Dan upecan u moru uobičajenih

Alarm! Prvih par trenutaka nijesam svjesna kakav je to zvuk. Otvaram oči ne bi li mi što bilo jasnije. Bez naočari i sočiva, dioptrijskim vidom nazirem poznate konture, ali u prvih nekoliko sekundi nijesam svjesna gdje sam. Stigla sam iz neke paralelne stvarnosti koja je već iščezla, sakrila se jer je rezervisana samo za snove, štiti me od traganja za njom u svjesnom stanju. Strpljivo čeka noć i moj ponovni dolazak da za mene kreira predstavu koja je nekad po mojoj volji, a nekada na pozornicu izvede sve moje strahove, kaže da me time želi osloboditi od istih na javi, iako ja uporno tvrdim da taj recept ne djeluje.

Polako počinjem da shvatam da je taj iritantni ponavljajući zvuk stigao na moj poziv, upućen prethodne noći, kao i svake ostale, i da ima za cilj da mi pomogne da ne zakasnim. Ali, uprkos njegovoj dobroj namjeri i svrsi, mrzim ga u ovom trenutku toliko da me bijes prema njemu razbuđuje više nego njegov zvuk.

Po komandi, zadatoj nekada davno i nikada neopozvanoj, dresirani mozak počinje odmah da prevrće dan koji je predamnom, iako ga tek treba ispuniti poznatim i nepoznatim sadržajem. Ali, čini mi se nekako da će mi sve lakše pasti ukoliko ja izrežiram unaprijed u bezuspješnom pokušaju da ništa ne prepustim slučaju.

Srećna što sam prethodne večeri skupila snagu i završila sve ono što bi me čekalo jutros da sam se podanički prepustila onoj pokvarenoj misli »odmori bar jednu noć, ujutru ćeš završiti« (svaki put kad popustim pred njom sljedeće jutro se borim sa bijesom prema samoj sebi zbog svoje lakovjernosti i povodljivosti).

Obavljam mehanički sve radnje koje za rezultat imaju pokušaj da se bar jednog jutra izbjegne kašnjenje. Pritisak na prekidač i bolni susret nepripremljenih očiju sa naglom pojavom svjetlosti. Okretanje kotura na šporetu, vađenje lončića i ibrika. U prvi sipam mlijeko da bi se ugrijalo na vrijeme i da bi doručak bio spreman kada mala usnule glavice, nekada sa voljom nekada bez nje, ustanu iz svojih krevetića. U drugi sipam vodu, to je moj način razbuđivanja, vruća kafena tečnost koja djeluje na sva čula.

U cilju racionalnog raspoređivanja vremena, odlazim da obavim jutarnju toaletu dok prepuštam ringli da obavi njen zadatak u pripremi doručka i napitka za razbuđivanje. Tada počinje takmičenje, da li će ringla biti brža od četkice za zube. Jedan pokret četkicom, pa osluškivanje, drugi pokret, pa trk u kuhinju, na kraju pobjedonosni dolazak do šporeta, nakon obavljene toalete, i likovanje jer ringla nije uspjela da natjera mlijeko da izađe iz lončića prije nego sam ja stigla to da spriječim.

Slijedi petnaest najkraćih minuta u toku čitavog dana. Nijesam stigla ni do pola šoljice uživanja u kafi, kada me sat, za koji mi je inače pogled prikovan od samog početka tog petnaestominutnog guštanja, upozori da je vrijeme za buđenje ostatka porodice.

