeg ljekara (mada si se pomalo, skoro krijući od sebe već interesovala dok si očekivala da ugledaš ove dvije linije), nabaviš knjigu sa receptima za trudnice, jer si istog trena čvrsto odlučila da ćeš početi zdravo da se hraniš, odeš u butik i nađeš robu za trudnice, mada ti neće biti potrebna narednih četiri – pet mjeseci, kupiš torbu i spremiš za porodilište,… Polako! Udahni! Izbroj do tri i počni da uživaš. Pred tobom je devet mjeseci čarobnog putovanja. Da, čarobnog i ne mogu tu magiju koju nosi pokvariti mučnine, glad koju ne možeš utoliti, otečene noge… vjeruj mi!
Pored podrške i ljubavi porodice biće ti potreban vodič. Tu treba napraviti mudar izbor. Ali, kako?! Slušajući savjete, po preporuci? Može, ali samo za pravljenje užeg izbora. Definitivnu odluku moraš donijeti sama. Ono čega moraš biti svjesna je da ne postoji ljekar kojeg svaki pacijent hvali.
Pristup ljekara tokom prvog pregleda i utisak koji ostavi na tebe od ključnog je značaja. Uzalud su hvale svih onih kojima slijepo vjeruješ, sestre, kume, prijateljice, da je neki ljekar stručnjak i najbolji u svom domenu, ako tebi ne uliva povjerenje, ne valja.
Devet mjeseci ćeš slušati savjete stručnog lica, ne bi valjalo da razmišljaš jesu li dobri za tebe ili su dati po šablonu, jer možda nijesi imala utisak da te je tokom prethodne kontrole saslušao kako bi trebalo.
Imaćeš puno dilema, pa i poneki strah, potreban ti je neko ko će te uvjeriti da nema razloga za brigu i da je prirodno sve to što se javlja u tvojim mislima, ali isto tako, neutemeljeno.
Potreban ti je ljekar kojem ćeš ti da vjeruješ, makar te svi oko tebe odvraćali od ideje da ti on/a vodi trudnoću.
Ono što je presudno je ljudski i posvećen pristup. Bez obzira na godine koje prođu, svima nama u sjećanju ostaje odnos ljekara prema nama, bilo dobar, bilo ne tako fin.
Sjećam se da sam u prvoj trudnoći pošla kod jednog ljekara po preporuci. I već nakon te posjete znala da mi on neće voditi trudnoću. Pet godina kasnije, sticajem neizbježnih okolnosti, susreli smo se ponovo i tada sam shvatila da me intuicija nije navela na pogrešan zaključak i odluku.
U drugoj trudnoći, opet po preporuci, pošla sam kod drugog ljekara, sad već sa iskustvom iza sebe, bila sam spremna da ću možda i ovog puta morati da tragam dalje, međutim ispostavilo se da sam došla kod krajnje posvećenog i stručnog ljekara. Ako bi bilo potrebno i treći put da istim povodom idem, puno povjerenje bih ponovo poklonila njemu.
Urežu se snažno i dobre i loše stvari koje doživite tokom trudnoće. Sjećam se doktorice koja me je primila na početku trudnoće kada sam u sred noći plačući došla jer sam mislila da moja beba ode. Utješila me je, pomazila me majčinski, raspitivala se o mom stanju i prvenstveno reagovala brzo na pravi način.
A eto, i pored samo najtoplijih riječi koje bih mogla uputiti na račun ovih ljekara, iznenadi me kada se, doduše rijetko, javi neko ko ih ne komentariše na isti način.
Jednako me iznenade pozitivni komentari na račun grubih, hladnih i nezainteresovanih ljekara sa kojima su neke od nas imale negativna iskustva.
Dakle, nije sve crno ili bijelo. Na račun svakog ljekara čućeš dobre i loše stvari u različitoj srazmjeri. Neka ti to posluži kao usmjerenje, nikako kao prelomni momenat u donošenju odluke o tome kome ćeš ukazati povjerenje tokom devet najvažnijih mjeseci u tvome životu.
Ipak, ti treba, uvjerena da je sve u redu, da napustiš ordinaciju sa osmjehom i jednom od prvih sličica svoje bebe.

