среда, 28. децембар 2016.

Praznična čestitka






Svi imamo želje tokom čitave godine, i za sebe i za drage osobe. Ali, prelazak iz jedne u drugu godinu je vrijeme kada to najviše iskazujemo trudeći se da smislimo najljepši, najoriginalniji način da izrazimo obilje divnih misli koje upućujemo drugima. Negativno ostavljamo za sobom, pronalazimo elan u lijepim stvarima sa željom da ih u toku predstojećih dvanaest mjeseci bude što više. Sa istim željama javljamo se milim bićima.
Nikada ne šaljem cirkularne poruke. Pored lijepih riječi, nerijetko uređenih u rime, nemam utisak da nose emociju koju bi trebalo da imaju. Nekada su tri ili četiri riječi upućene i namijenjene baš toj osobi kojoj stižu bogatije i sa većom porukom od stotinu sadržajno istih konstrukcija upućenih na više adresa.
Otvaramo poglavlje od 365 novih stranica. Njihova bjelina i čistina treba da nas inspirišu da najljepšim rukopisom po njima upisujemo trenutke naših života.
Budimo kreativni, jer mastilo kojim ispisujemo stranice u toj knjizi se ne da izbrisati. Ostaje kao sjećanje, opomena, podsticaj.
Budimo humani, to je izvor nemjerljive ispunjenosti i zadovoljstva!
Nije potrebno da naglašavam – volimo! Bez ljubavi sve ostaje lišeno smisla.
Vjerujmo u sebe! I u onim sivim danima kada ne uspijevamo da u bilo čemu prepoznamo svoju posebnost, trgnimo se, svjesni prolaznosti tog stanja, odagnajmo ga i spoznajmo izuzetnost svakog detalja koji nas okružuje, a kojem smo mi doprinijeli da postane takav.
Budimo podrška! Potrebna je dobra volja i malo vremena, sitnica naspram ogromnog značaja koji to za nekog može imati.
Sjetimo se prioriteta i organizujmo život u skladu sa tim! Nekada svakodnevica nametne pomiješan raspored. Iako znamo šta su nam prioriteti, pravimo ustupke i kompromise pod pritiskom očekivanja okoline. Trudimo se da nam to ne pređe u naviku i životni stil, jer ćemo postati dezorjentisani i nezadovoljni.
Dakle, nijesam poželjela ništa novo. Na ovaj ili onaj način moje želje sadrže sve što ste do sada i što ćete i ubuduće vi poželjeti nekome ili neko vama.
Ja samo želim da sve navedene dobre misli uspiju prenijeti pozitivnu energiju zahvaljući kojoj će biti sprovedene u djelo, a ne ostati tek slovo na papiru koje će biti pročitano u nekom narednom prigodnom trenutku bez unošenja u smisao i značenje.

Moja praznična čestitka nosi poruku - Želimo, ali i živimo želje!



петак, 16. децембар 2016.

