Više djece se ne voli manje

»On/a je jedinac/jedinica«, često opravdanje koje se može čuti za loše dječije ponašanje. Nekada se koristi da bi se naglasila osjetljivost, te uz to podrazumijevana tolerantnost, ili razmaženost djeteta.

Iza tog »objašnjenja« nerijetko se krije dopuštanje, opravdanje, razumijevanje za sve ono što se drugoj djeci ne bi tolerisalo. Da li to što je jedinac/jedinica osigurava bespogovorno privilegovan položaj u porodici, ali i društvu?!

Urezala mi se u sjećanje rečenica moje učiteljice kada sam joj se požalila na ponašanje druga iz odjeljenja koje je postalo nesnosno. Rekla je: »Moramo imati razumijevanja, on je jedinac«. Meni je rekla, a ja »jedna u majke«, pa mi nikada padalo na pamet nije da koristim tu privilegiju jedinaca/jedinica koja se odnosi na slobodu ponašanja zvanu »tako mi došlo, može mi biti« (za koju nijesam ni znala da postoji).

A, danas se sa tim susrijećem na igralištu, u komšiluku, porodici.

»Njih je dvoje, pa nijesu toliko razmaženi, a on/a je jedinac/jedinica, pa mu/joj udovoljavamo.«

Eto iznenađenja, mada me vjerovatno nećete razumjeti. Razmaženi su i moji, iako ih je dvoje. S tim što razmaženost očigledno ne posmatramo na isti način i ne podrazumijevamo pod tim pojmom iste stvari. Moja djeca su razmažena u svojoj kući. To je njihovo carstvo i može da im bude mnogo više nego van kuće. Tu vlada sloboda kojoj moraju da se znaju granice.

Znate, iako ih je dvoje, mi ih mazimo, pazimo, udovoljavamo im,... Probudiću se ranije, dok još ni Sunce nije pokazalo svoju namjeru da se budi, kako bi pred polazak u vrtić i školu bio spreman omiljeni doručak. Nosiću ih oboje odjednom iako je kičma već odavno počela da se buni. Ostaviću napola završen posao u kuhinji nakon večere kako bih ispričala »još samo jednu priču«. Odreći ću se gledanja serije, ako su u tom trenutku na TV-u »Patrolne šape« (ionako sam petnaest epizoda propustila, naći ću ih na internetu). Češkaću, maziću, golicaću i kada me ruka više ne sluša, jer je odavno utrnula. Sjeckaću, oblikovaću, crtaću da bih pomogla realizaciju njihove ideje, iako me čeka gomila posla. Izaći ću u šetnju, mada bih najrađe odmorila malo. Popustiću nekad pred molećivim i upornim pogledom i daću tu željenu čokoladicu, iako supa nije popijena baš do posljednje kapi.

Imamo i mi neke svoje nježnosti, neposlušnosti, nestašluke, zato što smo i mi, eto pomalo, razmaženi. Ipak, nekako čudno, ali smatramo isto ono što smo smatrali četiri godine, dok bato nije dobio seku, a to je da našu razmaženost ne mora niko da trpi.

Namjerno uništavanje svoje ili tuđe igračke, školskog pribora..., nije razmaženost, već nedostatak vaspitanja, pa i razlog za zabrinutost. Nije dobra poruka koju nam dijete na taj način šalje. Stalna potreba za udaranjem, guranjem, nije kapric razmaženog djeteta, nego povod za reagovanje.

Ljubav prema jednom djetetu, kada dođe drugo, treće, peto, ne umanjuje se, nego uvećava. Na tronu koji zauzima u vašem srcu i očima neće morati da se bori sa braćom i sestrama kako ga ne bi gurnuli sa njega, jer mjesta je onoliko koliko treba za svakog od njih, potpuno ravnopravno.

Zato mi je teško da čujem tu rečenicu kao opravdanje za sve što ne valja u dječijem ponašanju. Izgovara se sa nametanjem potrebe da razumijemo i prihvatimo. Svrstavaju se djeca u kategorije uskraćenih i privilegovanih, mada bez jasnog orjentira ko pripada kojoj grupi.

Način vaspitavanja je stvar roditelja, ali rezulati toga ne smiju da ugrožavaju tuđu djecu. I da mi ih je deset, voljeću ih i braniti jednako.

Kad se male ruke slože nastaje magija

»Kad se male ruke slože, sve se može«.

Kad se male ruke slože nastaje magija.

