Čovjek je čovjeku vuk, a mogao bi biti prijatelj

Sjećam se prve noći nakon porođaja. Beba je bila pored mene. Plakao je, a ja nijesam znala zašto. Donijeli su mi ga nahranjenog, tako su rekli. Pokušaji da ga maženjem i tihim čuvenim „ššššš“ umirim bili su bezuspješni. Rez na dnu stomaka i osjećaj da će konci popustiti ako se samo nakašljem, nijesu mi dozvoljavali da ustanem, a i da jesam, razmišljala sam da li bih bila dovoljno stabilna da uzmem svoj mali smotuljak. Sa mnom u sobi su bile još četiri porodilje i njihove bebe. Jedna prvorotka, porođena skoro u isto vrijeme kad i ja, spava, umorna, iscrpljena, a spava i njena beba. Zapravo, sve bebe spavaju samo moja plače, a niko da mi kaže bilo koju korisnu riječ. Prvorotka, porođena prirodnim putem, pored koje beba mirno spava, ubrzo je počela da negoduje zbog toga što joj plač moje bebe remeti san. Dvije iskusne mame, čije bebe, takođe, spavaju kao na reklami, okrenule bi se po koji put u krevetu, ne otvarajući oči, ne dajući mi priliku da bilo šta pitam. Nadala sam se da će se na vratima pojaviti dežurna sestra kada čuje plač koji ne prestaje. Ali, iz boksa na kraju hodnika čulo se još tih glasića koji izražavaju negodovanje, tako da vjerovatno nije bilo lako procijeniti od kuda dopire.
Pridigla sam se malo na jednu ruku. Zatezalo je, ali nije bilo strašno, dalo mi je ohrabrenje da isto učinim i  sa drugom rukom. Poduprta rukama, nalazila sam se pod uglom od 120 stepeni, prikupljajući snagu da nastavim svoj podvig, sve vrijeme praćena bodrenjem mog bekana. Pokušaj polaganog uspravljanja u sjedeći položaj bila je nemoguća misija, pa sam odlučila da pokušam da spustim jednu nogu sa kreveta, onako da visi, što se ispostavilo kao dobra odluka. Jedna noga, par centimetara pridizanja, druga noga, još pa centimetara, sve dok nisam osjetila tlo. Najteže je bilo uspraviti se. Baš tada, valjda da bi razbio moje oklijevanje, bekan je još glasnije i nervoznije počeo da iskazuje negodovanje, i ja sam se našla u stojećem položaju. Nije mi se vrtjelo, tlo je bilo pod mojim nogama stabilno, jer um je bio okupiran time kako da bebu bezbjedno podignem iz njegovog krevetića i spustim na moj krevet. Nijesam imala strah od toga kako da ga uzmem, već da li ću smoći snage da se sagnem, uzmem ga, pridignem se i opet savijem kako bih ga spustila na krevet. Podvukla sam lijevu ruku ispod vratića, desnu ispod nožica i u jednom pokretu, podigla i premjestila ga. Ne baš lako i ne baš brzo, uspjela sam se vratiti u ležeći položaj i smjestiti pored njega.
Niko mi nije objasnio šta i kako treba da radim, mada sam i ja nekako podrazumijevala da to moram znati. Nahranila sam ga. Kasnije sam saznala da sam imala nevjerovatnu sreću da je beba odmah prihvatila ponuđeno „jelo“. O tome nijesam razmišljala, učinila sam ono što mi je bilo najprirodnije i što mi je djelovalo kao jedino moguće u tom trenutku. Moja mrvica se umirila i provela noć na mom krevetu.
Narednog jutra, iako je ljeto bilo u punom zanosu, probudilo me je izuzetno jako strujanje vazduha, narodski rečeno – promaja. Iako se vodi polemika da li je opravdan strah od iste ili ne, meni kao prvorotki koja je odrasla pod konstantnim strahom i prijetnjom da se sklonim „da me promaja ne ubije“, nije bilo ni malo svejedno što se sa tek rođenom bebom nalazim na sred puta upravo promaji. Sa jedne strane širom otvorena vrata sobe sa druge strane otvoren veliki prozor pored kojeg stoji moja cimerka, pije odnekud donesenu kafu, i sa guštom posmatra dim cigarete koji, prvo duboko udahnut, izbaca kroz nos i usta. Na moju molbu da otvorimo neko drugo prozorsko krilo odgovara sa polu-osmjehom: „Ao, koliko ti je mali plakao sinoć, Bože sačuvaj“.
