Priča o novogodišnjem voziću

Mali novogodišnji voz. Fascinantan svojom namjenom i izgledom. Dugo željen i konačno nabavljen. Upakovan u crveno - zelenu kutiju sa prozorčićima od najlona, koja je pažljivo osmišljena da nagovijesti svu čaroliju njene sadržine, privuče pažnju radoznalim okicama i probudi maštu sanjarima.

Vozić je postavljen pored ukrašene jelke na vidnom mjestu. Kao da je samo čekao trenutak da zahukti prazničnom pjesmom. 

Crne šine pravile su oblik osmice i svojom čvrstinom nisu ostavljale mjesta dilemi da li mogu izdržati veselu šarenu kompoziju koja će preko njih neumorno prelaziti u narednim danima.

Malena crvena lokomotiva, sa toplim žutim svijetlom na prednjoj strani, ponosno je stala pred vagone dajući doznanja da je spremna da ih predvodi. 

U prvom vagonu nalazio se lično Djeda Mraz. Veselog i rumenog lica, ušuškan u svoje toplo crveno – bijelo odijelo, bio je veseo i čio, spreman za još jedan krug oko svijeta.

Tik uz njega smjestilo se slatko nasmiješeno lice iznad kojeg su zveckali praporci zakačeni na velike i razgranate rogove. Vjerni saputnik irvas bio je tu kao Djeda Mrazova desna ruka u najvažnijoj noći u godini. 

Iza njih nalazili su se vagoni do vrha ispunjeni šarenim ukrasnim papirima sa raznobojnim mašnama ispod kojih se skrivalo ispunjenje želja za dječicu širom svijeta.

Huktao je vozić pjevajući novogodišnju pjesmu i  krivudajući osmicom. 

Dva para okica gledala su zadivljeno u njega.

»Eh, kad bismo se mogli ukrcati«, otrgnu se.

Vozić naglo zastade. Djeca pomisliše da su mu baterije istrošene. Ali , malo žuto svijetlo i dalje je toplo i veselo sijalo, a muzika nije posustajala. 

Najednom,oboje naglo kinuše, kao da im je neka prašina zagolicala nozdrve.

»Upadajte«, začuše dubok, ali nježan glas iz prvog vagona.

»Ja ću vam pomoći«, čilo je poskočio irvas čije je lice obasjavao širok i iskren osmijeh, dok su zvončići zakačeni za njegove rogove veselo zveckali.

Djeca se zbunjeno i pomalo uplašeno pogledaše.

U tom trenu shvatiše da se izmijenilo sve što ih je okruživalo.

Fotelja, omiljena obojema, na kojoj su se grabili da zaumu mjesto, sada je izgledala nedostižno visoka. Ni dva mala prenosna stepenika  na koja su se peli da bi nešto dohvatili, ne bi bila dovoljna da dosegnu do mjesta za sjedjenje na fotelji. Njih dvoje su pored stepenika  izgledali kao mravi naspram ograde koja im je okruživala kuću. Ali, mravi su znali način da se popenju, a njima dvojema i taj, nekada mali stolac, činio se poput planine.

Šta se dešava? Počinjala je da ih hvata panika.

Osvrnuvši se shvatili su da je sve oko njih naraslo do velikih dimenzija, kao tijesto u staklenoj posudi od kojeg majka priprema praznične kolačiće.

Nogari malog stola u dnevnoj sobi izgledali su poput stubova na visokim građevinama kraj kojih su  prolazili svakodnevno.

Televizor je poprimio dimenzije bioskopskog platna. Veseli mačići koji su se smiješili  sa ekrana veličinom su podsjećali na umiljate mačka - džinove.

A, želja za najvećom jelkom koja postoji upravo im je ispunjena. Ogromno zimzeleno drvo sa ukrasima nalik na njihove, samo neuporedivo većim, ponosno je stajala u dnevnoj sobi, koja je sada po površini ličila na sportsku halu u koju su odlazili sa tatom da bodre svoj tim.

Zvonki smijeh ih trgnu iz razmišljanja.

»Kod kuće ste još uvijek, nema razloga za brigu.«

Pogledaše se i ne pomjeriše sa mjesta, niti izgovoriše riječ.

»Uskačite. Rudi će vam pomoći« ponovi veselo glavom i bradom Djeda Mraz.

Tada primijetiše da irvas i dalje sa osmijehom čeka, pružajući crvenu svjetlucavu rukavicu koja je prekrivala kopito prednje desne noge.

Bojažljivo, jedno po jedno, pružiše ručice i nađoše se u prvom vagonu tik iza Djeda Mraza i irvasa.