Dragi Djeda Mraze, donesi mi ni ja ne znam šta



Rođendani i Nova godina su prilike da se požele specijalni pokloni. Oni koji se ne dobijaju svakog dana. Naročito novogodišnje je potrebno zaslužiti, jer Djeda Mraz pažljivo motri na ponašanje tokom čitave godine, a od toga zavisi da li ćemo mu se naći na spisku onih koji zavređuju njegov dar.
Razgovori o mogućim, i najčešće nemogućim, poklonima počinju mjesecima unaprijed. U avgustu se ronilačka oprema smatra idealnim poklonom. Iako bi u tom slučaju (sve da nekim čudom Djeda Mraz ispuni tu želju, a neće) moralo da se sačeka par mjeseci da bi bila od koristi, od te ideje se ne odustaje. Neki brodić, onaj pravi u koji možemo svi stati i ploviti morima,  isto bi dobrodošao, tek toliko da Djeda Mraz zna.
Ljetnje želje odnose topli dani.
Hladnije vrijeme, sve manja inspirisanost morem, pogoduju razvoju novih, svakako naprednijih zamisli. Polako dolazimo do raznoraznih, još uvijek neosmišljenih, prevoznih sredstava. Pronalazači u najavi traže pomoć od Djeda Mraza za realizaciju svojih ideja. Pod utiskom priče i njihove duboke uvjerenosti u mogućnost konstruisanja i funkcionisanja nečeg takvog »samo naizgled« nevjerovatnog, počinjem i ja da razmišljam da, ko zna, možda i nije toliko nerealno.
I, taman što sam na pola puta da povjerujem da sve i ima smisla, ne baš do tančina kako su zamislili, ali da bi se možda moglo pronaći nešto približno, slično, nešto što podsjeća na ovo zamišljeno, dobijem informaciju da će u pismu Djeda Mrazu da se nađu neke sasvim druge ideje.
Decembar je mjesec u kojem su želje najsklonije promjenama. Pod uticajem napadnog marketinga, u jednom trenutku se želi sve! Tada nastaje problem kako odabrati. Selekcija bi, kudikamo, bila malo lakše izvršena da je jedini kriterijum za odabir dopadljivost. Tu bi se oni već i mogli odlučiti. Ali, postoje stvari koje Djeda Mraz, iz ovih ili onih razloga, ne može da donese.
Premišljanje i najveći broj donijetih, pa promijenjenih odluka, događa se upravo u drugoj polovini decembra. Bliži se trenutak kada predomišljanja više nema, jer je Djeda Mraz već spakovao poklone i to je što je.
A, onda prvog januara ujutru, kada se skine lijepi blještavi papir koji ima jednaku čar kao i sami poklon, jer skrivajući ga nosi slatku neizvjesnost, ozarena lica govore da je Djeda Mraz i ovoga puta bio u pravu. Donio je upravo ono što su oni željeli, a nijesu se sjetili da kažu, jer Djeda Mraz umije da tumači podsvjesno, stari lisac je to. Nijesu to ni pravi prekookeanski brodovi, ni ogromni avioni kojima bi se »zbilja moglo letjeti«, ni cjelokupan asortiman jedne prodavnice igračaka, već darovi koji su sa pažnjom odabrani, zbog kojih se raduju i koji neće završiti u ćošku nakon što ubrzo shvate da uopšte nijesu kao na reklami. Darovi koji vrijede mnogo više u odnosu na brojne skupe ponude kojima je jedini cilj da privuku dobrom reklamom.

среда, 7. децембар 2016.