Dozivanje, maženje, poljupci, i, uvijek iznova, osjećaj krivice što ih tako usnule i tople moram izvući iz kreveta, a znam da izbora nemam. On se vjerovatno tek uspio ispeti na vrh tog najvećeg drveta. I taman je bio spreman da se uz pomoć lijane spusti u prozirnu plavičastu vodu svjetlucavu zbog zraka sunca koji prodiru kroz gusto granje, kad je začuo negdje iz daljine moj glas koji ga doziva. »Još malo, još samo malo, mama«, moli bez riječi, a mama je nepopustljiva i doziva ga. Još sam i poslala neki topli vjetar koji ga miluje poput moje ruke. I baš kad je htio da se odvaži i ostvari svoju namjeru, pa potom se odazove, poljubac male i nevjerovatno slatke mace, koja se tu odnekud stvorila, probudio ga je. Maca je ustvari njegova seka, koja nije časila časa već se i sama požalila na »okrutnost i nerazumijevanje« od strane mame. Baš je bila završila pravljenje predivnog i nevjerovatnog buketa cvijeća. Čitave noći ga je strpljivo i predano brala po toj šarenoj nepreglednoj livadi sna. Trebalo je samo da stavi mašnicu, a onda je i ona čula mamim glas i osjetila isti onaj vjetar koji miluje. Morala je napustiti livadu, a tako joj se ostajalo.

Nakon razmjene iskustava i doživljaja od prethodne noći, počinje takmičenje ko će prvi obaviti jutarnju toaletu u kupatilu, pa ko će prvi stići do stola, pa ko će prvi doručkovati, ko će se prvi obući, koga će tata i mama prvog da voze, da li bata u školu ili seku u vrtić,... a, potom i naša trka ko će na vrijeme stići do posla.

Obaveze, završavanje stvari jedne prije drugih ili drugih prije prve, zavisno od prioriteta, i vrijeme za ubrzan hod u pravcu kuće je već stiglo. Ne zakasniti po jedno ili drugo dijete, stići da uknapiram da ručaju prije početka vannastavnih aktivnosti, a i da spremim večeru baš kad se sve te obaveze školske i vanškolske završe, i domaći naravno.

Kupanje, večera, njihov odlazak na spavanje. E, tada počinje vrijeme samo za mene. Doba dana koje predstavlja krunu svega prethodno navedenog što je ispunilo sate koji su iza mene. Dolazi vrijeme da sredim i pripremim sve ono što nijesam mogla tokom dana. Završnica dana koju bi svako mogao poželjeti, ali to nije sve.

Razmišljam da kad sve završim, pogledaću onaj film, baš onaj o kojem danima pričam. Uzbuđena sam kao dijete u zoološkom vrtu, ta nestrpljivost mi godi, nekada se javljala mnogo češće, sada joj se baš radujem, daje mi volju i elan. Pod zanosom sebi datog obećanja sa lakoćom i bez razmišljanja o onome što radim, jer to može biti opterećujuće i usporavajuće, u rekordnom roku i na zadovoljavajući način završavam sve što sam sebi, iz ne baš jasnih razloga, zacrtala da treba da uradim.

Spiram sa sebe umor nakupljen tokom dana, izlijećem iz kupatila, namještam se udobno i film počinje. »Columbia« dobra produkcijska kuća, kažem sebi, film obećava, sad sam još sigurnija da nijesam pogriješila u izboru.

Uvijek sam govorila da po prvoj sceni znam kakav će biti film, da li će mi se dopasti ili ne. Ovaj hoće sto posto sam sigurna. U drugoj sceni već je bila situacija koja me je zasmijala. Treća scena mi je malo maglovita, a četvrta i svaka naredna se odvijaju po mom scenariju čiji kraj označava isti onaj iritantni zvuk sa početka priče – alarm!

Roditeljstvo iz ugla jedne »staromodne« mame

Odluku donosite sami. Niko drugi do vi. Takva odluka jeste i mora da bude zajednička donešena na temelju spoznaje spremnosti i bezrezervnog prihvatanja pune odgovornosti.

