Mama Marija blog

недеља, 28. август 2016.

Prirodno je prirodno, ali "carski" nije bauk



Puno se govori o prednostima i manama carskog reza. U nekim slučajevima žene nemaju izbor, u drugim željele bi carski rez kako bi izbjegle porođajne bolove.
U medijima, često, u cilju ukazivanja na prednosti prirodnog porođaja, odnosno odvraćanja žena od ideje da se porode carskim rezom ako nije neophodno, ide se u drugu krajnost.  Čitala sam tekstove u kojima su iznijete samo negativne strane carskog reza. I onda se zapitam, da li se prilikom njihovog objavljivanja vodi računa o nama, ženama koje nijesmo imale, odnosno nemamo mogućnost izbora?! Ovdje bih posebno pomenula buduće mame, koje znaju da je pred njima carski rez, ali još uvijek ne znaju kakvo je to iskustvo, šta ih očekuje… Zar ih ne bi trebalo o svemu obavijestiti na suptilan, izbalansiran način, i o prednostima i o nedostacima?! U pomenutim tekstovima, one nijesu ciljna grupa i potpuno je zanemaren uticaj na njih onog što je napisano.
Istina je da svaka žena nosi svoje iskustvo. Ja govorim sa aspekta žene koja je imala dva medicinski indikovana carska reza.
Ne znam kako izgleda prirodni porođaj. Ne umijem prepoznati prave kontrakcije. Nijesam iskusila porođajne bolove. Znala sam dva dana unaprijed datum kada ću se poroditi. Prošla sam pripreme, uveli su me u salu, zaspala sam, probudila se, osjećala sam bolove u predjelu reza, imala sam mučnine i groznicu nakon anestezije, ali to je trajalo veoma kratko, iste večeri počela da ustajem, već narednog dana sama odlazila do toaleta, i poslije par dana sam se osjećala kao da nijesam bila podvrgnuta hirurškoj intervenciji. Ukratko to bi izgledalo tako.
Ipak, ni jedna majka neće na ovakav način opisivati svoje iskustvo. Nebitno koliko je godina prošlo, taj osjećaj se ne može promijeniti. Sa jednakom emocijom pričam o svojim iskustvima sada, kao i prije par godina. Osjećam samo zadovoljstvo dok se prisjećam, znam da sam kratko imala bolove, manje nelagodnosti koje sam navela, ali to je toliko zanemarljivo i nebitno u mom sjećanju naspram svega onoga što je uslijedilo.
Nije važno da li je prvi ili svaki naredni porođaj, trema je neminovna. Znala sam šta me očekuje, s nestrpljenjem iščekivala, po ulasku u deveti mjesec činilo mi se svakog dana ću dobiti bolove. Dan za danom, odlazila sam na spavanje sa mislima da će to konačno sjutra biti. Približavao se termin, a bolova nije bilo. Ustvari postojao je pritisak, neko probadanje, realno ili umišljeno, tek svakog dana sam bar jednom kontaktirala svog doktora. CTG nije pokazivao kontrakcije, iako sam ja to željela. Bližio se termin porođaja i zakan je carski rez. Željno iščekivani trenutak je bio tu, a trema sve veća. U trenutku saznanja konkretnog termina javljala su mi se pomiješana osjećanja. I dalje sam jedva čekala da se to desi, a pošto je već bilo izvjesno, opet bih možda imala ideju da se sve malo prolongira, iako sam znala da ne može. Konfuzija u mislima i osjećanjima, karakteristična za trudnice, bila je prisutna u svom punom sjaju. Još se živo sjećam svakog detalja, pripreme, pitanja koja mi je anesteziolog postavio u sali, olakšanja kada sam vidjela svog doktora, trenutka kada su i stavili masku na lice, osjećaj pospanosti, ….. i dozivanje mog imena. Znam da su mi oči otvorene, ali ne uspijevam da sklonim maglu. Još uvijek ne znam gdje sam, ali pokušavam odebljalim jezikom da pitam da li je sve prošlo dobro. Već nakon sat mozak je bio potpuno bistar, razgovarala sam sa sestrama i doktorom. Nakon dva sata započela sam priču sa cimerkom. Uveče uz napor i pomoć medicinske sestre ustala sam i napravila par koraka. Narednog jutra ustala sam sama, držeći se za krevet čekala sam par minuta da vidim da li sam spremna i potom digla sidro, razvila jedro i bez pomoći grabila niy hodnik. Već po izlasku iz bolnice nije bilo nikakvih tegoba osim blagog zatezanja u dnu stomaka. Dakle, ukoliko sve protekne kako treba, oporavak nakon carskog reza nije predug, nije bolan, nije strašan.
Za mene, najveći nedostatak kod porođaja carskim rezom je taj što nijesam vidjela svoju djecu odmah po rođenju. Nijesam tražila spinalnu anesteziju, jer dvadesetčetvoročasovno strogo mirovanje nakon intervencije, činilo mi se još nepovoljnijom varijantom. Ovako su mi bebu donijeli nakon par sati. Odmah se započelo sa uspostavljanjem dojenja.
Nakon carskog reza u bolnici se ostaje duže nego nakon porođaja prirodnim putem. U prvom trenutku to može izgledati kao otežavajuća okolnost, međutim za to vrijeme se oporavite taman toliko da po izlasku iz bolnice možete na pravi način da se posvetite svojoj bebi.
Drage mame, ono što je prirodno uvijek je bolje, ali ako ne može tako, ne brinite, ne plašite se, bićete spremne da odgovorite najvažnijem pozivu u životu na pravi način, jer vam je vaša majčinska ljubav pokretač. Sve prednosti i mane i jednog i drugog načina porođaja gube na značaju onog trenutka kada uzmete svoje čedo u ruke. Zato, uživajte u trudnoći, ne dozvolite da vam najljepši i najradosniji period u životu remeti bilo kakva priča sa stane, sve što vam je potrebno nosite u sebi.

