Smirenost

»Smirena majka, mirno dijete«, kako me je ta rečenica nekada nervirala.

U početku sam mislila da je to samo jedan od onih savjeta, izgovorenih tek da se nešto kaže, a da zvuči dobronamjerno, ali da nema realno utemeljenje, bar ne u svim slučajevima. Ponekad mi je ta rečenica bila toliko iritantna, da sam onoga ko je izgovorio smatrala neiskrenim.

Ali, kako vrijeme prolazi, tako uviđam njenu istinitost. I ne, ne odnosi se samo na prve dane i mjesece bebinog života, već na mnogo duži period.

Beba, u prvim mjesecima života, sebe i majku doživljava kao jedno biće, to sam iščitavajući razne tekstove, saznala još tokom svoje prve trudnoće. Imala sam to na umu, vjerovala da razumijem šta se pod tim podrazumijeva, ali tek kasnije sam shvatila, da zapravo nijesam spoznala suštinu.

To maleno biće počinje da upoznaje svijet kroz nas. Proces vaspitavanja, temelj izgradnje ličnosti ne postavlja se kada dijete prohoda, progovori, počne da izražava interesovanja, već od prvog dana. Sigurno se neće sjećati događaja po rođenju, ali sama atmosfera koja ga okružuje uticaće na njega i njegov dalji razvoj. Ukoliko je okruženo smirenošću, prihvatiće to kao jedini normalan obrazac. Ali, tu smirenost je, naročito, u prvim danima teško postići.

Lako je pametovati sa vremenske distance, a teško realizovati u konkretnim slučajevima. Preosjetljivost, dezorjentisanost utiču da se mame u tim danima ponašaju nesvojstveno sebi. Bebe, prirodno, negoduju, jer im nije jasno zašto im je uskraćen boravak u toplom, tihom i mirnom maminom stomaku, gdje su ih uspavljivali otkucaji maminog srca. Nije im jasno ko su svi ti ljudi koji hoće da ih drže, koji pričaju, smiju se, remete mir na koji su navikle. Čini im se da je zbog sve te gužve i mama malo uznemirena, pa se trude da svojim plačom iskažu negodovanje. To negodovanje mama shvata kao znak za uzbunu, ali kako eliminiše jedan po jedan mogući uzrok, a beba i dalje izražava nezadovoljstvo, osjeća se nemoćnom i uznemirenom, jer ne zna šta bi još mogla učiniti da svog anđela učini srećnim. I tako, i mama i beba ulaze u začarani krug.

Kako dijete odrasta, situacija se mijenja. Dijete počinje da bude svjesno sebe, svoje individualnosti, ali ta povezanost i nevjerovatna detekcija majčinih osjećanja, iako dobija drugu formu, ne iščezava. Kao što majka zna šta je djetetu na umu i prije nego što joj ono kaže, tako i dijete prepoznaje ono što majka osjeća, iako nekada, ona to želi sakriti.

Dešava mi se, nerijetko, da baš onda kada se trudim da što bolje prikrijem opterećenost i nervozu, i baš onda kada mi se učini da to uspješno radim, iznenadi me pitanje: »Šta ti je mama? Je li se desilo nešto loše?«

Tada, ko zna koji put, shvatim da od njih, ma koliki bili, ne mogu sakriti ono što osjećam. Uspijevaju da otkriju nervozu prikrivenu osmjehom, zamišljenost maskiranu zaigranošću,… jer, oni ne gledaju u roditelje očima, već srcem.

Pismo učiteljici iz vrtića

Draga moja učiteljice,

Svakog dana, sve više, oko mene je prisutna priča o mom skorom polasku u školu. To me jako raduje, ali je počelo, po malo, i da me plaši.