Hormoni, u trudnoći i nakon porođaja, načine od jedne neku sasvim novu ženu, bar je kod mene bio takav slučaj. Držalo me je to duži period nakon porođaja, a prvih dana je bilo najizraženije. Servirka se izvikala na mene jer nijesam prekinula podoj i došla u trpezariju na njen poziv, iako je večera servirana ranije nego što je uobičajeno sa obrazloženjem da ona tog dana žuri. Pitala sam se tada, a pitam se i sada, o kolikom nedostatku empatije se radi u slučajevima kada osoba nema osjećaja za ženu koja se tek porodila i koja hrani svoje dijete. Poslednje što želim je patetisanje. Ni u primisli mi nije. Jednostavno u pitanju je samo moja nemogućnost da shvatim pomenutu situaciju, jer znam šta je u meni izazivala slika majke sa djetetom i prije nego sam se sama ostvarila u toj ulozi.
Prošle su godine, opisane situacije i danas doživljavam jednako kao tada. Nijesu pomutile sreću koju sam osjećala. Nijesu, niti mogu. Ipak, urezale su se duboko u sjećanje.
Nasuprot tome, u sjećanju čuvam i jedno divno iskustvo, koje se uvijek javi čim prvo počne da razvija svoju traku. Pozitivna energija je jača, pa tako i ovo sjećanje za kratko vrijeme preuzme primat.
Opet buđenje, drugi porođaj, drugi grad, druga soba, drugi ljudi. Nagonski izbacujem anesteziju iz sebe još uvijek nedovoljno svjesna da treba da zatražim pomoć. Sve mi je pred očima mutno. Utoliko čujem glas pored sebe koji doziva sestru i govori joj da mi je potrebna pomoć. Osjećam da me neko mazi po čelu i govori mi šta da radim i da ne brinem. To je bila sestra koja se stvorila tu i ukazala mi pažnju koja je meni značila više nego što je, vjerovatno, mogla naslutiti. Iako mojih godina, postavila se majčinski u trenucima u kojima sam bila svjesna malo čega oko sebe. To znači mnogo, ne samo u tim trenucima, već na duge staze.
Kada se magla izazvana dejstvom anestezije razišla, skoro pa bojažljivo sam pogledala ženu na krevetu pored. Samo nas dvije smo bile u sobi. Bila je mlađa od mene i nevjerovatno simpatična. Osmjehnula mi se i započela razgovor koji nije prestajao svih tih zajednički provedenih dana u bolnici, isprekidan čestim nastupima smijeha koji oduzima dah, praćen bolnim jaucima, jer obje smo bile „carice“.
Pričajući svoje iskustvo, šaleći se, nastojala je da mi učini što kraćim vrijeme koje je bilo potrebno da prođe kako bi konačno i meni donijeli moju bebu. Podržavala je moje subjektivno majčinsko klicanje zbog ljepote moje princeze kada su mi je donijeli prvi put. Diveći se crnoj kosici koja je bila neobično duga i gusta za bebu, noktićima koji su bili dugi i lijepo oblikovani kao da je rađen manikir, možda sam bila i malo dosadna, ali to ni zbog jedne riječi ili gesta moje cimerke nijesam osjetila.
Često otvaram te ladice sjećanja u kojima čuvam sve ono što je prethodilo i uslijedilo i što je vezano za dva najveća događaja u mom životu. Volim da ih preslažem, ponekad pronađem i nešto „novo“ iz nekog razloga malo potisnuto u sami ćošak, pa se obradujem još bogatijem sadržaju tih ladica koje čuvam kao najveće blago.

