Sjetih se, jednom kao dijete sa ne više od petnaest godina, ushićena i zabavljena nekom pričom, nisam primijetila starijeg gospodina kojem sam zagradila prolaz i koji je zastao jer nije mogao proći pored mene. Majka je izgovorila moje ime, tonom koji je odavao tek upozorenje, dovoljno da me trgne i da pažnju usmjerim ka njoj. A tu me čekao pogled koji mi je, bez pomoći ijedne riječi, dovoljan bio da se okrenem oko sebe shvativši da treba da usmjerim pažnju na nešto drugo. Izvinila sam se čovjeku i istinski bila postiđena, iako ništa svjesno i namjerno loše nisam uradila. Ali, bilo mi je neprijatno. To osjećanje u datoj situaciji prirodno mi je bilo tada, a razumljivo mi je i danas. Produkt je načina vaspitanja u kojem je jedno od osnovnih pravila bilo - poštovanje starijih.
Zamislite da se prije nekih dvadeset, trideset ili više godina ne pomjerite pred starijima, ne ukažete pažnju i poštovanje, u onome što govorite bude samo tek naznaka nekog prkosa ili buntovništva... Teško za zamisliti, jer to se nije smjelo, nije moglo. Ako je i bilo rijetkih slučajeva, bili su jasno etiketirani.
Danas, dijete nasrće na osobu višestuko stariju od sebe koja za ruku drži djetence. I to pred svjedocima, koji ne reaguju.
Teško čitati o tome, bolno slušati, grč i muka u stomaku, tuga u srcu.
Opšteprisutno nepostojanje autoriteta ne može da bude dobro u procesu sazrijevanja ličnosti. Nepoznavanje osjećaja postojanja i obaveze poštovanja granica, pogubno je za pojedinačne ličnosti, ali i društvo.
Tužna sam jer u mladom biću, a to je sve učestalije, postoji tolika količina bijesa i nezadovoljstva koja ne uspijeva biti sputana, kanalisana, već izbija, pršti, ruši. Jedan destruktivni oblik ponašanja, čin koji sa svojom grupom istomišljenika podvodi pod zabavu ne shvatajući ili, još gore, ne mareći za posledice, pokušava da odbrani direktnim napadom na čovjeka u kojem ne vidi osobu koja bi mogla biti njegov djed, ili je i to nebitno. Da li u tim nedovoljno sazrelim svijetovima, nesputana želja za onim pubertetskim imperativom - ispasti hrabar pred družinom, zauzeti mjesto vođe, dokazati se sebi i drugima, gonjen nedovoljno shvatljivim strahom od neuspješnosti i suvišnosti kao produktom otkrivanja svijeta i pozicioniranja svog mjesta u njemu, kida sve kočnice neobjašnjenog i neshvaćenog značenja morala? Da li je saznanje o nepostojanju sankcija vjetar u leđa ovakvom ponašanju? Da li je to, pak potreba za dobijanjem kakve-takve pažnje od onih koji su bitni u životu? Pozadine priče mogu biti različite, ali ne mijenjaju činjenicu o ishodu. Nedostatak poštovanja gura svaki društveni odnos u pravcu potencijalnog stvaranja problema različite dubine i posledica.
I ne govorim samo o ovom slučaju, o konkretnim akterima. Govorim o svim sličnim dešavanjima koja nas zapanje na par dana, a onda, do nekog novog slučaja, koji su sve učestaliji, odu u zaborav. Jer, ovo predstavlja dubok problem ne pojedinaca, ne jedne porodice, nego kompletnog društva.
Нема коментара:
Постави коментар