Vijesti o vršnjačkom nasilju i njegovim
posljedicama dio su naše svakodnevice. Danas, posredstvom interneta, takve
vijesti se brzo šire. Ovaj vid nasilja, bilo da je fizičko, emocionalno,
verbalno, nailazi na osude sa svih strana, ali prisutno je i dalje. I dok pomak
u pravom smjeru predstavlja prepoznavanje, imenovanje i, makar, želja da mu se
stane na put, istovremeno načini maltretiranja postaju sve direktniji i
okrutniji.
Nekada se vršnjačkom nasilju nije pridavalo mnogo
pažnje. U najvećem broju slučajeva je sve podvođeno pod „dječija posla“. Žrtva
je smatrana preosjetljivom, a nasilje je posmatrano kao jedan vid
socijalizacije i pripremanja za život.
Danas se pronalaze i promovišu mehanizmi preventivnog djelovanja, ali je
njihova funkcionalnost upitna još uvijek. Saniranje posljedica, takođe, kao da
ne daje očekivane rezultate. Adekvatna kazna za male nasilnike, pa i njihove
roditelje, vjerujem, imala bi dvostruko dejstvo – i preventivno i popravno.
photo: www.pixabay.com
No, ono što moramo imati u vidu je slijedeće:
*nasilnik je osoba sa problemom;
*nasilnik je osoba kod koje tokom primarne
socijalizacije nije adekvatno uspostavljen autoritet;
*nasilnik dobro vaspitanje vidi kao slabost, jer
tu ne očekuje odgovor koji bi ga mogao ugroziti;
*nasilnik, u suštini, nema hrabrosti, iz tog
razloga napada isključivo one koje smatra slabijima od sebe;
*nasilnik, gotovo uvijek, djeluje samo kada ima
podršku drugih i zato se trudi da je obezbijedi u svim situacijama;
*nasilnik je sklon da sve vrline tretira kao
mane;
*nasilnik nema strah od kazne, jer je, ili naučen
da mu je sve dopušteno, ili je u lošim djelima prepoznao način za skretanje
roditeljske pažnje na sebe, pažnje za kojom čezne;
*ili, nasilnik trpi neprimjereno oštre kazne kod
kuće za bilo koji postupak, pa u nasilju nad slabijima kopira obrazac i tu
pronalazi odušak;
*nasilnik je osoba koju će njegova žrtva u
odraslom dobu vidjeti na realan način, pa vjerovatno i osjetiti sažaljenje
prema njemu.
Ali, do odraslog doba je dug period, naročito za
žrtve vršnjačkog nasilja. Neka djeca – žrtve iz svega izađu jači, neku, na
žalost, trpljenje nasilja slomi.
Pored posljedica po žrtve nasilja, treba
pomisliti i na posljedice mogućih budućih djela nasilnika, koji sa primjenom
ovakvog modela ponašanja nastave i kao odrasli ljudi.
I za nasilnike i za žrtve, kao za ličnosti koje
se formiraju i traže svoj put, odgovorni smo mi odrasli. Porodica, vaspitači,
profesori, zajednica, društvo su karike istog lanca i ako samo jedna pokaže
nezainteresovanost može doći do pucanja, a posljedice za svaki pojedinačni
slučaj je teško predvidjeti.