петак, 25. мај 2018.

Ona je moja najbolja drugarica


Ona čuva, ona pazi,
Ona kao majka mazi.
Sa osmjehom dočekuje,
Njoj se srce baš raduje.

Ona priča, ona pjeva,
U igri joj ravne nema.
Želju svaku razumije,
Ma, nema šta ne umije.

Ona brine, ona misli,
Čak i kad glas povisi.
Nije ljuta, to ja znam,
Samo treba da poslušam.

Ona ljubi, ona grli,
U zagrljaj njoj se hrli.
Kada su na poslu tata i mama,
Ja imam nju i nijesam sama.

Ona priča priče sjajne
Ona čuva moje tajne.
Imamo mnoštvo zajedničkih igrica,
Ona je moja najbolja drugarica!

Ona uči me, ona bodri me,
Podrška njena podstiče me.
Vrtić je lijepo mjesto zbog nje
Volim moju vaspitačicu najviše!









четвртак, 28. децембар 2017.

Posebno novogodišnje putovanje


Gore, visoko na nebu, baš u onoj tački koja liči na sam vrh Vasione, tek na djelić sekunde trepnulo je nešto. Nepažljivom i nezainteresovanom oku bi zasiguno promaklo, ali ne i njima dvojema koji su to čekali znajući šta očekuju.

„Počinje“, viknuše uglas uzbuđeno.

Počeše da trče po sobi ni sami ne znajući zašto i kuda. Saplitali su se o igračke, jedno o drugo, poskakivali, gledali na sat, sve dok nijesu izmoreni, samo tren nakon neplaniranog spuštanja glave na jastuk, utonuli u čvrst san.
A, tako su bili sigurni da će ovog puta izdržati...

Hiljadama kilometara daleko, u carstvu leda i snijega, jedan simpatični djedica se zadovoljno smiješio:
„I oni najuporniji su konačno utonuli u san“, reče onako za sebe.

„Znači možemo da krenemo?“ začu iza sebe glas Veselina, svog najvrijednijeg druga.

„Da, spreman sam kao da je iza nas 364 dana napornih priprema“, odgovori djedica i tako čilo, nestvarno za njegove godine,  poskoči, uze svoje posebne zvončiće i uputi se ka vratima.

Napolju ga je očekivala čitava četa veselih drugara. Tokom cijele godine oni vrijedno rade imajući na umu samo jedno, posebnu nagradu – radost u dječijim srcima. Djeca ih ne poznaju, nijesu nikada uspjela da ih vide, ali znaju da oni postoje i zbog njih se svake godine trude da budu sve bolji.

„Sve spremno?“, upita Djeda Mraz.

„Kao i uvijek“, začuše se veseli glasići.

„Onda, idemoooooo!“

Dvije glavice su provirile iz zadnjeg dijela sanki. Nijesu bili sigurni kako su se našli tu, ni da li Djeda Mraz zna da su i oni saputnici na ovom posebnom putovanju. Širom su otvorili okice upijajući svaki trenutak.

Bilo je nestvarno, čarobno, ali suviše kratko. Baš kada su pomislili da toliko uzbuđenje ne može biti stvarno i počeli da shvataju šta im  se dešava, putovanje je završeno, jer je Djeda Mraz obavio svoj važni i najradosniji posao, pa je došlo vrijeme da se vrati u svoj dom kako bi uživao posmatrajući snena mala lica širom svijeta kako tumaraju od svojih krevetića do jelke, nestrpljivo očekujući da utvrde da li je Djeda Mraz dobio njihovo pismo i da li je uspio naći njihovu adresu.

U tom trenu začuše zvuk nalik na praporce, tu negdje blizu uha. Zvuk je bio dovoljno tih da ne razbudi sve u kući, ali i tako intenzivan da je uspijevao rastjerati i posljednje tragove sna.