»Spremni?« upitaše uglas obojica.

Djeca samo klimnuše glavom, kao da je to očekivano, a da ni sami nisu bili sigurni da li su zaista spremni.

»Hej – ho, idemo«, izgovori Djeda Mraz, a vozić krenu polako po šinama, postepeno ubrzavajući.

Oči su im bile prikovane za dva draga lika koji su sjedjeli ispred njih. 

Umirujuće kloparanje praćeno muzikom vozića i pjesmom koju su pjevali Djeda Mraz i Rudi postepeno ih je opuštalo sve dok nisu počeli da primjećuju da se boje stvari u dnevnoj sobi razlivaju i da gube svoje obličje.

U jednom trenutku umjesto poznatih stvari bili su okruženi svjetlucavim pastelom koji je, iako se u njemu nije moglo bilo šta razaznati, djelovao očaravajuće.

I tek  što su iz stanja zbunjenosti prešli u divljenje, počeše da uočavaju oblake. Prvo male i rijetke, a onda sve veći broj mekanih paperjastih oblaka različitih oblika.

»Pogledajte ka dolje. I ne plašite se!« trgnu ih Djeda Mrazov glas.

Bez razmišljanja, radoznalo nagnuše glavice mimo vagona put dolje, gdje je prije samo par trenutaka bio lakirani parket boje oraha. Umjesto njega, svuda okolo prostirali su se gradovi, planinski vijenci pokriveni snijegom, prostrane plaže sa pijeskom koji se presijavao poput zlata, livade prekrivene raznobojnim cvijećem i sve tu, činilo se, nadohvat ruke.

Obuze ih neki čudan osjećaj, koji nikada do tada nisu doživjeli. Oduševljenje, strah, uzbuđenje, nevjerica – sve istovremeno i jednako snažno. Toliko da nisu imali snage da ispuste ni uzdah, a kamoli nešto kažu. Samo se po sjaju između raširenih kapaka i izrazu lica sa napola otvorenim ustima moglo naslutiti šta se zbiva u njihovim glavicama.

»Imate čast da budete Djeda Mrazovi pomoćnici« začuše glas ispred sebe.

Samo što je to izgovorio, Djeda Mraz i Rudi spustiše najduže stepenice, toliko dugačke da im se nije nazirao kraj. Nabaciše na leđa ogromne crvene džakove, nekoliko desetina puta veće od njihovih tijela. Ali, to uradiše sa takvom lakoćom kao da su podigli mali perjani jastuk. I za tili čas nestaše među oblacima, spretno se spuštajući visećim merdevinama.

Djeca bi se u tom trenutku vjerovatno i uplašila zbog toga što su ostali sami u voziću koji je lebdio visoko nad zemljom, ali prizor je bio toliko nevjerovatan i očaravajući da nisu uspijevali razmišljati o bilo čemu drugom.

I taman što su zaustili da razmijene fasciniranost onim čemu prisustvuju, Djeda Mraz i Rudi se vratiše istim putem, uskočiše u vagon i odložiše prazne vreće. Okrenuše se put djece i uz širok osmjeh Rudi reče:

»To je to!«

»Naš posao za ovu godinu je završen«, dodade Djeda Mraz.

»Ali...«, djeca su samo to uspjela istovremeno da izuste, dok su im kroz glavu prolazile hiljade pitanja, a na jedno, najvažnije, iako ga nisu ni izgovorili, Djeda Mraz im je dao odgovor.

»Sva djeca su dobila poklone, budite bez brige. I u ime cijele ekipe Djeda Mrazovih pomoćnika zahvaljujem vam na druženju. Nadam se da ste uživali.«

U tom trenu lokomotiva ubrza i pojača svoju novogodišnju muziku. Djeca su imala osjećaj da se nalaze u bubnju mašine za veš tokom centrifuge. Toliko brzo su se kretali da nisu uspijevali razaznati bilo šta iz okruženja. Sve se pretvorilo u par višebojnih linija. Počelo je da im se vrti u glavama. Sve više i više, dok na kraju nisu imali osjećaj da su im glavice toliko teške i umorne i predali su se toj ošamućenosti, osjećajući da tonu u san.

Najednom začuše mamin glas odnekud iz daljine. Sa svakim novim dozivanjem činilo se da je sve bliže, dok nisu osjetili meki topli dlan kako im prelazi preko svilenih kosica.

Teškim naporom otvoriše okice. Magla pospanosti učini im se poput oblaka koje su do maloprije gledali. Pomisliše da je Djeda Mrazov vozić krenuo u još jednu avanturu, a onda ga ugledaše pred sobom kako vozi osmicom, manji nego što je to maločas bio.

