петак, 25. новембар 2016.

Bakina unučad



Da, ova nježna i topla dama, puna razumijevanja za sve, osjetljiva na tužni izraz lica, iako svjesna da je namješten sa ciljem i razlogom, popustljiva i tolerantna, upravo je ona gospođa koja je prije dvije – tri decenije jednim pogledom umjela da zabrani, prekori, kazni i stavi tačku gdje smatra da treba.
Nesvjesno sam dosta toga pokupila od nje u ophođenju prema svojoj djeci. Nastojim da napravim onaj savršeni balans koji je ona imala između nježnosti, blagosti, kada je potrebno tolerantnosti, a kada vreba opasnost strogosti bez da povisi ton.
Trudim se da to postignem, a ona umjesto da mi pomogne, da me nauči, ona je zaboravila kako je u tome uspjevala. Kako? Zašto? Unuci su je nekako ostavili bez čvrstine, zamutili joj bistri realni pogled, omekšali je.
Oni se sa njom sve dogovore po principu – tako je kako oni kažu. A, ona ne skida blaženi osmjeh sa lica. Sve što je od njih savršeno je.
Pokušala sam saznati kako joj iste te stvari nijesu bile simpatične kod mene, nego ih je korigovala, a njen odgovor je: »Vi ste za to tu kada su oni u pitanju«.
Tačno! Suprug i ja smo roditelji. Oni koji treba da drže konce u svojim rukama. Ti koji treba da izbalansiraju, precizno sagledaju situaciju, naprave procjenu i strategiju reagovanja. Oni koji moraju umjeti da stave doznanja da bezgranična ljubav koja postoji prema djeci ne umanjuje čvrst stav po pitanju onih stvari koje su presudne u procesu vaspitavanja. Naprotiv, ta ljubav tako i dolazi do izražaja, uz svo ono maženje, paženje, grljenje, ljubljenje i samo naše vrijeme.
A, baka je tu da dozvoli i po neki nestašluk, neki koji nije mnogo strašan, koji ću ista ja zaboraviti za par minuta.
Baka je tu da nagovori na to da se pojede sve što je u tanjiru, e tu već ne dozvoljava izgovore. Tada se javlja ona nekadašnja čvrstina. Samo neka su stomačići puni, oko svega ostalog je spremna da pregovara. Vjerujem da više obroka i među-obroka, poslastica, sokova od voća i povrća i svih ostalih đakonija napravi ona u danima kada je sa unucima, nego neki manji restoran.
Baka je tu da ispriča priču i tri, četiri, ma i deset puta ako su takvu želju izrazili njeni unuci. Pritom, nijednog trenutka bilo čime ne pokazuje da joj je teško.
Baka je tu da češka, čak i onda kada joj je ruka utrnula, odnekud crpi snagu da ne prestane.
Baka je uvijek spremna da se igra upravo onih igara koje su tog trenutka njenim unicima pale na pamet. To igranje mora biti prekinuto jedino onda kada je vrijeme za obrok.
U toj posebnoj povezanosti i komunikaciji među njima, jedini koji se javlja kao dežurno smetalo i džangrizalo sam – ja! U početku mi je to malo smetalo, bunila sam se, pokušavala da dokažem da nijesam gunđalo, ali da moram da ukažem, na primjer, na to da čarape treba istog trenutka podići sa poda, da se nakon jutarnje toalete odmah mora presvući pižama, da priganice treba pojesti sa domaćim džemom, a ne sa kremom,...
A, onda sam se privikla na dodjeljenu ulogu. Postala mi je, čak, simpatična.
Eto, baš sad nastavljam da gunđam dok se spremam da pojedem jednu veoma ukusnu priganicu sa kremom.

Нема коментара:

Постави коментар