Đaci prvaci, srećno

Otvaram oči kao znak da sam budna, mada ovu noć sam provela na samoj granici, jednom nogom gazeći tlo jave, a drugom tražeći oslonac na polju sna. Znam da sam imala mnogo nekih polu-snova, ali se ne sjećam sadržine, ostao je samo osjećaj, neki koji je teško definisati, teško svrstati, odrediti, protumačiti.

Nebo je sivkasto, ne razaznajem da li je oblačno ili sunce još uvijek nije dostiglo pravu visinu na horizontu kojom nesumnjivo pokazuje svoju dominaciju nad prijetećim oblacima koji se grupišu i gomilaju, ne bi li mu na kratko preuzeli presto i sakrili sjaj.

Primjećujem da ulična rasvjeta još uvijek baca svoju svjetlost na pločnik, pa zaključujem da ima nade da me prvi utisak vara i da sivilo ne odaje namjere kiše da svojim prisustvom poremeti ovaj značajan dan.

Danima unazad prisutan je onaj osjećaj koji nazivamo pozitivna trema. Ne suzbijam ga, naprotiv, dozvoljavam da raste. Osjećaj uzbuđenja pred nečim očekivanim, poznatim, lijepim, jedinstvenim. Prija! Ne da mira, a ugodno je.

To je osjećaj koji je tjerao san sa umornih očiju, budio mozak željan sna raspirujući misli koje pune dušu prijatnim uzbuđenjem.

Prva jutarnja kafa, gutljaj za gutljajem ispijan u tišini i praćen razvijanjem mogućeg i očekivanog filma. Prebiranje da li je završeno sve što je potrebno. Blagi žal zato što me je problem sa kičmom spriječio da realizujem sve zamišljeno. A, pogled stalno leti na sat. Da ne zakasnimo! Iako imamo još tri sata.

Da li zbog odjevne kombinacije primjerene prilici, da li zbog samog događaja za koji je došlo vrijeme, moj dječak mi počinjenje naprasno izgledati odraslije, ozbiljnije. Odjelce mu savršeno stoji dok se šepuri pred ogledalom, džentlmenski dozvoljavajući svojoj maloj sestri da stane ispred njega i uvjeri se da i njoj haljinica, specijalno odabrana za današnji dan, stoji kao iz bajke. Ona je uz brata da mu, ukoliko bude potrebno, drži strah, eliminiše tremu, isprati ovaj značajni korak.

Društvo dobro znano okuplja se pred ovom novom, nedovoljno poznatom zgradom. Sretni što su zajedno, grle se i ljube kao stari prijatelji koji se godinama nijesu vidjeli. Ne utrčavaju u zgradu kao što su to činili u vrtiću. Ne skaču, ne viču, već odmjereno stoje shvatajući da prave važan korak u novo poglavlje svog života. Ponašaju se u skladu sa prilikom, kao da im je mnogo više godina od ovih sitnih šest koje imaju. Polako ulaze i bez gužve se smještaju na klupe predviđene za njih. Veća pometnja vlada među roditeljima.

Duša cvjeta pri pogledu na ove male ljude, pažljivo sređene, brižljivo pripremljene u svakom pogledu za ovaj dan. Ponos kojim zrače uzimajući knjige i znatiželjno ih listajući, čini nas ponosnim na njih.

Došli su do prve važne prekretnice u životu, dočekani toplim riječima nastavnika i ispraćeni roditeljskim osmjesima i suzama radosnicama.

Mali divni ljudi, đaci prvaci, neka vam je sa srećom i na ponos nas, vaših roditelja, koji cijelim svojim srcem, dušom i bićem vjerujemo u vas!

Djetetova sloboda

Ne želim i trudim se da se ne čudim, ne zamjeram, a najmanje osuđujem. Moji pogledi na svijet i dešavanja u njemu su moji i nikako ne mogu očekivati da ih drugi nužno dijele sa mnom. Isto kao kada bi mene neko pokušao ubijediti u ispravnost svojih na uštrb mojih stavova. Mogu saslušati, razmisliti, procijeniti, ali svako insistiranje ne bi bilo kulturno. Različita mišljenja i postupke bazirane na njima treba prihvatiti i poštovati. Sve je to tačno. Ali… Ponekad ne mogu da ne izrazim čuđenje.

Mislim nekako da, bez obzira na sva prava na različitosti stavova pomenutu u prethodnom kontekstu, ipak postoje neke univerzalne, opšteprihvaćene norme koje, kao nepisana pravila, moramo poštovati. Zaklinjemo se da od svoje djece želimo da napravimo dobre ljude, da ih izvedemo na pravi put, jer to nam i jeste suštinska misija. Vagamo između jasnih smjernica koje vode tim putem i pružanja slobode kako se prelazak njega ne bi pretvorio u hod pod teretom. Ali, šta zapravo predstavlja ta sloboda? Koliko je slobode dovoljno da ne poruši ogradu koja služi kao štit od stranputice? Koliko je to premalo slobode i kako izbjeći stvaranje osjećaja kod djeteta da je sputano nevidljivim preprekama?