Prirodno je prirodno, ali "carski" nije bauk


Puno se govori o prednostima i manama carskog reza. U nekim slučajevima žene nemaju izbor, u drugim željele bi carski rez kako bi izbjegle porođajne bolove.
U medijima, često, u cilju ukazivanja na prednosti prirodnog porođaja, odnosno odvraćanja žena od ideje da se porode carskim rezom ako nije neophodno, ide se u drugu krajnost.  Čitala sam tekstove u kojima su iznijete samo negativne strane carskog reza. I onda se zapitam, da li se prilikom njihovog objavljivanja vodi računa o nama, ženama koje nijesmo imale, odnosno nemamo mogućnost izbora?! Ovdje bih posebno pomenula buduće mame, koje znaju da je pred njima carski rez, ali još uvijek ne znaju kakvo je to iskustvo, šta ih očekuje… Zar ih ne bi trebalo o svemu obavijestiti na suptilan, izbalansiran način, i o prednostima i o nedostacima?! U pomenutim tekstovima, one nijesu ciljna grupa i potpuno je zanemaren uticaj na njih onog što je napisano.
Istina je da svaka žena nosi svoje iskustvo. Ja govorim sa aspekta žene koja je imala dva medicinski indikovana carska reza.
Ne znam kako izgleda prirodni porođaj. Ne umijem prepoznati prave kontrakcije. Nijesam iskusila porođajne bolove. Znala sam dva dana unaprijed datum kada ću se poroditi. Prošla sam pripreme, uveli su me u salu, zaspala sam, probudila se, osjećala sam bolove u predjelu reza, imala sam mučnine i groznicu nakon anestezije, ali to je trajalo veoma kratko, iste večeri počela da ustajem, već narednog dana sama odlazila do toaleta, i poslije par dana sam se osjećala kao da nijesam bila podvrgnuta hirurškoj intervenciji. Ukratko to bi izgledalo tako.
Ipak, ni jedna majka neće na ovakav način opisivati svoje iskustvo. Nebitno koliko je godina prošlo, taj osjećaj se ne može promijeniti. Sa jednakom emocijom pričam o svojim iskustvima sada, kao i prije par godina. Osjećam samo zadovoljstvo dok se prisjećam, znam da sam kratko imala bolove, manje nelagodnosti koje sam navela, ali to je toliko zanemarljivo i nebitno u mom sjećanju naspram svega onoga što je uslijedilo.
Nije važno da li je prvi ili svaki naredni porođaj, trema je neminovna. Znala sam šta me očekuje, s nestrpljenjem iščekivala, po ulasku u deveti mjesec činilo mi se svakog dana ću dobiti bolove. Dan za danom, odlazila sam na spavanje sa mislima da će to konačno sjutra biti. Približavao se termin, a bolova nije bilo. Ustvari postojao je pritisak, neko probadanje, realno ili umišljeno, tek svakog dana sam bar jednom kontaktirala svog doktora. CTG nije pokazivao kontrakcije, iako sam ja to željela. Bližio se termin porođaja i zakan je carski rez. Željno iščekivani trenutak je bio tu, a trema sve veća. U trenutku saznanja konkretnog termina javljala su mi se pomiješana osjećanja. I dalje sam jedva čekala da se to desi, a pošto je već bilo izvjesno, opet bih možda imala ideju da se sve malo prolongira, iako sam znala da ne može. Konfuzija u mislima i osjećanjima, karakteristična za trudnice, bila je prisutna u svom punom sjaju. Još se živo sjećam svakog detalja, pripreme, pitanja koja mi je anesteziolog postavio u sali, olakšanja kada sam vidjela svog doktora, trenutka kada su i stavili masku na lice, osjećaj pospanosti, ….. i dozivanje mog imena. Znam da su mi oči otvorene, ali ne uspijevam da sklonim maglu. Još uvijek ne znam gdje sam, ali pokušavam odebljalim jezikom da pitam da li je sve prošlo dobro. Već nakon sat mozak je bio potpuno bistar, razgovarala sam sa sestrama i doktorom. Nakon dva sata započela sam priču sa cimerkom. Uveče uz napor i pomoć medicinske sestre ustala sam i napravila par koraka. Narednog jutra ustala sam sama, držeći se za krevet čekala sam par minuta da vidim da li sam spremna i potom digla sidro, razvila jedro i bez pomoći grabila niy hodnik. Već po izlasku iz bolnice nije bilo nikakvih tegoba osim blagog zatezanja u dnu stomaka. Dakle, ukoliko sve protekne kako treba, oporavak nakon carskog reza nije predug, nije bolan, nije strašan.
Za mene, najveći nedostatak kod porođaja carskim rezom je taj što nijesam vidjela svoju djecu odmah po rođenju. Nijesam tražila spinalnu anesteziju, jer dvadesetčetvoročasovno strogo mirovanje nakon intervencije, činilo mi se još nepovoljnijom varijantom. Ovako su mi bebu donijeli nakon par sati. Odmah se započelo sa uspostavljanjem dojenja.
Nakon carskog reza u bolnici se ostaje duže nego nakon porođaja prirodnim putem. U prvom trenutku to može izgledati kao otežavajuća okolnost, međutim za to vrijeme se oporavite taman toliko da po izlasku iz bolnice možete na pravi način da se posvetite svojoj bebi.
Drage mame, ono što je prirodno uvijek je bolje, ali ako ne može tako, ne brinite, ne plašite se, bićete spremne da odgovorite najvažnijem pozivu u životu na pravi način, jer vam je vaša majčinska ljubav pokretač. Sve prednosti i mane i jednog i drugog načina porođaja gube na značaju onog trenutka kada uzmete svoje čedo u ruke. Zato, uživajte u trudnoći, ne dozvolite da vam najljepši i najradosniji period u životu remeti bilo kakva priča sa stane, sve što vam je potrebno nosite u sebi.

уторак, 6. децембар 2016.

