Pitanja i dileme jedne mame

Ovih dana dešava mi se da pomislim da sam posredstvom svoje bujne mašte upala u neki SF film. Prepliću se realnosti, posve različita dešavanja u malom radijusu kretanja. Preklapaju se događaji, preporuke, načini ponašanja, smjernice, više ne znam šta moram, a šta ne, šta treba ili ne treba, a kad sve to sagledam nekako, posebnu nedoumicu mi izaziva gdje sve to i kako primijeniti. Gomila pitanja napravila je lavirint u mislima iz kojeg ne umijem izaći.

Iskreno, ne bih ni trošila previše vremena na raščivijavanje ovih aktuelnih zagonetki da nijesam, zarad imitiranja funkcionisanja koje je što približnije normalnom, prinuđena da djeci objašnjavam šta i kako, a onda gdje i kad.

                                                                 photo: www.pixabay.com

“Mama, možemo li da idemo u igraonicu?”

“Dušo, mislim da ne rade, jer je virus još prisutan.”

“Ali, Lana je bila juče, rekla mi je.”

Ostah zatečena malo. Nijesam se interesovala da li igraonice rade, ali po nekoj mojoj logici, s obzirom na sve mjere o kojima bruji sa svih strana i na svakom koraku, očekivano bi bilo da ne rade. Međutim, “prošetah” malo po FB stranicama i po objavama, reklo bi se, da je Lana zaista bila u igraonici juče.

A, prvi septembar je prošao. Djeci, vjerovali ili ne, škola nedostaje. Svaki uzrast traži svoje vrijeme, svoje društvo, obaveze, navike, sve ono što predstavlja normalno funkcionisanje i svakodnevicu. Ali, poštujemo riječ struke, jer ma koliko nama to teško bilo priznati, mi smo ipak laici, zato se pridržavamo svih preporuka i vodimo datim smjernicama.

Ipak, dok se u supermarketu mimoilazim sa ljudima, dok pokušavam da se izvučem ispod gornje polovine tijela gospođe koja želi da što prije poruči narezani sir, dok gledam pune tržne centre i razna okupljanja, pitam se da li se nalazim u istoj zoni u kojoj će od prvog oktobra djeca u školama boraviti sa maskama, na propisanoj udaljenosti jedni od drugih, u brojčano prepolovljenim odjeljenjima?

Pitam se kome da vjerujem, onom dijelu struke koji kaže da maske štite od prenošenja virusa ili onom dijelu koji kaže da nošenje maski može biti štetno?

Pitam se još, ako do sada dostupnost higijenskih sredstava u školama nije bila na zadovoljavajućem nivou, kako će u ovim uslovima očekivani stepen higijene i dezinfekcije biti ostvaren?

Pitam se da li je taj stepen higijene u potpunosti zadovoljen I na drugim mjestima na kojima dolazi do okupljanja?

Dalje, pitam se, ako je prebukiranost i do sada bio opšteprepoznat i opštepriznat problem, na koji način će se sprovesti pojedine preporuke, posebno u predškolskim ustanovama?

Pitam se i to, ako je sada moguće organizovati rad predškolskih I školskih ustanova na predviđeni način, a zvanični podaci pokazuju veći broj zaraženih, odnosno novozaraženih nego ranije, zašto se čekalo?

Pitam se na kraju, je li na osnovu situacije već postavljena neka hipoteza u sklopu nekog naučnog rada iz oblasti socijalne psihologije? Ako jeste, jedva čekam da pročitam zaključak.

Prvi dan škole

Prvi dan škole – jedan od značajnijih događaja u životu i simbolično, i iskustveno, i emocionalno.

Pod naletom novih događaja mnogo toga nestane iz sjećanja, a taj dan zauzme posebno mjesto u albumu života. Slika koja ne blijedi, koju druge novije i aktuelnije ne uspijevaju pomjeriti.

Nasmijano lice djeteta obučenog u najljepše odjelce, odnosno haljinicu, posmatra godinama, decenijama sa istog mjesta na polici u dnevnoj sobi roditeljskog doma. Baš tako i taj prvi susret sa školom ostane neizbrisivo upisan u sjećanju istog tog djeteta, ma koliko godina prošlo.

One iskrene, iskustvom neiskrivljene emocije i doživljaji, ostaju takvi i u odraslom biću pri sjećanju, skriveni u tajnoj kutiji, zaštićeni od naleta životnih letova i padova, uspjeha i razočaranja, osjećaja sreće i povrijeđenosti, koji bespovratno mijenjaju način na koji shvatamo, doživljavamo i prihvatamo ono što nas okružuje i što se nama i oko nas događa.

