Mama Marija blog

субота, 8. мај 2021.

PPU Malo kraljevstvo - INTERVJU

„U moje vrijeme drugačije, sporije se živjelo“, rečenica koju često čujemo, ali i misao koja se nerijetko javi kada pokušavamo organizovati svoje poslovno i porodično vrijeme, a da to ne bude na uštrb ni jednog.

Promjene u brojnim sferama života ubrzale su životni tempo i učinile da se onih 24 sata koje imamo na raspolaganju za dnevne obaveze i odmor, učine nekako kraćim, jer su obaveze odnijele prevagu nad slobodnim vremenom.

Svi u poslu, svi u žurbi i eto stižemo do neophodnosti postojanja produženih boravaka za djecu nižih razreda osnovne škole uz, još ranije, izraženu potrebu za povećanjem broja i kapaciteta vaspitnih ustanova u kojima borave djeca do šest godina starosti.

Izlazeći u susret navedenim potrebama, godinu za godinom sve više je privatnih predškolskih ustanova i produženih boravaka. Pred roditeljima teška dilema kome pokloniti povjerenje, na kojem mjestu će njihovom djetetu biti najbolje, najzanimljivije, gdje će mu biti posvećena potrebna pažnja, a sve to što je prioritetno uskladiti sa što manjom udaljenošću od kuće i posla, kako se ne bi dodatno gubilo, sada više nego ikada ranije, dragocjeno vrijeme.

I onda, pojavi se svijet iz mašte. Neko sa ljubavlju prema djeci i njihovom odgajanju odluči da se tome istinski posveti, slijedi viziju i ideju koje izlaze iz šablona i djeca dobiju svoje Malo kraljevstvo.



    photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Obrazovanje usmjereno na rad sa djecom, godine provedene u praksi uz nesumnjivu ljubav prema tom pozivu, dovele su do realizacije jedne ideje zahvajujući kojoj su roditelji i mališani dobili, slobodna sam reći, izmaštano mjesto. U prilog mojoj tvrdnji ide konstantan porast interesovanja za upis u PPU „Malo kraljevstvo“, što znači da se Vaša vizija poklopila sa očekivanjima roditelja i djece.

Malo kraljevstvo: Ljubav prema djeci nas pokrece i daje nam nove ideje. Svako dijete je individua za sebe, tako ga shvatamo i prihvatamo, naravno svakom djetetu se prilagođava pedagoški podsticajno okruženje u ustanovi. Sve ovo znači da naši vaspitači imaju mnogo ljubavi, strpljenja i ličnog entuzijazma usmjerenog ka djetetu. Roditelji su prepoznali nas trud, zato imamo sve veći broj novoupisane djece.

 

Mama Marija blog: Svakog dana nova tema zahvaljujući kojoj mališani saznaju brojne korisne informacije sa najrazličitijih polja. Evidentan je nevjerovatan trud koji ulažete u pripremu tih edukativnih radionica.

Malo kraljevstvo: Kako bi dijete izraslo u samostalnu, sigurnu ličnost, sposobnu za zdrav socio-emicionalni život, potrebno je podsticati stalno uključivanje u što veći broj aktivnosti različite tematike. Za nas je važno da svakom djetetu pružimo priliku da samo, a i u saradnji sa drugom djecom otkriva, istražuje, da se podstiče na razmišljanje, zaključivanje i saradnju.

 

photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Aktivnosti se realizuju u bajkovitom ambijentu, potpuno prilagođen i kreativno osmišljen enterijer jednako je privlačan kao i veliko dvorište sa zanimljivim eksterijerom. Stiče se utisak da se u „Malom kraljevstvu“ ništa ne prepušta slučaju?

Malo kraljevstvo: Svakako, ništa se ne smije prepustiti slučaju. U pitanju su djeca. Sve aktivnosti se moraju valjano osmisliti, planirati i organizovati, kako bi djeca razvila svoje socijalne, emocionalne, govorne, ali i kognitivne vještine I jačala samopouzdanje.

