Pokušavam da se snađem. Ja, u vašim očima jaka mama koja iz rukava, u svakom trenutku, istrese rješenje za svaki problem. Odlučna mama koja se zna uozbiljiti, skupiti obrve, povisiti ton kada shvatim da više uzastopnih molbi upućenih vama ne daju rezultate i da tjerate po svome. Snažna mama koja zna trpjeti bol prouzrokovanu čupanjem kose kada me »sređujete« i pravite frizuru, slučajnim udarcem kada se prebacate sa jedne na drugu stranu kreveta tokom noći sanjajući samo vama znane snove tokom kojih nema mjesta za odmor. Istrajna mama kod koje ponekad ne može značiti i da, ako me vi ubjedite da treba tako.
Sada je ta mama zbunjena. Pokušavam da prikrijem, ali kao i mnogo puta ranije, potcjenjujem vašu percepciju. Pogotovo tvoju, moj veliki dječače. Pričam još uvijek o danima i trenucima koji su prethodili tvom rođenju i onima koji su uslijedili. Toliko živo je sjećanje, iznosim toliko detalja kao da je prošlo par mjeseci, a ne godina.
Dolaziš do prve veće životne prekretnice, a i mi sa tobom. Sklona sam možda dramatizaciji, možda pretjerujem, neko bi rekao prenaglašeno doživljavam, a ja samo pokušavam da se snađem. Imam tremu, priznajem. S uzbuđenjem gledam školske torbe, sveske, olovke, zaletim se da nešto kupim, onako »na svoju ruku«, a onda shvatim da bih time prešla onu granicu koja dijeli sugestiju od nametanja izbora. Tu sam da usmjerim, napravim razliku između boljeg i lošijeg, korisnog i nepotrebnog, ali ne vođena svojim već tvojim ukusom.
U pojedinim trenucima mi se čini da sam ja više uzbuđena od tebe. Normalno je to. Ti znaš da ćeš zakoračiti u novi životni period, ali bez jasne predstave šta to zapravo znači. A, ja znam šta znači. Ulaziš polagano u svijet odraslih, to je obilježeno dobijanjem prvih pravih obaveza i odgovornosti.
Bliži se taj veliki, prvi dan škole. Dan kada dobijaš fotografiju na kojoj piše –Uspomena iz škole -. Bez obzira na promjenu u načinu života, činjenicu da tvoja sestra i ti imate par desetina hiljada fotografija u elektronskom formatu, a mi, vaši roditelji, par stotina u papirnoj formi, ta, baš ta fotografija je posebna. To je jedna od onih koja stoji na zidu i koju ni krečenje, ni renoviranje, ma ni preseljenje, ne mogu pomjeriti sa njenog počasnog mjesta, tu na zidu. Ona je podsjetnik na taj značajan dan.
Pred tobom je obaveza da shvatiš šta znači odgovornost i da prema obavezama zauzmeš ozbiljan stav. Zaplovićeš morem informacija koje će ti pomoći da se snađeš u životu. Neke ćeš prigrliti i tragom njih ići ka dubljim saznanjima, neke ćeš konstatovati bez udubljivanja, ali sa svješću o njihovom postojanju. Ma koje ti bile prijemčivije, drži ih se i ne odustaj na putu sticanja većih i širih znanja, to će ti davati podsticaj i zadovoljstvo tokom čitavog života.
Započinje period kada ćeš početi da učiš da se sam snalaziš. Isprva možda neće biti lako, ali postepeno ćeš naučiti i biti ponosan na sebe zbog toga. Oslonac ćeš uvijek imati, jer ova majka, koja je pod tremom i pomalo zbunjena, ipak je i dalje ona tvoja snažna majka.
Нема коментара:
Постави коментар