Osjećaj uzbuđenosti, s kojim moje mlađe dijete dočekuje polazak u školu, skoro jednako intenzivno i ja doživljavam. Tako je bilo i kod starijeg djeteta.

Ponos na to što više ne pripadaju onoj kategoriji malenih, već ipak malo ozbiljnijih članova društva koji imaju obaveze, zadatke, veći stepen samostalnosti.

Dok raspoređujemo školske knjige i sveske, sjetih se sa kolikim sam zadovoljstvom, kao đak, prelistavala sve unaprijed, podjednako uživajući u ilustracijama i mirisu koji se širio sa svakim okretanjem stranice.

Koristila sam masivni drveni radni sto. Gornja ploča se mogla podići, a ispod nje se nalazio prostor predviđen za odlaganje školskog pribora.

Uoči 1.septembra sve je bilo složeno “pod konac”, baš kao što je i danas, mada mimo svega uobičajenig, sada čekamo 1.oktobar sa nadom da ćemo način života uslovljen pojavom COVID-a uskoro ostaviti za sobom.

Školska torba spremna da ponese sve znanje sadržano u knjigama. Sveske, sa veselim motivima, čekaju da budu ispunjene šarenim crtežima i prvim slovima koja će do poslednjeg lista već dobiti drugačiju, jasniju i  pravilniju formu.

Prepliću se sjećanja i sadašnjost, prelivaju emocije. Put nas je naveo, slučajno ili ne, do moje osnovne škole. Nakon više od dvadeset godina zakoračila sam u dvorište kojim sam osam godina skoro svakodnevno prolazila. 

I za djecu je to bio poseban doživljaj. Pravili su poređenje sa njihovom školom, tražili prednosti i nedostatke na obje strane, a ja sam se prisjećala nekih dragih, smiješnih, dječijih trenutaka.

Boravak u školi, ipak, nema alternativu.

 

 

Najnovije otkriće – Život van društvenih mreža postoji

 

“Đe si ti? Nema te odavno?” -  u jednom dahu izgovori vidno iznenađena.

“Evo me”, dadoh najnedomišljatiji odgovor, zbunjena, prebirajući brzo po mislima gdje me to nema, a trebalo bi. Nismo se odavno sretale, doduše. Čule bi se tek povremeno, tako da prethodno razmijenjenim porukama nije istekao rok. Zajedničke izlaske nismo imale, nismo išle na ista okupljanja. Prosto nikako da shvatim gdje me to nema.

Dijete je trčkaralo oko nje, pokušah da mu se obratim, ali ne uspjeh, jer me ona prekide konstatacijom:

“Znaš li da sam se zabrinula za tebe!”

E, sad sam se zabrinula i ja, jer shvatam da sam definitivno nešto važno propustila.

“Ni fotkice, ni statusa, ni lajka, ni komentara, tek po neka podijeljena uspomena… Pomislila sam ili da si nešto, ne daj Bože, bolesna ili da si u nekoj groznoj minus fazi.”

“Zato što me nema na društvenim mrežama?” – izgovorih u formi pitanja zaključak koji se sam nametao, a nadajući se ipak nekom drugačijem, smislenijem odgovoru.

Razgovor na tren omete mala plava glava koja je, čupajući mamu za ruku uz konstantno dozivanje, nastojala nešto da pita. Ali, mama nastavi…

“Pa, da. Pitala sam Anđelu da li se čuje sa tobom, zna li šta se dešava.”

Očigledno je “moj slučaj” bio mnogo važniji u ovom trenutku.

“Kako je porastao”, pokušah pažnju da usmjerim na djetence koje nije odustajalo, i zbog njega, a i zbog sebe.

“Što stariji, to zahtjevniji”, usput reče i nastavi: “Da si ugasila profil, manje čudno bi mi bilo”.

“Znači, moja neaktivnost je izazvala zabrinutost takvih razmjera.” – pokušah da se našalim I time odagnam sopstvenu zbunjenost, a i pokušam da dovedem razgovor do one uobičajene forme kada se razmijeni par stereotipnih pitanja, istih takvih odgovora, I sve se završi sa čućemo se, iako, I dok to izgovaramo, znamo da nećemo u skorije vrijeme.

