Kada bebe odrastaju

Poznanici, koje ne viđam često, znaju da me zbune, zapravo, odgovarajući im na uobičajeno pitanje, zbunim samu sebe saznanjem da vrijeme ide, teče svuda sem u mom viđenju stvari.

»Kako su dječica? Oni su već veliki.«

»Da, on je krenuo u školu, a ona je još uvijek beba«, moj odgovor.

Da nije škole, vjerovatno bih i za njega govorila da je bepče, koje je prohodalo, priča, istina sam se oblači, jede, pa ima i simpatiju, zna sva slova, zbuni me često svojim pitanjima i odgovorima..., ali je beba!

Polazak u školu me je trgnuo, pa sam shvatila da beba ima svoje društvo, razvija sve više sopstvena interesovanja, zakoračio je u svijet stalnog učenja i sticanja novih znanja, postavlja sve komplikovanija pitanja, daje neočekivane odgovore, i jednostavno, odrasta.

Sažvakala sam to do ove faze, nekako. Znam da izazovi tek predstoje, ali polako, jedan po jedan zalogaj, da se ne zagrcnem.

Pravo da tepam, mazim i bebim, imam još uvijek, mada je pitanje dana kada će to početi da smeta.

Ali, zato tu je prava beba. Sestrica »odraslog« brata, još uvijek je daleko od škole, čini se da je svi sa punim pravom nazivamo bebom i biće to sve dok ne dođe do te velike prekretnice.

Ne nosi više pelene, ali beba je. Ljuti se ako pokušamo da je nahranimo, želi sama, ali i dalje je beba. Kolica, krevetić, i slične stvari smo davno izbacili iz upotrebe, ali to ne mijenja stvar, ona je beba!

Imitira svog brata, sjedi sama u stolici dok je frizer šiša, uživa dok posmatra balerine, želi da pleše, sve je to tako bebeće.

A, onda dolazi prva priredba, prva recitacija, prvo ubjeđivanje oko važne stvari - koju trakicu za kosu odabrati. Iznosim haljine, suknjice, majice, pokušavam da je zamislim u svakoj zasebno, razmišljam koja bi bila najprikladnija. Na korak sam da prelomim između tirkizne i lila,  kad čujem »Hoću ovu!«

I ta bi odabrana. Odabrala ju je sama! Možda nam se nijesu poklopili ukusi, ali izbor koji se odnosi lično na nju, sama je načinila. Ionako, sve da sam pokušala da je ubjedim da bi bila bolja neka druga haljinica, znam da ne bih uspjela. Nijesam ni pokušala, ne zato što se povlačim ili osjećam nemoćnom, već zato što ne želim da gušim njene prve korake u samostalnom odlučivanju. Tu ću biti kasnije da ukažem, savjetujem po pitanju nekih ozbiljnijih stvari, ali zašto bi sada nosila haljinu koja se više dopada meni, a ne onu koja je po njenom izboru?! Pa ona je nosi, red je da se poštuje njena volja.

I tako, bebi više nije svejedno šta ću joj obući, sama bira.

Dolazimo do stepenice, simbolički i bukvalno, instinktivno pružam ruku da je pridržim, a ona mi je sklanja, hoće sama. Zna da može pasti, desilo joj se to već jednom, ali želi da pokuša. Stojim iza nje spremna da reagujem istog trenutka ako zatreba, ali je puštam, neka pokuša.

Ni ona više nije beba, znam. Nemam prava ni jedno ni drugo sputavati svojim osjećajem ušuškanosti u bebeći svijet, ali mi niko ne može zabraniti da ih, ma koliko godina imali, posmatram kao svoje bebe. Često neće biti prikladno to da ispoljim, ali osjećaj u srcu mi niko ne može oduzeti. Kada pitate majke, bebe i godine nemaju mnogo dodirnih tačaka.

Čarolija jesenjih i zimskih dana

Jesen i zimu počinjemo da volimo (oni meni slični) u periodu života kada nam kiša nija asocijacija za propao izlazak ili kada nam snijeg i led ne kvare planove napravljene za predstojeći vikend.

Radost i ushićenje na licu naše djece učini da se i mi radujemo prvim pahuljama kao godinama unazad, kada smo sami bili djeca. Posmatramo, sa iščekivanjem, nebo ne bi li konačno ugledali neku bijelu zvjezdicu koja će se spustiti tik ispod našeg prozora i najaviti dolazak svojih drugarica spremnih da našoj djeci i nama pruže trenutke istinske radosti.