Majčinski instinkt

Pravila i običaji, željeli ili ne, prate nas u stopu. Neke prihvatamo kao podrazumijevajuće. Od drugih se pokušavamo (ne)uspješno skloniti, a neki su nam potpuno neshvatljivi. Kako god, tu su. Na svakom koraku.
I sama sam, neka svjesno ili nesvjesno, prihvatila, valjda zato što se ne kose sa mojim načinom rezonovanja. Ipak, neka, ma koliko zbog toga ja bila čudna pojedincima, nijesam mogla prihvatiti.
Moju djecu od prvog dana, dakle od izlaska iz bolnice i završetka posjete patronažne sestre, kupala sam ja. Uz sve poštovanje starijim i iskusnijim članicama uže i šire porodice. Osjećala sam se dobro, imala sam želju, i to sam radila ja! Nije blisko mom načinu rasuđivanja da to treba da radi neko drugi, jer nijesam imala zdravstvenih problema i nijesam mogla da prihvatim da to ne radim ja, jer prosto treba neko drugi. Iz kog razloga treba neko drugi, a ne ja?! Odgovora nema, tek pokušaj koji liči na: Jednostavno, uvijek je bar u početku neka starija i iskusnija žena kupala novorođenčad. Bez konkretnog razloga, eto, valja se. A, ja eto, smatram da se ponajviše valja da majka, ukoliko se osjeća dobro, uživa u tom divnom činu od samog početka. Još se topim kada se sjećam svih detalja, od same pripreme, slaganja peškira, pelena, benkica, kupke, kreme,… pripreme vode da bude baš onakva kakva treba, preko uzimanja malog života u ruke, toliko malog da se čitav postupak može izvesti držanjem preko jedne ruke. A, onda onaj slatki glasić koji negoduje zbog toga što voda prelazi preko glavice. I osmijeh zadovoljstva i zahvalnosti kada, nakon kupanja i sušenja, na red dođe mazanje kremom i masaža. To su momenti koji se urežu u pamćenje i u srce za cijeli život. I nije isto ako, bez valjanog razloga, posmatrate nekog kako to radi i kada ste vi glavni u toj priči.
Svoju djecu sam dojila uprkos problemima sa mastitisom koji su se ponavljali. Takođe, uprkos preporukama da bi za mene bilo bolje da bebu naviknem na flašicu. Odlučila sam da se ne predajem, da pokušavam, sa nadom u uspjeh. I uspjela sam. Slušala sam razne priče o kasnijim mogućim posljedicama mastitisa. Vodila sam se mišlju da isto to što mi navode kao moguće posljedice mastitisa, može da me zadesi i iz drugih razloga. Sve faktore ne mogu eliminisati, pa zašto bih onda radila to upravo sa dojenjem, koje predstavlja takvu blagodet za moju djecu. Izborila sam se sa mastitisima. Izborila sam se i sa hiljadu pitanja i potpitanja, začuđenim pogledima zato što vodim računa šta unosim u organizam jer dojim,…Nastavila sam sa dojenjem.
Kada beba plače, postoji rečenica koju mnogi izgovaraju u funkciji savjeta, a više mi djeluje kao nešto što se ponavlja bez puno promišljanja. »Pusti, neka plače, širi pluća«, »Ako budeš uzimala svaki put kada zaplače, navići će se na ruke«,… A, ja sam, vođena materinskim instinktom, uzimala djecu svaki put kada zaplaču. Jedno je tražilo manje, drugo više, ali koliko su tražili, ja sam pružala. Nekada možda i više, od želje da mi budu u naručju. Da se razumijemo, ponekad je bilo kolebanja. Nije da u nekim situacijama nijesam razmišljala koliko su ovakvi savjeti opravdani, naročito kada je nošenje bebe trajalo po nekoliko sati. Ali, opet sam reagovala na svaki plač. Nekada istog trenutka, nekada poslije minut, nekada dva, ali nikad duže od toga. To je bilo, jednostavno, jače od mene.
I, nijesam ja, zbog svega ovoga ni malo posebna. Ista sam kao i većina drugih majki koje se svakodnevno susrijeću sa ovim savjetima. Upravo zbog njih ovo i pišem. Treba da znaju da su mnoge od nas prošle ono što one sada prolaze, naročito kada je prvo dijete u pitanju. Saslušajte sve savjete, a primjenjujte samo one za koje vam vaš majčinski instinkt govori da su dobri za vaše dijete.

