Ne radite nešto samo zato "što tako treba"

»Mama, ja bih da kupim S. cvijet.«, nakon duže ćutnje, udubljen u crtanje, oglasi se moj sin. »Lijepo, dušo, a zašto ti je to sad palo na pamet?«, pitam po malo zbunjena, jer je želju izrazio potpuno neočekivano. »Pa, uskoro će Dan zaljubljenih«, reče iznenađen mojim pitanjem. »Šta si ti dobijala u vrtiću za Dan zaljubljenih?«, postavi pitanje nakon kojeg se ja zadubih u misli.

Za Dan zaljubljenih sam čula tek po izlasku iz srednje škole, čini mi se. Taj praznik se u mom djetinjstvu nije pominjao, bar ne u mom okruženju. Postojale su simpatije, ali ni jedan praznik u njihovo ime.

Sada, februar boje crveni tonovi, srca nam mašu iz izloga, časopisa, sa portala, nude nam se najslađi i najoriginalniji pokloni,… i obilježava se Dan zaljubljenih. Lijepo. Zbog povoda, prvenstveno. Plašim se samo da se popularizovanjem praznika ne udaljavamo od smisla i suštine, da ne dođemo do toga da ga obilježavamo tek da ne budemo van tokova.

Razmišljam i o tome kako se zaljubljenost nekada pokušavala prikriti. Ne kao nešto nedostojno ili nešto što nije lijepo, već upravo kao nešto uzvišeno, vrijedno čuvanja, prikriveno od mnogobrojnih pogleda da ne naruše ljepotu tog osjećanja.

Danas je sve mnogo transparentije. Novo vrijeme, nova pravila. I sve je to dobro i lijepo dok se mijenja samo forma, a suština ostaje ista. Kada je iskrena emocija vodilja, lišena sebičnosti i neukroćena egom, ne postoji pogrešan način da se pokaže. Prikriveno, bojažljivo, nenametljivo stavljanje do znanja ili nedvosmisleno i otvoreno priznanje postojanja iste, stvar je izbora.

Moje razmišljanje je podstaknuto time da ne bih željela da moja djeca rade bilo šta, samo zato što tako treba, jer to nameće okruženje, bez razmišljanja i istinske želje i potrebe, bez unošenja misli i osjećaja u to.

I dok moje misli velikom brzinom prelaze relaciju prošlost – sadašnjost, dok pokušavam da analiziram i dokučim da li je bolje nekada ili ovo sada, slatki glasić me obavještava da se ipak nalazimo u sadašnjem trenutku i da je sve tako kako treba biti. Čista emocija ne mijenja svoj oblik i snagu bez obzira na spoljašnje faktore.

»Mama, nešto razmišljam«, čuje se glas razuma. »Ako kupim cvijet, njoj će biti drago. Ali, cvijet će da uvene. Ona će onda biti tužna, a i ja. Zato sam se sjetio da nacrtam cvijet. On neće moći da uvene«.

I tada shvatim, ne mogu kombinovati prošlost i sadašnjost kako meni odgovara, ali mogu postaviti osnove i dati smjernice za pravac razvoja rezonovanja koji će moja djeca imati, a oni će dalje već znati da ga dograđuju.