Proljeće i ljeto i dalje imaju svoje čari koje raskošno i na naše uživanje prikazuju, ali prava kućna atmosfera dobija na svom sjaju u poznu jesen i zimu.

Izlasci više nijesu tako intenzivni i dugi kao tokom toplih dana. Reski vazduh nosi sa sobom želju za brzim povratkom u ušuškanost topline doma. Pucketanje vatre, topli napitak i vrele đakonije tek izvađene iz rerne odvajkada su zauzimale mjesto u pričama, opisima, na ilustracijama, sa punim pravom imajući u vidu toplinu koju nose.

Tokom djetinjstva sve to uzimamo zdravo za gotovo. Ugodno je i tu se završava dalja analiza. Ali, tokom života, sa svakom godinom sve više dobija na značaju. Počinje da poprima u sjećanju onu notu koja uvijek nađe put do srca, izmami nesvjesni osmjeh na licu i unese toplinu koja grije posebnim žarom. Sjećanja na te trenutke su najdraže skrovište, najsigurniji zaklon od svih životnih oluja, izvor snage.

Miris mamine i bakine kuhinje, zalogaji koji su imali poseban i neponovljiv ukus, ugodnost grijanja promrzlih ruku iznad šporeta dok na stolu čeka vruća supa spremna da dodatno zagrije i potjera ostatke hladnoće koja se nastanila u čitavom tijelu na putu od škole do kuće. Sjećanja i dalje bude jednaku, zapravo sa godinama sve veću toplinu.

Danas, zamiriše i iz moje kuće svakodnevno onaj miris domaćeg, jer volim tako. Priprema se u loncu ili rerni, sigurno ne najbolje jelo koje postoji i možda ne po ukusu svakog, možda bi mu se mogli dodati ili oduzeti određeni sastojci, ali onaj sastojak koji je od presudnog značaja, prisutan je u pravoj mjeri, u izobilju – ljubav sa kojom je jelo spremano uz dodatak  začina – želje da se dopadne onima kojima je namijenjeno.

Rastrzani u pokušaju da postignemo sve ono što svakodnevica ispred nas postavlja kao zadatak, mnogi od nas ne uspijevaju da provedu sa porodicom onoliko vremena koliko bi željeli. Obezbjeđivanje materijalne egzistencije odvaja nas, makar na osam sati dnevno, od onih koji nam život znače. U tim trenucima nastojimo da djeca osjete da smo uz njih, iako ne fizički. To mogu osjetiti i primjetiti kroz brižljivo opeglanu odjeću, omiljeni doručak topao i  pripremljen baš onako kako dijete voli, kroz onaj pažljivo spakovani paketić namijenjen za užinu u školi koji sadrži majčinom rukom umješene i napravljene zalogaje koji nose miris doma.

Po povratku kući čeka ih ono čemu će u godinama koje su pred njima pridavati poseban značaj i što će im predstavljati najsigurnije sklonište prilikom suočavanja sa izazovima koje život nosi. Znam iz iskustva koliko to znači!

Ne pravi nove žrtve

Tačno, niko od nas nema mogućnost izbora uslova pod kojima i u kojima će nastati i roditi se. Uskraćeni smo i za mogućnost odabira prilika u kojima ćemo odrastati. To nas, istina, umnogome određuje u kasnijem, onom dobu koje se, nekada neopravdano, naziva zrelijim. I tako, dešava se, da upravo u tome tražimo bjekstvo od odgovornosti za neiskorištenu, istinski pruženu, priliku, a to je da odaberemo ko ćemo biti kao odrasli ljudi.

U pojedinim modelima ponašanja postoje varijacije, ali suština ostaje ista.

U djetinjstvu si gledao sve ono što u tvom uzrastu ne bi trebalo ni da znaš da postoji. Nesvjesno si usvojio model ponašanja, upravo onaj zbog kojeg si mnoge noći proveo plačući i moleći neku nevidljivu silu da učini da prestane. I sada, ponekad, strekneš ako se zalupe vrata, uzdrhti u tebi onaj dječak koji je šćućuren u ćošku što je jače mogao pritiskao uši, kako ne bi čuo lupnjavu i kako bi pokušao da se pravi da se to ne dešava.