Odgovornost nije mjesto gdje se bacaju ključevi od kaveza tako da nikada više ne budu pronađeni. Ako je, još uvijek, tako doživljavte, onda nije pravo vrijeme. Slatka bebica zna biti ponekad i malo naporna. Osim smijanja i gugutanja umije i zaplakati. Jako, toliko da se u trenutku zbunite, jer ne znate šta bi, pored pelene koja je promijenjena, obroka koji je dobila, zabave koja joj je priređana, mogli još da uradite. A, plač se ne smiruje. Svi savjeti od iskusnih osoba u koje ste polagali toliko povjerenja i smatrali ih svemoćnim i sverješivim, u vašem slučaju ne djeluju. Morate sami da pronađete rješenje, jer vi ste roditelji, zahvaljujući vašem roditeljskom instiktu trebalo bi da najbolje znate šta vam je činiti u takvoj situaciji.

Radnja u tvojoj omiljenoj TV seriji se odvija bez tvog nadzora, propustila si mnoge epizode, više ne uspijevaš da se uključiš. Dragi ljudi uskaču da pomognu, a ti te trenutke koristiš da se naspavaš. Počinješ da bivaš zahvalna za svaki ručak koji neko drugi pripremi, za svaku trunku prašine koju nečija ruka obriše, za svaku kafu koju popiješ bez pauza, za manje od par sati.

Tvoje društvo već počinje kroz šalu da prigovara kako si se udaljio, kako su te žena i beba prevaspitale, pa više ne smiješ vrijeme da provodiš s njima. Smiješ se, iako te obliva znoj zbog nelagode koju osjećaš. Znaš da nijesi usamljen, da je to sudbina svakog novopečenog tate, s tim što neki znaju svoje prioritete i ne odstupaju od njih, pokazujući time čvstinu stava i karaktera, a neki idu linijom manjeg otpora na štetu porodice.

Posmatrate zajedničke prijatelje koji zadovoljni i nasmijani blistaju pored svoje bebe koja je istog uzrasta kao i vaša. Zaključujete da je njihova beba mnogo mirnija, da njima više ljudi priskače u pomoć, da imaju vremena za sve ono što su i ranije praktikovali. Mislite, iako znate da nije tako. Vaši prijatelji imaju jednako zahtjevnu bebu, jer beba je beba, ima svoje potrebe o kojima roditelji moraju brinuti. Imaju manje pomoći drugih ljudi nego vi, takav je sticaj okolnosti. Ravnopravno dijele obaveze, kao što je i kod vas slučaj. Pa, ipak, u čemu je razlika?

Oni uživaju u svojoj novoj ulozi koju su svjesno i saglasno donijeli, a vi se kolebate između starog i novog načina života.

Roditeljstvo  nije pokušaj. Ne dozvoljava pravljenje koraka unazad. Potrebna je hrabrost i odlučnost, a to je sve u svrhu bezgranične ljubavi i neopisive sreće. Stvarajući, njegujući i vaspitavajući dijete, radite na najvažnijem projektu u vašem životu, nemjrljiv materijalnim statusom i društvenim ugledom već isključivo onim najvrijednijim- čistom ljubavlju.

Nije roditeljstvo kavez iz kojeg grabite priliku da bježite kad god je moguće. Vaš život se ne završava, već tek počinje na naljepši i najispunjeniji način.

Odricanje od upražnjavanja starih navika u nekada prisutnoj mjeri, trebalo bi biti normalno, a ne nešto što se doživljava kao vid gušenja vlastite slobode.

Noćni izlasci i žurke nijesu zabranjeni, ali trebalo bi da ste ih »prerasli« da bi ih upražnjavali toliko često kao nekada. Ipak, odlučili ste da nas svijet donesete to malo biće, u kojem se ogleda vrhunac vašeg stvaralačkog potencijala. Samim donošenjem te odluke trebalo bi da ste sebi postavili prioritet, a to su djetetove potrebe. Nema ništa loše ako poneku noć na djetetov plač odreaguje baka, privije ga uz sebe i nježno šapuće, ali valjalo bi i da dijete zna da ste svih preostalih noći vi tu – mama i tata.