 

photo: Malo kraljevstvo

Mama Marija blog: Veseli razgovori se zaključuju uz radosne note, zato preporučite našim drugarima neku pjesmu koju rado slušate tokom igara i druženja u „Malom kraljevstvu“.

Malo kraljevstvo: Kad je u pitanju muzika, prvo mjesto nesumnjivo pripada Ivi Mirotić, odnosno muzičkoj numeri,,Ivin dance".


четвртак, 3. децембар 2020.

Ljepote različitosti

 

Svanulo je sunčano jutro, a ja takva najviše volim. Uživam neizmjerno u toplim sunčevim zracima koji se prosipaju po mojoj sobi i boje je u zlatno. Nikada ne spuštam zastore. Naučila sam da uživam u toj nejasnoj slici koju vidim pred sobom odmah nakon što otvorim oči. Ne uzbuđujem se više zbog mutnoće i teškog raspoznavanja objekata pred sobom. Stekla sam vještinu da od toga napravim zabavnu igru pogađanja, zamišljanja, tada mašti pustim na volju, pa i nemoguće učinim vidljivim.

Znam da me, u predstojećem danu, očekuje izrada domaćeg zadatka, ali dopuštam sebi da još koji tren uživam u igri sunčevih zraka koji padaju po podu i obasjavaju zidove sobe, u zamišljanju carstva u kojem se nalazim, svjetlucavog, jedinstvenog... Ipak, brzo ustajem sjetivši se da za domaći treba da naučim jednu, meni posebno dragu, pjesmu. Pjesmu koja govori da se svi mi međusobno po nečemu razlikujemo, a opet svi smo u suštini isti. Pjesmu koja kazuje da se o čovjeku ne sudi po spoljašnjosti nego po njegovoj duši, odnosno spremnosti ili nespremnosti da nešto uradi. Jako me je dotakao svaki stih pjesme, znam da ću je naučiti o čas posla. Ali, nadam se da će pojedini drugari iz mog razreda, ne samo naučiti je, nego i shvatiti, osjetiti i početi drugačije da gledaju na ljude i situacije koje ih okružuju. Baš kao što je slučaj sa Milanom.


On živi u mojoj zgradi. Učimo zajedno od prvog razreda. Znao je da bude jako zao. Svakom je pronalazio mane i izrugivao se. Nikada nije volio da uči, a bijesnio je kad dobije lošu ocjenu. To je bilo često. Onda bi se svi sklanjali od njega, jer nikada se nije znalo na koga će izliti svoj bijes. Sve je moglo da bude povod za maltretiranje - upadljive mašnice na kosi neke djevojčice, dobre ocjene nekog učenika, jakna nekog dječaka, zubna proteza druga iz klupe, problemi u savladavanju gradiva koje je imala djevojčica iz susjednog odjeljenja, slušni aparat učenika iz starijeg razreda, za sve je smišljao podrugljive nadimke koji su jako boljeli i vrijeđali. Sjećam se poruka koje je krišom ostavljao u mojoj svesci, a koje sam pronalazila kad bih došla kući. Zanosila sam se zbog toga mišlju da zamolim mamu da se školujem od kuće, imala sam ideju i da pođem jednog dana bez naočari u školu, nema šta sve nijesam pokušala smisliti ne bih li se spasla od uvreda koje su dolazile od Milana i njemu sličnih. Sve svoje nedostatke pokušavao je da nadomjesti tako što je vrijeđao svakog u svojoj okolini.

Na početku prošle školske godine, Milan je došao u školu na štakama i sa nogom u gipsu. Povrijedio se tokom raspusta. Teško je podnosio boravak u školi, jer nije mogao valjano da se namjesti, nije mogao da funkcioniše kako je navikao, posmatrao je sa klupe drugare kad su imali fizičko, nije mogao da pravi svoje smicalice koje su bile do tada neizostavni dio svakog školskog dana. Milan se povlačio, nije bio glasan kao nekada, vremenom smo primijetili da su njegove šale rjeđe i manje otrovne. Često mu je bila potrebna pomoć nekog od nas da dohvati olovku koja mu je ispala, da ustane, da se spusti niz stepenice,... Počeo je da se javlja kada nastavnica postavi pitanje, da radi domaći, popravio je ocjene. Do kraja polugodišta, Milan je postao najbolji drug sa svima.

