photo: pixabay
Sjećala se Maza, još uvijek jako dobro, dana kada
je sa velikim naporom uspjela da otvori svoje okice prvi put. To i jeste bio
trenutak vrijedan pamćenja. Sve ono što je do tada bilo nedefinisano, što je
samo osjećala čulom dodira, sada je dobilo svoj oblik. Taj mio glas i toplo
krzno od prvog časa je znala da pripadaju mami. Sada je mama stajala pred njom,
ljepša nego ju je mogla zamisliti. Mjaukala je umilno i mazila jedno po jedno od
ukupno tri svoja mačeta. Mali krzneni zamotuljak, lijevo od nje,
pretpostavljala je, to je njena sestra koja je dva dana ranije otvorila okice i
od tada nije imala mira. Skakala je, trčala i bezbroj puta joj se popela na
leđa. Desno se nalazila još jedna sestrica, crna poput mraka, samo su joj
prednje šapice i njuška bile uokvirene bijelim krznom. Prelijepa je bila!
Maza pogleda svoje šapice – bile su crne. A, baš
je željela da i ona ima barem jednu bijelu šapu. Tješila se mišlju da joj je
njuškica sigurno bijela i da to daje posebnu ljepotu njenom krznu, kao što je
slučaj sa njenom mamom i sestrama.
To su bili srećni dani. Živjeli su kraj velike
kuće pune stanara. Tu je živjelo i dosta djece. Svi koji bi prošli pored njih,
mazili su ih, igrali se sa njima, a mnogi su donosili hranu. Zabave, veselja i
slasnih zalogaja nije nedostajalo. Osjećala se Maza bezbrižno. Upravo zato,
nikako nije mogla da shvati oborenu njuškicu
svoje mame koju je sve češće viđala. Sve je bilo tako divno, razloga za brigu
nije bilo ni na vidiku iz Mazine perspektive. Jedino što je nju moglo da
zabrine jeste dilema oko boje krzna na njenoj njuškici. Baš je željela da bude
bijela.
Jednog dana, nakon obimne porcije mlijeka,
približivši se posudi sa vodom, Maza ugleda u njoj crne ušice, slatke okice i
bijelu njuškicu. Nikada ranije nije vidjela to mače. Mamin odgovor je
iznenadio, a zatim silno obradovao – Maza je izgledala upravo onako kako je
sebe zamišljala! Uzalud su sestrice nastojale da je uvjere da je njena njuškica
crna. Ona je znala da je crna mačkica sa bijelom njuškom.
Zanesena svakodnevnim izazovima igre, Maza u
početku nije primjećivala da topli i sunčani dani sve češće izostaju, a da ih
zamjenjuje vrijeme u kojem je sunce zaboravljalo da posjeti njihov kraj. Tek
kada je nebo počelo da plače, jer mu je sunce puno nedostajalo, Maza je
primjetila strašnu promjenu. Počelo je da biva sve hladnije. Tri sestrice su se
privijale uz majku i tako se uspijevale ugrijati. Sunce je sa sobom povelo i
ljude spremne da se igraju sa njima i daju im hranu, mislila je Maza. Mama je
svakodnevno odlazila u potragu za ručkom i sve duže se zadržavala. Po Mazinoj
računici, od kada je posljednji put otišla tri puta je bila noć, i još se nije
vratila. Isti oni ljudi koji su ih često mazili, sada su nezainteresovano
prolazili, neki su čak bili i grubi. Maza nikako nije uspijevala da shvati šta
se to odjednom dešava.
Tog jutra osjetila je hladnoću na njuškici.
Sanjala je divan san i nije joj bilo do buđenja. Ali, ponovo joj je nešto
skvasilo lice. Teške volje je otvorila oči i ugledala prizor od kojeg zastaje
dah. Neko je po čitavoj okolini prolio ogromnu količinu mlijeka. Hitro je
skočila od sreće i iznenađenja i našla se u nečemu mekanom i hladnom što, sada je bila sigurna,
nikako ne može biti mlijeko. Sve tri su dugo skakutale i igrale od sreće sve
dok im pomjeranje šapica nije postalo napor. Na krznu svojih sestara Maza je
primjetila bezbojne kuglice nalik na staklo. Nijesu više bile u stanju ni da se
kreću, a kamo li da skaču i vesele se. Legle su jedna uz drugu, ali nije
pomoglo, nije bilo toplije. Nijesu znale šta ih je snašlo, ali bilo je jako,
jako neprijatno. Potrajalo je i narednog dana.