Divno je imati vremena samo za sebe, za sebe i partnera ili za svoje društvo. Rođenjem djeteta nijeste se odrekli svojih potreba. Baka i deka, tetka, ujna, strina su tu da »uskoče«, pomognu, pa i razmaze, ali nijesu zamjena za roditelje, niti, i pored silne ljubavi koju pružaju, mogu zamijeniti nihovo mjesto.

Dijete nije još jedan u moru životnih pokušaja koji može da uspije, a i ne mora. Nije ni modni detalj, koji će nam neko povremeno, kada ugrabimo vremena od drugih obaveza, tip-top sređenog predati, da ga prošetamo i fotogafišemo se, a onda ćemo ga vratiti u iste ruke kako bismo nastavili sa svojim životom tamo gdje smo stali.

Naš život je naše dijete! Ne ograničava nas, već nam pokazuje mogućnosti. Ne sputava nas, već nas tjera da tražimo i nađemo prilike. Ne udaljava nas od slobode, daje nam je. Ne odvaja nas od društva, već nas povezuje. Pokazuje nam snagu koju nijesmo ni slutili da imamo. Daje nam inspiraciju i podsticaj za uspjehe na svim životnim poljima. Pokazuje nam kako se postavljaju životni prioriteti. Prepušta nam se u potpunosti. Poklanjajući nam svoje povjerenje predaje u naše ruke sebe. Pruža nam ono što je nemjerljivo materijalnim, ono što je najvrijednije u životu – bezgraničnu ljubav!

Pruži ljubav, ljubav ćeš dobiti

Nemoguće da se sjećam, kažu, isto kao što je nemoguće da ti ovo pričam, a da me ti razumiješ. Pa, opet ja to činim na neki svoj način, znajući da griješe, a da sam ja u pravu.

Sjećam se da sam se probudio. Bilo je mračno. Pokušavao sam da shvatim gdje sam. Jedino čega sam bio svjestan jeste udobnost i toplina. To me je smirivalo. Onda sam osjetio neki blagi talas, toliko prijatan da me i sad milina prožme. Shvatio sam kasnije da to mama mazi stomak ne bi li tako i mene pomazila. Uspjela je. Kasnije sam počeo da čujem njen glas. Pjevala mi je, tepala, pričala. Znam da je bilo onih koji su joj govorili da nema svrhe to da čini, jer beba dugo po rođenju nije ničega svjesna, a kamo li dok je u stomaku. Nije odgovarala na te savjete, samo je nastavljala još više i nježnije. Onda sam upoznao i Tvoj glas. Bio je dublji od maminog, ali je nosio istu nježnost. Prepoznao sam je. Znao si, često, da me pomaziš i poljubiš. Godilo mi je to, kao što mi i sad godi. Vaša nasmijana lica u prvim danima mog života ulivala su mi hrabrost, jer sam bio malo nesnađen u novom ambijentu. Kad god bih zaplakao, bili ste tu. Ubrzo sam shvatio da nemam razlog za brigu. Nema situacije koja je za vas nerješiva i zbog koje bi trebalo da se zabrinem. Vi brinete o svemu. Posmatram i ja vas dok me sa tim ogromnim divljenjem gledate. Divim se i ja kada vidim vaše nježne poglede koje upućujete jedno drugom. Bez riječi govorite koliko ste ponosni na mene i jedno na drugo.

Znaš, tata, moram ti i ovo reći. Dok sam bio u maminom stomaku »razgovarao sam« sa jednim drugom. Da, da, čudno zvuči, ali i mi bebe, pa i još nerođeni, imamo svoje načine komunikacije. Moj drug je bio tužan. Kazao mi je da ga često budi neki čudan glas. Previše je jak i nekako nepirjateljski nastrojen. Uvijek nakon tog glasa uslijede talasi i nešto poput zemljotresa. Glas njegove mame tada postane drugačiji. Kasnije, kada je i sam dobio priliku da se oglasi, shvatio je da kada je gladan, žedan ili mu nešto nije po volji, ima isti glas kao i mama u onim situacijama. Tada je saznao da je njegova mama plakala. Zemljotresi koje je osjećao bili su posljedica ubrzanog rada srca i jecaja.