Ni ja ne posjedujem preciznu vagu za to. Trudim se da održavam balans oba tasa. Plašim se većeg naginjanja na bilo koju stranu. Možda ja pod činjenjem onog što podrazumijevam kao roditeljsku obavezu, zapravo ispadam control freak. Ipak, ne uspijevam se distancirati od stava da postoje pravila koja se moraju poštovati u ličnom porodičnom i društvenom životu i da ona nikako ne znače ugrožavanje vlastite slobode već, u krajnjem, spriječavaju nasrtaj na slobodu drugih.

U brojnim situacijama sam bila podstaknuta na ovakvo razmišljanje. A, konkretan povod da svoje viđenje ove teme prebacim na papir bila je situacija kojoj sam prisustvovala kao posjetilac jedne igraonice. Tada su u prostor, bukvalno upala, dva dječaka od nekih devet – deset godina. Za njima je ušla njihova majka. Dok je ona na recepciji plaćala, njeni potomci su u trku uletjeli u prostor predviđen za roditelje, pritom oborili stolice, bez da su se okrenuli na njihov jaki tresak o pod. Prišla im je djevojka zaposlena tu i zamolila ih da se vrate i podignu stolice, što su zaista i učinili, ali uz ispuštanje zvukova koji se dovode u vezu sa onomatopejom. Da nijesam uhvatila djevojčin zbunjeni pogled koji je tražio potvrdu da se ovo zaista dešava i da joj se nije učinilo, i ja bih pomislila da su moji receptori sluha i vida nešto zabrljali, a mozak dodatno pogrešno posložio dobijene informacije. Malo pribrana upitala ih je zašto se tako ponašaju, ali odgovor nije dobila, jer su dječaci već bili na spravama u igraonici. Tada se u prostoriji pojavila majka čiji stav, izraz lica, polu-osmjeh načinjen izvijanjem usana na jednu stranu i pogled nedvosmisleno su postavljali pitanje: Šta to nije jasno? Iako je pitanje prepoznato, ostalo je bez našeg odgovora, ali ne i njenog pojašnjenja: »Moja djeca imaju apsolutnu slobodu«.

Nijesam pitala ništa, a i da jesam, ma koliko me zanimalo, izbjegla bih pitanje o tome kakve efekte dugoročno očekuje od takvog stila vaspitanja. Ne smatram da bi to bilo umjesno. Ipak, ostala sam sa pitanjima i uskraćena za saznanje od kada se nedostatak lijepih manira poistovjećuje sa slobodom? Zašto se postavljanje smjernica u cilju učenja lijepom ponašanju smatra sputavanjem? Djeca, budući odrasli ljudi, su društvena bića, da li mi koji smo ih donijeli na ovaj svijet imamo pravo da im svojim, usudiću se reći, nečinjenjem na polju vaspitanja, omogućimo da svojom, nazovi, slobodom ugrožavaju tuđu?

Ova pitanja mi ne naviru zato što brinem tuđu brigu. Briga za djecu je prvenstveno roditeljska obaveza. Upravo zato me se sve ovo i tiče, jer brinem za svoju djecu kada su u prisustvu nekog kome procesom vaspitanja nije usađena potreba da poštuje ograničenja bilo koje vrste, pa ni kada je u pitanju ispoljavanje oblika destruktivnog ponašanja.

U procesu vaspitanja djece slobodu doživljavam kao ostavljanje mogućnosti izbora i donošenja odluka za koje moraju preuzeti odgovornost, nikako ne kao odsustvo pravila i obaveza. Ali, opet je to samo moje shvatanje.

Prvi korak u svijet odraslih

Pokušavam da se snađem. Ja, u vašim očima jaka mama koja iz rukava, u svakom trenutku, istrese rješenje za svaki problem. Odlučna mama koja se zna uozbiljiti, skupiti obrve, povisiti ton kada shvatim da više uzastopnih molbi upućenih vama ne daju rezultate i da tjerate po svome. Snažna mama koja zna trpjeti bol prouzrokovanu čupanjem kose kada me »sređujete« i pravite frizuru, slučajnim udarcem kada se prebacate sa jedne na drugu stranu kreveta tokom noći sanjajući samo vama znane snove tokom kojih nema mjesta za odmor. Istrajna mama kod koje ponekad ne može značiti i da, ako me vi ubjedite da treba tako.

