Mali novogodišnji voz. Fascinantan svojom namjenom i izgledom. Dugo željen i konačno nabavljen. Upakovan u crveno - zelenu kutiju sa prozorčićima od najlona, koja je pažljivo osmišljena da nagovijesti svu čaroliju njene sadržine, privuče pažnju radoznalim okicama i probudi maštu sanjarima.
Vozić je postavljen pored ukrašene jelke na vidnom mjestu. Kao da je samo čekao trenutak da zahukti prazničnom pjesmom.
Crne šine pravile su oblik osmice i svojom čvrstinom nisu ostavljale mjesta dilemi da li mogu izdržati veselu šarenu kompoziju koja će preko njih neumorno prelaziti u narednim danima.
Malena crvena lokomotiva, sa toplim žutim svijetlom na prednjoj strani, ponosno je stala pred vagone dajući doznanja da je spremna da ih predvodi.
U prvom vagonu nalazio se lično Djeda Mraz. Veselog i rumenog lica, ušuškan u svoje toplo crveno – bijelo odijelo, bio je veseo i čio, spreman za još jedan krug oko svijeta.
Tik uz njega smjestilo se slatko nasmiješeno lice iznad kojeg su zveckali praporci zakačeni na velike i razgranate rogove. Vjerni saputnik irvas bio je tu kao Djeda Mrazova desna ruka u najvažnijoj noći u godini.
Iza njih nalazili su se vagoni do vrha ispunjeni šarenim ukrasnim papirima sa raznobojnim mašnama ispod kojih se skrivalo ispunjenje želja za dječicu širom svijeta.
Huktao je vozić pjevajući novogodišnju pjesmu i krivudajući osmicom.
Dva para okica gledala su zadivljeno u njega.
»Eh, kad bismo se mogli ukrcati«, otrgnu se.
Vozić naglo zastade. Djeca pomisliše da su mu baterije istrošene. Ali , malo žuto svijetlo i dalje je toplo i veselo sijalo, a muzika nije posustajala.
Najednom,oboje naglo kinuše, kao da im je neka prašina zagolicala nozdrve.
»Upadajte«, začuše dubok, ali nježan glas iz prvog vagona.
»Ja ću vam pomoći«, čilo je poskočio irvas čije je lice obasjavao širok i iskren osmijeh, dok su zvončići zakačeni za njegove rogove veselo zveckali.
Djeca se zbunjeno i pomalo uplašeno pogledaše.
U tom trenu shvatiše da se izmijenilo sve što ih je okruživalo.
Fotelja, omiljena obojema, na kojoj su se grabili da zaumu mjesto, sada je izgledala nedostižno visoka. Ni dva mala prenosna stepenika na koja su se peli da bi nešto dohvatili, ne bi bila dovoljna da dosegnu do mjesta za sjedjenje na fotelji. Njih dvoje su pored stepenika izgledali kao mravi naspram ograde koja im je okruživala kuću. Ali, mravi su znali način da se popenju, a njima dvojema i taj, nekada mali stolac, činio se poput planine.
Šta se dešava? Počinjala je da ih hvata panika.
Osvrnuvši se shvatili su da je sve oko njih naraslo do velikih dimenzija, kao tijesto u staklenoj posudi od kojeg majka priprema praznične kolačiće.
Nogari malog stola u dnevnoj sobi izgledali su poput stubova na visokim građevinama kraj kojih su prolazili svakodnevno.
Televizor je poprimio dimenzije bioskopskog platna. Veseli mačići koji su se smiješili sa ekrana veličinom su podsjećali na umiljate mačka - džinove.
A, želja za najvećom jelkom koja postoji upravo im je ispunjena. Ogromno zimzeleno drvo sa ukrasima nalik na njihove, samo neuporedivo većim, ponosno je stajala u dnevnoj sobi, koja je sada po površini ličila na sportsku halu u koju su odlazili sa tatom da bodre svoj tim.
Zvonki smijeh ih trgnu iz razmišljanja.
»Kod kuće ste još uvijek, nema razloga za brigu.«
Pogledaše se i ne pomjeriše sa mjesta, niti izgovoriše riječ.
»Uskačite. Rudi će vam pomoći« ponovi veselo glavom i bradom Djeda Mraz.
Tada primijetiše da irvas i dalje sa osmijehom čeka, pružajući crvenu svjetlucavu rukavicu koja je prekrivala kopito prednje desne noge.
Bojažljivo, jedno po jedno, pružiše ručice i nađoše se u prvom vagonu tik iza Djeda Mraza i irvasa.
»Spremni?« upitaše uglas obojica.
Djeca samo klimnuše glavom, kao da je to očekivano, a da ni sami nisu bili sigurni da li su zaista spremni.
»Hej – ho, idemo«, izgovori Djeda Mraz, a vozić krenu polako po šinama, postepeno ubrzavajući.
Oči su im bile prikovane za dva draga lika koji su sjedjeli ispred njih.
Umirujuće kloparanje praćeno muzikom vozića i pjesmom koju su pjevali Djeda Mraz i Rudi postepeno ih je opuštalo sve dok nisu počeli da primjećuju da se boje stvari u dnevnoj sobi razlivaju i da gube svoje obličje.
U jednom trenutku umjesto poznatih stvari bili su okruženi svjetlucavim pastelom koji je, iako se u njemu nije moglo bilo šta razaznati, djelovao očaravajuće.
I tek što su iz stanja zbunjenosti prešli u divljenje, počeše da uočavaju oblake. Prvo male i rijetke, a onda sve veći broj mekanih paperjastih oblaka različitih oblika.