Razmišljala sam koliko je dobra ta promjena, prije svega, zbog samog Milana. Vidjelo se da je zadovoljniji, srećniji. Mnogo puta je znao izviniti se kasnije, vidjelo se da je istinski shvatio sve loše što je drugima činio.

Nedavno je, u susret obilježavanju 3.decembra, napisao sastav u kojem je, između ostalog, naveo da je najveći nedostatak koji jedno ljudsko biće može imati odsustvo empatije. Sve ostalo nijesu nedostaci već osobenosti po kojima je poznato svako biće, a te osobenosti nam omogućavaju da sagledamo ljepotu različitosti.

понедељак, 5. октобар 2020.

Prvi susret

 




Sa nestrpljenjem sam čekala jutro. Uzbuđenje se miješalo sa tremom, a malo i strahom. Od narednog dana trebalo je  i konačno da postanem velika, ili bar korak bliže tome. Imaću obaveze, domaći zadatak, školsku torbu. Dugo već sam to  iščekivala. Radovala sam se i novim drugarima, i školskom dvorištu koje mi se dopalo od kada sam u njega zakoračila prvi put prateći brata sa mamom i tatom. Školsko zvono imalo je posebnu čar, i klupe sa urezanim imenima djece koja su tu sjedjela i učila kao što ću ja. Nestrpljivo sam iščekivala da mi se ukaže prilika da uzmem kredu i nacrtam nešto na toj ogromnoj zelenoj podlozi zvanoj tabla, kao što sam to činila često na mojoj maloj tabli sa nogarima kada sam se igrala i zamišljala da se nalazim u pravoj učionici.

I sva slova sam već znala, na to sam bila ponosna posebno i jedva sam čekala da se pohvalim. Nadala sam se da ću odmah narednog dana dobiti raspored časova. Prelistavala sam školske knjige, podsjećale su na moje slikovnice, mada bile su ozbiljnije.

 Mama je ispegla haljinu koju smo zajedno odabrale i rekla da će mi napraviti posebnu frizuru. Zvale su tetke, ujaci, prijatelji, svi da čestitaju i požele uspjeh. 

Polazak u školu nije ni mala stvar, ni običan događaj.

Ipak, uz svu sreću i iščekivanje, nešto me je i mučilo, a to nijesam umjela da otjeram iz misli. Iako sam znala da nije moguće, potajno sam se nadala da će moje učiteljice iz vrtića pojaviti se i u školi. Jer, kako bih mogla da se naviknem na nekog drugog?! Plašila sam se pomalo, priznajem, uprkos uvjeravanju da će učiteljica u školi biti jednako divna. Sa mislima o tome sam i zaspala. Prevrtala sam se cijele noći po krevetu, sanjala čudne snove, plakala i smijala se, budila ukućane koji su dolazili da me umire i provela tako najdužu noć u svom životu.

Obučena i sređena onako kako sam i zamišljala, sa torbom specijalno odabranom po mojim željama, napunjenom sveskama i knjigama na koje smo prethodnih dana zalijepili naljepnice sa mojim imenom, uputila sam se sledećeg dana sa porodicom put zgrade koja je sada imala nekako drugačiji i ozbiljniji izgled. Sve je vrvilo od djece i roditelja. Osmjehe i suze istovremeno sam vidjela na licima mnogih roditelja, pa mi nije bilo jasno zašto plaču, i kako mogu u isto vrijeme i da se smiju. Osjećaj takvog ponosa postaće mi poznat tek mnogo godina kasnije. Neka djeca su trčala, druga stajala mirno kraj svojih roditelja, a ja sam se samo nadala nekom poznatom licu, nekom ko će biti sa mnom kada me prozovu i odvoje od roditelja.