Svako dijete je priča za sebe,  ispoljava dominantne crte ličnosti, a mi roditelji, najbolje ih znamo i prepoznajemo.

Kod kuće imaju jedan svoj svijet. Ono što nam dijete pokazuje u porodičnoj atmosferi nije pravi odraz njegovog ponašanja u socijalnoj interakciji. U atmosferi koja nije kućna, naročito ako je okruženo većim brojem djece sličnog uzrasta, naše dijete može pokazati i sklonost ka nekoj vrsti ponašanja koju nijesmo možda mogli uočiti kod kuće. Volimo da vjerujemo da svoje dijete poznajemo najbolje, ali nas to ne smije zavarati uvjerenjem da se nikada nećemo iznenaditi nekim njegovim postupkom ili reakcijom.

Iz tog razloga, za mene je mali praznik kada se ukaže prilika da na kratko boravim sa njima u tom njihovom malom, lijepom svijetu u kojem nijesam stalno prisutna, nijesam aktivni učesnik, već gradim sliku na osnovu informacija koje dobijam, jer moje dijete radnim danima provodi bez mene i supruga osam sati.

To nije mjesto na koje dolaze djeca samo zato što nema ko da ih čuva dok roditelji rade, mjesto na kojem se neko brine o njima tek da budu nahranjeni, da ne budu mokri ili eto, zato što kod kuće nema vršnjaka sa kojima bi se igrali.

To je mjesto koje ima dušu i svoju priču.

To je mjesto na kojem stiču prve socijalne vještine – uče se druženju, djeljenju, funkcionisanju u kolektivu, zajedničkoj igri. To je mjesto na kojem se stvaraju prve društvene uspomene, one koje nas prate tokom čitavog života. Tu se čitaju priče, pjevaju pjesme, igraju igre. To je mjesto na kojem je nekome jako stalo do naše djece, pa i oni sami to prepoznaju. Da li vam se dešavalo da djete kada crta neko prevozno sredstvo, uz mjesta za ukućane, obavezno napravi i ono za učiteljicu?! I nama se to dešava. Stalno!

Govorim o mjestu na kojem dijete dobija podsticaj za kreativnost. Radimo i mi to kod kuće, naravno, bojimo, sjeckamo, lijepimo, smišljamo i izmišljamo, i na kraju se divimo rezultatima rada. Ali, razlika je kada naše dijete to čini sa svojim vršnjacima. Kuda ide njihova mašta, pa to je fascinantno. 

Danas sam imala zadovoljstvo da prisustvujem jednoj radionici. Male, slatke, ali spretne ruke radile su brzinom svjetlosti sve ono što su smatrale da treba. Učiteljicinu kreativnu zamisao sa uživanjem su sprovodili u dijelo, iako se svaki komad materijala prethodno morao proturiti po nekoliko puta kroz svaki par ručica, razgledati sa svake strane, odmotati tek zamotano klupko vunice, odlijepiti ono za šta je bilo potrebno malo više vremena da se zalijepi,... Ali, na kraju je dobijeno dijelo za ponos. Trčkarali su veselo od jednog do drugog stola, razmjenjivali neke svoje informacije i ideje, naizgled ne baš najjasnije, ali bilo je očigledno da se oni lagano sporazumijevaju. Na svako pitanje ko će da pruži pomoć u radu, jednoglasno su izražavali volju i gledali šta ko može dohvatiti, pridržati, zalijepiti. Dvadesetak djece uzrasta oko tri godine posvećeni radu na nečemu, bez svađe i otimanja, uživaju. Idilična slika, a pritom realna.

U nešto više od pola sata napunila sam se pozitivnom energijom za duži naredni period. Prijalo mi je, jer sam uspjela, iako decenijama udaljena od njihovog uzrasta, da osjetim bar dio te bezbrižnosti, ljepote nemišljenja o narednom trenutku i uživanja u tome što je sada i tu, a to je vještina koju skoro da sam zaboravila.

Prijalo je boraviti na mjestu gdje nastaju prve, najljepše uspomene i uživati u posmatranju i pružanju sitnog doprinosa staranju velikog dijela naših malih kreativnih duša.

Između korica dvije »Radosnice«

Dvije »Radosnice« - najvrijednije knjige u mojoj biblioteci.

Među tvrdim koricama nalazi se najemotivniji, najiskreniji, najznačajniji sadržaj, istinitiji nego u bilo kojoj drugoj knjizi. Često mu se vraćam iznova, mada ga znam napamet. Uvijek probudi u meni neka dodatna, posebna, neopisiva osjećanja.