»Pogledajte ka dolje. I ne plašite se!« trgnu ih Djeda Mrazov glas.
Bez razmišljanja, radoznalo nagnuše glavice mimo vagona put dolje, gdje je prije samo par trenutaka bio lakirani parket boje oraha. Umjesto njega, svuda okolo prostirali su se gradovi, planinski vijenci pokriveni snijegom, prostrane plaže sa pijeskom koji se presijavao poput zlata, livade prekrivene raznobojnim cvijećem i sve tu, činilo se, nadohvat ruke.
Obuze ih neki čudan osjećaj, koji nikada do tada nisu doživjeli. Oduševljenje, strah, uzbuđenje, nevjerica – sve istovremeno i jednako snažno. Toliko da nisu imali snage da ispuste ni uzdah, a kamoli nešto kažu. Samo se po sjaju između raširenih kapaka i izrazu lica sa napola otvorenim ustima moglo naslutiti šta se zbiva u njihovim glavicama.
»Imate čast da budete Djeda Mrazovi pomoćnici« začuše glas ispred sebe.
Samo što je to izgovorio, Djeda Mraz i Rudi spustiše najduže stepenice, toliko dugačke da im se nije nazirao kraj. Nabaciše na leđa ogromne crvene džakove, nekoliko desetina puta veće od njihovih tijela. Ali, to uradiše sa takvom lakoćom kao da su podigli mali perjani jastuk. I za tili čas nestaše među oblacima, spretno se spuštajući visećim merdevinama.
Djeca bi se u tom trenutku vjerovatno i uplašila zbog toga što su ostali sami u voziću koji je lebdio visoko nad zemljom, ali prizor je bio toliko nevjerovatan i očaravajući da nisu uspijevali razmišljati o bilo čemu drugom.
I taman što su zaustili da razmijene fasciniranost onim čemu prisustvuju, Djeda Mraz i Rudi se vratiše istim putem, uskočiše u vagon i odložiše prazne vreće. Okrenuše se put djece i uz širok osmjeh Rudi reče:
»To je to!«
»Naš posao za ovu godinu je završen«, dodade Djeda Mraz.
»Ali...«, djeca su samo to uspjela istovremeno da izuste, dok su im kroz glavu prolazile hiljade pitanja, a na jedno, najvažnije, iako ga nisu ni izgovorili, Djeda Mraz im je dao odgovor.
»Sva djeca su dobila poklone, budite bez brige. I u ime cijele ekipe Djeda Mrazovih pomoćnika zahvaljujem vam na druženju. Nadam se da ste uživali.«
U tom trenu lokomotiva ubrza i pojača svoju novogodišnju muziku. Djeca su imala osjećaj da se nalaze u bubnju mašine za veš tokom centrifuge. Toliko brzo su se kretali da nisu uspijevali razaznati bilo šta iz okruženja. Sve se pretvorilo u par višebojnih linija. Počelo je da im se vrti u glavama. Sve više i više, dok na kraju nisu imali osjećaj da su im glavice toliko teške i umorne i predali su se toj ošamućenosti, osjećajući da tonu u san.
Najednom začuše mamin glas odnekud iz daljine. Sa svakim novim dozivanjem činilo se da je sve bliže, dok nisu osjetili meki topli dlan kako im prelazi preko svilenih kosica.
Teškim naporom otvoriše okice. Magla pospanosti učini im se poput oblaka koje su do maloprije gledali. Pomisliše da je Djeda Mrazov vozić krenuo u još jednu avanturu, a onda ga ugledaše pred sobom kako vozi osmicom, manji nego što je to maločas bio.
Trebalo im je malo vremena da srede informacije i utiske u svojim glavicama. Posebno zbog toga što u trenu shvatiše da je fotelja opet normalne veličine i lako dostupna, nogari od stola mali, a ne grandiozni stubovi, a jelka bez džinovskih ukrasa, ali i dalje najljepša.
Shvatiše, pomalo razočarani, da je divna vožnja i putovanje sa Djeda Mrazom bio tek san. Svjesni toga, nastaviše da gledaju u vozić sa željom da svaki detalj divnog putovanja, pa makar i sanjanog, sačuvaju i zadrže što duže.
Lokomotiva je sjajila i svirala poznatu melodiju, Djeda Mraz i irvas sjedjeli su u prvom vagonu, a iza njih su bili samo ostali vagoni, bez dodatnih putnika.
Utom, vozić zakrivuda osmicom, svijetlo lokomotive zatreperi, a nihove okice zaustaviše se na irvasovom širokom osmijehu i Djeda Mrazovom licu. U trenu kada je vozić prolazio tik ispred njih, oboje ostadoše prikovani za mjesto na kojem su se nalazili i sa izrazom lica koji je istovremeno odavao veliko iznenađenje i oduševljenje.
Da, bez sumnje, oboje su jasno vidjeli da im je Djeda Mraz značajno namignuo. Dileme nema, nisu mogli oboje umisliti nešto takvo. Pogledao je i dao im doznanja da putovanje sa njim nije bilo samo san.
Mama i tata su se samo nasmiješili kada su čuli ovu priču. Naravno, mislili su da je to samo dječija mašta, jer su oni već odavno odrasli i izgubili su moć prepoznavanja čarolije. Djeca obećaše sebi i jedno drugom da se njima to nikada neće dogoditi. A, kao podsjetnik imaće doživljeno nevjerovatno iskustvo!