Onaj sanjani zagrljaj, očekivani poljubac, neophodni podsticaj, osjećaj da vrijediš i da neko vjeruje u tebe, vrijeme za koje bi znao da je posvećeno samo tebi - zauvjek su izostali. Više se i ne sjećaš kako bi to trebalo da izgleda, ostao je samo osjećaj praznine i uskraćenosti koja boli.

Trudio si se sve ove godine da pobjegneš od mračnih sila koje bi odnekud, iz najzabačenijih uglova svijesti, isplivavale uvijek kada bi trebalo da budeš najsrećniji. Ne dopuštaju da uživaš, nametnule su osjećaj da se ne smatraš dostojnim čega takvog. Zato te tjeraju da pokvariš sve ono lijepo što ti život nudi ne bi li se iskupio za ne baš dobar početak vašeg zajedničkog puta.

Ona, koja je u tebi prepoznala sve ono što drugi nijesu, bila je spremna da nadoknadi i da učini da zaboraviš patnju nakupljenu godinama. Imala je moć i vjerovala je u nju, moć da ljubavlju i nježnošću izliječi sve rane. Ali, ti nijesi dozvolio. Kopao si po ožiljcima i uvijek ih nanovo raskrvario.

Umjesto istinskog prijatelja i ruke spasa, u njoj si počeo da gledaš neprijatelja. Bježao si od priznanja vlastite nemoći da se izboriš sa utvarama kojima si želio umaći, ali bez kojih više nijesi umio da živiš. Lakše je bilo popustiti, ma, koliko znao da griješiš.

Poslije prvog udarca slijedilo je kajanje. Nakon što si prvi put učinio to pred djecom, uslijedio je stid. Ali, i dalje si bio nemoćan da se izboriš sa samim sobom i sa svim teškoćama koje nosi svakodnevica. Najlakše je bilo pronaći krivca za sve teške momente iz prošlosti i sadašnjosti, probleme na poslu, osjećaj odbačenosti, neostvarenosti,... i kazniti tog krivca, mada si svjestan da se on nalazi u tebi samom. Na neki čudan, patološki način, kažnjavajući nju, kažnjavao si sebe.

A, bivalo je samo gore. I biće, ako nešto ne preduzmeš. Nije dostignuće biti glavni akter vijesti koji pune stupce štampe u rubrici „Crna hronika“. Za tako nešto se vezuje onaj osjećaj koji bi trebalo da posjeduje svako ljudsko biće dostojno naziva homo sapiens, a to je osjećaj sramote.

Ako je bilo pravde, ona više nije pored tebe. Otišla je, a ti si ostao da se osvjestiš i, ukoliko postoji mogućnost, opametiš za slučaj da život bude tako darežljiv prema tebi da ti pruži neku novu priliku, mada i sam znaš, valjda, da je ne zaslužuješ.

Ukoliko je, ipak, ostala još uvijek kraj tebe, mada to nije smjela sebi dozvoliti, trgni se dok je još vrijeme, pronađi duboko u duši onaj davno potisnuti osjećaj koji kriješ jer osjećaš sramotu zbog činjenice da te upravo taj osjećaj čini ranjivim, a zarekao si se sebi da to više nikada nećeš dozvoliti.

Pronađi ono dijete koje još uvijek negdje iz potaje posmatra, pusti ga da ti ispriča onu priču koju si se trudio sve ove godine da zaboraviš. Dozvoli mu da u tebi probudi ono zbog čega stičeš pravo da budeš nazvan čovjekom. To je jedini način da od svoje djece ne napraviš žrtve kakva si ti čitavog života.

Razna lica ljubavi

Opsjednutost nečim je stega za onoga od koga potiče, a opsjednutost nekim za onoga na koga se odnosi. Opsjednutost vlastitim djetetom nije dobra za bilo koga, ponajmanje za dijete. Ali, ko ima pravo suditi o tome? Svi mi svoje emocije pokazujemo na sebi svojstven način. Istina, najveće greške se ponekad dese iz najbolje namjere, i to se može desiti bilo kome od nas. Nijesmo pozvani i nemamo prava suditi!

Ipak, odluke koje se odnose na nas same moramo donositi upravo mi i odgovarati za njih.

