Pravila i običaji, željeli ili ne, prate nas u stopu. Neke prihvatamo kao podrazumijevajuće. Od drugih se pokušavamo (ne)uspješno skloniti, a neki su nam potpuno neshvatljivi. Kako god, tu su. Na svakom koraku.
I sama sam, neka svjesno ili nesvjesno, prihvatila, valjda zato što se ne kose sa mojim načinom rezonovanja. Ipak, neka, ma koliko zbog toga ja bila čudna pojedincima, nijesam mogla prihvatiti.
Moju djecu od prvog dana, dakle od izlaska iz bolnice i završetka posjete patronažne sestre, kupala sam ja. Uz sve poštovanje starijim i iskusnijim članicama uže i šire porodice. Osjećala sam se dobro, imala sam želju, i to sam radila ja! Nije blisko mom načinu rasuđivanja da to treba da radi neko drugi, jer nijesam imala zdravstvenih problema i nijesam mogla da prihvatim da to ne radim ja, jer prosto treba neko drugi. Iz kog razloga treba neko drugi, a ne ja?! Odgovora nema, tek pokušaj koji liči na: Jednostavno, uvijek je bar u početku neka starija i iskusnija žena kupala novorođenčad. Bez konkretnog razloga, eto, valja se. A, ja eto, smatram da se ponajviše valja da majka, ukoliko se osjeća dobro, uživa u tom divnom činu od samog početka. Još se topim kada se sjećam svih detalja, od same pripreme, slaganja peškira, pelena, benkica, kupke, kreme,… pripreme vode da bude baš onakva kakva treba, preko uzimanja malog života u ruke, toliko malog da se čitav postupak može izvesti držanjem preko jedne ruke. A, onda onaj slatki glasić koji negoduje zbog toga što voda prelazi preko glavice. I osmijeh zadovoljstva i zahvalnosti kada, nakon kupanja i sušenja, na red dođe mazanje kremom i masaža. To su momenti koji se urežu u pamćenje i u srce za cijeli život. I nije isto ako, bez valjanog razloga, posmatrate nekog kako to radi i kada ste vi glavni u toj priči.
Svoju djecu sam dojila uprkos problemima sa mastitisom koji su se ponavljali. Takođe, uprkos preporukama da bi za mene bilo bolje da bebu naviknem na flašicu. Odlučila sam da se ne predajem, da pokušavam, sa nadom u uspjeh. I uspjela sam. Slušala sam razne priče o kasnijim mogućim posljedicama mastitisa. Vodila sam se mišlju da isto to što mi navode kao moguće posljedice mastitisa, može da me zadesi i iz drugih razloga. Sve faktore ne mogu eliminisati, pa zašto bih onda radila to upravo sa dojenjem, koje predstavlja takvu blagodet za moju djecu. Izborila sam se sa mastitisima. Izborila sam se i sa hiljadu pitanja i potpitanja, začuđenim pogledima zato što vodim računa šta unosim u organizam jer dojim,…Nastavila sam sa dojenjem.
Kada beba plače, postoji rečenica koju mnogi izgovaraju u funkciji savjeta, a više mi djeluje kao nešto što se ponavlja bez puno promišljanja. »Pusti, neka plače, širi pluća«, »Ako budeš uzimala svaki put kada zaplače, navići će se na ruke«,… A, ja sam, vođena materinskim instinktom, uzimala djecu svaki put kada zaplaču. Jedno je tražilo manje, drugo više, ali koliko su tražili, ja sam pružala. Nekada možda i više, od želje da mi budu u naručju. Da se razumijemo, ponekad je bilo kolebanja. Nije da u nekim situacijama nijesam razmišljala koliko su ovakvi savjeti opravdani, naročito kada je nošenje bebe trajalo po nekoliko sati. Ali, opet sam reagovala na svaki plač. Nekada istog trenutka, nekada poslije minut, nekada dva, ali nikad duže od toga. To je bilo, jednostavno, jače od mene.
I, nijesam ja, zbog svega ovoga ni malo posebna. Ista sam kao i većina drugih majki koje se svakodnevno susrijeću sa ovim savjetima. Upravo zbog njih ovo i pišem. Treba da znaju da su mnoge od nas prošle ono što one sada prolaze, naročito kada je prvo dijete u pitanju. Saslušajte sve savjete, a primjenjujte samo one za koje vam vaš majčinski instinkt govori da su dobri za vaše dijete.
Нема коментара:
Постави коментар