“Kako nije? Ti znaš da ja ne zabadam nos u tuđe stvari, ali baš si me zabrinula.  Pregledala sam ti profil i vidim da nove objave nije bilo toliko dugo. Znači da nigdje mrdala nisi.”

“Nije da nisam…”

“Da jesi, vala bi objavila bar jednu fotku.”

“Nisam nešto imala volje”, kao ni za ovaj razgovor, ni za odgovaranje na ova pitanja i prebirala sam u glavi po izgovorima, ne bih li ga što prije privela kraju.

“ Ma, mani me te priče. Odeš negdje, a ne fotkaš se i ne objaviš? Kako ne! Nego se aktiviraj malo. Puno si se učaurila, ne valja ti to. A, daješ i narodu povoda za razne teorije, ideje, zaključke…”

“Nisam znala da je nekom toliko bitno šta ja radim, a i kad objavim nešto ja ne razmišljam o tome ko će i šta da pomisli, nego mi se dopadne fotka, pjesma, citat, pa je stavim na zid. Nego, kako si ti, ima li šta novo?” – koristeći dva pitanja koja se izgovaraju često samo zbog toga što je to očekivano, pokušah da skrenem temu, jer mi je već postajalo naporno.

“Greška ti je to. Moraš da vodiš računa o svom imidžu”, nastavi kao da nije čula pitanje. “Ima dana kad ni meni nije do izlazaka, ali natjeram sebe. Sredim se, dotjeram djecu shodno prilici i idem. Posle kad objavim fotku i krenu lajkovi bude mi još pet puta milije.”

“Ćao”, začuh pored sebe.

“Ćao, ćao”, srdačno odgovori moja sagovornica, pogledom prelazeći preko žene kojoj se javila, od glave do pete.

Nasta pauza par sekundi dok ponovo nije usmjerila pogled ka meni.

“Hoćeš da postaneš kao ona? Po čitav dan sa djecom, iz kuhinje, vjerujem, ne izlazi. Ponekad objavi neku fotkicu na kojoj su djeca u kućnoj varijanti ili cvijeće koje ima na terasi, i to je to. Života bez, ja da ti kažem.”

Plava glavica, već sa neskrivenim nestrpljenjem, ponovo se pojavi između nas.

“Mama, mama, ajmooooo…. Hoću sladoled”, reče pokazujući na prodajno mjesto u neposrednoj blizini.

“Idemo na sladoled, ali tamo gdje sam ti rekla”, prilično odsječno odgovori. A, onda se opet okrenu ka meni.

“Jesi li išla u Dolce?”

Odmahnuh glavom.

Ona nastavi, jasno pokazujući da je odgovor i ne zanima.

“Ja djecu samo tamo vodim u poslednje vrijeme. Predivan je ambijent, uspjela sam, tako što sam napravila par fotkica na kojima se vidi kako jedu sladoled i tagovanjem poslastičarnice, da dobijem popust, pa povremeno i besplatne ture sladoleda i pića”, zaključi bez pokušaja da prikrije koliko je ponosna na sebe, svoje umjeće i postignuće.

“Ajmoooo, mamaaaa”, dječak je sad počeo i da je vuče za ruku.

“Evo,  evo”, odgovori vidno iznervirana.

“A, htjela sam poći sama danas u trgovinu. Biram kupaći kostim, jer kako izbacim koju fotkicu, vidim da izgleda kao da sam uvijek u dva-tri ista kostima. A on, kao što vidiš, nema strpljenja, nego samo svoje da istjera”, reče u dahu, očekujući, valjda, razumijevanje.

“Ajde, čućemo se, pa da tu kafu popijemo. I ne zaboravi šta sam ti rekla – očekujem fotkiceeee”, gotovo otpjeva na kraju, cimnu djetetovu ručicu i odlučnim korakom se zaputi kuda je naumila.

Sjetih se ovog susreta sada dok sjedim na plaži. Djecu još uvijek ne uspijevam da izvučem iz vode, iako sam planirala da ću u ovo vrijeme već biti kod kuće. Na svakih pet dodajemo “još samo pet” novih minuta.

Smiraj dana donosi bajkovite boje na ionako uvijek čudesnom moru. Kamera prosto vapi da zabilježi trenutak. Gledajući fotkicu koju sam napravila, pomislih da bih je možda i objavila, ali sad mi se jednostavno neće.