Išao sam kod ljekara na neki neobičan pregled koji nazivaju sistematskim. Ti znaš koliko se plašim odlaska kod ljekara i zubara. Pričao sam ti svaki put o tome. Imala si veoma detaljan izvještaj šta su mi radili, da li sam plakao i koliko, kakvog je ukusa sirup koji sam pio, na koje načine su mama i tata pokušavali da mi skrenu pažnju kada je trebalo da primim injekciju, znaš čak i za mog ‘pingvina’ koji ispušta lijek kada kašljem, a kojeg vi odrasli nazivate inhalator. E, ovaj pregled je bio malo drugačiji, kažu da na njega idu djeca koja treba da se upišu u školu, dakle, samo mi koji smo sada ‘veliki’. Provjeravali su moju visinu i težinu i rekli da sam pravi momak. Recitovao sam, crtao, brojao, pjevao pjesmicu na engleskom, ali ni ovog puta nijesam izbjegao bolnu stranu pregleda, tj.vakcinu. Sjetio sam se kako mi uvijek govoriš da sam hrabar, pa nijesam plakao.

Sjećaš li se onog radnog stola o kojem sam ti pričao?! Uskoro ću ga dobiti. Smislio sam već gdje će mi stajati knjige, gdje torba, a na koji dio ću postaviti mog Kung fu pandu.

Uskoro ćemo imati plesni nastup. Radujem se tome. Sjećam se kako su se prethodne godine drugari iz starije grupe pripremali. Ostalo mi je u sjećanju kao nešto veoma važno. Taj ples znači da nijesmo više djeca, odlazimo iz vrtića i krećemo u školu.

Išao sam da vidim kako izgleda škola. Dopada mi se, mnogo. Velika je, sa puno učionica. Djeluje mi veoma ozbiljno.

Ali… Moram nešto da ti priznam. Malo sam i zbunjen, a i tužan. Iako me raduje to što ću od septembra da budem đak, nije mi jasno zašto moram prestati da dolazim u vrtić. Ja volim da budem tu. Volim tebe, draga moja učiteljice. Ti znaš sve moje tajne. Nekada sam nešto prećutao mami i tati, ali tebi sam rekao. Uvijek si me hvalila kada uradim nešto lijepo, opominjala kada vidiš da radim nešto što ne priliči lijepo vaspitanom djetetu.

Zavolio sam vrtić zahvaljujući tebi. Ti si me uspavljivala, hranila, igrala se sa mnom dok su mama i tata na poslu. Ti si me naučila koliko je drugarstvo važno. Ti si mi čitala priče i pjesmice, koje sam sa ponosom prepričavao i recitovao pred roditeljima. Ti si me spremala za priredbe u kojima sam glumio i dobio aplauze. Ti si umjela da prepoznaš kada sam tužan, srećan, ljut, kada mi je potreban zagrljaj,… Ti si ta koja mi nedostaje kada se ne vidimo duže vrijeme i kojoj srećan trčim u zagrljaj.

Draga moja učiteljice,

nije jasno kako je moguće da se bliži rastanak. Roditelji mi daju objašnjenja, ali ja i dalje ne shvatam zašto i ti ne možeš sa mnom u školu. Vidio sam tu lijepu zgradu, srećan sam što ću od septembra i ja biti veliki, nositi torbu sa knjigama na leđima, dolaziti kući sa obavezom da radim domaći, ali zašto bez tebe?

Mama i tata obećavaju da ću moći da svratim da te vidim kad god zaželim. Malo mi je lakše zbog toga, jer ne želim da moj odlazak u školu predstavlja naš rastanak. Roditelji kažu da nema rastanka sve dok mislimo jedni na druge, i ja im vjerujem.

Draga moja učiteljice,

Hvala ti na svemu. Od prvog susreta, osmjeha do danas. Hvala ti na ljubavi, pažnji i strpljenu. Hvala ti na posvećenosti. Hvala ti što vjeruješ u mene i to pokazuješ.

Ti nijesi jedna osoba, već više predivnih i dragih osoba, ali ljubav je jedna i jaka, zato ti se obraćam u jednini.

Ne shvatam još uvijek šta znači kada roditelji kažu da si zajedno sa njima postavila temelj daljeg razvoja moje ličnosti, ali zvuči kao nešto izuzetno važno i veliko.

Hvala ti u moje i u ime mojih roditelja. Čuvaću te i nositi u svom srcu, sjećaću se zajedničkih trenutaka provedenih u vrtiću kroz naše fotografije i zajedniča umjetnička djela, koja mama brižljivo čuva od prvog dana, i trudiću se da što češće svratim samo da te zagrlim i poljubim.

Draga moja učiteljice,

Veliko je zadovoljstvo imati tebe na putu odrastanja.