Ne radite nešto samo zato "što tako treba"

»Mama, ja bih da kupim S. cvijet.«, nakon duže ćutnje, udubljen u crtanje, oglasi se moj sin. »Lijepo, dušo, a zašto ti je to sad palo na pamet?«, pitam po malo zbunjena, jer je želju izrazio potpuno neočekivano. »Pa, uskoro će Dan zaljubljenih«, reče iznenađen mojim pitanjem. »Šta si ti dobijala u vrtiću za Dan zaljubljenih?«, postavi pitanje nakon kojeg se ja zadubih u misli.
Za Dan zaljubljenih sam čula tek po izlasku iz srednje škole, čini mi se. Taj praznik se u mom djetinjstvu nije pominjao, bar ne u mom okruženju. Postojale su simpatije, ali ni jedan praznik u njihovo ime.
Sada, februar boje crveni tonovi, srca nam mašu iz izloga, časopisa, sa portala, nude nam se najslađi i najoriginalniji pokloni,… i obilježava se Dan zaljubljenih. Lijepo. Zbog povoda, prvenstveno. Plašim se samo da se popularizovanjem praznika ne udaljavamo od smisla i suštine, da ne dođemo do toga da ga obilježavamo tek da ne budemo van tokova.
Razmišljam i o tome kako se zaljubljenost nekada pokušavala prikriti. Ne kao nešto nedostojno ili nešto što nije lijepo, već upravo kao nešto uzvišeno, vrijedno čuvanja, prikriveno od mnogobrojnih pogleda da ne naruše ljepotu tog osjećanja.
Danas je sve mnogo transparentije. Novo vrijeme, nova pravila. I sve je to dobro i lijepo dok se mijenja samo forma, a suština ostaje ista. Kada je iskrena emocija vodilja, lišena sebičnosti i neukroćena egom, ne postoji pogrešan način da se pokaže. Prikriveno, bojažljivo, nenametljivo stavljanje do znanja ili nedvosmisleno i otvoreno priznanje postojanja iste, stvar je izbora.
Moje razmišljanje je podstaknuto time da ne bih željela da moja djeca rade bilo šta, samo zato što tako treba, jer to nameće okruženje, bez razmišljanja i istinske želje i potrebe, bez unošenja misli i osjećaja u to.
I dok moje misli velikom brzinom prelaze relaciju prošlost – sadašnjost, dok pokušavam da analiziram i dokučim da li je bolje nekada ili ovo sada, slatki glasić me obavještava da se ipak nalazimo u sadašnjem trenutku i da je sve tako kako treba biti. Čista emocija ne mijenja svoj oblik i snagu bez obzira na spoljašnje faktore.
»Mama, nešto razmišljam«, čuje se glas razuma. »Ako kupim cvijet, njoj će biti drago. Ali, cvijet će da uvene. Ona će onda biti tužna, a i ja. Zato sam se sjetio da nacrtam cvijet. On neće moći da uvene«.
I tada shvatim, ne mogu kombinovati prošlost i sadašnjost kako meni odgovara, ali mogu postaviti osnove i dati smjernice za pravac razvoja rezonovanja koji će moja djeca imati, a oni će dalje već znati da ga dograđuju.

