Pismo učiteljici moje djece

 

Draga učiteljice Sandra,

Kao majka dvoje djece treći put završavam četvrti razred osnovne škole. Prvi put sam to obavila prije tridesetak godina, zatim prije četiri i, evo ponovo, ove godine. 

Kad sam se, po završetku svog četvrtog razreda,  rastajala od učiteljice nisam imala nikakav poseban žal, jer moja učiteljica nije bila poput one iz pjesme jedinstvenog Vita Nikolića.

Vaspitno-obrazovni i pedagoški rad je vrlo senzitivan i ne podrazumijeva samo puke norme i pravila, već je njegov uspjeh baziran na velikoj ljubavi prema djeci i prema odabranom pozivu.

Prenošenje znanja je važan, ali ne i jedini korak od značaja u tom cijelom procesu. Tu činjenicu sam saznala i shvatila mnogo kasnije. A onda, na sreću moje djece, sreli  smo se sa Vama.

Zato, istinsku sjetu osjećam danas kada moja djevojčica završava četvri razred i kada treba da se rastanemo  od Vas, i ona i mi.

Upoznali smo Vas prije osam godina kada ste širokog osmjeha i raširenih ruku dočekali generaciju prvaka među kojima je bio moj sin. Nakon četiri godine sa istom emocijom dočekali ste i novu generaciju, generaciju moje ćerke.

Kroz praćenje rada, aktivno učešće sa roditeljskog aspekta i komunikaciju konačno sam i ja  imala priliku da upoznam učiteljicu koja je prisutna u nježnim pričama koje prate kroz čitav život. Učiteljicu koja je iz toplih ruku vaspitačica i emotivno zahtjevnog prelaska iz vrtića u školu, dočekala djecu na poseban i način koji se pamti. Učiteljicu zbog koje je odlazak u školu djeci predstavljao zadovoljstvo, a ne nelagodnu obavezu.

Nije lako prenijeti znanje, pogotovo tim glavicama u kojima su nedokučivi i neistraženi univerzumi znatiželjnosti koja nekada ometa koncentraciju i koju ne drži mjesto. Ipak, mnogostruko je teže razviti ljubav prema učenju, stalnu želju za znanjem i nesvjesno prihvatanje škole kao polazne i ključne osnove za postizanje kasnijih životnih uspjeha, jer je u tom uzrastu  takvo što još uvijek u granicama apstraktnosti. A, najteže je, zajedno sa roditeljima, postaviti temelje kvalitetne socijalne interakcije, ljudskosti i empatije.

Gledala sam i svjedočila kako Vi uspijevate u tome oba puta i to, kako je meni posmatrajući sa strane djelovalo, takvom lakoćom i jednostavnošću, kao da je to jedini mogući način, neprihvatajući bilo kakvu drugu opciju.

Vi ste djeci bili učiteljica, prijatelj, treći roditelj. 

Prepoznavali ste potencijale i talente, korigovali greške, upućivali na zajedništvo i drugarstvo. Umjeli ste precizno da izvagate nagradu i kritiku, davali ste krila vodeći računa da taj mali ego ne jača pretjerano kako ne bi naštetio sebi.

Napravili ste temelje za sve naredne korake u procesu obrazovanja.

Kao roditelj, zbog svega navedenog, dugujem Vam veliku zahvalnost. 

Rastanak od Vas mojoj djeci nije pao lako, ali postaju svjesni da je to upravo zato što ste im ostavili neprocjenjiv dar koji će tokom života da dobija na značaju.