Prvi dan škole – jedan od značajnijih događaja u životu i simbolično, i iskustveno, i emocionalno.
Pod naletom novih događaja mnogo toga
nestane iz sjećanja, a taj dan zauzme posebno mjesto u albumu života. Slika
koja ne blijedi, koju druge novije i aktuelnije ne uspijevaju pomjeriti.
Nasmijano lice djeteta obučenog u
najljepše odjelce, odnosno haljinicu, posmatra godinama, decenijama sa istog
mjesta na polici u dnevnoj sobi roditeljskog doma. Baš tako i taj prvi susret
sa školom ostane neizbrisivo upisan u sjećanju istog tog djeteta, ma koliko
godina prošlo.
One iskrene, iskustvom neiskrivljene
emocije i doživljaji, ostaju takvi i u odraslom biću pri sjećanju, skriveni u
tajnoj kutiji, zaštićeni od naleta životnih letova i padova, uspjeha i razočaranja,
osjećaja sreće i povrijeđenosti, koji bespovratno mijenjaju način na koji
shvatamo, doživljavamo i prihvatamo ono što nas okružuje i što se nama i oko
nas događa.
Osjećaj uzbuđenosti, s kojim moje mlađe
dijete dočekuje polazak u školu, skoro jednako intenzivno i ja doživljavam.
Tako je bilo i kod starijeg djeteta.
Ponos na to što više ne pripadaju onoj
kategoriji malenih, već ipak malo ozbiljnijih članova društva koji imaju
obaveze, zadatke, veći stepen samostalnosti.
Dok raspoređujemo školske knjige i
sveske, sjetih se sa kolikim sam zadovoljstvom, kao đak, prelistavala sve
unaprijed, podjednako uživajući u ilustracijama i mirisu koji se širio sa
svakim okretanjem stranice.
Koristila sam masivni drveni radni sto.
Gornja ploča se mogla podići, a ispod nje se nalazio prostor predviđen za
odlaganje školskog pribora.
Uoči 1.septembra sve je bilo složeno
“pod konac”, baš kao što je i danas, mada mimo svega uobičajenig, sada čekamo
1.oktobar sa nadom da ćemo način života uslovljen pojavom COVID-a uskoro
ostaviti za sobom.
Školska torba spremna da ponese sve
znanje sadržano u knjigama. Sveske, sa veselim motivima, čekaju da budu ispunjene
šarenim crtežima i prvim slovima koja će do poslednjeg lista već dobiti
drugačiju, jasniju i pravilniju formu.
Prepliću se sjećanja i sadašnjost, prelivaju emocije. Put nas je naveo, slučajno ili ne, do moje osnovne škole. Nakon više od dvadeset godina zakoračila sam u dvorište kojim sam osam godina skoro svakodnevno prolazila.
I za djecu je to bio poseban doživljaj. Pravili su
poređenje sa njihovom školom, tražili prednosti i nedostatke na obje strane, a
ja sam se prisjećala nekih dragih, smiješnih, dječijih trenutaka.
Boravak u školi, ipak, nema alternativu.
Нема коментара:
Постави коментар