U tom traženju poznatog lica, negdje iz daljine čula sam svoje ime  osjetila ruke koje su me blago pogurale i našla sam se u redu sa djecom. Hodali smo prema śkoli, a na čelu kolone nalazila se učiteljica. Pramenovi crvene kose su se presijavali na suncu i podsjećali me na nešto mnogo lijepo što nijesam mogla da definišem i jasno prizovem u sjećanju, ali izazivalo je prijatne emocije.

U učionici sam se susrela sa njenim širokim i iskrenim osmjehom koji je ulivao nadu i bodrio. Kao očarana sam gledala u nju. Lijepa lila haljina bila je baš onakva kakvu bih ja poželjela. Imala je divne naušnice. Svaki pokret odavao je neku blagost i trema je polako nestajala. Govorila nam je o školi, o pravilima, o zabavnim stvarima i ispunila nam želju da se oprobamo u crtanju na tabli. Imali smo priliku da recitujemo, pjevamo, govorimo o onome što nas zanima.

Postidjela sam se kada je došao red na mene. Grozničavo sam razmišljala čime bih mogla da se predstavim. Onda mi je na um pala pjesmica o semaforu koju nam je čitala učiteljica u vrtiću. Izrecitovala sam je onako kako me je ona naučila. Dobila sam najznačajniji, najpodsticajniji i najdraži aplauz u mom životu. “Bravo” koje je odagnalo strahove i tremu. “Svaka čast” koje je učinilo da sa radošću čekam svaki naredni dan u školi, baš kako sam to činila dok sam išla u vrtić. Prva petica je značila mnogo u stvaranju temelja vjere u sebe.

Pored podrške u porodici, neizmjerno je važna prva socijalna podrška koja se upravo dobija od autoriteta u vaspitno-obrazovnim ustanovama.

Drage učiteljice i dragi učitelji, vi ste na  važnom zadatku, odgovornost jeste velika, zahtijeva izuzetan trud, a nagrada je svaka ličnost koja od male i nesigurne glave stasa u plemenito biće sposobno da cijeni istinske vrijednosti. 

Srećan vam VAŠ DAN!!!!

 

субота, 5. септембар 2020.

Pitanja i dileme jedne mame

Ovih dana dešava mi se da pomislim da sam posredstvom svoje bujne mašte upala u neki SF film. Prepliću se realnosti, posve različita dešavanja u malom radijusu kretanja. Preklapaju se događaji, preporuke, načini ponašanja, smjernice, više ne znam šta moram, a šta ne, šta treba ili ne treba, a kad sve to sagledam nekako, posebnu nedoumicu mi izaziva gdje sve to i kako primijeniti. Gomila pitanja napravila je lavirint u mislima iz kojeg ne umijem izaći.

Iskreno, ne bih ni trošila previše vremena na raščivijavanje ovih aktuelnih zagonetki da nijesam, zarad imitiranja funkcionisanja koje je što približnije normalnom, prinuđena da djeci objašnjavam šta i kako, a onda gdje i kad.

                                                                 photo: www.pixabay.com


“Mama, možemo li da idemo u igraonicu?”

“Dušo, mislim da ne rade, jer je virus još prisutan.”

“Ali, Lana je bila juče, rekla mi je.”

Ostah zatečena malo. Nijesam se interesovala da li igraonice rade, ali po nekoj mojoj logici, s obzirom na sve mjere o kojima bruji sa svih strana i na svakom koraku, očekivano bi bilo da ne rade. Međutim, “prošetah” malo po FB stranicama i po objavama, reklo bi se, da je Lana zaista bila u igraonici juče.

A, prvi septembar je prošao. Djeci, vjerovali ili ne, škola nedostaje. Svaki uzrast traži svoje vrijeme, svoje društvo, obaveze, navike, sve ono što predstavlja normalno funkcionisanje i svakodnevicu. Ali, poštujemo riječ struke, jer ma koliko nama to teško bilo priznati, mi smo ipak laici, zato se pridržavamo svih preporuka i vodimo datim smjernicama.