Trebalo im je malo vremena da srede informacije i utiske u svojim glavicama. Posebno zbog toga što u trenu shvatiše da je fotelja opet normalne veličine i lako dostupna, nogari od stola mali, a ne grandiozni stubovi, a jelka bez džinovskih ukrasa, ali i dalje najljepša.

Shvatiše, pomalo razočarani, da je divna vožnja i putovanje sa Djeda Mrazom bio tek san. Svjesni toga, nastaviše da gledaju u vozić sa željom da svaki detalj divnog putovanja, pa makar i sanjanog, sačuvaju i zadrže što duže.

Lokomotiva je sjajila i svirala poznatu melodiju, Djeda Mraz i irvas sjedjeli su u prvom vagonu, a iza njih su bili samo ostali vagoni, bez dodatnih putnika.

Utom, vozić zakrivuda osmicom, svijetlo lokomotive zatreperi, a nihove okice zaustaviše se na irvasovom širokom osmijehu i Djeda Mrazovom licu. U trenu kada je vozić prolazio tik ispred njih, oboje ostadoše prikovani za mjesto na kojem su se nalazili i sa izrazom lica koji je istovremeno odavao veliko iznenađenje i oduševljenje.

Da, bez sumnje, oboje su jasno vidjeli da im je Djeda Mraz značajno namignuo. Dileme nema, nisu mogli oboje umisliti nešto takvo. Pogledao  je i dao im doznanja da putovanje sa njim nije bilo samo san. 

Mama i tata su se samo nasmiješili kada su čuli ovu priču. Naravno, mislili su da je to samo dječija mašta, jer su oni već odavno odrasli i izgubili su moć prepoznavanja čarolije. Djeca obećaše sebi i jedno drugom da se njima to nikada neće dogoditi. A, kao podsjetnik imaće doživljeno nevjerovatno iskustvo!

Pismo učiteljici moje djece

 

Draga učiteljice Sandra,

Kao majka dvoje djece treći put završavam četvrti razred osnovne škole. Prvi put sam to obavila prije tridesetak godina, zatim prije četiri i, evo ponovo, ove godine. 

Kad sam se, po završetku svog četvrtog razreda,  rastajala od učiteljice nisam imala nikakav poseban žal, jer moja učiteljica nije bila poput one iz pjesme jedinstvenog Vita Nikolića.

Vaspitno-obrazovni i pedagoški rad je vrlo senzitivan i ne podrazumijeva samo puke norme i pravila, već je njegov uspjeh baziran na velikoj ljubavi prema djeci i prema odabranom pozivu.

Prenošenje znanja je važan, ali ne i jedini korak od značaja u tom cijelom procesu. Tu činjenicu sam saznala i shvatila mnogo kasnije. A onda, na sreću moje djece, sreli  smo se sa Vama.

Zato, istinsku sjetu osjećam danas kada moja djevojčica završava četvri razred i kada treba da se rastanemo  od Vas, i ona i mi.

Upoznali smo Vas prije osam godina kada ste širokog osmjeha i raširenih ruku dočekali generaciju prvaka među kojima je bio moj sin. Nakon četiri godine sa istom emocijom dočekali ste i novu generaciju, generaciju moje ćerke.

Kroz praćenje rada, aktivno učešće sa roditeljskog aspekta i komunikaciju konačno sam i ja  imala priliku da upoznam učiteljicu koja je prisutna u nježnim pričama koje prate kroz čitav život. Učiteljicu koja je iz toplih ruku vaspitačica i emotivno zahtjevnog prelaska iz vrtića u školu, dočekala djecu na poseban i način koji se pamti. Učiteljicu zbog koje je odlazak u školu djeci predstavljao zadovoljstvo, a ne nelagodnu obavezu.

Nije lako prenijeti znanje, pogotovo tim glavicama u kojima su nedokučivi i neistraženi univerzumi znatiželjnosti koja nekada ometa koncentraciju i koju ne drži mjesto. Ipak, mnogostruko je teže razviti ljubav prema učenju, stalnu želju za znanjem i nesvjesno prihvatanje škole kao polazne i ključne osnove za postizanje kasnijih životnih uspjeha, jer je u tom uzrastu  takvo što još uvijek u granicama apstraktnosti. A, najteže je, zajedno sa roditeljima, postaviti temelje kvalitetne socijalne interakcije, ljudskosti i empatije.

Gledala sam i svjedočila kako Vi uspijevate u tome oba puta i to, kako je meni posmatrajući sa strane djelovalo, takvom lakoćom i jednostavnošću, kao da je to jedini mogući način, neprihvatajući bilo kakvu drugu opciju.