 

Uvrijedi me ako će ti biti lakše, a znamo da neće

“Šta te to toliko boli u tvom životu da misliš da će proći ako mene povrediš"? (Ž.Laušević)

Nije rijetkost da poželim postaviti ovo pitanje pojedinim ljudima. Uglavnom usputnim, nedovoljno poznatim, slučajnim. 

Eto, baš juče sam proživjela tu situaciju. Doduše, da je bilo mog nečinjenja, situacije ne bi bilo. Ali.... Povedena nekim iznenadnim impulsom i idejom koja se javila niotkuda da bih mogla učiniti nešto dobro i korisno, jedan gest pažnje, mali doprinos, bez da mi je ma ko to tražio, doživjeh uvredu koja je lakše mogla biti preskočena nego upućena.

Posvetih dobar dio svog dana onome za šta sam do juče vjerovala da najbolje znam i umijem. Potrčah, iscimah se, uložih sav svoj kapacitet, odlučih da nije važno što ću probdjeti noć, potrudih se da mentalni kapacitet i fabrika ideja budu u punom pogonu, i napravih nešto čime sam intimno bila zadovoljna.

Istina jedan, to niko nije tražio od mene. 

Istina dva, moj lični doživljaj ne garantuje kvalitet proizvoda, daleko od toga. 

Istina tri, davno sam prerasla potrebu za tapšanjem po ramenu i uvjerenost da bi to trebalo da znači da je nešto dobro, a izostanak istog da je loše. 

Istina četiri, sve prethodno navedeno ima za cilj da prikaže situaciju i odagna primisao bilo kakvog smišljenog, planiranog djelovanja, pa time i velikih očekivanja, već da ukaže na spontanost donesene odluke i želju iz koje je nastala. 

Istina pet, “šta se petljaš s nečim čime ne moraš” nekada ima smisla, ali ne uvijek, jer mnoge dobre stvari bi mogle biti izgubljene zbog takvog stava.

Iako srećna zbog same ideje i realizacije, spremna sam bila na različite varijante odgovora, jer, Bože moj, toliko puta sam nečim bila oduševljena dok je neko drugi imao mlaku reakciju ili mu se nije dopalo. Pa, ni sama ne dijelim oduševljenje istim stvarima kojima se drugi dive. 

"Hvala", "Lijepo je", "Ne dopada mi se", "Moj ukus je drugačiji", "Sa par izmjena bilo bi bolje", u mojoj glavi su to varijante odgovora koje bih mogla očekivati. 

Odgovor:  “Ovo je potpuno amaterski" nije bio na toj listi, jer se nikada ne bi našao na bilo kojem mom spisku mogućih reakcija. Naročito ne nepoznatoj osobi, naročito ne nakon nedvosmisleno naglašene dobre namjere koja je navedena kao razlog  nastanka date tvorevine, naročito ne ako imate minimum kućnog vaspitanja, kulture, lijepih manira, posebno ne ako Vas sujeta nije pojela do te mjere da je ovladala svakom Vašom mišlju, riječi i dijelom toliko da ni ljudski gest ne možete primiti kako treba i odreagovati na način svojstven kulturnoj osobi. Imajući u vidu prirodu rada, ovakav komentar i reakcija se ne mogu tumačiti dvojako.

Primakla sam se 40-oj godini života, a još uvijek nijesam imuna na ovakve situacije. Nikadi neću ni biti, vjerovatno. Ipak, ono što me posebno plaši jeste kako će se moja djeca tokom odrastanja, a i kasnije nositi sa tim. Iako je sastavni, neodvojivi dio života i svakodnevice, iako nije i ne može sve biti bajka, negativnost drugih, a posebno malicioznost, mogu na pojedine ličnosti da utiču različito. Neko će baš to doživjeti kao stimulans i vjetar u leđa da pokaže pevenstveno sebi koliko može i vrijedi. Nažalost, ima i onih koji će svaki naredni put biti sve više potišteni i sa sve manje vjere u sebe. Razgovaram često sa djecom. Trudim se da u svakoj konkretnoj situaciji dam pravi, i knjiški i životni savjet, iako svjesna da i dan danas reagovala bih jednako kao oni. I djeca znaju da povrijede, samo valjda sa manje proračunatosti nego odrasli.Radom na sebi se može težiti svrstavanju u prvonavedenu grupu, ako to već nije u samoj ličnosti.