Ipak, dok se u supermarketu mimoilazim sa ljudima, dok pokušavam da se izvučem ispod gornje polovine tijela gospođe koja želi da što prije poruči narezani sir, dok gledam pune tržne centre i razna okupljanja, pitam se da li se nalazim u istoj zoni u kojoj će od prvog oktobra djeca u školama boraviti sa maskama, na propisanoj udaljenosti jedni od drugih, u brojčano prepolovljenim odjeljenjima?

Pitam se kome da vjerujem, onom dijelu struke koji kaže da maske štite od prenošenja virusa ili onom dijelu koji kaže da nošenje maski može biti štetno?

Pitam se još, ako do sada dostupnost higijenskih sredstava u školama nije bila na zadovoljavajućem nivou, kako će u ovim uslovima očekivani stepen higijene i dezinfekcije biti ostvaren?

Pitam se da li je taj stepen higijene u potpunosti zadovoljen I na drugim mjestima na kojima dolazi do okupljanja?

Dalje, pitam se, ako je prebukiranost i do sada bio opšteprepoznat i opštepriznat problem, na koji način će se sprovesti pojedine preporuke, posebno u predškolskim ustanovama?

Pitam se i to, ako je sada moguće organizovati rad predškolskih I školskih ustanova na predviđeni način, a zvanični podaci pokazuju veći broj zaraženih, odnosno novozaraženih nego ranije, zašto se čekalo?

Pitam se na kraju, je li na osnovu situacije već postavljena neka hipoteza u sklopu nekog naučnog rada iz oblasti socijalne psihologije? Ako jeste, jedva čekam da pročitam zaključak.

субота, 22. август 2020.

Prvi dan škole

Prvi dan škole – jedan od značajnijih događaja u životu i simbolično, i iskustveno, i emocionalno.

Pod naletom novih događaja mnogo toga nestane iz sjećanja, a taj dan zauzme posebno mjesto u albumu života. Slika koja ne blijedi, koju druge novije i aktuelnije ne uspijevaju pomjeriti.

Nasmijano lice djeteta obučenog u najljepše odjelce, odnosno haljinicu, posmatra godinama, decenijama sa istog mjesta na polici u dnevnoj sobi roditeljskog doma. Baš tako i taj prvi susret sa školom ostane neizbrisivo upisan u sjećanju istog tog djeteta, ma koliko godina prošlo.

One iskrene, iskustvom neiskrivljene emocije i doživljaji, ostaju takvi i u odraslom biću pri sjećanju, skriveni u tajnoj kutiji, zaštićeni od naleta životnih letova i padova, uspjeha i razočaranja, osjećaja sreće i povrijeđenosti, koji bespovratno mijenjaju način na koji shvatamo, doživljavamo i prihvatamo ono što nas okružuje i što se nama i oko nas događa.

Osjećaj uzbuđenosti, s kojim moje mlađe dijete dočekuje polazak u školu, skoro jednako intenzivno i ja doživljavam. Tako je bilo i kod starijeg djeteta.

Ponos na to što više ne pripadaju onoj kategoriji malenih, već ipak malo ozbiljnijih članova društva koji imaju obaveze, zadatke, veći stepen samostalnosti.

Dok raspoređujemo školske knjige i sveske, sjetih se sa kolikim sam zadovoljstvom, kao đak, prelistavala sve unaprijed, podjednako uživajući u ilustracijama i mirisu koji se širio sa svakim okretanjem stranice.

Koristila sam masivni drveni radni sto. Gornja ploča se mogla podići, a ispod nje se nalazio prostor predviđen za odlaganje školskog pribora.

Uoči 1.septembra sve je bilo složeno “pod konac”, baš kao što je i danas, mada mimo svega uobičajenig, sada čekamo 1.oktobar sa nadom da ćemo način života uslovljen pojavom COVID-a uskoro ostaviti za sobom.

Školska torba spremna da ponese sve znanje sadržano u knjigama. Sveske, sa veselim motivima, čekaju da budu ispunjene šarenim crtežima i prvim slovima koja će do poslednjeg lista već dobiti drugačiju, jasniju i  pravilniju formu.

Prepliću se sjećanja i sadašnjost, prelivaju emocije. Put nas je naveo, slučajno ili ne, do moje osnovne škole. Nakon više od dvadeset godina zakoračila sam u dvorište kojim sam osam godina skoro svakodnevno prolazila. 


