Bljesne, tako odnekud, neka slika, zamagljena, treperava, dozvoli tek da
bude naslućena i ne prestaje da zaokuplja pažnju, da tjera moždane vijuge da se
napregnu ne bi li iz nekog kutka sjećanja izvukle kutijicu u kojoj se, poput
dragocjenosti, čuva uspomena. Miris, riječ, kompozicija boja na nekom predmetu,
potrude se ponekad, sasvim neočekivano, da evociraju uspomene, one tople,
posebne.
Odjednom više nisam tu,već na mjestu od kojeg me djele godine i decenije.
Više to nijesam ja, nego ona djevojčica koja naivno i čisto doživljava sve,
koja se raduje sitnici, kod koje gori plamen uzbuđenja koji je kod odraslih sa
godinama i dešavanjima iščezao. Nazivamo to sazrijevanjem, a ustvari je
udaljavanje od čiste i istinske sreće koju samo dijete može osjetiti na pravi
način.
Iskrsavaju sjećanja, toliko jaka da vidim sve jasno pred sobom, jedno
sjećanje vuče drugo, koje skreće pažnju na treće i četvrto i tako preletim dio
svog djetinjstva u par minuta, onih minuta koje ražnježe, odgovorne su za taj
poseban sjetni pogled i blagi osmjeh iza kojeg se često otrgne dubok uzdah.
Hrane dušu ta sjećanja, imaju vrijednost koja godinama raste sve više.
Vidim sebe, onakvu kakvu sam upoznala sa fotografija, djevojčicu kratke
crne kovrdžave kose. U bijelom vunenom prsluku, koji je bio neizostavni detalj
na svim fotografijama nastalim u zimskom periodu. Isplela mi ga Nana. Primakla
sam stolicu pri zatvorenom prozoru, klečeći, sa rukama položenim na naslon
stolice i bradom oslonjenom na ruke, posmatram kišu. Iza mene se čuje zveckanje
escajga, šire se mirisi – Nana sprema ručak.
Razmišljam koliko je dosadna ta novembarska kiša. Ljeti mogu izaći, igrati
se, a sada sam u kući, svaka igra mi je dosadila. A, onda pomislim da mi se
učinilo. Ali ponovilo se, pa opet. Jedna po jedna pahulja padale su na sims,
dok ih nijesu sustigle ostale drugarice i sa neba počele da pristižu na zemlju u
velikom broju, prosute iz ogromnog džaka otvorenog negdje visoko na nebu.
Osjetim i sada, dok prolazim kroz sjećanje, svu snagu istinske dječije radosti.
Bez objašnjenja, bez očigledno razloga, u tom momentu i tu, ja sam bila
najsrećnija na svijetu.
Snijeg je značio da više nema izgovora za odugovlačenje sa pretprazničnim
ukrašavanjem.
Trg je bio ispunjen tezgama koje su tu bile postavljene samo u to posebno
doba godine. Tih par desetina metara prolaza između metalnih stolova sa
nadstrešnicom od najlona predstavljali su najuzbudljivije mjesto za šetnju.
Novogodišnje čestitke koje su odisale toplinom. I danas kada ih vidim, svaki
put nanovo postanem svjesna da su zaista neuporedive sa bilo čim što sam
kasnije imala priliku da vidim. Motivi koje smo sve do Nove godine mama i ja
precrtavale, jer to je bio jedan vid moje zabave u kojem mi je ona rado pravila
društvo godinama.
Plastične maske sa likovima Djeda Mraza, crtanih junaka, poređane jedna
ispod druge viseći na koncu. Svake godine iste, ipak su budile neodlučnost koju
odabrati. Šarene svjetlucave trake, lampice, ukrasi, prskalice, sve sjaji i
daje novu dimenziju sivim hladnim danima.
Kartonski Djeda Mraz ne krije sreću, sa svakim povlačenjem vrpce maše
rukama i nogama. Ne krijem sreću ni ja. Stavila sam na sebe sve svjetlucave
trake, i dok se majka i tetke muče sa lampicama, ja živim u zamišljenom svijetu
neke princeze.
Jelka okićena ukrasima koji se brižljivo čuvaju. Stakleni, posebni, mnogi
od njih i danas u upotrebi, sličnih im nema. Uvijek po jedan unikatni, specifičan po ljepoti,
donosila je Jeja. I uvijek bi baš taj, donešen te godine, dobijao posebno
mjesto na jelci, ono koje prvo zapadne za oko kad pogledate u jelku.
Pokloni nikada otvoreni prije 31.u ponoć. Možda je uzeta poneka čokoladica
ili bombon, ali ništa primjetno J . Specijalni poklon, koji je donijela Teja, postavljen
po sredini, u njemu je lokomotiva sa šarenim vagonima punim čokoladica. Mame
šareni papirići, ali ja odlučno odolijevam.
Sve je spremno za doček. Dječiji program, novogodišnje pjesmice i crtani
filmovi. Šta je potrebno više?
Živ je u meni još taj osjećaj. Trudile su se godine da ga umanje, ali ga ne
dam. Čuvam ga, jer imam važnu misiju – moram da ga prenesem na svoju djecu!
Нема коментара:
Постави коментар