Na izmaku snaga su bile, bez nade, plana ili
želje, gladne i promrzle. Maza tada osjeti kao da leti. Čula je ljudske
glasove, ali nije imala snage da pogleda i shvati šta se događa. Sljedeće čega
je bila svjesna je prijatna toplota i nježan dodir po leđima. Osjećala je
mekoću svuda oko sebe. Malo roze ćebe sa macama koje se igraju klupkom pružalo
joj je tu udobnost kakvu nikada prije nije osjetila, osim kada bi se popela na
majčina leđa. Pred njom se nalazila činija puna hrane. Ubjeđena je bila da je
sve samo san. Nažalost, na neki način i jeste bio. Maza je već narednog jutra
shvatila da kraj tople peći ima mjesta samo za njene sestrice. Tek što se
uspjela malo oporaviti, vraćena je na isto mjesto, i to iz razloga koji je za
nju bio potpuno nerazumljiv. Čula je da govore kako je ne žele jer je potpuno
crna što svakako nije moglo biti istina, mislila je, jer je znala da je njena
njuška bijela. Ipak, to niko nije primjetio. Nije dobila ni priliku da se
pozdravi sa sestrama, umotana u ćebe, sada je posmatrala prolaznike, vjerujući
da će se ti isti ljudi predomisliti i doći po nju.
A, onda je došla na divnu ideju. Puna snage koju
joj je davala spasonosna pomisao, skočila je pravo u hladni snijeg. Zaronila je
njuškicu što je dublje mogla. Taman što je počelo da trne i da postaje
neizdrživo, pred sobom je ugledala par žutih gumenih čizmica. Na njima su bile
iscrtani tragovi mačjih šapica, a sa ivice su visile dvije vezice sa
ljubičastim pufnicama, idealnim za igru. Maza nije uspjela ni da podigne glavu
malo više, već su je dvije vunene rukavice, koje su štitile male ruke od
hladnoće, uhvatile preko stomaka i privile uz topli kaput ispod kojeg se čulo
snažno udaranje koje je Mazu posjetilo na trenutak kada joj je zbog sreće što
se nalazi na toplom i suvom mjestu, snažno zalupalo srce. Sada je ipak bila
uplašena. Shvatila je već nekoliko puta da poneko umije i da stegne i da šutne,
a ne samo da pomazi. Obuzeta strahom gledala je u tlo i nije se pomjerala.
„Mama, pogledaj je. Ista je Maza, baš onakva kakvom
sam je zamišljala. Jadna, sva je promrzla!“, čula je to, ali smisao riječi nije
dopirao do Maze, i dalje je bila uplašena.
„Mogu li da je povedem kući? Molim te. Znaš
koliko to želim! Mooooolim teee!“, ponovo se začu nježni dječiji glas.
„Obećala sam ti i obećanje ću ispuniti“, reče
jednako topao, ali zreliji glas.
„Mazo moja, konačno sam te našla“, reče
djevojčica njezno, ali odlučno prigrlivši Mazu. Tek tada Maza postade svjesna
onog što se desilo u prethodnim minutima. Da li je moguće da je istina? Da li
bi i ovaj san mogao biti naglo prekinut, kao onaj od juče? Odjednom se sjeti –
dobro je što je njuškicu uronila u snijeg, sada svi vide da je njena njuška
bijela, zato se i dopala djevojčici. A, onda ugleda tragove snijega na
djevojčicinom rukavu, baš na mjestu na kojem je bila naslonjena njena njuška.
Snijeg joj se makao sa lica i već se topi na djevojčicinom kaputu. Oh, ne! Maza
je bila prestravljena, činilo joj se kao nikada ranije iako je već svašta
preturila preko svojih malenih leđa. I to da se desi baš u trenutku kada je
htjela da podigne glavicu i pogleda ovu divnu djevojčicu koja je bila presrećna
što je pronašla macu sa bjelom njuškom. Spustila je glavu što je mogla više i
odolijevala djevojčicinim pokušajima da je podigne. Srećom, djevojčica nije
bila nametljiva i brzo je odustala. Maza se privila uz nju i upijala svaki
sekund, vjerujući da će potrajati tek toliko koliko bude uspijevala da glavu
drži spuštenu, a znala je da će tome doći kraj kada stignu u djevojčicin dom.
Tamo, kao da je sve već bilo pripremljeno za nju.
Odmah je namješten udoban ležaj pokraj peći i donijete dvije činije pune hrane
i vode. Maza je odlučila da pokaže svoje lice. Od daljeg skrivanja nema
koristi, ne može dugo da traje, a i bolje da se odmah desi to što treba.
Osmjelila se i podigla glavu u pravcu djevojčice. Susrela se sa najljepšim
bićem koje je mogla da zamisli. Tople smeđe okice sa puno ljubavi gledale su u
nju. Čekala je Maza da se taj pogleda promijeni sada kada je vidljivo da nema
bijelu, nego crnu njuškicu. Ali, ništa se nije promijenilo. Djevojčica je dugo
gledala u nju, kao da želi da se uvjeri da joj je konačno ostvaren najveći san,
a onda ju je uzela u naručje i od tada rijetko ispuštala iz zagrljaja ili bar
vidokruga. Maza je tog dana dobila ime, a osjećala se kao da joj je dodjeljeno
onog časa kada se rodila.
Gdje kuca srce, postoje osjećanja. Svi možemo da
povrijedimo, ali i svi možemo biti povrijeđeni, isto kao što svi možemo da
volimo i da budemo voljeni. Ako već imamo mogućnost izbora, onda je najbolje da
odaberemo da činimo drugima ono što i sebi želimo! Velike stvari se rade malim
koracima i svako može i treba da počne od sebe!
Нема коментара:
Постави коментар