Vi ste djeci bili učiteljica, prijatelj, treći roditelj. 

Prepoznavali ste potencijale i talente, korigovali greške, upućivali na zajedništvo i drugarstvo. Umjeli ste precizno da izvagate nagradu i kritiku, davali ste krila vodeći računa da taj mali ego ne jača pretjerano kako ne bi naštetio sebi.

Napravili ste temelje za sve naredne korake u procesu obrazovanja.

Kao roditelj, zbog svega navedenog, dugujem Vam veliku zahvalnost. 

Rastanak od Vas mojoj djeci nije pao lako, ali postaju svjesni da je to upravo zato što ste im ostavili neprocjenjiv dar koji će tokom života da dobija na značaju.

Vršnjačko nasilje - osvrt

 Vršnjačko nasilje, tema stara i suviše kompleksna. Perzistira odavno. Jedina dilema je to da li je sada vršnjačko nasilje realno prisutnije u odnosu na nekad ili samo vidljivije, jer ima zagovornika teorije da se ništa nije promijenilo značajnije samo je tema stavljena u fokus. U eri digitalizacije protok i dostupnost informacija je neuporedivo veća u odnosu na neki pređašnji period. Istovremeno, o problemu se priča više nego ranije, a opet, stiče se utisak da nema vidljivog pomaka u željenom pravcu. Svi se sjećamo nekih situacija iz svog djetinjstva koje bi mogle biti tretirane kao vršnjačko nasilje, a podvođene su, uglavnom,  pod pojam dječijih čarki i tako tretirane. Ipak, fizičko nasilje, kao najvidljiviji oblik, čini se, nije bilo zastupljeno u tolikoj mjeri kao danas (ni po učestalosti, ni po agresivnosti), dok se za druge oblike vršnjačkog nasilja to pouzdano ne može ustvrditi.  Mada sadašnji podaci koji se odnose na stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja nisu sasvim uporedivi sa onima iz prethodnih decenija budući da ovaj problem nije tretiran na istovjetan način, posredno se nameće zaključak da je isto faktički prisutnije.

Mnogi slučajevi, koji naizgled nemaju “velike posledice”, ostaju ispod radara. Pažnja javnosti se skreće na one očiglednije i dramatičnije primjere, a njih, nažalost, ne manjka. 

Šta se desilo, pa se inače prisutno vršnjačko nasilje multipliciralo?!

Situacija na globalnom planu počela se preslikavati i ostavljati posledice i na mikro nivou, nivou malih društvenih zajednica, a time i predasolescentne i adolescentne zajednice. 

Način života, vrijednosni sistemi i životni ciljevi su promijenjeni. Imamo sudar tradicionalnog sistema vrijednosti od kojeg jedan dio populacije ne odstupa i jednog novog mnogo fleksibilnijeg sistema koji zagovara drugi, uglavnom generacijski mlađi, dio populacije. 

Posledice godina nestabilnosti i tranzicije na regionalnom planu, te ritam nametnut sa globalnog nivoa, uticali su na formiranje potrebe za trkom i nadmetanjem u sticanju materijalnog bogatstva. To je uslovilo promjene u načinu i tempu života, projektovanim ciljevima, te rast obaveza i produžetak vremena koje se provodi van doma. Nametnuti tempo neminovno utiče na unutarporodične, kao i ukupne socijalne interakcije. Dolazi do postepenog pomijeranja prioriteta, jednih na uštrb drugih. Vaspitna uloga, koja je nekada prevashodno pripadala porodici, postepeno se prebaca na institucije obrazovnog sistema. A iste ne mogu u potpunosti da obavljaju tu funkciju, bar ne u skladu sa sve izraženijim potrebama. I to iz više razloga:

-Vaspitno-obrazovne ustanove, prosvjetni radnici i stručne službe trebalo bi da realizuju proces nadgradnje u porodici usvojenih pravila društvenog ponašanja i funkcionisanja, a ne da nadomješćuju djelimično ili u potpunosti nedostatak istog.

-Prebukiranost, kao sistemski problem, predstavlja još jednu otežavajuću okolnost u svakodnevnom vaspitno-obrazovnom radu.

-Pokušaji reformi bez očekivanog feedback-a i često usporen ili neadekvatan odgovor na uočene nedostatnosti.

-Nedovoljan broj stručnih saradnika.

-Pitanje stepena stručnosti, odnosno posvećenosti i motivisanosti pojedinih kadrova. 

-Kontinuirano urušavanje autoriteta prosvjetnih radnika kroz sistem, ali i kroz reflektovanje generalne situacije u društvu na vaspitno-obrazovni sferu.