I za djecu je to bio poseban doživljaj. Pravili su poređenje sa njihovom školom, tražili prednosti i nedostatke na obje strane, a ja sam se prisjećala nekih dragih, smiješnih, dječijih trenutaka.

Boravak u školi, ipak, nema alternativu.

 

 

петак, 14. август 2020.

Najnovije otkriće – Život van društvenih mreža postoji

 

“Đe si ti? Nema te odavno?” -  u jednom dahu izgovori vidno iznenađena.

“Evo me”, dadoh najnedomišljatiji odgovor, zbunjena, prebirajući brzo po mislima gdje me to nema, a trebalo bi. Nismo se odavno sretale, doduše. Čule bi se tek povremeno, tako da prethodno razmijenjenim porukama nije istekao rok. Zajedničke izlaske nismo imale, nismo išle na ista okupljanja. Prosto nikako da shvatim gdje me to nema.

Dijete je trčkaralo oko nje, pokušah da mu se obratim, ali ne uspjeh, jer me ona prekide konstatacijom:

“Znaš li da sam se zabrinula za tebe!”

E, sad sam se zabrinula i ja, jer shvatam da sam definitivno nešto važno propustila.

“Ni fotkice, ni statusa, ni lajka, ni komentara, tek po neka podijeljena uspomena… Pomislila sam ili da si nešto, ne daj Bože, bolesna ili da si u nekoj groznoj minus fazi.”

“Zato što me nema na društvenim mrežama?” – izgovorih u formi pitanja zaključak koji se sam nametao, a nadajući se ipak nekom drugačijem, smislenijem odgovoru.

Razgovor na tren omete mala plava glava koja je, čupajući mamu za ruku uz konstantno dozivanje, nastojala nešto da pita. Ali, mama nastavi…

“Pa, da. Pitala sam Anđelu da li se čuje sa tobom, zna li šta se dešava.”

Očigledno je “moj slučaj” bio mnogo važniji u ovom trenutku.

“Kako je porastao”, pokušah pažnju da usmjerim na djetence koje nije odustajalo, i zbog njega, a i zbog sebe.

“Što stariji, to zahtjevniji”, usput reče i nastavi: “Da si ugasila profil, manje čudno bi mi bilo”.

“Znači, moja neaktivnost je izazvala zabrinutost takvih razmjera.” – pokušah da se našalim I time odagnam sopstvenu zbunjenost, a i pokušam da dovedem razgovor do one uobičajene forme kada se razmijeni par stereotipnih pitanja, istih takvih odgovora, I sve se završi sa čućemo se, iako, I dok to izgovaramo, znamo da nećemo u skorije vrijeme.

“Kako nije? Ti znaš da ja ne zabadam nos u tuđe stvari, ali baš si me zabrinula.  Pregledala sam ti profil i vidim da nove objave nije bilo toliko dugo. Znači da nigdje mrdala nisi.”

“Nije da nisam…”

“Da jesi, vala bi objavila bar jednu fotku.”

“Nisam nešto imala volje”, kao ni za ovaj razgovor, ni za odgovaranje na ova pitanja i prebirala sam u glavi po izgovorima, ne bih li ga što prije privela kraju.

“ Ma, mani me te priče. Odeš negdje, a ne fotkaš se i ne objaviš? Kako ne! Nego se aktiviraj malo. Puno si se učaurila, ne valja ti to. A, daješ i narodu povoda za razne teorije, ideje, zaključke…”

“Nisam znala da je nekom toliko bitno šta ja radim, a i kad objavim nešto ja ne razmišljam o tome ko će i šta da pomisli, nego mi se dopadne fotka, pjesma, citat, pa je stavim na zid. Nego, kako si ti, ima li šta novo?” – koristeći dva pitanja koja se izgovaraju često samo zbog toga što je to očekivano, pokušah da skrenem temu, jer mi je već postajalo naporno.

