Upravo tako, svakim slovom (i to velikim sa znakom
uzvika na kraju), sa punim značenjem i smislom tog, za mnoge od nas,
nedostojnog naziva. Imala sam sreću, zadovoljstvo i čast!
Naime,
danas sam se našla u onoj, većini poznatoj, neugodnoj situaciji. Pala
sam! Da krenem redom. Posjetila sam sa suprugom i djecom jedan aqua park
u susjednoj zemlji. Išli smo od jedne do druge sprave za razonodu i
njih malih i nas velikih, upozoravala sam ih da hodaju pažljivo jer je
klizavo, i sama sam bila oprezna, ali... Osjetila sam da gubim ravnotežu
i svom snagom koljenom tresnula o pod. Toliko je snažan udarac bio da
ona prva misao koja se javlja u tim situacijama, a koja ide u pravcu
prebrojavanja ljudi koji su vidjeli tu "sramotu", nije imala ni vremena,
ni snage da izadje na površinu. Umjesto nje upozoravajuće je treptala
misao koja unosi strah: "Ja ne mogu da ustanem"! Pored mene su se, u tom
trenu, našla dva mlada čovjeka, od nekih 12 godina otprilike, zabrinuto
me pitajući da li sam dobro i jesam li se puno povrijedila. Dok je
suprug, sve pazeći naše dvoje djece, mene sklonio sa strane da sjednem,
dva mlada čovjeka su se pojavila sa kesom punom leda. Dosjetili su se,
otrčali, nabavili i donijeli mi, a da to niko od njih nije očekivao, još
manje tražio. Uporno su me pitali da li mogu da pomjeram nogu i da li
me puno boli.
Tu, na sred aqua parka, sjedjela sam
na podu uzalud pokušavajući da zadržim suze (kako ne bih svoju djecu, a
i ova dva mlada čovjeka dodatno uznemirila), ali bol je bila jača. Tu i
u takvoj situaciji, osjetila sam se kao dijete koje kraj sebe ima dva
odrasla,zrela, empatična i dobronamjerna slučajna prolaznika koji su
pritekli u pomoć i sada će biti sve u redu.
Potrajalo
je nekoliko minuta koliko je suprugu trebalo da pronađe i dovede člana
medicinskog osoblja. Za sve to vrijeme dva mlada čovjeka su bila kraj
mene. Preuzeli su na sebe zadatak da paze na mene koja sam više od dvije
decenije starija od njih. U jednom trenu su prokomentarisali da im je
neshvatljivo da niko od te mase ljudi svih starosnih dobi koji su
prolazili pored nas, ni u jednom trenu nije našao za shodno da makar
uputi pitanje šta se desilo ženi koja sjedi na podu u sred aqua parka,
uplakana sa vidljivom povredom.
Njima je bilo
čudno, a meni nije. Željela sam da im kažem da mi nije bila potrebna
bilo čija pažnja iz te gomile nezainteresovanih ljudi koje ne dotiče ma
šta iz okruženja. Dobila sam pomoć i sve je prošlo kako treba. Boli, ali
ne mari. Ako je to bila cijena da se potvrdi da među onima koji su po
godinama još uvijek djeca, ima većih ljudi, odgovornijih i zrelijih,
nego među nama koji im možemo biti roditelji, ili među onima koji im
mogu biti bake i đedovi, onda ne žalim što sam je platila.