Tvoj V.

Savršeno mi ne uliva povjerenje

Plastično! To je asocijacija koja mi se sve češće javlja u svakodnevnom funkcionisanju. Osjećam nelagodu zbog toga. Polusvjesno bježim, trudeći se da ne pređem u drugu krajnost.

U prodavnici, na pijaci, voće i povrće kao iz časopisa, identičnog, gotovo savršenog oblika, krupno, sjajno. Imam potrebu da provjerim da li je zaista plastično.

Pored mene na kasi mlada mama sa ćerkicom, obje kompletno sređene. Lijepo za vidjeti, ali onda mi i tu sliku naruši okretanje mobilnog telefona, pućenje obje u pravcu kamere i glasno izgovoren zaključak da je odličan selfi.

Otvaram vrata svog vremešnog automobila, kojem su se pojavile bore u vidu poneke ogrebotine i koji nije stigao da se istušira, mada mu je vrijeme, pa se tragovi kiše mogu primjetiti na staklima, a pored mene se parkira uglancani džip, koji koristi kvalitetnu kozmetiku, pa mu se ne ocrtava ni jedna bora, a i njegov lim je previše mlad za to. Iz džipa izlaze tata i sin, ne stariji od četiri godine. Zapravo, tata izlazi, a sin trčeći pokušava da ga stigne i povećavajući ton, onako zadihan, pokušava da mu skrene pažnju, dok je tatin pogled spušten i usmjeren na displej »pametnog« telefona preko koje prelazi palcem desne ruke.

Nakon svih završenih obaveza za taj dan, odlučih da dam sebi malo oduška pred odlazak na spavanje. Previše umorna sam bila i svjesna da bih već nakon dva pročitana reda knjige zaspala. Za TV nijesam bila raspoložena, u posljednje vrijeme serije i filmovi mi ne drže pažnju, valjda zbog premora nedostaje i koncentracija, a nijedne emisije po mom ukusu, uglavnom, nema u to doba. Baterija na telefonu je zapištala, pa sam odlučila da je dokrajčim i da bacim pogled šta se dešava u virtuelnom svijetu.

Kad tamo, opet plastika, i to više nego bilo gdje drugo. Sve ispeglano sa ružicama, mašnicama, srdašcima.

Između serije fotografija djece, sređene po posljednjoj modi, javljaju se fotografije iz noćnog provoda roditelja. Sve se može, sve se stiže, a ja nikako da rasporedim ova moja 24 sata na pravi način. Ma koliko se trudila, uvijek mi se čini da sam na nekom polju zatajila, a najviše me grize savjest ako mi se taj osjećaj javi za onaj dio koji se odnosi na pažnju poklonjenju djeci u toku tog dana.

I onda se zapitam, da li su nas društvene mreže načinile takvima ili smo mi takvi zaista, pa su nam društvene mreže bile potrebne da kao pozornica za izvođenje predstave u kojoj ćemo živjeti životom kakvim bismo željeli?!

Počela sam da izbjegavam sve što ima veze sa plastikom, u domaćinstvu, igri, radu,…

Rekla sam već da sam jedna od onih mama, ali sam, takođe, i jedna od onih žena, koje u prodavnici biraju primjerke voća i povrća koji nijesu savršeni, jer mi nekako, opravdano ili ne, djeluju više kao domaći. Idealno ne postoji, u bilo čemu, pa mi ono što izgleda kao savršeno ne uliva povjerenje.

Iznerviram se, imam dobre i loše dane, povisim ton, ponekad neprimjereno reagujem, možete me zateći i zbunjenu, i ja ne bježim od toga.

Imam utisak da je jako naporno glumiti da smo nešto što nijesmo, samo zarad divljenja, prihvatanja, podrške okoline, i to one koja nije iskrena. A, najmanje što želim je da način razmišljanja moje djece usmjeravam u tom pravcu da bude uklopljen u jednu lijepu i šarenu, ali praznu plastičnu kutiju.

Roditelj umiješan u dječije sukobe

Draga mama, sve smo mi iste u ljubavi prema svojoj djeci. Nijanse nas dijele, ne kao posljedica razlike u jačini emocija, nego kao rezultat drugačijeg pristupa.