Sada je ta mama zbunjena. Pokušavam da prikrijem, ali kao i mnogo puta ranije, potcjenjujem vašu percepciju. Pogotovo tvoju, moj veliki dječače. Pričam još uvijek o danima i trenucima koji su prethodili tvom rođenju i onima koji su uslijedili. Toliko živo je sjećanje, iznosim toliko detalja kao da je prošlo par mjeseci, a ne godina.

Dolaziš do prve veće životne prekretnice, a i mi sa tobom. Sklona sam možda dramatizaciji, možda pretjerujem, neko bi rekao prenaglašeno doživljavam, a ja samo pokušavam da se snađem. Imam tremu, priznajem. S uzbuđenjem gledam školske torbe, sveske, olovke, zaletim se da nešto kupim, onako »na svoju ruku«, a onda shvatim da bih time prešla onu granicu koja dijeli sugestiju od nametanja izbora. Tu sam da usmjerim, napravim razliku između boljeg i lošijeg, korisnog i nepotrebnog, ali ne vođena svojim već tvojim ukusom.

U pojedinim trenucima mi se čini da sam ja više uzbuđena od tebe. Normalno je to. Ti znaš da ćeš zakoračiti u novi životni period, ali bez jasne predstave šta to zapravo znači. A, ja znam šta znači. Ulaziš polagano u svijet odraslih, to je obilježeno dobijanjem prvih pravih obaveza i odgovornosti.

Bliži se taj veliki, prvi dan škole. Dan kada dobijaš fotografiju na kojoj piše –Uspomena iz škole -. Bez obzira na promjenu u načinu života, činjenicu da tvoja sestra i ti imate par desetina hiljada fotografija u elektronskom formatu, a mi, vaši roditelji, par stotina u papirnoj formi, ta, baš ta fotografija je posebna. To je jedna od onih koja stoji na zidu i koju ni krečenje, ni renoviranje, ma ni preseljenje, ne mogu pomjeriti sa njenog počasnog mjesta, tu na zidu. Ona je podsjetnik na taj značajan dan.

Pred tobom je obaveza da shvatiš šta znači odgovornost i da prema obavezama zauzmeš ozbiljan stav. Zaplovićeš morem informacija koje će ti pomoći da se snađeš u životu. Neke ćeš prigrliti i tragom njih ići ka dubljim saznanjima, neke ćeš konstatovati bez udubljivanja, ali sa svješću o njihovom postojanju. Ma koje ti bile prijemčivije, drži ih se i ne odustaj na putu sticanja većih i širih znanja, to će ti davati podsticaj i zadovoljstvo tokom čitavog života.

Započinje period kada ćeš početi da učiš da se sam snalaziš. Isprva možda neće biti lako, ali postepeno ćeš naučiti i biti ponosan na sebe zbog toga. Oslonac ćeš uvijek imati, jer ova majka, koja je pod tremom i pomalo zbunjena, ipak je i dalje ona tvoja snažna majka.

Dobar čovjek drugima želi dobro

Svako od nas svojoj djeci želi najbolje – lagan život, da sa što manje muke se suoče sa svim izazovima, da im se što manje teškoća nađe na putu,… i, odgovor koji, skoro po automatizmu slijedi, da postanu dobri ljudi. I istinski to mislimo, nije fraza, nego iskrena želja i cilj kojem stremimo tokom procesa vaspitanja.

A, šta zapravo znači to da postane dobar čovjek?! Da nije sklon nekome namjerno nešto da učini nažao, da su mu strane bilo kakve aktivnosti koje nijesu u skladu sa pravnim i društvenim normama, i šta još?!

Odmalena ih učimo da nije dobro lagati, a ponekad se desi da nas uhvate u nekoj bezazlenoj laži, jer smo vođeni mišlju da je za njih tako bolje, malo iskrivili ili izbjegli istinu. Učimo ih da pravda uvijek pobjeđuje i da onaj ko sve radi ispravno nema razloga da se plaši, a oni u kolektivu u kojem borave uoče ponekad nepravdu, koja ne biva kažnjena, već traje, ponavlja se. Nekada nesmotreno, nesvjesno ili mimo naše volje budu svjedoci nepravde učinjene nama, njihovim roditeljima, i to u njihovim malim glavama dobija neslućene dimenzije, to doživljavaju na jedan specifičan način nemoćni da sagledaju mogućnost da život ne ređa kockice uvijek onako kako bismo očekivali i da njihovi roditelji nijesu nedodirljivi.