Vidio sam ga ponovo prije nekoliko dana. Dva-tri, nijesam baš siguran, ti znaš da ne mogu baš dobro da odredim trajanje nečega, mali sam. Nego, on je i dalje bio tužan. Ne može da se privikne na jačinu kojom se sve češće onaj glas javlja. A, da, nijesam ti rekao, ispostavilo se da taj glas pripada njegovom ocu. Pokušao je da obriše mamine suze, ali nije uspio. Ona ga privije na grudi i jeca, a on ne uspijeva da nađe način da joj pomogne. Par puta je i sam vriskao ne bi li tako natjerao oca da prestane sa drekom, ali bilo je samo još gore.

Mnogo mi ga je žao, tata. Puno, baš puno. Volio bih mu pomoći, ali ne znam kako. Ne znam ni kako ni zašto je njegov tata postao takav. Kada bi mogao da vidi sebe na način na koji ga njegov maleni sin vidi, vjerovatno bi se postidio i učinio sve da promjeni svoje ponašanje.

Shvatiće jednog dana, u to sam siguran. Mada, mislim da će tada biti kasno. Pitaš se kako sam ja ovako mali to zaključio?! Pa, ne znam, jednostavno nekako, dok smo sjedjeli ja sam počeo da negodujem jer sam ti se uželio i htio sam što prije ići kući kod tebe, a moj drug je počeo da plače jer je došlo vrijeme da se vrati tamo gdje je njegov otac. Niko ne boravi tamo gdje mu nije lijepo, pa vjerovatno neće ni on kada odraste.