Tebi ne moram objašnjavati onaj poseban, osjećaj, neuporediv sa bilo čim, kada se pojavi druga crtica. Tebi je poznata trema i nestrpljenje koje obuzima pred prvu i svaku narednu ultrazvučnu kontrolu. Proživjela si jedinstven osjećaj kada te istovremeno obuzimaju iščekivanje, strah i sreća u susret najvažnijem trenutku u tvom životu kada se plačem oglasi biće kojem si udahnula život. Tebi je znan umor koji ne bi mogla podnijeti pod drugačijim okolnostima, kada tijelo hoće da se preda, a duh ga podiže i hrabri, jer imaš razlog života vrijedan, zbog kojeg ne smiješ posustati. Ti si, kao i ja, noćima bila budna pretražujući internet stranice ne bi li našla čudotvorni lijek protiv grčeva i bolnog izbijanja zubića. Ti si plakala sa tvojim djetetom prvog dana u vrtiću, jer je tebi, više nego njemu, smetalo to odvajanje. Ti si ta koja na svakom mjestu sa ponosom ističe da ti je životni cilj da izvedeš svoje dijete na pravi put. I treba! Svima nama je to cilj. Ne želim da mislim da može biti drugačije. Biramo različite načine, imamo različite poglede, ali nam je cilj isti.

Udaljene smo nekoliko metara dok se naša djeca, iako se ne poznaju, igraju u parku. I to je jako lijepo, našli su zajedničku zanimaciju koja ih je povezala. Nastao je nesporazum među njima. Ni prvi ni posljednji, sada uče kako da se suočavaju sa konfliktnim situacijama. Ja sam odabrala da sačekam, da se ne miješam na prvu loptu, da pratim situaciju sa istinskom nadom da će djeca već za minut-dva prevazići ovaj bezazleni nesporazum i zaboraviti uzrok neslaganja nastavljajući igru kao da ništa nije bilo. Jer, to su djeca, nijesu spoznali potrebu za osvetoljubivošću i premalo dana je za njima da bi mogli biti zlopamtila. Mislila sam da i ti ideš istim rezonom, ne znam zašto, pogriješila sam. Vjerujem da je dobro da djeca sama pronađu način da se dogovore ko će prvi držati loptu. Ali, ti, mama, ustala si i umješala se u njihovu igru, u njihov pokušaj da sami izađu na kraj sa situacijom, da možda sami pronađu način da riješe konflikt što bi im, tako malima, bila važna lekcija u životu, jer sada se postavljaju temelji. Nastupila si svađalačkim tonom prema jednom djetetu. Loš primjer, draga mama, prvenstveno za tvoje dijete. Danas ova, sjutra neka druga, pa treća slična situacija, sve se čine nevažnim pojedinačno, a zajedno predstavljaju model ponašanja koje će tvoje dijete nesvjesno usvojiti. Kako da nauči da na miran način prevaziđe konflikt, ako mu to ne dozvoljavaš i učiš ga suprotno?! Kakve emocije će se kod njega javljati kao posljedica svega?! Kažeš da želiš da ga naučiš da se izbori za sebe kako ga u životu ne bi »gazili«. Razumijem te sasvim. Niko od nas ne želi ni da pomisli da bi njegovo dijete moglo biti žrtva maltretiranja. Prva ja bih reagovala da se to desi. Ali, zar treba od svog djeteta napraviti nasilnika da bismo to izbjegli?! Dok god su krajnosti jedine opcije o kojima razgovaramo nijesmo na dobrom putu. Sigurna sam da bi djeca uveliko igrala neku novu igru da nijesu prekinuta intervencijom nas odraslih, koji, zbog pogrešnog načina razmišljanja da će se događaji razvijati onako kako mi očekujemo, ne prihvatajući mogućnost da možda može biti drugačije, reagujemo neadekvatno.

Draga mama, ti si ostala na klupi namrštenog lica, jer izliv negativnih emocija ne prenosi se samo na onoga kome je upućen, već najvećim dijelom ostaje na svom izvoru. Nijesi bila raspoložena za igru sa svojim djetetom, ali si mu pokvarila onu koju je započeo sa svojim vršnjakom. Ostavila si ga da sam štapom čeprka po pijesku i da te svakih dva minuta pita kada ćete kući.