Te korice čuvaju priče za koje ne postoji kratak sadržaj. Ne postoji način da se prepričaju. One nose mirise, boje, zvukove, slike, zapise, nose toplinu i ljubav, one se osjećaju.

Vratim im se često. Ponešto dopunim, dodam i pustim da me vrate danima, mjesecima i po neku godinu unazad.

Poput teza u svesci koje iza par riječi, slučajnom čitaocu ne otkrivaju ništa više, za onoga ko ih je napisao iza njih se krije more informacija. Tako i za mene ove dvije knjige, dok ih listam i gledam dva najdraža lica kako se smiješe i kroz vrijeme mijenjaju, sadrže čitav univerzum sjećanja i osjećaja.

Umijem do detalja ispričati šta je prethodilo, šta je uslijedilo, kakva se priča vodila, šta sam pomislila u situaciji koja je zabilježena na svakoj fotografiji, ma čak i kakvo je vrijeme bilo tog dana.

Ponekad se zapitam da li je moguće da je ta ogromna količina događaja od kojih su nastala najdraža sjećanja tom nevjerovatnom brzinom prostrujila, a čini mi se kao da sam juče zalijepila prvu sliku u prvu »Radosnicu«.

Nijesu one jedini čuvari uspomena, ali su posebne. Značajne meni, a u budućnosti biće drage njima zahvaljujući kojima je ispisana svaka stranica. Čuvaju dragocjenosti trenutaka i posebnost svakog od njih.

Juče sam sa njima ponovo bila na proputovanju po vremenu i prethodno posjećenim mjestima. Nosile su me na svojim krilima od porodilišta do kuće u kojoj sam gledala dva mala bića presavijena preko moje ruke kako negoduju zbog vode koja im se sliva niz lice, a nedugo zatim posmatrala sam blaženi osmjeh na istim tim najdražim licima koja su zadovoljno mljackala uživajući u svom obroku.

Naletjela sam na sliku koja me je povela do jedne od brojnih noći u kojoj sam vidjela sebe kako skupljam snagu da ustanem po ko zna koji put zbog oglašavanja i protestovanja koje je dopiralo iz kreveca, znam da sam se pitala da li ću se ikada naspavati.

I nizale su se slike – prvi put u sjedećem, pa i u stojećem položaju. Pvi koraci. Susret sa morem, oduševljenje životinjama,...

Brojne fotografije sa još brojnijim sjećanjima.

Svaki put uspiju da prizovu neki novi detalj, da ga otrgnu od zaborava. Njihov sadržaj nijesu samo podaci o težini, visini, prvim riječima i poklonima, već kriju bogatstvo događaja koji nam znače sve.

Praznična čestitka

Svi imamo želje tokom čitave godine, i za sebe i za drage osobe. Ali, prelazak iz jedne u drugu godinu je vrijeme kada to najviše iskazujemo trudeći se da smislimo najljepši, najoriginalniji način da izrazimo obilje divnih misli koje upućujemo drugima. Negativno ostavljamo za sobom, pronalazimo elan u lijepim stvarima sa željom da ih u toku predstojećih dvanaest mjeseci bude što više. Sa istim željama javljamo se milim bićima.

Nikada ne šaljem cirkularne poruke. Pored lijepih riječi, nerijetko uređenih u rime, nemam utisak da nose emociju koju bi trebalo da imaju. Nekada su tri ili četiri riječi upućene i namijenjene baš toj osobi kojoj stižu bogatije i sa većom porukom od stotinu sadržajno istih konstrukcija upućenih na više adresa.

Otvaramo poglavlje od 365 novih stranica. Njihova bjelina i čistina treba da nas inspirišu da najljepšim rukopisom po njima upisujemo trenutke naših života.

Budimo kreativni, jer mastilo kojim ispisujemo stranice u toj knjizi se ne da izbrisati. Ostaje kao sjećanje, opomena, podsticaj.

Budimo humani, to je izvor nemjerljive ispunjenosti i zadovoljstva!

Nije potrebno da naglašavam – volimo! Bez ljubavi sve ostaje lišeno smisla.

Vjerujmo u sebe! I u onim sivim danima kada ne uspijevamo da u bilo čemu prepoznamo svoju posebnost, trgnimo se, svjesni prolaznosti tog stanja, odagnajmo ga i spoznajmo izuzetnost svakog detalja koji nas okružuje, a kojem smo mi doprinijeli da postane takav.

