Nemoguće da se sjećam, kažu, isto kao što je nemoguće da ti ovo pričam, a
da me ti razumiješ. Pa, opet ja to činim na neki svoj način, znajući da
griješe, a da sam ja u pravu.
Sjećam se da sam se probudio. Bilo je mračno. Pokušavao sam da shvatim gdje
sam. Jedino čega sam bio svjestan jeste udobnost i toplina. To me je smirivalo.
Onda sam osjetio neki blagi talas, toliko prijatan da me i sad milina prožme.
Shvatio sam kasnije da to mama mazi stomak ne bi li tako i mene pomazila.
Uspjela je. Kasnije sam počeo da čujem njen glas. Pjevala mi je, tepala,
pričala. Znam da je bilo onih koji su joj govorili da nema svrhe to da čini,
jer beba dugo po rođenju nije ničega svjesna, a kamo li dok je u stomaku. Nije
odgovarala na te savjete, samo je nastavljala još više i nježnije. Onda sam
upoznao i Tvoj glas. Bio je dublji od maminog, ali je nosio istu nježnost.
Prepoznao sam je. Znao si, često, da me pomaziš i poljubiš. Godilo mi je to,
kao što mi i sad godi. Vaša nasmijana lica u prvim danima mog života ulivala su
mi hrabrost, jer sam bio malo nesnađen u novom ambijentu. Kad god bih zaplakao,
bili ste tu. Ubrzo sam shvatio da nemam razlog za brigu. Nema situacije koja je
za vas nerješiva i zbog koje bi trebalo da se zabrinem. Vi brinete o svemu.
Posmatram i ja vas dok me sa tim ogromnim divljenjem gledate. Divim se i ja
kada vidim vaše nježne poglede koje upućujete jedno drugom. Bez riječi govorite
koliko ste ponosni na mene i jedno na drugo.
Znaš, tata, moram ti i ovo reći. Dok sam bio u maminom stomaku »razgovarao
sam« sa jednim drugom. Da, da, čudno zvuči, ali i mi bebe, pa i još nerođeni,
imamo svoje načine komunikacije. Moj drug je bio tužan. Kazao mi je da ga često
budi neki čudan glas. Previše je jak i nekako nepirjateljski nastrojen. Uvijek
nakon tog glasa uslijede talasi i nešto poput zemljotresa. Glas njegove mame
tada postane drugačiji. Kasnije, kada je i sam dobio priliku da se oglasi, shvatio
je da kada je gladan, žedan ili mu nešto nije po volji, ima isti glas kao i
mama u onim situacijama. Tada je saznao da je njegova mama plakala. Zemljotresi
koje je osjećao bili su posljedica ubrzanog rada srca i jecaja.
Vidio sam ga ponovo prije nekoliko dana. Dva-tri, nijesam baš siguran, ti
znaš da ne mogu baš dobro da odredim trajanje nečega, mali sam. Nego, on je i
dalje bio tužan. Ne može da se privikne na jačinu kojom se sve češće onaj glas
javlja. A, da, nijesam ti rekao, ispostavilo se da taj glas pripada njegovom
ocu. Pokušao je da obriše mamine suze, ali nije uspio. Ona ga privije na grudi
i jeca, a on ne uspijeva da nađe način da joj pomogne. Par puta je i sam
vriskao ne bi li tako natjerao oca da prestane sa drekom, ali bilo je samo još
gore.
Mnogo mi ga je žao, tata. Puno, baš puno. Volio bih mu pomoći, ali ne znam
kako. Ne znam ni kako ni zašto je njegov tata postao takav. Kada bi mogao da
vidi sebe na način na koji ga njegov maleni sin vidi, vjerovatno bi se postidio
i učinio sve da promjeni svoje ponašanje.
Shvatiće jednog dana, u to sam siguran. Mada, mislim da će tada biti kasno.
Pitaš se kako sam ja ovako mali to zaključio?! Pa, ne znam, jednostavno nekako,
dok smo sjedjeli ja sam počeo da negodujem jer sam ti se uželio i htio sam što
prije ići kući kod tebe, a moj drug je počeo da plače jer je došlo vrijeme da
se vrati tamo gdje je njegov otac. Niko ne boravi tamo gdje mu nije lijepo, pa
vjerovatno neće ni on kada odraste.
Нема коментара:
Постави коментар