Ne krivim, ne osuđujem, jer nemam pravo. Imam i ja slične zaštitničke porive, i te kako, imam. Nekada se jedva uzdržim da ne pokušam olakšati svom djetetu neku situaciju, naročito u socijalnim kontaktima. Ali, učim da procjenjujem, da pratim i da se ne uključujem ako nije neophodno. Tu sam ako zatreba, ali ma koliko željela da se umiješam, uzdržim se, imajući na umu benefite i nedostatke mog arbitriranja u prvim koracima moje djece preko trnovitog puta društvenih kontakata.

Mali praznični rituali ili netipična osmomartovska čestitka

Kao dijete sam sa ushićenjem čekala sve praznike. Od svega sam željela napraviti feštu. Pred svaki važan događaj osjećala sam tremu, uzbuđenje, nijesam mogla zaspati, provodila sam te dane u posebnom, euforičnom raspoloženju. Taj osjećaj sam ponijela iz svoje porodice, jer su, naročito moj rođendan, obilježavali kao nešto specijalno, od izuzetne važnosti. Kroz takva osjećanja pamtim praznike u svom djetinjstvu.

Nijesam željela svojoj djeci da nametnem bilo šta, ali, priznajem, trudila sam se da im za svaki praznik stvorim neku posebnu atmosferu. Toplina i uzbuđenje, neki mali rituali, mislim da doprinose stvaranju divnih sjećanja koja dobijaju na važnosti onda kada ovi njihovi dani djetinjstva budu iza njih i kada oni budu svojoj djeci stvarali specijalne uspomene.

Mart je za mene bio poseban mjesec. Rođendan se nadovezuje na Međunarodni dan žena. Uzbuđenja na pretek. Od februara je počinjala da me obuzima trema pri pomisli da se približavaju ta dva značajna dana, jedan kada se svi trude mene da usreće i drugi kada se ja trudim to isto drugima da učinim. Još uvijek mi je izuzetno živo sjećanje na tu ushićenost koju sam proživljavala.

Danas, sve to izgleda drugačije. Ne mogu reći da mi je rođendan ili 8. mart kao i svaki drugi dan, naročito zahvaljujući mojim divnim bićima koja se trude da ih učine posebnim. Ipak, euforija je promijenila vrijeme svog javljanja. Istog intenziteta, u istom obliku, prebacila se na dva druga datuma, dva najvažnija dana u mom životu – rođendane moje djece. Uoči ta dva datuma, osjetim se kao nekada kada sam bila dijete, sa istom onom tremom i uzbuđenjem.

Primjećujem da i oni tako doživljavaju svoje rođendane i druge značajne datume. Mi, kao njihovi roditelji, prenijeli smo na njih taj osjećaj i način na koji posmatraju obilježavanje značajnih datuma. I, ne žalim. Ne smatram to opterećenjem, ne mislim da je nametanje bilo čega, vjerujem da time na pravi način doprinosimo izgradnji njihove ličnosti, prvenstveno u emotivnom smislu. Nije stvar u darovima, torti iz bajke, ili ne znam već čemu. Mnogo važniji je onaj nematerijalni aspekt, osjećaj čiju je vrijednost nemoguće izraziti u novcu. Potvrda toga su mi okice koje sjaje srećom, skakutanje po kući kojim izražavaju neizmjerno zadovoljstvo, iskreni i jaki zagrljaj na kraju dana kojim nam daju do znanja da su uživali i da smo uradili pravu stvar. Bolje i veće priznanje od toga ne možemo dobiti.

Dakle, nije stvar u sadržini dara ili u povodu, radi se o nečem mnogo kompleksnijem. Riječ je o tome da umiju da se raduju, riječ je o spremnosti i potrebi da drugog učine srećnim i da u tome pronađu zadovoljstvo, o iskrenosti kojom izražavaju svoju sreću… I nije u pitanju puko vezivanje za datume, ali uvjerena sam da, ako imaju potrebu da nekom uljepšaju praznični dan, imaće osjećaj da drage ljude čine srećnim i bez očiglednog povoda.