Odrastanje



Kada si mali jedva čekaš da odrasteš. Žuri ti se, koža ti je tjesna, nezadovoljan si ograničenjima. Život odraslih čini se poput bajke, jer djeluje da oni nikome ne polažu račune. Htio bi ti mnogo toga, ali obično ono što je najprimamljivije predmet je zabrane. Odgovornost ti se ne čini kao neko teško breme, samo vidiš slobodu svuda i u svemu.
A onda, da nijesi ni svjestan, prođu te brojne godine koje te dijele od svega onoga o čemu si sanjao. Odrastao si, spreman da odlučuješ, ali uz obavezu da nosiš teret odgovornosti svojih odluka, zabrane nemaju više nekadašnju formu, ali ograničenja i dalje postoje sa raznih strana. Teret školskih obaveza zamijenile su neke druge brojnije i kompleksnije dužnosti.
I taman što si zakoračio u to dugo sanjano carstvo, uhvatiš sebe ponekad kako želiš da se vratiš u one dane kada je svijet odraslih bio samo predmet iščekivanja i glavna tema maštanja, i u svojim mislima zalijepiš mu, onako nesvjesno, etiketu na kojoj piše – bezbrižnost.
Sjećam se hladih zimsih jutara. Po običaju, pet – deset minuta prije ustaljenog termina za buđenje, probudila bih se sama, bez pomoći bilo kakvog spoljnog faktora, promeškoljila, pogledala na sat iznad glave i odbrojavala do trenutka kada će majka otvoriti vrata, zovnuti me i obavijestiti da je vrijeme za ustajanje.  To je bilo vrijeme kada bi napolju tek počelo da se razdanjuje. Prebirala sam po mislima raspored časova za taj dan. Nekada opušteno, a nekada pod stresom u očekivanju nekog oblika provjere znanja.
Razmišljala sam često o tome koliko je majci jednostavno. Ide na posao, radi baš to za šta je zadužena, nije više u obavezi da iščitava neko gradivo koje je manje ili uopšte ne zanima, ima godišnji odmor,... Sada joj je sve lakše. Najteži period su školski dani.
Nevoljno bih se izvlačila iz kreveta. Činilo mi se da ako majka uoči koliko mi je tog jutra posebno teško da ustanem, reći će- »Nastavi da spavaš, ne moraš danas u školu«. Ali, umjesto toga, ona bi uvijek dolazila da ponovi svoj poziv, već zabrinuta da ću zakasniti. Topla kuhinja, u šporetu na drva već odavno bi  gorio plamen koji je zagrijavao čitav stan. Na stolu toplo mlijeko i topli doručak. Odjeća ispeglana, samo da uskočim u nju. Moje je bilo samo da odem u školu i upamtim sve te brojne definicije, pravila, podatke koje tamo čas za časom postavljaju ispred mene. Ali, nije to samo. Trebalo se izboriti sa pospanošću, nemogućnošću koncentracije na sve ono što treba upamtiti tokom tih šest časova, strahom pred izazovom s kojim ću se suočiti na pismenom,... I kada bi, napokon, sve to prošlo i začulo se zvono koje je označavalo kraj nastave tog dana, radost nije trajala predugo. Taman što bih se ušuškala u toplini doma svoga, za tili čas smazala pripremljen i serviran topao ručak, i odlučila da se posvetim svemu onome što mi je zabavno, uslijedilo bi podsjećanje na obavezu završavanja domaćeg zadatka i spremanje za kontrolni i pismeni.
Nikako nijesam shvatala taj savjet koji je uporno stizao od strane odraslih: »Uživaj dok možeš«. Uvijek bih pomislila da su oni ti koji uživaju, a ne ja, jer njima niko »ne visi nad glavom«, gospodari su svog vremena, imaju prostora da se bave čim požele. A, kod mene je sve pod »moraš«. Jedva sam čekala da odrastem!
I da, odrasla sam. Došla sam do te dugo sanjane »slobode« koju nosi odrastanje. Niko mi više ne govori da nešto moram. Niko, do ja samoj sebi. Ono što sam u djetinjstvu morala, bilo je za moje bolje, bilo je priprema za lakše podnošenje ovog »moram«. Neko moranje nosi zadovoljstvo, drugo bih rado izbjegla, ali mi ne može biti. Tek, odrastanje nije donijelo sve ono što sam očekivala od njega. Drugačije izgleda nego što sam zamišljala. Puno je obećanja, ali ne ispuni svako.
A opet, donosi sa sobom i nešto mnogo lijepo, nešto što ima čar koju u djetinjstvu ne bih umjela prepoznati i osjetiti. Svako vrijeme nosi svoje breme i svoje ljepote, dakle. Odrastanje mi je donijelo dva najljepša poklona. Zapravo, sa njihovim rođenjem sam istinski odrasla.
Ipak, uživam u onim danima kada sam u domu u kojem sam odrasla. I dalje grije isti onaj šporet, jednako dobro kao nekada, na stolu čeka vruća kafa i topao doručak. Osjetim se opet kao dijete. Sada mi to prija!

понедељак, 28. новембар 2016.