I ma koliko se činilo težim biti onaj kojeg nečija riječ može dotaći, poremetiti, pa i povrijediti, s ljudske strane gledano - bolje je. Proći će i situacije, i riječi, i ljudi, zaboravićemo, ići ćemo dalje. A, onaj koji ima potrebu da povrijedi i uvrijedi, nastaviće da živi sa tim, a sa svakim novim nedoličnim gestom neće mu biti lakše, naprotiv. 

Grudva jeda koja se kotrlja niz snježnu liticu ne troši se, već raste, a posljedice njenog nekontrolisanog kretanja nepredvidive su. Zato, samo je bitno skloniti se sa njene putanje!

Iz dnevnika jedne djevojčice

Sjedjela je izdvojena, pognutih ramena sa rukama smještenim između koljena. Glava joj je bila pognuta, tek bi povremeno malo je podigla, toliko da može vidjeti da li se nešto promijenilo u dešavanjima oko nje.

Djeca su trčala pored nje, skakala uz glasne zvukove, a ona kao da je bila nevidljiva. Nijesam bila sigurna da li je baš to i željela ili bi na jedan odlučan poziv, ipak pridružila se igri.

Neodlučna u razmišljanjima kako da joj priđem i pokušam da je uključim u igru, primjetila sam da se ka njoj, odlučnim korakom, već uputila učiteljica, bez onog kod mene prisutnog dvoumljenja i premišljanja, koji su posljedica neiskustva. Spustila se kraj djevojčice i uz blagi osmjeh nešto joj je govorila, milujući je po kosi. Potom se okrenula ka živahnoj grupi, znajući tačno koga treba da pozove. Dvije djevojčice, zadihane od igre, znatiželjnih pogleda, stale su kraj učiteljice i djevojčice. Sa dvije rečenice, učiteljica je djevojčicu uvela u igru. I dalje se djevojčica stidjela, ali nije više sjedjela odvojeno, pokušavala je da se uklopi i nije bila više nevidljiva za društvo.

Naizgled, učiteljica je imala prirodnu reakciju, gest koji se podrazumijeva i koji, gledano sa strane, nije nikakav herojski čin. Ali, za djevojčicu, njeno uključivanje u društvo, snalaženje u novim okolnostima i sredini, a posebno za njeno buduće sjećanje, ovaj događaj je imao veliki značaj i učinio je da učiteljica dobije oreol, koji malo ko zasluži.

U maloj svesci na linije, tvrdog poveza, na čijim koricama je zalijepljena slika Barbike, već dobrim dijelom izblijedjela, ali sa prepoznatljivim osmjehom, na jednoj od stranica ukrašenim cvjetovima i leptirima, zapisano je slijedeće:

                                                     photo: www.pixabay.com

„Utorak, 15.septembar

Imala sam veću tremu danas, nego kada sam kretala u prvi razred. Tada sam bar nekog poznavala. Danas, nikog! Kad sam saznala da se selimo i da ću morati da idem u novu školu, bila sam malo i uzbuđena. Danas nijesam, uopšte. Željela sam samo da što prije oglasi se zvono za kraj posljednjeg časa, da se vratim kući i da zamolim roditelje da ponovo idem u staru školu.

U razredu se svi međusobno poznaju. Rekli su mi „zdravo“ kad sam ušla i kad me je učiteljica predstavila. I to je bilo sve.

Sjedim sama u predzadnjoj klupi u redu do prozora. To mi se čini dobro, ne bih voljela da sam u srednjem ili redu do zida. Ovako sam nekako bliže onome što je napolju.

Neprijatno mi je bilo na času jezika, kada mi je učiteljica postavila pitanje, iako sam znala odgovor. Svi su gledali u mene ispitivački, radoznalo, činilo mi se da nešto sa mnom nije u redu, ili kosa, ili imam fleku na majici, ili sam nešto pogrešno rekla. Kad sam sjela, poželjela sam samo da budem nevidljiva, srce mi je tuklo, nedostajalo mi je vazduha, počela sam da se znojim. Da sam imala samo malo više hrabrosti i da nijesam morala da prolazim pored svih tih pogleda i šuškanja, ustala bih i otišla kući.

Nadam se da ću večeras dobiti temperaturu i da sjutra neću moći da odem u školu.

Srijeda, 16.septembar

Danas mi je bilo još teže. Niko me nije dopratio do učionice. Morala sam sama da uđem. Djeca nijesu bila na svojim mjestima u klupama, šetkali su po učionici i pričali. Neko me je pogledao, neko nije. Nijesam znala da li da kažem „zdravo“ ovima koji su me pogledali. Jednom sam to uradila i nije bilo odgovora, pa mi je bilo baš puno neprijatno. Spustila sam glavu kako bih izbjegla poglede i neopaženo prošla do moje klupe.