Zato, drage moje mame i tate, naša je misija da od naših prinčeva napravimo džentlmene, a od naših princeza dame. U tom cilju, važno je da znaju značaj darivanja sa i bez povoda, ali i primanja poklona sa zahvalnošću koja jednako usrećuje onoga koji daruje, bilo da se radi o lijepom gestu, ukazanoj pažnji, iskazanoj ljubavi ili buketu cvijeća.

Pravi prijatelj je dar života

Moja djeca su u uzrastu kada stiču prve prijatelje, uče da se druže, da dijele, da djeluju u kolektivu. Svjesna sam da će kroz život nailaziti na ljude sa kojima će se manje ili više razumjeti, neki će ih razočarati, a neki će im biti pravi prijatelji. Ovi posljednji se dokazuju na jednom dugotrajnom i teškom ispitu. Taj ispit položi veoma mali broj ljudi. Ali, oni koji ga polože vrijede za hiljade.

Iz tog razloga, izuzetno je mali broj ljudi koje nazivam svojim prijateljima. Za mene je prijatelj ono lice kojeg se sjetimo pri pomisli na svaku važniju životnu situaciju, ona osoba koja je prva nazvala i došla da čuje lijepe vijesti, ona osoba koja je nastojala da nas utješi kada smo mislili da nema nade, ona osoba koja je zaslužila povjerenje i ključeve za sva vrata iza kojih se kriju naše tajne, misli, osjećanja. To je ona osoba koju prvu nazovete kada ste srećni ili kada vam je teško. I, to je ona osoba, sa kojom znate da neće biti poremećene relacije bez obzira na to što se nijeste uspjeli javiti danima.

U letu, rastrzana između obaveza na poslu, spremanja obroka, sređivanja garderobice, pričanja priče za laku noć, nastojanja da otkrijem uzrok povremenom, naizgled ničim izazvanom, nezadovoljstvu i plaču, ugrabih da pošaljem četiri riječi putem sms-a svojoj prijateljici.

»Kako ste? Šta radite«, štura, a sveobuhvatna pitanja. Znam da je i ona rastrzana obavezama, pa ne želim da joj pišem »romane« koji oduzimaju dragocjeno vrijeme. A, željela bih joj toliko toga reći. Svakog dana, kada se desi nešto manje ili više značajno, ili kada mi, tek onako, padne nešto na pamet, poželim da joj ispričam. Ali, uvijek nešto iskrsne, uvijek nešto omete.

Prije par godina, vjerovatno ne bih mogla povjerovati da će mi životni tempo biti takav da neću uspijevati da pošaljem poruku, a kamoli da nazovem i da se vidim, makar svakog drugog dana sa osobama koje mi znače. Ali, dan za danom u trku za obavezama koje nameće svakodnevica, vrijeme proleti. Često se nađem zbunjena pred činjenicom da je od nekog događaja koji je meni tako blizak, prošao dug vremenski period. Imam osjećaj da prolijećem kroz dane, mjesece i godine.

I, onda ugrabim, taj mali, ali za mene poseban trenutak. Pošaljem poruku sa dva pitanja koja znače mnogo više, iza kojih se krije sve ono što želim znati. Posebno je važno što to biva prepoznato i što mi je uzvraćen odgovor koji odiše nedostajanjem. Fizički nas dijeli pedeset kilometara, a emotivno smo tu jedna pored druge.

Nema zamjeranja, nema osjećaja udaljenosti, samo ogromna želja da konačno pronađemo vrijeme tokom kojeg ćemo moći ispričati sve one drugima nebitne, a nama važne i zanimljive stvari.

Korjeni našeg prijateljstva sežu u rano djetinjstvo. Iz tog razloga znam da moja djeca upravo sada stiču nekog životnog prijatelja. Godine koje su pred njima učiniće da se sa mnogima raziđu, a oni koji ostanu biće im jedan od najljepših darova života.