Sjećanja - praznici i djetinjstvo




Bljesne, tako odnekud, neka slika, zamagljena, treperava, dozvoli tek da bude naslućena i ne prestaje da zaokuplja pažnju, da tjera moždane vijuge da se napregnu ne bi li iz nekog kutka sjećanja izvukle kutijicu u kojoj se, poput dragocjenosti, čuva uspomena. Miris, riječ, kompozicija boja na nekom predmetu, potrude se ponekad, sasvim neočekivano, da evociraju uspomene, one tople, posebne.

Odjednom više nisam tu,već na mjestu od kojeg me djele godine i decenije. Više to nijesam ja, nego ona djevojčica koja naivno i čisto doživljava sve, koja se raduje sitnici, kod koje gori plamen uzbuđenja koji je kod odraslih sa godinama i dešavanjima iščezao. Nazivamo to sazrijevanjem, a ustvari je udaljavanje od čiste i istinske sreće koju samo dijete može osjetiti na pravi način.

Iskrsavaju sjećanja, toliko jaka da vidim sve jasno pred sobom, jedno sjećanje vuče drugo, koje skreće pažnju na treće i četvrto i tako preletim dio svog djetinjstva u par minuta, onih minuta koje ražnježe, odgovorne su za taj poseban sjetni pogled i blagi osmjeh iza kojeg se često otrgne dubok uzdah. Hrane dušu ta sjećanja, imaju vrijednost koja godinama raste sve više.

Vidim sebe, onakvu kakvu sam upoznala sa fotografija, djevojčicu kratke crne kovrdžave kose. U bijelom vunenom prsluku, koji je bio neizostavni detalj na svim fotografijama nastalim u zimskom periodu. Isplela mi ga Nana. Primakla sam stolicu pri zatvorenom prozoru, klečeći, sa rukama položenim na naslon stolice i bradom oslonjenom na ruke, posmatram kišu. Iza mene se čuje zveckanje escajga, šire se mirisi – Nana sprema ručak.

Razmišljam koliko je dosadna ta novembarska kiša. Ljeti mogu izaći, igrati se, a sada sam u kući, svaka igra mi je dosadila. A, onda pomislim da mi se učinilo. Ali ponovilo se, pa opet. Jedna po jedna pahulja padale su na sims, dok ih nijesu sustigle ostale drugarice i sa neba počele da pristižu na zemlju u velikom broju, prosute iz ogromnog džaka otvorenog negdje visoko na nebu. Osjetim i sada, dok prolazim kroz sjećanje, svu snagu istinske dječije radosti. Bez objašnjenja, bez očigledno razloga, u tom momentu i tu, ja sam bila najsrećnija na svijetu.

Snijeg je značio da više nema izgovora za odugovlačenje sa pretprazničnim ukrašavanjem.

Trg je bio ispunjen tezgama koje su tu bile postavljene samo u to posebno doba godine. Tih par desetina metara prolaza između metalnih stolova sa nadstrešnicom od najlona predstavljali su najuzbudljivije mjesto za šetnju. Novogodišnje čestitke koje su odisale toplinom. I danas kada ih vidim, svaki put nanovo postanem svjesna da su zaista neuporedive sa bilo čim što sam kasnije imala priliku da vidim. Motivi koje smo sve do Nove godine mama i ja precrtavale, jer to je bio jedan vid moje zabave u kojem mi je ona rado pravila društvo godinama.

Plastične maske sa likovima Djeda Mraza, crtanih junaka, poređane jedna ispod druge viseći na koncu. Svake godine iste, ipak su budile neodlučnost koju odabrati. Šarene svjetlucave trake, lampice, ukrasi, prskalice, sve sjaji i daje novu dimenziju sivim hladnim danima.

Kartonski Djeda Mraz ne krije sreću, sa svakim povlačenjem vrpce maše rukama i nogama. Ne krijem sreću ni ja. Stavila sam na sebe sve svjetlucave trake, i dok se majka i tetke muče sa lampicama, ja živim u zamišljenom svijetu neke princeze.

Jelka okićena ukrasima koji se brižljivo čuvaju. Stakleni, posebni, mnogi od njih i danas u upotrebi, sličnih im nema. Uvijek  po jedan unikatni, specifičan po ljepoti, donosila je Jeja. I uvijek bi baš taj, donešen te godine, dobijao posebno mjesto na jelci, ono koje prvo zapadne za oko kad pogledate u jelku.