Tako sam ja zamolila supruga da mi obeća, čvrsto, ozbiljno misleći i iskreno izgovarajući zavjet, da mi nikada, ali nikada, neće dozvoliti da postanem roditelj koji je izgubio baš svaku vezu sa realnošću. Znam, neke su u samom startu bespovratno pokidane, tako i treba, gdje ima ljubavi realnost ne može stajati na čvrstom stočiću. Ipak, ako stočić ostane bez nogara, eto nevolja za sve! Dakle, suprug se zavjetovao da će biti taj koji će redovno provjeravati i održavati čvrstinu nogara, kako se stočić ne bi previše nakrivio na neku stranu, a realnost pala i polomila se u milion djelova koji se više ne mogu sastaviti.

Priznajem, jedna sam od onih »realnih« majki kojoj su njena djeca najljepša. Svako dijete je lijepo, ali eto, ako bih morala baš da izdvojim, nepristrasno i iskreno bih pokazala na svoju djecu.

Nijesam imuna na to da poneko njihovo dostignuće, specijalno izdanje i sličnu zgodu ne podijelim sa prijateljima putem društvenih mreža. Prijaju komplimenti, i to više oni koji su upućeni njima, poneki rijetki koji zaluta upućen meni, ni ne registrujem.

S vremena na vrijeme ili na zahtjev, pošaljem prijateljima i rođacima po jednu – dvije sličice, tek da se javim i zato što znam da vole da vide koliko su porasli, jesu li se promijenili, da li još uvijek onako nevjerovatno liče jedno na drugo,...

Volim kada mi dođu gosti, kada se dječica fino igraju, mi odrasli ćaskamo. To ne poremeti ni poneki glasni zvuk iz sobe, jer smo mi tu da sredimo svaku situaciju, da pomirimo, ukažemo da treba oprostiti, i onda svi nastavimo tamo gdje smo stali,...

Sve je to tako bajkovito dok se ne pojavi po jedan predstavnik one vrste roditelja koji superiornost koju vidi kod svog djeteta počne da  nameće svima – i djeci i roditeljima. Maltene, se čudi kako to da su mi moja djeca, ipak, važnija od njegovog.

E, tu počinje igra živaca, vaganje postupaka, riječi i reakcija, kako se kulturni način ophođenja, ne daj Bože, ne bi okliznuo i spustio na niži nivo, iako je druga strana već odavno počela da ispituje teren.

Inbox mi je zatrpan fotografijama. Razmišljam to ne može da smeta, drago mi je dijete, slatko, imam simpatije prema njemu, iako moram oslobađati memoriju mnogo češće nego ranije. Tek, pomislim da nešto nije u redu onog trenutka kada u telefonu imam više fotografija tuđeg djeteta koje su mi poslate, nego svoje djece, a fotografišem ih toliko da sam im dosadila. Telefon pišti bez prestanka jer dobijam fotografije - jedna situacija u dvedeset devet poza. Slatko!

Prilikom svake posjete, kuća nakon par minuta izgleda kao da je prošao uragan. Ni jedna jedina stvar koja se nalazi na visini do pola metra, više nije na svom mjestu. Mama sa smješkom sve posmatra i sa ponosom ističe kako je njeno dijete živahno, a ja kao dobar domaćin ćutim. Ne smeta mi dječija živahnost, ali mi je neshvatljiva mamina ležernost.

Umijem ja da budem i dobar gost. Iz prve sam shvatila da nije poželjno da moja djeca diraju igračke našeg malog domaćina. Da ne bih bila u dilemi, to mi je, gotovo eksplicitno, saopšteno, tako što smo zamoljeni da ostavimo igračku koju smo zatekli na trosjedu na koji su nas smjestili. Objašnjenje je bilo da baš tu, kao i svaku drugu igračku, naš domaćin posebno voli, pa nije dobro da se druga djeca igraju sa njom kako je ne bi polomili.

Možda patim od nedostatka razumijevanja, ali ja sam nekako instiktivno počela da izbjegavam takva »druženja«. Posebno kada su zajednički izlasci u pitanju zbog straha da ne postanem kolateralna šteta u, za sada, verbalnim sukobima mame o kojoj je riječ i pojedinih roditelja kojima nije baš najjasnije zašto njihova djeca treba da se pomjere sa mjesta igre zato što je njeno dijete izrazilo takvu želju.