“Greška ti je to. Moraš da vodiš računa o svom imidžu”, nastavi kao da nije čula pitanje. “Ima dana kad ni meni nije do izlazaka, ali natjeram sebe. Sredim se, dotjeram djecu shodno prilici i idem. Posle kad objavim fotku i krenu lajkovi bude mi još pet puta milije.”

“Ćao”, začuh pored sebe.

“Ćao, ćao”, srdačno odgovori moja sagovornica, pogledom prelazeći preko žene kojoj se javila, od glave do pete.

Nasta pauza par sekundi dok ponovo nije usmjerila pogled ka meni.

“Hoćeš da postaneš kao ona? Po čitav dan sa djecom, iz kuhinje, vjerujem, ne izlazi. Ponekad objavi neku fotkicu na kojoj su djeca u kućnoj varijanti ili cvijeće koje ima na terasi, i to je to. Života bez, ja da ti kažem.”

Plava glavica, već sa neskrivenim nestrpljenjem, ponovo se pojavi između nas.

“Mama, mama, ajmooooo…. Hoću sladoled”, reče pokazujući na prodajno mjesto u neposrednoj blizini.

“Idemo na sladoled, ali tamo gdje sam ti rekla”, prilično odsječno odgovori. A, onda se opet okrenu ka meni.

“Jesi li išla u Dolce?”

Odmahnuh glavom.

Ona nastavi, jasno pokazujući da je odgovor i ne zanima.

“Ja djecu samo tamo vodim u poslednje vrijeme. Predivan je ambijent, uspjela sam, tako što sam napravila par fotkica na kojima se vidi kako jedu sladoled i tagovanjem poslastičarnice, da dobijem popust, pa povremeno i besplatne ture sladoleda i pića”, zaključi bez pokušaja da prikrije koliko je ponosna na sebe, svoje umjeće i postignuće.

“Ajmoooo, mamaaaa”, dječak je sad počeo i da je vuče za ruku.

“Evo,  evo”, odgovori vidno iznervirana.

“A, htjela sam poći sama danas u trgovinu. Biram kupaći kostim, jer kako izbacim koju fotkicu, vidim da izgleda kao da sam uvijek u dva-tri ista kostima. A on, kao što vidiš, nema strpljenja, nego samo svoje da istjera”, reče u dahu, očekujući, valjda, razumijevanje.

“Ajde, čućemo se, pa da tu kafu popijemo. I ne zaboravi šta sam ti rekla – očekujem fotkiceeee”, gotovo otpjeva na kraju, cimnu djetetovu ručicu i odlučnim korakom se zaputi kuda je naumila.

Sjetih se ovog susreta sada dok sjedim na plaži. Djecu još uvijek ne uspijevam da izvučem iz vode, iako sam planirala da ću u ovo vrijeme već biti kod kuće. Na svakih pet dodajemo “još samo pet” novih minuta.

Smiraj dana donosi bajkovite boje na ionako uvijek čudesnom moru. Kamera prosto vapi da zabilježi trenutak. Gledajući fotkicu koju sam napravila, pomislih da bih je možda i objavila, ali sad mi se jednostavno neće.

 

уторак, 16. јун 2020.

Uvrijedi me ako će ti biti lakše, a znamo da neće


“Šta te to toliko boli u tvom životu da misliš da će proći ako mene povrediš"? (Ž.Laušević)



Nije rijetkost da poželim postaviti ovo pitanje pojedinim ljudima. Uglavnom usputnim, nedovoljno poznatim, slučajnim. 
Eto, baš juče sam proživjela tu situaciju. Doduše, da je bilo mog nečinjenja, situacije ne bi bilo. Ali.... Povedena nekim iznenadnim impulsom i idejom koja se javila niotkuda da bih mogla učiniti nešto dobro i korisno, jedan gest pažnje, mali doprinos, bez da mi je ma ko to tražio, doživjeh uvredu koja je lakše mogla biti preskočena nego upućena.
Posvetih dobar dio svog dana onome za šta sam do juče vjerovala da najbolje znam i umijem. Potrčah, iscimah se, uložih sav svoj kapacitet, odlučih da nije važno što ću probdjeti noć, potrudih se da mentalni kapacitet i fabrika ideja budu u punom pogonu, i napravih nešto čime sam intimno bila zadovoljna.