Roditelj posmatran iz ugla djeteta i obratno

Do nas, više nego ikada, gotovo svakodnevno, dolaze priče, za koje ne želimo da vjerujemo da su istinite. Svaka naredna užasnija od prethodne. Neke stvarne, neke izmijenjene, neke izmišljene, ali potresne. Ma koliko se trudili da ih izbjegnemo, one uvijek pronađu put do nas i prodrmaju nas iz korjena.
Poslije prvobitnog šoka, nerijetko i prolivenih suza, pokušaja da se saberem, nastupa faza preispitivanja, pa i kritikovanja sebe same. Osjećam krivicu zbog svakog povišenog tona upućenog svojoj djeci. Žalim zbog neke postavljene zabrane, iako je bila zaslužena. Boli me nedostatak vremena koji je u jednom trenutku rezultirao ne pružanjem apsolutne pažnje. Preispitujem organizaciju i ispunjenost vremena koje provodim sa djecom, koliko sam im posvećena, da li je to dovoljno, možda bi im bilo potrebno više?! Imam grižnju savjesti zato što provode veliki dio dana u vrtiću, iako je evidentno da im to ne smeta…
Muči me hiljadu pitanja. A, odgovora niotkuda. Ne umijem sebi dati odgovor na najveće i najteže pitanje. Niko sa strane mi ne može dati. To što se nekom činim kao dobra majka ne mora značiti da i jesam. Ili, to što se neko ne slaže sa mojim metodam vaspitavanja, ne znači nužno da su pogrešne. Posebnost odnosa koji postoji između majke i djece ne dozvoljava ma kome ispravan i kompletan uvid u tu specifičnu i kompleksnu mrežu emocija. Uzajamna očekivanja su tu potpuno drugačija od svih ostalih emocija i veza. Ne govorim samo o snazi, već o specifičnosti.
Živo sam biće, nesavršeno, dakle, griješim. U odnosu sa svojom djecom, uvijek iz najbolje namjere. Nadam se samo da su to one greške zbog kojih postoji ona čuvena »zbog nečega je to dobro«. Znam, kao i sva djeca, nalaziće mane i zamjerke po mnogim osnovama. U jednom periodu svog života misliće da je sve trebalo drugačije. Kada i sami postanu roditelji, sve će im se samo reći. Tek tada će biti u stanju da me razumiju. Ali, kroz sve te životne periode, kroz sve te promjenjive poglede i stavove prema mom vaspitnom metodu, samo jedno mi je važno – da u svemu, i onome što smatraju ispravnim i onome što smatraju pogrešnim, prepoznaju ljubav, beskrajnu ljubav koja se nalazi u osnovi svake misli, postupka i odluke.