I onda uslijedi zamahivanje rukom prema mom djetetu sa kojim je vršnjak i izostanak reakcije mame, koja sa smješkom posmatra i govori: »Nemoj da mu uzvraćaš, mali je«. Moje dijete neće uzvratiti, ne zato što je mali, vršnjaci su, već zato što nije tome naučena.

Iz najveće ljubavi ponekad se prave najveće greške. Niko od nas nije imun. Iz tog razloga, suprug,  obavezala sam samu sebe da ću nastojati da silnom ljubavlju ne pokvarim ono do čega mi je najviše stalo. Volim i ja svoju djecu više od svega, ali ne očekujem da će ih bilo ko staviti ispred svoje djece, jer to nije prirodno, i ne smatram da treba da im bude dozvoljeno sve, jer to nije dobro za njih, a ni za druge u njihovom okruženju.

Na kraju, preispitivala sam svoje rasuđivanje po ovom pitanju ne bih li pronašla da negdje možda griješim, ali plačni pogled mlađeg djeteta koje gleda besomučno skakanje i lomljenje omiljene igračke od strane vršnjaka sa kojim je trebalo da se igra, i upitan pogled starijeg djeteta zašto ne smije ni da pogleda igračku kada smo kod njih u gostima, govore mi da je nekada distanca, možda ne najbolje, ali jedino rješenje, i to bez osuđivanja!

Dan upecan u moru uobičajenih

Alarm! Prvih par trenutaka nijesam svjesna kakav je to zvuk. Otvaram oči ne bi li mi što bilo jasnije. Bez naočari i sočiva, dioptrijskim vidom nazirem poznate konture, ali u prvih nekoliko sekundi nijesam svjesna gdje sam. Stigla sam iz neke paralelne stvarnosti koja je već iščezla, sakrila se jer je rezervisana samo za snove, štiti me od traganja za njom u svjesnom stanju. Strpljivo čeka noć i moj ponovni dolazak da za mene kreira predstavu koja je nekad po mojoj volji, a nekada na pozornicu izvede sve moje strahove, kaže da me time želi osloboditi od istih na javi, iako ja uporno tvrdim da taj recept ne djeluje.

Polako počinjem da shvatam da je taj iritantni ponavljajući zvuk stigao na moj poziv, upućen prethodne noći, kao i svake ostale, i da ima za cilj da mi pomogne da ne zakasnim. Ali, uprkos njegovoj dobroj namjeri i svrsi, mrzim ga u ovom trenutku toliko da me bijes prema njemu razbuđuje više nego njegov zvuk.

Po komandi, zadatoj nekada davno i nikada neopozvanoj, dresirani mozak počinje odmah da prevrće dan koji je predamnom, iako ga tek treba ispuniti poznatim i nepoznatim sadržajem. Ali, čini mi se nekako da će mi sve lakše pasti ukoliko ja izrežiram unaprijed u bezuspješnom pokušaju da ništa ne prepustim slučaju.

Srećna što sam prethodne večeri skupila snagu i završila sve ono što bi me čekalo jutros da sam se podanički prepustila onoj pokvarenoj misli »odmori bar jednu noć, ujutru ćeš završiti« (svaki put kad popustim pred njom sljedeće jutro se borim sa bijesom prema samoj sebi zbog svoje lakovjernosti i povodljivosti).

Obavljam mehanički sve radnje koje za rezultat imaju pokušaj da se bar jednog jutra izbjegne kašnjenje. Pritisak na prekidač i bolni susret nepripremljenih očiju sa naglom pojavom svjetlosti. Okretanje kotura na šporetu, vađenje lončića i ibrika. U prvi sipam mlijeko da bi se ugrijalo na vrijeme i da bi doručak bio spreman kada mala usnule glavice, nekada sa voljom nekada bez nje, ustanu iz svojih krevetića. U drugi sipam vodu, to je moj način razbuđivanja, vruća kafena tečnost koja djeluje na sva čula.

U cilju racionalnog raspoređivanja vremena, odlazim da obavim jutarnju toaletu dok prepuštam ringli da obavi njen zadatak u pripremi doručka i napitka za razbuđivanje. Tada počinje takmičenje, da li će ringla biti brža od četkice za zube. Jedan pokret četkicom, pa osluškivanje, drugi pokret, pa trk u kuhinju, na kraju pobjedonosni dolazak do šporeta, nakon obavljene toalete, i likovanje jer ringla nije uspjela da natjera mlijeko da izađe iz lončića prije nego sam ja stigla to da spriječim.