Dok su bosim nožicicama tumarali po kući znatiželjne glavice su postale svjesne da je Djeda Mraz i ovog puta pronašao način da dođe u njihovu kuću, a da su oni propustili baš taj trenutak. Obišli su sa njim čitavu planetu, a propustili su trenutak kada je posjetio njihov dom.

Djeda Mraze, Djeda Mraze, uspio si se sakriti u našoj kući, ali ne možeš ubijediti glavice čije misli nezaustavljivo lete na krilima mašte da je sinoćnja avantura bila tek jedan običan san. 




уторак, 29. август 2017.

Danas sam upoznala dva mlada čovjeka

Upravo tako, svakim slovom (i to velikim sa znakom uzvika na kraju), sa punim značenjem i smislom tog, za mnoge od nas, nedostojnog naziva. Imala sam sreću, zadovoljstvo i čast!

Naime, danas sam se našla u onoj, većini poznatoj, neugodnoj situaciji. Pala sam! Da krenem redom. Posjetila sam sa suprugom i djecom jedan aqua park u susjednoj zemlji. Išli smo od jedne do druge sprave za razonodu i njih malih i nas velikih, upozoravala sam ih da hodaju pažljivo jer je klizavo, i sama sam bila oprezna, ali... Osjetila sam da gubim ravnotežu i svom snagom koljenom tresnula o pod. Toliko je snažan udarac bio da ona prva misao koja se javlja u tim situacijama, a koja ide u pravcu prebrojavanja ljudi koji su vidjeli tu "sramotu", nije imala ni vremena, ni snage da izadje na površinu. Umjesto nje upozoravajuće je treptala misao koja unosi strah: "Ja ne mogu da ustanem"! Pored mene su se, u tom trenu, našla dva mlada čovjeka, od nekih 12 godina otprilike, zabrinuto me pitajući da li sam dobro i jesam li se puno povrijedila. Dok je suprug, sve pazeći naše dvoje djece, mene sklonio sa strane da sjednem, dva mlada čovjeka su se pojavila sa kesom punom leda. Dosjetili su se, otrčali, nabavili i donijeli mi, a da to niko od njih nije očekivao, još manje tražio. Uporno su me pitali da li mogu da pomjeram nogu i da li me puno boli. 
 
Tu, na sred aqua parka, sjedjela sam na podu uzalud pokušavajući da zadržim suze (kako ne bih svoju djecu, a i ova dva mlada čovjeka dodatno uznemirila), ali bol je bila jača. Tu i u takvoj situaciji, osjetila sam se kao dijete koje kraj sebe ima dva odrasla,zrela, empatična i dobronamjerna slučajna prolaznika koji su pritekli u pomoć i sada će biti sve u redu.
 
Potrajalo je nekoliko minuta koliko je suprugu trebalo da pronađe i dovede člana medicinskog osoblja. Za sve to vrijeme dva mlada čovjeka su bila kraj mene. Preuzeli su na sebe zadatak da paze na mene koja sam više od dvije decenije starija od njih. U jednom trenu su prokomentarisali da im je neshvatljivo da niko od te mase ljudi svih starosnih dobi koji su prolazili pored nas, ni u jednom trenu nije našao za shodno da makar uputi pitanje šta se desilo ženi koja sjedi na podu u sred aqua parka, uplakana sa vidljivom povredom. 
 
Njima je bilo čudno, a meni nije. Željela sam da im kažem da mi nije bila potrebna bilo čija pažnja iz te gomile nezainteresovanih ljudi koje ne dotiče ma šta iz okruženja. Dobila sam pomoć i sve je prošlo kako treba. Boli, ali ne mari. Ako je to bila cijena da se potvrdi da među onima koji su po godinama još uvijek djeca, ima većih ljudi, odgovornijih i zrelijih, nego među nama koji im možemo biti roditelji, ili među onima koji im mogu biti bake i đedovi, onda ne žalim što sam je platila.