Dojenje ne ostavlja mjesto dilemama

Tih, ne baš lagodnih trenutaka, bilo je. Ne želim da, pokrivena plaštom zaborava sačinjenim od trenutaka koji su uslijedili, zaboravim baš sve i da sada, sa određene vremenske distance, govorim kako je sve bilo »pjesma i igra«. Nije! Jednostavno je tako. Postojali su momenti iscrpljenosti, umora zbog kojeg je mozak išao na pauzu, čini mi se,  i dok sam se nalazila u stojećem stavu, bilo je i bola fizičkog,… Bilo je i prošlo je!
Opet bih, da treba, izabrala sve to, uostalom kao što sam nakon prvog iskustva za koje sam bila nepripremljena, svjesno izabrala da i drugi put prođem kroz jednu tako prirodnu stvar koja se ponekad čini kao izazov.
Sve što pročitate i čujete, može, a ne mora da se odnosi na vas. Možda ćete upravo vi imati neko posebno iskustvo, možda lišeno priča o načinima saniranja ragada, liječenja mastitisa,… A, sve i da ne budete baš vi ta, proćićete kroz životnu lekciju koja pokazuje kako izgleda ljubav na djelu.
Može biti od koristi, ali nije od presudne važnosti da pratite i oslanjate se na iskustva drugih. Pored sve dobre namjere, niko se toliko detaljno ne može prisjetiti svega što je važno, već je to sjećanje isklesano danima i mjesecima koji stvaraju distancu, oblikovano drugim saznanjima, nesvjesno dopunjeno tuđim iskistvima,…  Sve i da nije tako, svako dijete je jedinstveno, svaka majka, takođe, a time i odnos, način neverbalne komunikacije, prilagođavanje potrebama,…
Jednostavno, sve ide svojim tokom. Uprkos brojnim savjetima, ja sam mnogo toga radila vođena instiktima. Ne zato što nijesam vjerovala ljudima koji me savjetuju. Naprotiv! I onda kad sam htjela rečeno sprovesti u praksi, shvatala sam da u našem slučaju, prosto nije primjenjivo, i onda sam tražila alternativu koja je bebi i meni pogodna. Nasuprot tome, postojale su situacije u kojima su me savjeti spašavali. Na primjer, tokom mog prvog susreta sa mastitisom.
Tjelesna temperatura raste, bolovi se šire po cijelom tijelu, imam strahovitu groznicu iako je napolju +40. Hm,…šta je sad to? Čitala sam o mastitisu ranije, ali nijesam stekla utisak da baš tako intenzivne reakcije može izazvati. Prva pomisao, strašno sam se razboljela. A, onda stiže glas razuma koji nudi rješenje – pumpicu.
Tada sam naučila nešto novo i bila uvjerena da se u istoj situaciji ne mogu naći. Ipak, našla sam se, sa drugim djetetom još dva puta. Da li sam ja nešto pogrešno radila, mada ni danas nijesam svjesna šta, ili se to prosto dogodi, tek mastitis je ponovo zakucao na vrata. Eto, može se desiti svakom,  važno je samo pravovremeno  reagovati.
Pročitala sam i nekoliko stotina članaka koje se bave temom preventive i saniranja ragada. Primjenila sve preporučeno, i na kraju, ne znam šta je u mom slučaju urodilo plodom. Tek, kad je drugo dijete stiglo, taj problem se nije javljao, a baš sam strepila, kako se ispostavilo, bezrazložno.
Postojali su i oni trenuci kada bi umor natjerao neke čudne misli da se motaju po glavi, pa sam se, tako, pitala koliko ima ispravnosti u odluci pojedinih majki koje su, iz raznih razloga, svjesno odabrale da ne doje djecu. Nikada nijesam dovodila u pitanje značaj dojenja, već sam se ponekad prepuštala tim mislima zbog one pragmatične strane. Možda nema toliko istine u priči da djeca koja se hrane adaptiranim mlijekom spavaju bolje, jer je ono kaloričnije od majčinog, ali mliječnu formulu može ponekad pripremiti i neko drugi dok majka spava. Javljale su mi se ponekad, u gluvo doba noći, takve misli, dok sam ustajala teturajući se, oprezno uzimala svoj zamotuljak najljepši i hranila ga po ko zna koji put. A, već nakon petnaestak minuta, kada utone u san, prekorjevala sebe kako su mi takve misli uopšte mogle pasti na pamet, ne uzimajući kao olakšavajuću okolnost za sebe ni taj umor  koji me je uzeo za svjedoka svoje snage.
I danas, kada moja djeca više nijesu bebe, pokušavam da im dnevni meni napravim tako da dominiraju oni proizvodi koje smatramo zdravim, a da industrijske prerađevine isključim koliko je moguće. Uostalom, kao i većina drugih roditelja.
A, na samom početku njihovog života taj zadatak je bio mnogo jednostavniji. I svakim danom, sve više, čini mi se da ne ostavlja prostor bilo kakvoj dijemi. Ono što je priroda ostavila ili ono što je industrijska tvorevina? Ukoliko majka ima mogućnost izbora, onda ona nema između čega da bira.

Odvikavanje od pelena u dva – tri dana

Iskustvo imam. Dobro, nijesu sva djeca ista, ali ako je već sa jednim prošlo lagano, za svega dva-tri dana, ni ovog puta ne može da bude ne znam koliko teže. Znam šta me očekuje, znam šta treba da radim, kako da se postavim, već je i vrijeme za to, dakle, znam sve što je potrebno,i.... spremna sam.

Otprilike ovako je izgledao monolog pred taj dan. Dan koji sam odabrala za učenje moje djevojčice da sada odjednom više ne može da piški i kaki kad god joj padne na pamet, već samo kada najavi i to na posebnom mjestu. Hm,... i meni kad ovako kažem djeluje stresno i zbunjujuće, mogu da zamislim kako to zvuči glavici kojoj je još mnogo toga nepoznato. A, sad još i ovo!