Budimo podrška! Potrebna je dobra volja i malo vremena, sitnica naspram ogromnog značaja koji to za nekog može imati.

Sjetimo se prioriteta i organizujmo život u skladu sa tim! Nekada svakodnevica nametne pomiješan raspored. Iako znamo šta su nam prioriteti, pravimo ustupke i kompromise pod pritiskom očekivanja okoline. Trudimo se da nam to ne pređe u naviku i životni stil, jer ćemo postati dezorjentisani i nezadovoljni.

Dakle, nijesam poželjela ništa novo. Na ovaj ili onaj način moje želje sadrže sve što ste do sada i što ćete i ubuduće vi poželjeti nekome ili neko vama.

Ja samo želim da sve navedene dobre misli uspiju prenijeti pozitivnu energiju zahvaljući kojoj će biti sprovedene u djelo, a ne ostati tek slovo na papiru koje će biti pročitano u nekom narednom prigodnom trenutku bez unošenja u smisao i značenje.

Moja praznična čestitka nosi poruku - Želimo, ali i živimo želje!

Dragi Djeda Mraze, donesi mi ni ja ne znam šta

Rođendani i Nova godina su prilike da se požele specijalni pokloni. Oni koji se ne dobijaju svakog dana. Naročito novogodišnje je potrebno zaslužiti, jer Djeda Mraz pažljivo motri na ponašanje tokom čitave godine, a od toga zavisi da li ćemo mu se naći na spisku onih koji zavređuju njegov dar.

Razgovori o mogućim, i najčešće nemogućim, poklonima počinju mjesecima unaprijed. U avgustu se ronilačka oprema smatra idealnim poklonom. Iako bi u tom slučaju (sve da nekim čudom Djeda Mraz ispuni tu želju, a neće) moralo da se sačeka par mjeseci da bi bila od koristi, od te ideje se ne odustaje. Neki brodić, onaj pravi u koji možemo svi stati i ploviti morima,  isto bi dobrodošao, tek toliko da Djeda Mraz zna.

Ljetnje želje odnose topli dani.

Hladnije vrijeme, sve manja inspirisanost morem, pogoduju razvoju novih, svakako naprednijih zamisli. Polako dolazimo do raznoraznih, još uvijek neosmišljenih, prevoznih sredstava. Pronalazači u najavi traže pomoć od Djeda Mraza za realizaciju svojih ideja. Pod utiskom priče i njihove duboke uvjerenosti u mogućnost konstruisanja i funkcionisanja nečeg takvog »samo naizgled« nevjerovatnog, počinjem i ja da razmišljam da, ko zna, možda i nije toliko nerealno.

I, taman što sam na pola puta da povjerujem da sve i ima smisla, ne baš do tančina kako su zamislili, ali da bi se možda moglo pronaći nešto približno, slično, nešto što podsjeća na ovo zamišljeno, dobijem informaciju da će u pismu Djeda Mrazu da se nađu neke sasvim druge ideje.

Decembar je mjesec u kojem su želje najsklonije promjenama. Pod uticajem napadnog marketinga, u jednom trenutku se želi sve! Tada nastaje problem kako odabrati. Selekcija bi, kudikamo, bila malo lakše izvršena da je jedini kriterijum za odabir dopadljivost. Tu bi se oni već i mogli odlučiti. Ali, postoje stvari koje Djeda Mraz, iz ovih ili onih razloga, ne može da donese.

Premišljanje i najveći broj donijetih, pa promijenjenih odluka, događa se upravo u drugoj polovini decembra. Bliži se trenutak kada predomišljanja više nema, jer je Djeda Mraz već spakovao poklone i to je što je.

A, onda prvog januara ujutru, kada se skine lijepi blještavi papir koji ima jednaku čar kao i sami poklon, jer skrivajući ga nosi slatku neizvjesnost, ozarena lica govore da je Djeda Mraz i ovoga puta bio u pravu. Donio je upravo ono što su oni željeli, a nijesu se sjetili da kažu, jer Djeda Mraz umije da tumači podsvjesno, stari lisac je to. Nijesu to ni pravi prekookeanski brodovi, ni ogromni avioni kojima bi se »zbilja moglo letjeti«, ni cjelokupan asortiman jedne prodavnice igračaka, već darovi koji su sa pažnjom odabrani, zbog kojih se raduju i koji neće završiti u ćošku nakon što ubrzo shvate da uopšte nijesu kao na reklami. Darovi koji vrijede mnogo više u odnosu na brojne skupe ponude kojima je jedini cilj da privuku dobrom reklamom.