петак, 30. новембар 2018.

Priča mace Maze – uvijek postoji neko ko nas smatra savršenim


                                          photo: pixabay



Sjećala se Maza, još uvijek jako dobro, dana kada je sa velikim naporom uspjela da otvori svoje okice prvi put. To i jeste bio trenutak vrijedan pamćenja. Sve ono što je do tada bilo nedefinisano, što je samo osjećala čulom dodira, sada je dobilo svoj oblik. Taj mio glas i toplo krzno od prvog časa je znala da pripadaju mami. Sada je mama stajala pred njom, ljepša nego ju je mogla zamisliti. Mjaukala je umilno i mazila jedno po jedno od ukupno tri svoja mačeta. Mali krzneni zamotuljak, lijevo od nje, pretpostavljala je, to je njena sestra koja je dva dana ranije otvorila okice i od tada nije imala mira. Skakala je, trčala i bezbroj puta joj se popela na leđa. Desno se nalazila još jedna sestrica, crna poput mraka, samo su joj prednje šapice i njuška bile uokvirene bijelim krznom. Prelijepa je bila!
Maza pogleda svoje šapice – bile su crne. A, baš je željela da i ona ima barem jednu bijelu šapu. Tješila se mišlju da joj je njuškica sigurno bijela i da to daje posebnu ljepotu njenom krznu, kao što je slučaj sa njenom mamom i sestrama.
To su bili srećni dani. Živjeli su kraj velike kuće pune stanara. Tu je živjelo i dosta djece. Svi koji bi prošli pored njih, mazili su ih, igrali se sa njima, a mnogi su donosili hranu. Zabave, veselja i slasnih zalogaja nije nedostajalo. Osjećala se Maza bezbrižno. Upravo zato, nikako nije mogla da shvati oborenu njuškicu svoje mame koju je sve češće viđala. Sve je bilo tako divno, razloga za brigu nije bilo ni na vidiku iz Mazine perspektive. Jedino što je nju moglo da zabrine jeste dilema oko boje krzna na njenoj njuškici. Baš je željela da bude bijela.
Jednog dana, nakon obimne porcije mlijeka, približivši se posudi sa vodom, Maza ugleda u njoj crne ušice, slatke okice i bijelu njuškicu. Nikada ranije nije vidjela to mače. Mamin odgovor je iznenadio, a zatim silno obradovao – Maza je izgledala upravo onako kako je sebe zamišljala! Uzalud su sestrice nastojale da je uvjere da je njena njuškica crna. Ona je znala da je crna mačkica sa bijelom njuškom.
Zanesena svakodnevnim izazovima igre, Maza u početku nije primjećivala da topli i sunčani dani sve češće izostaju, a da ih zamjenjuje vrijeme u kojem je sunce zaboravljalo da posjeti njihov kraj. Tek kada je nebo počelo da plače, jer mu je sunce puno nedostajalo, Maza je primjetila strašnu promjenu. Počelo je da biva sve hladnije. Tri sestrice su se privijale uz majku i tako se uspijevale ugrijati. Sunce je sa sobom povelo i ljude spremne da se igraju sa njima i daju im hranu, mislila je Maza. Mama je svakodnevno odlazila u potragu za ručkom i sve duže se zadržavala. Po Mazinoj računici, od kada je posljednji put otišla tri puta je bila noć, i još se nije vratila. Isti oni ljudi koji su ih često mazili, sada su nezainteresovano prolazili, neki su čak bili i grubi. Maza nikako nije uspijevala da shvati šta se to odjednom dešava.
Tog jutra osjetila je hladnoću na njuškici. Sanjala je divan san i nije joj bilo do buđenja. Ali, ponovo joj je nešto skvasilo lice. Teške volje je otvorila oči i ugledala prizor od kojeg zastaje dah. Neko je po čitavoj okolini prolio ogromnu količinu mlijeka. Hitro je skočila od sreće i iznenađenja i našla se u nečemu  mekanom i hladnom što, sada je bila sigurna, nikako ne može biti mlijeko. Sve tri su dugo skakutale i igrale od sreće sve dok im pomjeranje šapica nije postalo napor. Na krznu svojih sestara Maza je primjetila bezbojne kuglice nalik na staklo. Nijesu više bile u stanju ni da se kreću, a kamo li da skaču i vesele se. Legle su jedna uz drugu, ali nije pomoglo, nije bilo toplije. Nijesu znale šta ih je snašlo, ali bilo je jako, jako neprijatno. Potrajalo je i narednog dana.
