Svanulo je sunčano jutro, a ja takva najviše volim. Uživam
neizmjerno u toplim sunčevim zracima koji se prosipaju po mojoj sobi i boje je
u zlatno. Nikada ne spuštam zastore. Naučila sam da uživam u toj nejasnoj slici
koju vidim pred sobom odmah nakon što otvorim oči. Ne uzbuđujem se više zbog
mutnoće i teškog raspoznavanja objekata pred sobom. Stekla sam vještinu da od
toga napravim zabavnu igru pogađanja, zamišljanja, tada mašti pustim na volju,
pa i nemoguće učinim vidljivim.
Znam da me, u predstojećem danu, očekuje izrada
domaćeg zadatka, ali dopuštam sebi da još koji tren uživam u igri sunčevih
zraka koji padaju po podu i obasjavaju zidove sobe, u zamišljanju carstva u
kojem se nalazim, svjetlucavog, jedinstvenog... Ipak, brzo ustajem sjetivši se
da za domaći treba da naučim jednu, meni posebno dragu, pjesmu. Pjesmu koja
govori da se svi mi međusobno po nečemu razlikujemo, a opet svi smo u suštini
isti. Pjesmu koja kazuje da se o čovjeku ne sudi po spoljašnjosti nego po
njegovoj duši, odnosno spremnosti ili nespremnosti da nešto uradi. Jako me je
dotakao svaki stih pjesme, znam da ću je naučiti o čas posla. Ali, nadam se da će pojedini drugari iz mog razreda,
ne samo naučiti je, nego i shvatiti, osjetiti i početi drugačije da gledaju na
ljude i situacije koje ih okružuju. Baš kao što je slučaj sa Milanom.
On živi u mojoj zgradi. Učimo zajedno od prvog
razreda. Znao je da bude jako zao. Svakom je pronalazio mane i izrugivao se.
Nikada nije volio da uči, a bijesnio je kad dobije lošu ocjenu. To je bilo
često. Onda bi se svi sklanjali od njega, jer nikada se nije znalo na koga će
izliti svoj bijes. Sve je moglo da bude povod za maltretiranje - upadljive
mašnice na kosi neke djevojčice, dobre ocjene nekog učenika, jakna nekog
dječaka, zubna proteza druga iz klupe, problemi u savladavanju gradiva koje je
imala djevojčica iz susjednog odjeljenja, slušni aparat učenika iz starijeg
razreda, za sve je smišljao podrugljive nadimke koji su jako boljeli i
vrijeđali. Sjećam se poruka koje je krišom ostavljao u mojoj svesci, a koje sam
pronalazila kad bih došla kući. Zanosila sam se zbog toga mišlju da zamolim
mamu da se školujem od kuće, imala sam ideju i da pođem jednog dana bez naočari
u školu, nema šta sve nijesam pokušala smisliti ne bih li se spasla od uvreda
koje su dolazile od Milana i njemu sličnih. Sve svoje nedostatke pokušavao je
da nadomjesti tako što je vrijeđao svakog u svojoj okolini.
Na početku prošle školske godine, Milan je došao
u školu na štakama i sa nogom u gipsu. Povrijedio se tokom raspusta. Teško je
podnosio boravak u školi, jer nije mogao valjano da se namjesti, nije mogao da
funkcioniše kako je navikao, posmatrao je sa klupe drugare kad su imali
fizičko, nije mogao da pravi svoje smicalice koje su bile do tada neizostavni
dio svakog školskog dana. Milan se povlačio, nije bio glasan kao nekada,
vremenom smo primijetili da su njegove šale rjeđe i manje otrovne. Često mu je
bila potrebna pomoć nekog od nas da dohvati olovku koja mu je ispala, da
ustane, da se spusti niz stepenice,... Počeo je da se javlja kada nastavnica
postavi pitanje, da radi domaći, popravio je ocjene. Do kraja polugodišta, Milan
je postao najbolji drug sa svima.
Razmišljala sam koliko je dobra ta promjena,
prije svega, zbog samog Milana. Vidjelo se da je zadovoljniji, srećniji. Mnogo
puta je znao izviniti se kasnije, vidjelo se da je istinski shvatio sve loše
što je drugima činio.
Nedavno je, u susret obilježavanju 3.decembra,
napisao sastav u kojem je, između ostalog, naveo da je najveći nedostatak koji
jedno ljudsko biće može imati odsustvo empatije. Sve ostalo nijesu nedostaci
već osobenosti po kojima je poznato svako biće, a te osobenosti nam omogućavaju
da sagledamo ljepotu različitosti.