Ljepote različitosti

 

Svanulo je sunčano jutro, a ja takva najviše volim. Uživam neizmjerno u toplim sunčevim zracima koji se prosipaju po mojoj sobi i boje je u zlatno. Nikada ne spuštam zastore. Naučila sam da uživam u toj nejasnoj slici koju vidim pred sobom odmah nakon što otvorim oči. Ne uzbuđujem se više zbog mutnoće i teškog raspoznavanja objekata pred sobom. Stekla sam vještinu da od toga napravim zabavnu igru pogađanja, zamišljanja, tada mašti pustim na volju, pa i nemoguće učinim vidljivim.

Znam da me, u predstojećem danu, očekuje izrada domaćeg zadatka, ali dopuštam sebi da još koji tren uživam u igri sunčevih zraka koji padaju po podu i obasjavaju zidove sobe, u zamišljanju carstva u kojem se nalazim, svjetlucavog, jedinstvenog... Ipak, brzo ustajem sjetivši se da za domaći treba da naučim jednu, meni posebno dragu, pjesmu. Pjesmu koja govori da se svi mi međusobno po nečemu razlikujemo, a opet svi smo u suštini isti. Pjesmu koja kazuje da se o čovjeku ne sudi po spoljašnjosti nego po njegovoj duši, odnosno spremnosti ili nespremnosti da nešto uradi. Jako me je dotakao svaki stih pjesme, znam da ću je naučiti o čas posla. Ali, nadam se da će pojedini drugari iz mog razreda, ne samo naučiti je, nego i shvatiti, osjetiti i početi drugačije da gledaju na ljude i situacije koje ih okružuju. Baš kao što je slučaj sa Milanom.

On živi u mojoj zgradi. Učimo zajedno od prvog razreda. Znao je da bude jako zao. Svakom je pronalazio mane i izrugivao se. Nikada nije volio da uči, a bijesnio je kad dobije lošu ocjenu. To je bilo često. Onda bi se svi sklanjali od njega, jer nikada se nije znalo na koga će izliti svoj bijes. Sve je moglo da bude povod za maltretiranje - upadljive mašnice na kosi neke djevojčice, dobre ocjene nekog učenika, jakna nekog dječaka, zubna proteza druga iz klupe, problemi u savladavanju gradiva koje je imala djevojčica iz susjednog odjeljenja, slušni aparat učenika iz starijeg razreda, za sve je smišljao podrugljive nadimke koji su jako boljeli i vrijeđali. Sjećam se poruka koje je krišom ostavljao u mojoj svesci, a koje sam pronalazila kad bih došla kući. Zanosila sam se zbog toga mišlju da zamolim mamu da se školujem od kuće, imala sam ideju i da pođem jednog dana bez naočari u školu, nema šta sve nijesam pokušala smisliti ne bih li se spasla od uvreda koje su dolazile od Milana i njemu sličnih. Sve svoje nedostatke pokušavao je da nadomjesti tako što je vrijeđao svakog u svojoj okolini.

Na početku prošle školske godine, Milan je došao u školu na štakama i sa nogom u gipsu. Povrijedio se tokom raspusta. Teško je podnosio boravak u školi, jer nije mogao valjano da se namjesti, nije mogao da funkcioniše kako je navikao, posmatrao je sa klupe drugare kad su imali fizičko, nije mogao da pravi svoje smicalice koje su bile do tada neizostavni dio svakog školskog dana. Milan se povlačio, nije bio glasan kao nekada, vremenom smo primijetili da su njegove šale rjeđe i manje otrovne. Često mu je bila potrebna pomoć nekog od nas da dohvati olovku koja mu je ispala, da ustane, da se spusti niz stepenice,... Počeo je da se javlja kada nastavnica postavi pitanje, da radi domaći, popravio je ocjene. Do kraja polugodišta, Milan je postao najbolji drug sa svima.

Razmišljala sam koliko je dobra ta promjena, prije svega, zbog samog Milana. Vidjelo se da je zadovoljniji, srećniji. Mnogo puta je znao izviniti se kasnije, vidjelo se da je istinski shvatio sve loše što je drugima činio.

Nedavno je, u susret obilježavanju 3.decembra, napisao sastav u kojem je, između ostalog, naveo da je najveći nedostatak koji jedno ljudsko biće može imati odsustvo empatije. Sve ostalo nijesu nedostaci već osobenosti po kojima je poznato svako biće, a te osobenosti nam omogućavaju da sagledamo ljepotu različitosti.