Minuti do dolaska učiteljice bili su baš dugi. Tokom časa mi je nekako lakše, radim ono što učiteljica kaže, svi nju prate... A, najgori su mi odmori. Ne znam šta da radim i kako da se ponašam. Svi imaju nekog svog druga, drugaricu, na mene ili ne obraćaju pažnju, ili me pogledaju, pa se nešto domunđavaju. Ne znam da li bih bila upadljivija i smješnija da ustanem, a ne znam kuda bih pošla ili da samo sjedim u klupi pretvarajući se da nešto čitam. Za ovo prvo još nijesam smogla snage.

Jedva čekam petak!

Četvrtak, 17septembar

I danas je sve bilo isto.

Dobila sam plus iz matematike, jer sam uradila težak zadatak. Osjećala sam se malo bolje zbog toga, sve dok nije došlo vrijeme za čas fizičkog koji smo proveli na spoljašnjem terenu. Imali smo slobodne aktivnosti. Svi su se igrali, a ja sam stajala pored. Da ne bih bila previše upadljiva, jer me je sramota što niko ne pokazuje interesovanje da se druži sa mnom, malo sam šetala sa jednog na drugi kraj terena.

Sad sam kod kuće i samo to je važno.

Sjutra je petak!

Petak, 18.septembar

Saznala sam da nam od ponedjeljka dolazi nova učiteljica, ova sadašnja je bila samo na zamjeni.

Nijesam uzbuđena, samo imam malu tremu zbog toga.

Ponedjeljak, 21.septembar

Danas su svi imali komentare i priče vezano za novu učiteljicu.

Jedan dječak je znao kako izgleda, jer dolazi kod nekog u njegovom komšiluku. Jedna djevojčica, mislim da se zove Lara, rekla je da je sretala novu učiteljicu u prodavnici. Dječak koji sjedi ispred mene – Marko poznaje njenog sestrića.

A, ja imam tremu.

Dok sam, slušajući njihove priče, crtala već deseti cvijet na posljednjem listu sveske, u učionicu je ušla najljepša djevojka koju sam do sad vidjela. Ima dugu talasastu kosu sa nekim posebnim nijansama koje su me oduševile. Ušla je sa osmjehom i činilo mi se da je učionica odjednom još više osvjetljena. Imala je haljinu iz mašte, bijelu sa diskretnim šarama, ogrlicu kakvu bih željela da imam i narukvice koje zveckaju svaki put kada pomjeri ruku.

I ona je nova. I njoj je sve nepoznato. Ali, ona je odrasla, pa joj je puno lakše.

Jedva čekam da i ja porastem i postanem neko ko neće da se stidi i neko koga će željeti u društvu.

Utorak, 22.septembar

Juče smo imali samo jedan čas zbog neke proslave.

Učiteljica mi se danas činila još veličanstvenijom. Umije da nam govori tako da se niko ne osjeća izdvojenim. Mali i veliki odmor smo proveli sa njom igrajući igru pogađanja zamišljenih pojmova.

Prvi put od kako sam ovdje nijesam se loše osjećala tokom odmora.

Obući ću sjutra onu moju lijepu žutu haljinu, odlučila sam!

Srijeda, 23.septembar

Jutros, kada sam ušla u učionicu, učiteljica je već bila tamo. Izvinila sam se zbog kašnjenja. Željela sam da pobjegnem koliko me je bilo stid.

A, učiteljica mi je rekla da je sve u redu i dodala da imam prelijepu haljinu i da joj se mnogo dopada.

Na malom odmoru su mi prišle dvije djevojčice, Sara i Anja i pitale me gdje sam kupila haljinu, jer bi i one željele da imaju takvu.

Danas sam baš srećna!

Četvrtak, 24.septembar

Iako sam se juče raspoložena vratila iz škole, danas mi se nije išlo. Imamo čas fizičkog i plašila sam se da li ćemo ponovo imati slobodne aktivnosti. Tada se najgore osjećam i taj čas najduže traje. I baš to se desilo.

Malo sam se vrzmala pored terena, a onda sam odlučila da sjednem na improvizovanu klupicu pored drveta, jer mi se činilo da će tako biti manje upadljivo to što se ne uklapam. Nadala sam se da učiteljica neće primijetiti, jer bi me bilo sramota.