Osjećaj koji (ni)je izgubljen

U podužem redu u hodniku zdravstvene ustanove, stoji žena u odmakloj trudnoći i čeka red. Ispred nje su mladi i stari, pored nje na klupama sjede uglavnom žene. Ne primjećujem da iko ima namjeru da se pomjeri, da je propusti, pa ni da pita da li može izdržati. Neki su našli društvo i već, neprimjereno se smijući, ćaskaju o ko zna čemu, bez osjećaja nelagode. Drugima je, bar bi se reklo, malo neprijatno, ali tog osjećaja se oslobađaju gledajući u ekran svog mobilnog telefona. Treći povremeno pogledaju, pa skrenu pogled, pa pogledaju, kao da žele reći da znaju da bi trebalo propustiti trudnicu, ali kad se već niko drugi ne sjeća, nema potrebe ni oni to da čine. Jasno, da niko tu nije došao zbog zabave i vjerovatno bi svi voljeli biti na nekom drugom mjestu u tom trenutku. Ali! Propustiti ženu, kako bi nju i bebu zaštitili od izloženosti virusima, kojih tu nesporno ima na pretek, i time sačekati tri minuta duže, ne vidim da može naškoditi. Ja joj ne mogu pomoći jer sam iza nje, ali sam joj prišla i pitala je zašto ne prođe naprijed, niko nema pravo da je vrati. Ona se samo zahvalno nasmijala, slegnula ramenima i rekla: »Neka. Sačekaću«. O, kako sam je razumjela u tom trenutku!

Ja sam bila ona prije dvije godine u istom ovom hodniku. Samo što je red bio duži. Ili se meni tako čini, jer sam se u pojedinim trenucima pitala da li ću moći izdržati dok dođe red na mene. Ispred mene je bilo mlađih djevojaka, čula sam čak jednu kako govori da je došla samo da prekontroliše krvnu sliku, jer ima običaj to da radi s vremena na vrijeme. I nikom nije palo na pamet da me ponudi da sjednem, a kamoli da me pusti prije sebe. Ni meni nije palo na pamet da napravim te odlučujuće korake i iskoristim svoje pravo prvenstva. Tokom prve trudnoće, jednom sam se usudila to da uradim, i od tada mi se čini lakše čekati, jer nijesam tip koji će bez stresa podnijeti pogrde upućene iza leđa, naročito u tom periodu kada hormoni vladaju i kada jedan pogled može dovesti do višesatnog plača. Onda su mi rekli da su medicinski radnici bili dužni da me propuste. Ne treba krivicu svaljivati na njih, a prati je sa svojih ruku. Oni bi to sigurno učinili da su bili u prilici da vide strukturu reda. Oni su obavljali svoj posao, a valjda bi trebalo da je na savjesti onih koji stoje u redu da propuste trudnice i starije. Valjda?!

Sjetila sam se i drugih brojnih situacija, kada niko nije pridavao značaj tome što sam u drugom stanju, iako su svi bili u zavidnoj snazi, ali i žurbi za svojim obavezama, koja im nije dozvoljavala da pokažu bar malo razumijevanja. Sumirajući sve utiske došla sam do zaprepašćujućeg zaključka. Zaključka koji se odnosi isključivo na mene i moje iskustvo, da se ne razumijemo pogrešno. Naime, najmanje razumijevanja za trudnicu, tj.konkretno mene pokazivale su žene. Upravo one koje bi trebalo najbolje da razumiju taj osjetljivi period. Ako je bilo situacija u kojima je iskazano razumijevanje prema meni-trudnici, to je bilo od strane muškaraca ili djevojaka. Vođena logikom, pomislila bih da žena koja je prošla period trudnoće trebalo bi da ima najviše razumijevanja za onu koja se trenutno nalazi u tom stanju. Međutim, ja nijesam naišla na potvrdu opravdanosti takvog načina razmišljanja. Tješim se da je to samo sticaj okolnosti i da je to samo moje iskustvo, koje se ne može generalizovati.

Na kraju, da pojasnim, nikada svoju trudnoću nijesam doživljavala kao stanje nesposobnosti. Naprotiv! Nekada sam bila i spremnija za bilo kakvu aktivnost, nego mimo trudnoće. Ali, sve što sam napisala odnosi se na opšte nerazumijevanje. Gdje se izgubila empatija? Pitala sam se dok nijesam vidjela onu trudnicu sa početka priče da prelazi prag tih toliko udaljenih vrata. Skoro da je stigao red na nju, kada je jedan stariji gospodin propusti ispred sebe. To su maniri, valjalo bi se ugledati.