Istina jedan, to niko nije tražio od mene. 
Istina dva, moj lični doživljaj ne garantuje kvalitet proizvoda, daleko od toga. 
Istina tri, davno sam prerasla potrebu za tapšanjem po ramenu i uvjerenost da bi to trebalo da znači da je nešto dobro, a izostanak istog da je loše. 
Istina četiri, sve prethodno navedeno ima za cilj da prikaže situaciju i odagna primisao bilo kakvog smišljenog, planiranog djelovanja, pa time i velikih očekivanja, već da ukaže na spontanost donesene odluke i želju iz koje je nastala. 
Istina pet, “šta se petljaš s nečim čime ne moraš” nekada ima smisla, ali ne uvijek, jer mnoge dobre stvari bi mogle biti izgubljene zbog takvog stava.

Iako srećna zbog same ideje i realizacije, spremna sam bila na različite varijante odgovora, jer, Bože moj, toliko puta sam nečim bila oduševljena dok je neko drugi imao mlaku reakciju ili mu se nije dopalo. Pa, ni sama ne dijelim oduševljenje istim stvarima kojima se drugi dive. 
"Hvala", "Lijepo je", "Ne dopada mi se", "Moj ukus je drugačiji", "Sa par izmjena bilo bi bolje", u mojoj glavi su to varijante odgovora koje bih mogla očekivati
Odgovor:  “Ovo je potpuno amaterski" nije bio na toj listi, jer se nikada ne bi našao na bilo kojem mom spisku mogućih reakcija. Naročito ne nepoznatoj osobi, naročito ne nakon nedvosmisleno naglašene dobre namjere koja je navedena kao razlog  nastanka date tvorevine, naročito ne ako imate minimum kućnog vaspitanja, kulture, lijepih manira, posebno ne ako Vas sujeta nije pojela do te mjere da je ovladala svakom Vašom mišlju, riječi i dijelom toliko da ni ljudski gest ne možete primiti kako treba i odreagovati na način svojstven kulturnoj osobi. Imajući u vidu prirodu rada, ovakav komentar i reakcija se ne mogu tumačiti dvojako.

Primakla sam se 40-oj godini života, a još uvijek nijesam imuna na ovakve situacije. Nikadi neću ni biti, vjerovatno. Ipak, ono što me posebno plaši jeste kako će se moja djeca tokom odrastanja, a i kasnije nositi sa tim. Iako je sastavni, neodvojivi dio života i svakodnevice, iako nije i ne može sve biti bajka, negativnost drugih, a posebno malicioznost, mogu na pojedine ličnosti da utiču različito. Neko će baš to doživjeti kao stimulans i vjetar u leđa da pokaže pevenstveno sebi koliko može i vrijedi. Nažalost, ima i onih koji će svaki naredni put biti sve više potišteni i sa sve manje vjere u sebe. Razgovaram često sa djecom. Trudim se da u svakoj konkretnoj situaciji dam pravi, i knjiški i životni savjet, iako svjesna da i dan danas reagovala bih jednako kao oni. I djeca znaju da povrijede, samo valjda sa manje proračunatosti nego odrasli.Radom na sebi se može težiti svrstavanju u prvonavedenu grupu, ako to već nije u samoj ličnosti.

I ma koliko se činilo težim biti onaj kojeg nečija riječ može dotaći, poremetiti, pa i povrijediti, s ljudske strane gledano - bolje je. Proći će i situacije, i riječi, i ljudi, zaboravićemo, ići ćemo dalje. A, onaj koji ima potrebu da povrijedi i uvrijedi, nastaviće da živi sa tim, a sa svakim novim nedoličnim gestom neće mu biti lakše, naprotiv. 

Grudva jeda koja se kotrlja niz snježnu liticu ne troši se, već raste, a posljedice njenog nekontrolisanog kretanja nepredvidive su. Zato, samo je bitno skloniti se sa njene putanje!