Ne gledamo ni svi na isti način na neku situaciju. Ono što bi vama možda bilo neprihvatljivo, za mene bi moglo biti normalno, i tu dolazi do mimolaženja u shvatanjima, stavovima, pa potom i reakcijama. A, sve to prenosimo na svoju djecu. Kako ih onda valjano naučiti da razlikuju tu tanku nit koja predstavlja granicu između dobrog čovjeka koji ne umije da se izbori za sebe jer je naučen tako, dobrog čovjeka koji neće nikome učiniti nažao, ali neće dozvoliti da drugima bude marioneta, dobrog čovjeka koji je zbog loših iskustava, u cilju samozaštite, prestao da bude dobar, i onog čovjeka koji u svemu dobrom vidi razlog za podsmjeh?!

Štiti i usmjeravati u pravom smislu riječi možemo dok su mali, kako rastu i sazrijevaju oni, na osnovu sopstvenih iskustava, grade svoje poglede, stavove, na osnovu ličnog senzibiliteta, na određeni način doživljavaju situacije, postupke drugih, razvijaju interakciju sa ljudima. Roditelji su i dalje tu kao podrška, tumači spornih situacija, savjetodavci, ali, temelj svega posađen je sa prvim dodirom, prvim šapatom, prvim osmjehom, poljupcem koje dobijaju od nas. Prvim danima provedenim među ljudima koji se jednim imenom zovu porodica, na mjestu koje se naziva dom. Gledajući naše međusobne odnose, stiču prva saznanja o kontaktima i komunikaciji. Primajući ljubav, uče da je daju. Svakom dobijrnom rječju utjehe, uče da je mnogo toga popravljivo. Njhovim dolaskom na svijet naša misija tek počinje.

Nevažno je to što ne postoji usaglašena, univerzalna definicija dobrog čovjeka, dobar je onaj koji je naučen da drugima želi dobro.

Priče iz iskustva

Iskustvo je neprenosivo. Nikog ne možeš valjano naučiti, niti objasniti koliko može zapeći, dok sam ne prođe kroz vatru. Često žalim zbog toga. S jedne strane, što ja nekome ne mogu, na pravi način, pomoći pričom, a sa druge strane,  što ni ja takvu vrstu pomoći ne mogu dobiti, iako dobre volje ne nedostaje.

Pa eto, dok se ja kuvam više nego ručak koji je podigao temperaturu u stanu do tačke ključanja, sjećanja mi odlutaše malo u prošlost. Moje viđenje situacije koju upravo pomenuh, tada i sada je gledanje na istu stvar iz perspektive dvije osobe. Mislila sam da nikada neću naučiti da spremim jestiv obrok. Nerijetko sam se osjećala nelagodno u društvu svojih, tada takođe neudatih drugarica, kada bi se pokrenula usputna priča o pripremanju obroka. Njihovo umjeće se kretalo od omleta, preko jednostavnije supe, do pasulja, kao pokazatelja vrhunskog poznavanja kulinarskih tehnika, za mene tada. Ćutala sam, obično, jer teško da bi nekog zanimalo da li se supa iz kesice može jesti nakon pet minuta kuvanja, iako u uputstvu piše da treba da se drži na tihoj vatri osam minuta. Nije mi bilo jasno zašto me moja majka nikada nije posjela i rekla da moram pratiti šta ona radi u kuhinji i kako priprema neko jelo. Njen stav je oduvijek bio: »Imaš kad naučiti«.

Neposredno pred udaju činilo mi se da je pogriješila. Vjerovala sam tada da je trebalo, ipak, da mi održi školicu kuvanja, jer ni u teoriji nijesam znala kako se priprema iole složenije jelo. A, onda sam se našla u situaciji kada je to zavisilo od mene. Nije da nije imao ko uskočiti da pomogne, ili da nije bilo izgleda da se snađemo na drugi način, ali pomislila sam da bi to bilo malo ponižavajuće za mene. Ne zato što bi sada trebalo da izigravam domaćicu, da se ponašam po nekim nepisanim pravilima, daleko od toga. Razlog je što sam oduvijek porodičnu trpezu posmatrala kao posebnu vrijednost u zajedničkom životu. Nije to samo sto okružen stolicama na koje ćemo sjesti kako ko ugrabi i zavisno od drugih obaveza i pojesti nešto što u letu stigne. Nije to samo raj za gurmane, a za one manje, što bi naš narod rekao, ješne, mjesto koje treba zaobilaziti. To je mjesto porodičnog okupljanja, proslavljanja zajedničkog vremena kojeg se odričemo radi hvatanja koraka sa savremenim tempom života. To je onaj lijepi stoljnjak, čija se boja ureže u djetinje pamćenje i kasnije, tokom života, budi najtoplije emocije prilikom svakog sjećanja na nju.  To je onaj tanjir sa posebnom šarom koji samim pogledom na nju otvara apetiti i odiše poznatim mirisima. To je onaj escajg pažljivo opran i očišćen da neka kapljica vode ne bi ostavila mrlju. To je ona hrana, posna ili mrsna, ali najslađa, jer je spremljena sa ljubavlju. To je onaj pogled majčin pun iščekivanja i treme i poseban osmjeh zadovoljstva kada shvati da je i ovog puta pred svoju porodicu stavila prave ukuse.