Slijedi petnaest najkraćih minuta u toku čitavog dana. Nijesam stigla ni do pola šoljice uživanja u kafi, kada me sat, za koji mi je inače pogled prikovan od samog početka tog petnaestominutnog guštanja, upozori da je vrijeme za buđenje ostatka porodice.

Dozivanje, maženje, poljupci, i, uvijek iznova, osjećaj krivice što ih tako usnule i tople moram izvući iz kreveta, a znam da izbora nemam. On se vjerovatno tek uspio ispeti na vrh tog najvećeg drveta. I taman je bio spreman da se uz pomoć lijane spusti u prozirnu plavičastu vodu svjetlucavu zbog zraka sunca koji prodiru kroz gusto granje, kad je začuo negdje iz daljine moj glas koji ga doziva. »Još malo, još samo malo, mama«, moli bez riječi, a mama je nepopustljiva i doziva ga. Još sam i poslala neki topli vjetar koji ga miluje poput moje ruke. I baš kad je htio da se odvaži i ostvari svoju namjeru, pa potom se odazove, poljubac male i nevjerovatno slatke mace, koja se tu odnekud stvorila, probudio ga je. Maca je ustvari njegova seka, koja nije časila časa već se i sama požalila na »okrutnost i nerazumijevanje« od strane mame. Baš je bila završila pravljenje predivnog i nevjerovatnog buketa cvijeća. Čitave noći ga je strpljivo i predano brala po toj šarenoj nepreglednoj livadi sna. Trebalo je samo da stavi mašnicu, a onda je i ona čula mamim glas i osjetila isti onaj vjetar koji miluje. Morala je napustiti livadu, a tako joj se ostajalo.

Nakon razmjene iskustava i doživljaja od prethodne noći, počinje takmičenje ko će prvi obaviti jutarnju toaletu u kupatilu, pa ko će prvi stići do stola, pa ko će prvi doručkovati, ko će se prvi obući, koga će tata i mama prvog da voze, da li bata u školu ili seku u vrtić,... a, potom i naša trka ko će na vrijeme stići do posla.

Obaveze, završavanje stvari jedne prije drugih ili drugih prije prve, zavisno od prioriteta, i vrijeme za ubrzan hod u pravcu kuće je već stiglo. Ne zakasniti po jedno ili drugo dijete, stići da uknapiram da ručaju prije početka vannastavnih aktivnosti, a i da spremim večeru baš kad se sve te obaveze školske i vanškolske završe, i domaći naravno.

Kupanje, večera, njihov odlazak na spavanje. E, tada počinje vrijeme samo za mene. Doba dana koje predstavlja krunu svega prethodno navedenog što je ispunilo sate koji su iza mene. Dolazi vrijeme da sredim i pripremim sve ono što nijesam mogla tokom dana. Završnica dana koju bi svako mogao poželjeti, ali to nije sve.

Razmišljam da kad sve završim, pogledaću onaj film, baš onaj o kojem danima pričam. Uzbuđena sam kao dijete u zoološkom vrtu, ta nestrpljivost mi godi, nekada se javljala mnogo češće, sada joj se baš radujem, daje mi volju i elan. Pod zanosom sebi datog obećanja sa lakoćom i bez razmišljanja o onome što radim, jer to može biti opterećujuće i usporavajuće, u rekordnom roku i na zadovoljavajući način završavam sve što sam sebi, iz ne baš jasnih razloga, zacrtala da treba da uradim.

Spiram sa sebe umor nakupljen tokom dana, izlijećem iz kupatila, namještam se udobno i film počinje. »Columbia« dobra produkcijska kuća, kažem sebi, film obećava, sad sam još sigurnija da nijesam pogriješila u izboru.

Uvijek sam govorila da po prvoj sceni znam kakav će biti film, da li će mi se dopasti ili ne. Ovaj hoće sto posto sam sigurna. U drugoj sceni već je bila situacija koja me je zasmijala. Treća scena mi je malo maglovita, a četvrta i svaka naredna se odvijaju po mom scenariju čiji kraj označava isti onaj iritantni zvuk sa početka priče – alarm!