Njen brat je, prema mom sjećanju, čija vjerodostojnost me je više puta ostavila zatečenom, odvikao se od pelena u roku od dva – tri dana. Jeste, bilo je situacija da mu se omakne, ali samo u toku ta prva dva-tri dana. Već četvrtog je to bilo samo jednom, a petog je bez greške tražio nošu. Možda bih i zaboravila da je uopšte nosio pelene da nije bilo jedne smiješne situacije kada je onako nervozan, tužan i sa kakvim sve ne iritirajućim osjećanjima, došao u sobu, izvukao iz pakovanja jednu pelenu pokušavajući da je sam sebi stavi i na taj način pokaže koliko je nezadovoljan ovom promjenom.

Karikiram, naravno, nosio je on čak i pelene »peticu«, koje sam u posljednje vrijeme mijenjala i sebi govorila da je zaista vrijeme da se oslobodimo istih. Ali, u sjećanju je taj period odvikavanja zabilježen kao lagan, kratak, jednostavan.

Međutim, drugo dijete se uvijek potrudi da podsjeti na to koliko je sjećanje varljivo.

Odabrala sam dan, vođena praktičnim razlozima. Kraj ljeta, još uvijek toplo, kraj radne sedmice, imam čitav vikend za sprovođenje svoje misije.

Mičem joj pelenu i objašnjavam da je ona sada velika djevojčica, da joj pelene više nijesu potrebne, da ih ni neki njeni drugari više ne koriste, da ćemo sljedeći put kad odemo u vrtić da iznenadimo vaspitačicu i da joj kažemo da sada koristimo nošu,... Moju priču prati oduševljeno »Daaaa«, kojim mi daje doznanja da je radosna zbog ove promjene.

Naivna mama, tj.ja, iako zna da dijete više odgovara na intonaciju nego na sadržinu rečenog, ipak djelićem svog uma vjeruje da ima nade da se desi čudo i da smo se tu, eto tako jednostavno, sve dogovorile. Dobro, znam, desiće se ponekad da se zaigra, pa zaboravi ili ne stigne da traži nošu, ali u principu, stvar je dogovorena.

Misija je i zvanično otpočela. Polusatno sjedenje na noši dalo je rezultate i sad se sa nestrpljenjem očekuje dalji razvoj situacije. A, on izgleda otprilike ovako.

Jedna lokvica na podu i zbunjen pogled u stilu: »Otkud ovo tu i zašto sam ja mokra?« Kupanje, pranje robice, čišćenje poda. Opet ista priča i opet oduševljeno »Daaa«.

»Mama«, okrećem se i očekujem da će da uslijedi: »Daj nošu«, ali uočavan samo stajanje na jednom mjestu i opet upitan pogled. I ponovo, čišćenje poda, kupanje, pranje robice i objašanjavanje zašto je potrebno da traži nošu.

»Mama, opet«, sad više nema zbunjenog pogleda i nepomičnog stajanja, već direktno utrčavanje u kupatilo. Kupanje, čišćenje poda, pranje robice i uz to neprekidna priča i objašnjenja.

Negdje kod petog puta shvatila sam da bi mi bilo mnogo zanimljivije kada bih bila u situaciji da promijenim redosljed radnji, pa na primjer, da nakon kupanja bude pranje robe, a ne čišćenje poda, ali se prioriteti nekako sami namjeste.

A, noćna tuširanja su nam postala najzabavnija. Sreća jedino što je bilo dovoljno toplo da nijesmo morali razmišljati još i o zagrijavanju. Taman san počne da rastjeruje sjenke umora nagomilane tokom dana, osjetim meškoljenje, pa negodovanje i na kraju buđenje svih članova porodice. Jedno je uzima u naručje i nosi u kupatilo, drugo mijenja posteljinu, a treće iz svog kreveta ispituje šta se to dešava.