Ne mogu se djeca knjiški vaspitavati

Sve ono što sam znala, u šta sam bila sigurna, sve što nije izazivalo ni trag sumnje, sve je nestalo, a da ni sama nijesam svjesna kada.
Moja drugarica, koja se još nije ostvarila u ulozi majke, danas je imala jednu nesvjesnu, kratkotrajnu reakciju, ali za mene važnu, jer me je vratila par godina unazad, podsjetila i navela na razmišljanje. Njen namrgođen izraz lica i pogled usmjeren u pravcu djeteta koje, na ulici, uporno vrišti iz samo njemu znanog razloga, bio mi je dovoljan da shvatim, odnosno da se podsjetim iste one misli koju sam ja nekada imala u takvim situacijama. Nije ona ni namćor, niti osoba koja ne voli djecu. Ona je samo osoba koja još nije upoznala onu vrstu ljubavi koja, i za takvo dječije ponašanje, nalazi opravdanje usred nemoći da bilo šta promijeni.
Uvijek sam mislila da ja to nikada ne bih mogla dozvoliti svom djetetu, da, ma kako malo bilo, uvijek postoji način da se takvo ponašanje suzbije, samo je važan čvrst stav. Nekada su se moji stavovi skoro potpuno poklapali sa svim onim mišljenjima i savjetima iz stručne literature. To mi je ulivalo sigurnost u sopstveno rasuđivanje, odlučnost i uspješnost u sprovođenju »knjiškog« vaspitavanja djece.
A, onda sam dobila svoju djecu. Dva anđela sa njihovim »bubicama«. Sa njima se rodio i drugačiji pogled na čitav svijet, pa i na ista ona načela koja sam sama postavila.
Postepeno, neosjetno udaljavali su me od mojih principa. Nijesam bila ni svjesna toga, sve dok nijesam shvatila da ne uspijevam da izađem na kraj sa svim onim situacijama koje su mi nekada djelovale kao lako rješive. Čvrst stav, autoritativan ton, ne daju uvijek rezultate, iako tako piše u knjiigama. Djeca su senzitivnija nego što možemo pretpostaviti. Osjećaju našu emociju, osjećaju tu »slabost« koju imamo kada se radi o njima.
Na umu su mi dvije situacije koje nose zabranu. Dva »ne« sastavljena od istih glasova, ali potpuno različita. Ne koje izgovaram kada vidim da dijete ide prema nekoj opasnosti. To je odsječno nene koje ne dozvoljava raspravu.
Postoji i ono drugo ne, koje izgovaram jer bi to tako trebalo, a na ivici sam da popustim, jer znam da ću time učiniti veće zadovoljstvo djetetu, nego što bih mu eventualno mogla nanijeti neku štetu. To je onone koje dolazi kao odgovor na pitanje da li može dobiti jednu čokoladicu poslije ručka. Dijete dobro zna da će lako to ne pretvoriti u da. Ne zato što je tako svakog dana, zato što su loše postavljene granice, već zato što osjeća moje kolebanje. Kada ručak nije pojeden nakon ne nema dalje priče na tu temu. Dakle, djeca i te kako dobro prepoznaju pozadinu riječi i na osnovu toga dobro znaju šta im je činiti, odnosno ne činiti.
Granice moraju postojati. Bez njih bismo mogli govoriti samo o nevaspitanju i raspuštenosti. Ipak, isključivost u bilo čemu nije dobra. Znamo gdje treba »udariti« čvrsto ne, koje ništa ne može pomjeriti.
Ipak, postoje one delikatnije situacije u kojima je potrebno dosta mudrosti, »vaganja«, sagledavanja, procjene da bi se moglo valjano zaključiti da li držati zabranu ili podići rampu i kada. Najbolja vodilja je srce. Roditeljski instinkt je jednako dobra kočnica i za djetetove, kao i za naše želje. Kada se nasluti eventualna opasnost, ili makar nelagoda, po dijete, roditeljski razum i srce se lako saglase. Roditeljski alarm nikada ne griješi. Iz tog razloga, ne treba biti krut u obavljanju roditeljskih dužnosti. Ne mogu se djeca knjiški vaspitavati. Mora im se pristupati kao individuama. Svaka odluka, zabrana, dozvola, mora biti prilagođena konkretnom djetetu, jer ni djeca, potomci jedne majke i jednog oca, nijesu isti. Na nekog će zabrana djelovati stimulativno, prijekor edukativno, a nekog će dovesti do očajanja i uzrokovati potpuno suprotne reakcije od željenih.
Naučila sam da ne pretpostavljam, nego da sagledam, da ne očekujem, već da sačekam, da ne okrivljujem, već da razumijem i ukažem, i da volim bez zadrške, jer bolja vodilja od roditeljske ljubavi ne postoji.