Na izmaku snaga su bile, bez nade, plana ili želje, gladne i promrzle. Maza tada osjeti kao da leti. Čula je ljudske glasove, ali nije imala snage da pogleda i shvati šta se događa. Sljedeće čega je bila svjesna je prijatna toplota i nježan dodir po leđima. Osjećala je mekoću svuda oko sebe. Malo roze ćebe sa macama koje se igraju klupkom pružalo joj je tu udobnost kakvu nikada prije nije osjetila, osim kada bi se popela na majčina leđa. Pred njom se nalazila činija puna hrane. Ubjeđena je bila da je sve samo san. Nažalost, na neki način i jeste bio. Maza je već narednog jutra shvatila da kraj tople peći ima mjesta samo za njene sestrice. Tek što se uspjela malo oporaviti, vraćena je na isto mjesto, i to iz razloga koji je za nju bio potpuno nerazumljiv. Čula je da govore kako je ne žele jer je potpuno crna što svakako nije moglo biti istina, mislila je, jer je znala da je njena njuška bijela. Ipak, to niko nije primjetio. Nije dobila ni priliku da se pozdravi sa sestrama, umotana u ćebe, sada je posmatrala prolaznike, vjerujući da će se ti isti ljudi predomisliti i doći po nju.
A, onda je došla na divnu ideju. Puna snage koju joj je davala spasonosna pomisao, skočila je pravo u hladni snijeg. Zaronila je njuškicu što je dublje mogla. Taman što je počelo da trne i da postaje neizdrživo, pred sobom je ugledala par žutih gumenih čizmica. Na njima su bile iscrtani tragovi mačjih šapica, a sa ivice su visile dvije vezice sa ljubičastim pufnicama, idealnim za igru. Maza nije uspjela ni da podigne glavu malo više, već su je dvije vunene rukavice, koje su štitile male ruke od hladnoće, uhvatile preko stomaka i privile uz topli kaput ispod kojeg se čulo snažno udaranje koje je Mazu posjetilo na trenutak kada joj je zbog sreće što se nalazi na toplom i suvom mjestu, snažno zalupalo srce. Sada je ipak bila uplašena. Shvatila je već nekoliko puta da poneko umije i da stegne i da šutne, a ne samo da pomazi. Obuzeta strahom gledala je u tlo i nije se pomjerala.
„Mama, pogledaj je. Ista je Maza, baš onakva kakvom sam je zamišljala. Jadna, sva je promrzla!“, čula je to, ali smisao riječi nije dopirao do Maze, i dalje je bila uplašena.
„Mogu li da je povedem kući? Molim te. Znaš koliko to želim! Mooooolim teee!“, ponovo se začu nježni dječiji glas.
„Obećala sam ti i obećanje ću ispuniti“, reče jednako topao, ali zreliji glas.
„Mazo moja, konačno sam te našla“, reče djevojčica njezno, ali odlučno prigrlivši Mazu. Tek tada Maza postade svjesna onog što se desilo u prethodnim minutima. Da li je moguće da je istina? Da li bi i ovaj san mogao biti naglo prekinut, kao onaj od juče? Odjednom se sjeti – dobro je što je njuškicu uronila u snijeg, sada svi vide da je njena njuška bijela, zato se i dopala djevojčici. A, onda ugleda tragove snijega na djevojčicinom rukavu, baš na mjestu na kojem je bila naslonjena njena njuška. Snijeg joj se makao sa lica i već se topi na djevojčicinom kaputu. Oh, ne! Maza je bila prestravljena, činilo joj se kao nikada ranije iako je već svašta preturila preko svojih malenih leđa. I to da se desi baš u trenutku kada je htjela da podigne glavicu i pogleda ovu divnu djevojčicu koja je bila presrećna što je pronašla macu sa bjelom njuškom. Spustila je glavu što je mogla više i odolijevala djevojčicinim pokušajima da je podigne. Srećom, djevojčica nije bila nametljiva i brzo je odustala. Maza se privila uz nju i upijala svaki sekund, vjerujući da će potrajati tek toliko koliko bude uspijevala da glavu drži spuštenu, a znala je da će tome doći kraj kada stignu u djevojčicin dom.
Tamo, kao da je sve već bilo pripremljeno za nju. Odmah je namješten udoban ležaj pokraj peći i donijete dvije činije pune hrane i vode. Maza je odlučila da pokaže svoje lice. Od daljeg skrivanja nema koristi, ne može dugo da traje, a i bolje da se odmah desi to što treba. Osmjelila se i podigla glavu u pravcu djevojčice. Susrela se sa najljepšim bićem koje je mogla da zamisli. Tople smeđe okice sa puno ljubavi gledale su u nju. Čekala je Maza da se taj pogleda promijeni sada kada je vidljivo da nema bijelu, nego crnu njuškicu. Ali, ništa se nije promijenilo. Djevojčica je dugo gledala u nju, kao da želi da se uvjeri da joj je konačno ostvaren najveći san, a onda ju je uzela u naručje i od tada rijetko ispuštala iz zagrljaja ili bar vidokruga. Maza je tog dana dobila ime, a osjećala se kao da joj je dodjeljeno onog časa kada se rodila.
Gdje kuca srce, postoje osjećanja. Svi možemo da povrijedimo, ali i svi možemo biti povrijeđeni, isto kao što svi možemo da volimo i da budemo voljeni. Ako već imamo mogućnost izbora, onda je najbolje da odaberemo da činimo drugima ono što i sebi želimo! Velike stvari se rade malim koracima i svako može i treba da počne od sebe!

Нема коментара:

Постави коментар