Vršnjačko nasilje, tema stara i suviše kompleksna. Perzistira odavno. Jedina dilema je to da li je sada vršnjačko nasilje realno prisutnije u odnosu na nekad ili samo vidljivije, jer ima zagovornika teorije da se ništa nije promijenilo značajnije samo je tema stavljena u fokus. U eri digitalizacije protok i dostupnost informacija je neuporedivo veća u odnosu na neki pređašnji period. Istovremeno, o problemu se priča više nego ranije, a opet, stiče se utisak da nema vidljivog pomaka u željenom pravcu. Svi se sjećamo nekih situacija iz svog djetinjstva koje bi mogle biti tretirane kao vršnjačko nasilje, a podvođene su, uglavnom, pod pojam dječijih čarki i tako tretirane. Ipak, fizičko nasilje, kao najvidljiviji oblik, čini se, nije bilo zastupljeno u tolikoj mjeri kao danas (ni po učestalosti, ni po agresivnosti), dok se za druge oblike vršnjačkog nasilja to pouzdano ne može ustvrditi. Mada sadašnji podaci koji se odnose na stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja nisu sasvim uporedivi sa onima iz prethodnih decenija budući da ovaj problem nije tretiran na istovjetan način, posredno se nameće zaključak da je isto faktički prisutnije.
Mnogi slučajevi, koji naizgled nemaju “velike posledice”, ostaju ispod radara. Pažnja javnosti se skreće na one očiglednije i dramatičnije primjere, a njih, nažalost, ne manjka.
Šta se desilo, pa se inače prisutno vršnjačko nasilje multipliciralo?!
Situacija na globalnom planu počela se preslikavati i ostavljati posledice i na mikro nivou, nivou malih društvenih zajednica, a time i predasolescentne i adolescentne zajednice.
Način života, vrijednosni sistemi i životni ciljevi su promijenjeni. Imamo sudar tradicionalnog sistema vrijednosti od kojeg jedan dio populacije ne odstupa i jednog novog mnogo fleksibilnijeg sistema koji zagovara drugi, uglavnom generacijski mlađi, dio populacije.
Posledice godina nestabilnosti i tranzicije na regionalnom planu, te ritam nametnut sa globalnog nivoa, uticali su na formiranje potrebe za trkom i nadmetanjem u sticanju materijalnog bogatstva. To je uslovilo promjene u načinu i tempu života, projektovanim ciljevima, te rast obaveza i produžetak vremena koje se provodi van doma. Nametnuti tempo neminovno utiče na unutarporodične, kao i ukupne socijalne interakcije. Dolazi do postepenog pomijeranja prioriteta, jednih na uštrb drugih. Vaspitna uloga, koja je nekada prevashodno pripadala porodici, postepeno se prebaca na institucije obrazovnog sistema. A iste ne mogu u potpunosti da obavljaju tu funkciju, bar ne u skladu sa sve izraženijim potrebama. I to iz više razloga:
-Vaspitno-obrazovne ustanove, prosvjetni radnici i stručne službe trebalo bi da realizuju proces nadgradnje u porodici usvojenih pravila društvenog ponašanja i funkcionisanja, a ne da nadomješćuju djelimično ili u potpunosti nedostatak istog.
-Prebukiranost, kao sistemski problem, predstavlja još jednu otežavajuću okolnost u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom radu.
-Pokušaji reformi bez očekivanog feedback-a i često usporen ili neadekvatan odgovor na uočene nedostatnosti.
-Nedovoljan broj stručnih saradnika.
-Pitanje stepena stručnosti, odnosno posvećenosti i motivisanosti pojedinih kadrova.
-Kontinuirano urušavanje autoriteta prosvjetnih radnika kroz sistem, ali i kroz reflektovanje generalne situacije u društvu na vaspitno-obrazovni sferu.
-Sistemska nespremnost na pružanje pravovremenog i adekvatnog odgovora na uočene probleme, odnosno forsiranje naslijeđenih i/li preuzetih obrazaca iako je u praksi pokazana njihova neučinkovitost.