-Sistemska nespremnost na pružanje pravovremenog i adekvatnog odgovora na uočene probleme, odnosno forsiranje naslijeđenih i/li preuzetih  obrazaca iako je u praksi pokazana njihova neučinkovitost.

Pored toga, dolazi do pojave paradoksa koji se ogleda u istovremenom postojanju već pomenute sve izraženije intencije prebacivanja uloge nosilaca vaspitne funkcije, sa jedne strane i formalnog i neformalnog ograničavanja, te stvaranju pritiska od strane roditelja na nastavni kadar pri vršenju povjerenih im zaduženja, sa druge strane.

Slučaj iz prakse - 

Roditelji djevojčice koja pohađa završni razred osnovne škole na roditeljskom sastanku objašnjavaju razrednom starješini da su oni zbog poslova kojima se bave veći dio dana odsutni iz kuće i da je očekivano da će on, kao pedagog i razredni starješina, obratiti više pažnje na ponašanje konkretno njihovog djeteta. Povod je bio veliki broj pritužbi na ponašanje djevojčice koja remeti održavanje nastave i nedolično se ponaša, te često inicira verbalne duele sa vršnjacima.

Nakon mjesec provedenih u bezuspješnim pokušajima razrednog starješine i stručnih službi da kroz razgovore ukažu na nedoličnost i posledice takvog ponašanja, djevojčici je izrečena vaspitna mjera. Roditelji su se pojavili u školi praveći neprimjerenu scenu i koristeći neadekvatan vokabular, smatrajući svoju reakciju opravdanom jer je njihovom djetetu, koje je, kako ističu, »preosjetljivo i naviklo da joj se ispunjavaju želje«, izrečena vaspitna mjera.

Dakle, prećutno ili otvoreno prepuštanje ili prenošenje uloge nosilaca vaspitne funkcije prepliće se u mnogim slučajevima sa nepostojanjem odgovornosti za postavljanje modela ponašanja. 

Dijete u najranijem djetinjstvu nesvjesno usvaja obrazac ponašanja od osoba iz najbližeg okruženja. U kasnijim fazama odrastanja, posebno u predpubertetskom i pubertetskom dobu, svjesno teži oponašanju jednog roditelja/staratelja. Ukoliko postavljeni model nije ispravan, odnosno društveno prihvatljiv, u rijetkim slučajevima se može očekivati da dijete samostalno razvije društveno prilagođene obrasce ponašanja. Takođe, ranije pomenuti sudar različitih vrijednosti i stanovišta posmatranja istih dovodi do disbalansa i neujednačenosti u određivanju pojma društveno prihvatljivog ponašanja. 

Ovdje se javlja i još jedan važan psihološki momenat. Svako dijete, u skladu sa vlastitom prirodom, traži određeni stepen pažnje i prihvatanja od strane roditelja ili osoba koje brinu o njemu. U slučajevima kada to izostane djelimično ili u potpunosti, dijete trpi emocionalni stres. Način na koji će ispoljiti isti ili se sa njim boriti u sebi, odnosno prihvatiti ili pokušati da promijeni situaciju kroz skretanje pažnje na svoje postojanje, zavisi od mnogo faktora. Jedan od načina je ispoljavanje agresivnosti.

Vršnjačko nasilje nije problem pojedinca, već čitave zajednice i za stepen njegove prisutnosti odgovorno je kompletno društvo. 

Preventivne i kaznene mjere, bazirane na doktrinama struke, utemeljene na iskustvu, osmišljene na bazi multidisciplinarnog pristupa, te u praksi primjenjive, podjednako su značajne.

U tom smislu, država preko institucija sistema ima odgovornost koja se ne svodi na konstatovanje prisutnosti i deklarativno osuđivanje pojedinačnih slučajeva vršnjačkog nasilja, već na suštinsko i aktivno učešće i pravovremeno adekvatno sistemsko reagovanje.

Suzbijanje prisutnosti vršnjačkog nasilja (jer, o iskorjenjivanju je iluzorno polemisati) je proces koji nije moguće sprovesti uspješno ukoliko zataji ma koja karika u lancu odgovornosti.

U cijeloj toj kompleksnosti pomenute dužnosti djeca su ta koja primarno ili imaju benefite ili snose posledice, a kasnije i čitavo društvo. Sve to u zavisnosti od stepena svijesti o odgovornosti koju posjeduju njeni nosioci i spremnosti da se istoj posvete na pravi način, te reaguju u skladu sa uočenim potrebama.

Zaključak, suština mora preuzeti primat nad forsiranjem puke forme.

Marija Bulajić Škuletić, sociološkinja