Već nakon nekolike noći smo se uhodali, tako da smo uigrano i precizno u isto vrijeme završavali svako svoj zadatak i vraćali se u krevet u rekordnom roku.

Tada sam počela da se prisjećam nekih zaboravljenih detalja i shvatila da je i sa starijim djetetom odvikavanje od pelena trajalo, ipak, nešto malo više od ta dva – tri dana. Onda sam pomislila i na sve one koji su mi prenosili svoja iskustva. Ta dva – tri dana su izgleda zlatni standard u sjećanju, ali ne i u praksi.

Sjećanje je varljivo, vjerovatno ću naredne godine mirne duše i savjesti reći nekoj majci, ako budem upitana za vlastito iskustvo, da su oboje moje djece se odvikli od pelena u roku od dva – tri dana, a da pritom i ne budem svejsna da nije bilo baš potpuno tako.

Zubić Vila

Doletjela je sinoć. Nijesam ni ja uspjela da je vidim. A, ti si se meškoljio čitave noći. Obaveze od prethodnog dana natjerale su te na odmor mimo tvoje volje. Želio si ostati budan i konačno uspjeti da je vidiš i porazgovaraš sa njom. Ali, san te je, i ovog puta, prevario.
Možda ste se mimoišli u djeliću sekunde. Onda kada si uspio da, uz veliki trud, zahvaljujući snažnoj volji, otvoriš okice, jer ti se učinilo da jaka svjetlost prodire kroz tvoje zatvorene kapke. Ipak, kada si pogledao, shvatio si da je to bio samo san. A, možda je upravo u tom trenutku odletjela i za sobom ostavila malo vilinskog praha i poklon pod tvojim jastukom. Možda te je lepršanje njenih krila natjeralo da nesvjesno ručicom potražiš pokrivač koji si prethodno zbacio sa sebe?! Postoji i mogućnost da je ovog puta poslala svog pomoćnika, malog bijelog miša, prvaka u šunjanju. Sjetio si se da te je iz sna trgnulo golicanje po uvetu. To te je mišić, sigurno, zagolicao svojim brčićima, stavljajući ti dozanja da je bio tu.
Čitali smo mnogo o Zubić Vili. Pitao si me da li sam je upoznala. Morala sam priznati da nijesam. Ispričala sam ti da, kada sam ja bila djevojčica, govorili su mi da tokom noći dolazi upravo taj mali bijeli miš, koji se vješto zavuče pod jastuk, uzme zub, a ostavi neki mali znak pažnje. Doduše, ni njega nikada nijesam vidjela, ali on je dolazio, bez sumnje, otkud bi drugo bila ta mala iznenađenja koja sam nalazila pod jastukom i koja su me mnogo radovala.
Otvaraš okice i, onako snen, pitaš me: »Mama, da li je dolazila Zubić Vila«.
»Ne znam«, kažem, »provjeri«.
Znam i vidim da ti apsolutno nije važno da li ćeš pod jastukom zateći čokoladu, knjigu, igračkicu,… važno ti je da te nije zaboravila. Uživam da te posmatram dok sa velikim uzbuđenjem, znatiželjno podižeš jastuk, ispuštaš radosni krik i grliš poklon. Da, tebi je samo važno da te se ona sjetila, da zna da si prethodne večeri bio jako hrabar, da nisi ni glasa ispustio dok je tata vadio taj mliječni zubić i da je Vila nagradila tvoju hrabrost malim znakom pažnje.
Govoriš o njenoj pažljivosti sa velikim poštovanjem objašnjavajući da nikada do sada nije preskočila da donese poklončić i tvojoj seki, iako je još uvijek mala. A, to tebi mnogo znači.
Obećao si da ćeš narednog puta sigurno ostati budan i nećeš dozvoliti da propustiš susret sa tvojom omiljenom Vilom i njenim pomoćnikom.