Tu sam da bodrim

Draga moja djeco,
Još ste mali, ali kroz glavu mi prolaze misli, kojima, kao i svaki roditelj, teško uspijevam da se otrgnem. Polazi mi, još uvijek, za rukom da vas zaštitim od svega što bi moglo da vam poremeti mir, ali svjesna sam, kako odrastate to će biti sve teže.
Ne želim da vas držim pod »staklenim zvonom«. Znam da vas, za vaše bolje, moram pustiti da vidite, upoznate, shvatite, prođete, pregurate, ustanete i osnažite. Ali, me plaši taj put. Više nego ovaj moj.
Ne mogu birati ljude kojima ćete biti okruženi, mada vjerovatno bih, na osnovu iskustva, napravila neki prihvatljiv izbor. Ali, prihvatljiv za koga?! Za mene i moje kriterijume?! To nije ono što vi želite. Time ništa nećete naučiti. Kroz par loših izbora uspjećete sami da valjano izaberete, a ja ću biti tu da vas pokušam naučiti šta je to valjano, a šta ne.
Predstoji dug i naporan put. Put kojim prolazi svaki čovjek. Ne mogu sklanjati prepreke pred vama, ali vam mogu pomagati da ih savladate. Učila sam od najbolje, od svoje majke. Trudiću se sve da primjenim, čak i one metode koje su mi nekada bile krajnje nerazumljive i kojima nijesam vidjela svrhu. Mnoge sam smatrala i neopravdanim, a sada uviđam njihovu punu važnost. Ne mogu preplivati rijeku za vas, ali biću tu da bodrim, ako posustanete da vam pružim ruku, da kao sada, dok ste djeca i dok plivamo stvarnim morem, odmorite na mojim leđima i u tom, mnogo zahtjevnijem imaginarnom moru.
Nekada i ja znam biti povrijeđena, ali ne boli me to, već saznanje da ćete se i vi u životu nekada tako osjećati. A, ja sam nemoćna da vas sačuvam od toga. U tim trenucima zagrljaj, riječi podrške, neće odagnati gorak osjećaj, ali će dodati još malo mekanog perja u ono gnijezdo koje već sada gradimo i u koje ćete moći da se ušuškate kada god imate potrebu, da vas svijet ranjive ne gleda, nego tu da prikupite snagu za nove bitke i pobjede.
Iskustvo vam ne mogu prenijeti, ali mogu stvoriti osjećaj da, sa kakvom bilo nelagodom da se suočite, imate oslonac, mjesto na kojem možete tražiti razumijevanje i crpiti snagu.
Volite druge, pružajte im i pokazujte ljubav, ali volite i sebe, jer bez toga ne možete naći ravnotežu, a bez ravnoteže u svemu, ni zadovoljstvo življenja.

Drage vaspitačice, hvala vam

Jedna informacija u dnevnoj štampi me je podstakla da uobličim razmišljanje sačinjeno od svakodnevno prikupljanih utisaka.
Obilježeno je 45 godina od otvaranja prvih jaslica u Crnoj Gori. Direktorici prvih jaslica, djeca koja su nekada boravila u njima, uputili su tople riječi.
To me je navelo da formulišem razmišljanje i osjećaj koji su postojali i bili poznati od prvog susreta sa vrtićem, ali će svoj pravi oblik dobijati kroz vrijeme koje je pred nama. Ma koliko trenutno bila svjesna svega dobrog što vaspitačice u vrtiću čine za moju djecu, pravo značenje i puna vrijednost svoju potvrdu će dobijati kroz godine koje dolaze.
Vrtić – mjesto gdje djeca borave, druže se, igraju… Neka djeca su tu zbog poslovnih obaveza roditelja, druga radi druženja,…u suštini razlog je nevažan. Važno je to mjesto, zapravo ljudi koji u njemu rade. Upravo ovdje bih zastala. Iako se glagol raditi koristi da bi označio obavljanje posla, vjerujem da mu ovdje nije mjesto. Svaki posao se obavlja sa manje ili više volje, manje ili više ljubavi, posvećenosti,… Ali, kada neko sa puno pažnje brine o vašem djetetu, uči ga da se druži, da djeli, da mirnim putem rješava konflikte, da samostalno jede, da broji, da recituje,… to nije obavljanje posla, to je pružanje ljubavi.
Od jaslenog do predškolskog uzrasta dijete vaspitačicu/e doživljava kao člana porodice. Dječija osjećanja su iskrena, sa njima smo uvijek načisto, ljubav je upućena samo onome od koga je primljena. Zato i ne čudi takav odnos i privrženost.
Ne želim ovdje da govorim o izuzecima kojih, sigurna sam, ima, ali svakako su rijetki. Ovaj blog treba da zadrži notu ljubavi, jer ona preovladava u ovom suptilnom odnosu kakav je između vaspitačice i djeteta.
One su tu kada mi nijesmo. Nastoje i uspijevaju da nadoknade naše odsustvo. One su tu da pomognu našem djetetu da nauči pjesmicu, da mu pomognu da shvati značaj zajedničkog rada, da ga uče o malim i velikim životnim stvarima. One stvaraju divne uspomene koje će naše dijete pratiti kroz život. One zajedno sa nama su posvećene odgovornoj i zahtjevnoj obavezi postavljanja temelja na kojima će biti izgrađena ličnost našeg djeteta.
Zahvalite im se sada, jer moramo biti svjesni da ćemo tek u godinama pred nama istinski shvatiti koliko im dugujemo.