Pored toga, dolazi do pojave paradoksa koji se ogleda u istovremenom postojanju već pomenute sve izraženije intencije prebacivanja uloge nosilaca vaspitne funkcije, sa jedne strane i formalnog i neformalnog ograničavanja, te stvaranju pritiska od strane roditelja na nastavni kadar pri vršenju povjerenih im zaduženja, sa druge strane.
Slučaj iz prakse -
Roditelji djevojčice koja pohađa završni razred osnovne škole na roditeljskom sastanku objašnjavaju razrednom starješini da su oni zbog poslova kojima se bave veći dio dana odsutni iz kuće i da je očekivano da će on, kao pedagog i razredni starješina, obratiti više pažnje na ponašanje konkretno njihovog djeteta. Povod je bio veliki broj pritužbi na ponašanje djevojčice koja remeti održavanje nastave i nedolično se ponaša, te često inicira verbalne duele sa vršnjacima.
Nakon mjesec provedenih u bezuspješnim pokušajima razrednog starješine i stručnih službi da kroz razgovore ukažu na nedoličnost i posledice takvog ponašanja, djevojčici je izrečena vaspitna mjera. Roditelji su se pojavili u školi praveći neprimjerenu scenu i koristeći neadekvatan vokabular, smatrajući svoju reakciju opravdanom jer je njihovom djetetu, koje je, kako ističu, »preosjetljivo i naviklo da joj se ispunjavaju želje«, izrečena vaspitna mjera.
Dakle, prećutno ili otvoreno prepuštanje ili prenošenje uloge nosilaca vaspitne funkcije prepliće se u mnogim slučajevima sa nepostojanjem odgovornosti za postavljanje modela ponašanja.
Dijete u najranijem djetinjstvu nesvjesno usvaja obrazac ponašanja od osoba iz najbližeg okruženja. U kasnijim fazama odrastanja, posebno u predpubertetskom i pubertetskom dobu, svjesno teži oponašanju jednog roditelja/staratelja. Ukoliko postavljeni model nije ispravan, odnosno društveno prihvatljiv, u rijetkim slučajevima se može očekivati da dijete samostalno razvije društveno prilagođene obrasce ponašanja. Takođe, ranije pomenuti sudar različitih vrijednosti i stanovišta posmatranja istih dovodi do disbalansa i neujednačenosti u određivanju pojma društveno prihvatljivog ponašanja.
Ovdje se javlja i još jedan važan psihološki momenat. Svako dijete, u skladu sa vlastitom prirodom, traži određeni stepen pažnje i prihvatanja od strane roditelja ili osoba koje brinu o njemu. U slučajevima kada to izostane djelimično ili u potpunosti, dijete trpi emocionalni stres. Način na koji će ispoljiti isti ili se sa njim boriti u sebi, odnosno prihvatiti ili pokušati da promijeni situaciju kroz skretanje pažnje na svoje postojanje, zavisi od mnogo faktora. Jedan od načina je ispoljavanje agresivnosti.
Vršnjačko nasilje nije problem pojedinca, već čitave zajednice i za stepen njegove prisutnosti odgovorno je kompletno društvo.
Preventivne i kaznene mjere, bazirane na doktrinama struke, utemeljene na iskustvu, osmišljene na bazi multidisciplinarnog pristupa, te u praksi primjenjive, podjednako su značajne.
U tom smislu, država preko institucija sistema ima odgovornost koja se ne svodi na konstatovanje prisutnosti i deklarativno osuđivanje pojedinačnih slučajeva vršnjačkog nasilja, već na suštinsko i aktivno učešće i pravovremeno adekvatno sistemsko reagovanje.
Suzbijanje prisutnosti vršnjačkog nasilja (jer, o iskorjenjivanju je iluzorno polemisati) je proces koji nije moguće sprovesti uspješno ukoliko zataji ma koja karika u lancu odgovornosti.
U cijeloj toj kompleksnosti pomenute dužnosti djeca su ta koja primarno ili imaju benefite ili snose posledice, a kasnije i čitavo društvo. Sve to u zavisnosti od stepena svijesti o odgovornosti koju posjeduju njeni nosioci i spremnosti da se istoj posvete na pravi način, te reaguju u skladu sa uočenim potrebama.
Zaključak, suština mora preuzeti primat nad forsiranjem puke forme.
Marija Bulajić Škuletić, sociološkinja