E, to su razlozi zbog kojih sam ja predano pristupila učenju, ali i eksperimentisanju. I, ne, nijesam zakasnila. Mogla sam možda ranije naučiti ponešto, ali ispostavilo se da to nije neophodno. Naučila sam onda kada je bilo potrebno. I to sa željom i voljom, a ne zato što bi tako trebalo. Moje kulinarsko umijeće se možda ne bi svima dopalo, ali dopada se mojoj porodici, po čijem ukusu je i formirano. Meni više od toga ne treba.

Ne postoji period kada nešto moramo da znamo, važno je samo šta želimo da naučimo i pružimo.

Dijete kao učitelj

Tvoje suze me lome. Tvoj tužan pogled u meni izaziva lavinu emocija. I onda kada uradiš nešto što ne bi trebalo, čak i onda, kada zaslužuješ, možda, prijekor, umjesto da sam ljuta, tvoj tužan pogled me ražalosti, pa me natjera da smetnem sa uma šta bi trebalo u datoj situaciji i to kako sam namjeravala da reagujem.

Kada pustiš suzu, slomiš me. Ne puštaš ih često, pa su tim prije, teže, punije emocija i iskrenosti. Ne plačeš tek tako, nikada i nijesi, u okicama se pojavi to, za mene bolno, caklenje samo kada imaš jak razlog. Ponosan si. I tako mali, ne dozvoljavaš suzama da te odaju. Na komade me, zato, razbije kada ti dozvoliš ili ne uspiješ da prikriješ svoju tugu. Svaki put me staviš na test, samopreispitivanje, i duboko razmišljanje, ti moj mali veseli medo.

Danas si zaplakao. U prvom trenutku me je to učinilo tužnom. Opet, kao i uvijek, pokušala sam se staviti u tvoju poziciju, ne bih li dokučila tvoj način razmišljanja u tom trenutku, pa potom, odabrala najbolji način da tu tugu izbrišem. A, onda sam odjednom shvatila da ovog puta tvoje suze nijesu razlog za tugu. Upravo suprotno. Ti tako mali, a tako ponosan, nijesi se uzdržao da pokažeš iskrenu emociju, kakva može biti samo dječija. Rastužio si se zbog rastanka sa drugaricom sa kojom si se družio u vrtiću. Iako znaš da ćete u školi biti zajedno, shvataš i osjećaš da nastupaju promjene u tvom životu. Ti koji pokušavaš sakriti da si nekada povrijeđen kada nije po tvojoj volji, čak i pred nama tvojim roditeljima, danas si pokazao pred svima emociju, i to je vrijedno divljenja.

Svejednoću sve češće srijećemo, patimo od straha da bi pokazana emocija stvorila sliku naše ranjivosti, hladnoćom stvaramo gard ne bi li se zaštitili od nekog pretpostavljenog napada, a ti si me danas podsjetio da mnoge stvari treba od tebe da učim, iako sam ja tebi roditelj. Mogu, želim i hoću da te naučim svemu, vođena ljubavlju, to činim na osnovu iskustva trudeći se da te što bolje pripremim za svijet i život kada više ne budeš pod mojom potpunom zaštitom. A, ti mene učiš koliko je sve čistije i ljepše kada se gleda iz perspektive bića čija ličnost još uvijek nije oblikovana klesarskim umijećem životnog iskustva.

Molim te da pamtiš ovaj trenutak, da mu se vraćaš svaki put kada u životu budeš imao dilemu. Sjeti se osjećaja koji si u tom momentu doživio i nećeš pogriješiti, jer te srce i čista duša ne mogu odvesti na pogrešan put.