Pokloni nikada otvoreni prije 31.u ponoć. Možda je uzeta poneka čokoladica ili bombon, ali ništa primjetno J . Specijalni poklon, koji je donijela Teja, postavljen po sredini, u njemu je lokomotiva sa šarenim vagonima punim čokoladica. Mame šareni papirići, ali ja odlučno odolijevam.

Sve je spremno za doček. Dječiji program, novogodišnje pjesmice i crtani filmovi. Šta je potrebno više?

Živ je u meni još taj osjećaj. Trudile su se godine da ga umanje, ali ga ne dam. Čuvam ga, jer imam važnu misiju – moram da ga prenesem na svoju djecu!

петак, 25. новембар 2016.

Bakina unučad



Da, ova nježna i topla dama, puna razumijevanja za sve, osjetljiva na tužni izraz lica, iako svjesna da je namješten sa ciljem i razlogom, popustljiva i tolerantna, upravo je ona gospođa koja je prije dvije – tri decenije jednim pogledom umjela da zabrani, prekori, kazni i stavi tačku gdje smatra da treba.
Nesvjesno sam dosta toga pokupila od nje u ophođenju prema svojoj djeci. Nastojim da napravim onaj savršeni balans koji je ona imala između nježnosti, blagosti, kada je potrebno tolerantnosti, a kada vreba opasnost strogosti bez da povisi ton.
Trudim se da to postignem, a ona umjesto da mi pomogne, da me nauči, ona je zaboravila kako je u tome uspjevala. Kako? Zašto? Unuci su je nekako ostavili bez čvrstine, zamutili joj bistri realni pogled, omekšali je.
Oni se sa njom sve dogovore po principu – tako je kako oni kažu. A, ona ne skida blaženi osmjeh sa lica. Sve što je od njih savršeno je.
Pokušala sam saznati kako joj iste te stvari nijesu bile simpatične kod mene, nego ih je korigovala, a njen odgovor je: »Vi ste za to tu kada su oni u pitanju«.
Tačno! Suprug i ja smo roditelji. Oni koji treba da drže konce u svojim rukama. Ti koji treba da izbalansiraju, precizno sagledaju situaciju, naprave procjenu i strategiju reagovanja. Oni koji moraju umjeti da stave doznanja da bezgranična ljubav koja postoji prema djeci ne umanjuje čvrst stav po pitanju onih stvari koje su presudne u procesu vaspitavanja. Naprotiv, ta ljubav tako i dolazi do izražaja, uz svo ono maženje, paženje, grljenje, ljubljenje i samo naše vrijeme.
A, baka je tu da dozvoli i po neki nestašluk, neki koji nije mnogo strašan, koji ću ista ja zaboraviti za par minuta.
Baka je tu da nagovori na to da se pojede sve što je u tanjiru, e tu već ne dozvoljava izgovore. Tada se javlja ona nekadašnja čvrstina. Samo neka su stomačići puni, oko svega ostalog je spremna da pregovara. Vjerujem da više obroka i među-obroka, poslastica, sokova od voća i povrća i svih ostalih đakonija napravi ona u danima kada je sa unucima, nego neki manji restoran.
Baka je tu da ispriča priču i tri, četiri, ma i deset puta ako su takvu želju izrazili njeni unuci. Pritom, nijednog trenutka bilo čime ne pokazuje da joj je teško.
Baka je tu da češka, čak i onda kada joj je ruka utrnula, odnekud crpi snagu da ne prestane.
Baka je uvijek spremna da se igra upravo onih igara koje su tog trenutka njenim unicima pale na pamet. To igranje mora biti prekinuto jedino onda kada je vrijeme za obrok.
U toj posebnoj povezanosti i komunikaciji među njima, jedini koji se javlja kao dežurno smetalo i džangrizalo sam – ja! U početku mi je to malo smetalo, bunila sam se, pokušavala da dokažem da nijesam gunđalo, ali da moram da ukažem, na primjer, na to da čarape treba istog trenutka podići sa poda, da se nakon jutarnje toalete odmah mora presvući pižama, da priganice treba pojesti sa domaćim džemom, a ne sa kremom,...
A, onda sam se privikla na dodjeljenu ulogu. Postala mi je, čak, simpatična.
Eto, baš sad nastavljam da gunđam dok se spremam da pojedem jednu veoma ukusnu priganicu sa kremom.