Kad sam je vidjela da ide ka meni, željela sam da nestanem. Spustila se kraj mene i pitala me je zašto se ne igram sa ostalima, a ja nijesam znala i umjela da bilo šta kažem. Počela sam da zamuckujem, zvučala sam sebi užasno smotano. Ona me je pomilovala po kosi i okrenula se ka drugoj djeci. Molila sam se u sebi da ih ne pozove, da ne skreće pažnju na mene. I dok sam se svim silama naprezala da svojom željom to spriječim, Anja i Nina su se odazvale učiteljicinom pozivu i stale kraj nas. Ne mogu da se sjetim šta im je učiteljica rekla, jer imala sam neko čudno bubnjanje u glavi. Znam samo da su me sve tri podigle i povele ka terenu. Igrali smo „između dvije vatre“. Trudila sam se da dam sve od sebe, ali su me poslije nekog vremena pogodili. Iako mi je bilo neprijatno zbog toga, kad se čas završio i kad smo se vraćali u učionicu, Veljko mi je rekao da se baš super snalazim u igri.

I sjutra imamo čas fizičkog.

Petak, 25.septembar

Časovi su protekli uobičajeno, a na času fizičkog Anja, Veljko i Nina su tražili da budem u njihovoj ekipi.

Utorak, 06.oktobar

Dragi Dnevniče,

Izvini što ti nijesam pisala neko vrijeme. Imala sam puno da učim, a i posle škole sam išla da vozim bicikl sa Milicom i Sarom.

Vjerovatno neću uspjeti ni sjtra da ti pišem, jer sam pozvana na Anjinu rođendansku proslavu.“

----------------------------------------------------------------------------------------------------

Znanje, umjeće i dobra volja – kada postoje kod jednog čovjeka i drugima je dobro!

Pozdrav vrtiću

   Situacija sa Coronom omela nas je u mnogo čemu. Poremetila je i osjećaj za vrijeme. April je došao nekako previše naglo, februar i mart kao da su se stopili u samo sedmicu – dvije. Vjerovanje da neće doći do ovakvog razvoja događaja, pa nada da će sve kraće trajati doveli su nas u situaciju da kucamo na vrata kraju školske godine, a da to činimo prilično zatečeni.

   Postoje stvari koje imam na umu već duže vrijeme, ali kako su se činile dalekim, odlagala sam razmišljanja o njima.

   Prolazila sam juče pored zgrade u koju sam, tokom prethodnih desetak godina, gotovo svakodnevno ulazila. Odjednom, iz skrivenih polica memorije, dugo prikrivana i namjerno zatrpavana kako bi se odložio trenutak neminovnog suočavanja sa njom, izbila je u svoj svojoj veličini jedna činjenica – ta zgrada, za nešto više od mjesec, neće se više nalaziti na mapi mog kretanja, već će postati čuvar divnih uspomena.                                                                                                       

U mojim mislima žive su slike  od prvog ulaska u prostorije pune topline. Nesigurnost, nepoznanice, neizvjesnost, pa i jednu dozu početnog straha, vrlo brzo su zamijenili osjećaji topline, vezanosti, povjerenja i sigurnosti.                                           Kroz djetetova osjećanja i reakcije proživite sve intenzivnije nego što biste da je nešto što se tiče samo vas.                                                                                                                      Osam sati odvajanja od djeteta, u prvim godinama njegovog života,  ne može da ne bude stresno, naročito ako dijete ne ostavljate sa bakom, tetkom, strinom, nego i za vas i za njega u nekoj, u prvo vrijeme, nepoznatoj sredini. U takvom emocionalnom, i njime uzrokovanom psihičkom stanju, kada dan za danom, nakon osmočasovne strepnje zbog toga kako se dijete prilagodilo, na vratima vas dočeka djetetov široki osmjeh, ne samo da strepnje nestaju, već doživljavate neku sasvim novu dimenziju sreće i olakšanja.

   Vrtić je za moju djecu bio drugi dom, a vaspitačice, medicinske sestre i kompletno osoblje – prijatelji, oni pravi sa autoritetom da vaspitavaju, sa drugarskim odnosom na kojem se gradi povjerenje i sa velikom ljubavlju koja se bezuslovno osjeća.

Dešavalo se i nešto za šta nekada ne bih pomislila da je moguće, a to je da po završetku mog radnog dana dođem po dijete koje se žali zbog toga što nisam sačekala još malo, nego sam banula u sred neke zanimljive aktivnosti.

Četiri godine po izlasku, starije dijete još uvijek sa sjetom priča o vrtiću. Mlađe dijete želi da u školu povede kompletno osoblje vrtića.

   A ja, moram priznati, imam neko teško opisivo osjećanje pomiješane sjete, radosti i poštovanja. Tokom prethodne decenije upoznala sam nevjerovatne žene. Žene koje jesu zaposlene u vrtiću, ali tamo nijesu na poslu, već na jednoj posebnoj misiji tokom koje uz znanje i vaspitanje šire nevjerovatnu ljubav i toplinu. Uspijevaju to prenijeti ne samo na djecu, nego i na roditelje. Zavoljela sam ih kao i moja djeca. Nedostajaće i meni te velike i posebne žene, koje su uljepšale djetinjstvo moje djece, a meni i suprugu bili nevjerovatna podrška u prvim, tako važnim, godinama njihovog života.

   Zahvalnost je velika, ali baš zbog svoje veličine teško iskaziva. Ljubav i sjećanja su trajni i za njih nijesu potrebne riječi, jer prvo se nezaustavljivo osjeća i širi, a drugo brižljivo čuva.

#posvećeno

VJ „Bajka“ (JPU Ljubica Popović) 

                                                               photo: MBŠ

Ožiljci iz škole

Vijesti o vršnjačkom nasilju i njegovim posljedicama dio su naše svakodnevice. Danas, posredstvom interneta, takve vijesti se brzo šire. Ovaj vid nasilja, bilo da je fizičko, emocionalno, verbalno, nailazi na osude sa svih strana, ali prisutno je i dalje. I dok pomak u pravom smjeru predstavlja prepoznavanje, imenovanje i, makar, želja da mu se stane na put, istovremeno načini maltretiranja postaju sve direktniji i okrutniji.

Nekada se vršnjačkom nasilju nije pridavalo mnogo pažnje. U najvećem broju slučajeva je sve podvođeno pod „dječija posla“. Žrtva je smatrana preosjetljivom, a nasilje je posmatrano kao jedan vid socijalizacije i pripremanja za život. Danas se pronalaze i promovišu mehanizmi preventivnog djelovanja, ali je njihova funkcionalnost upitna još uvijek. Saniranje posljedica, takođe, kao da ne daje očekivane rezultate. Adekvatna kazna za male nasilnike, pa i njihove roditelje, vjerujem, imala bi dvostruko dejstvo – i preventivno i popravno.

                                                  photo: www.pixabay.com

No, ono što moramo imati u vidu je slijedeće:

*nasilnik je osoba sa problemom;

*nasilnik je osoba kod koje tokom primarne socijalizacije nije adekvatno uspostavljen autoritet;

*nasilnik dobro vaspitanje vidi kao slabost, jer tu ne očekuje odgovor koji bi ga mogao ugroziti;

*nasilnik, u suštini, nema hrabrosti, iz tog razloga napada isključivo one koje smatra slabijima od sebe;

*nasilnik, gotovo uvijek, djeluje samo kada ima podršku drugih i zato se trudi da je obezbijedi u svim situacijama;

*nasilnik je sklon da sve vrline tretira kao mane;

*nasilnik nema strah od kazne, jer je, ili naučen da mu je sve dopušteno, ili je u lošim djelima prepoznao način za skretanje roditeljske pažnje na sebe, pažnje za kojom čezne;

*ili, nasilnik trpi neprimjereno oštre kazne kod kuće za bilo koji postupak, pa u nasilju nad slabijima kopira obrazac i tu pronalazi odušak;

*nasilnik je osoba koju će njegova žrtva u odraslom dobu vidjeti na realan način, pa vjerovatno i osjetiti sažaljenje prema njemu.

Ali, do odraslog doba je dug period, naročito za žrtve vršnjačkog nasilja. Neka djeca – žrtve iz svega izađu jači, neku, na žalost, trpljenje nasilja slomi.

Pored posljedica po žrtve nasilja, treba pomisliti i na posljedice mogućih budućih djela nasilnika, koji sa primjenom ovakvog modela ponašanja nastave i kao odrasli ljudi.

I za nasilnike i za žrtve, kao za ličnosti koje se formiraju i traže svoj put, odgovorni smo mi odrasli. Porodica, vaspitači, profesori, zajednica, društvo su karike istog lanca i ako samo jedna pokaže nezainteresovanost može doći do pucanja, a posljedice za svaki pojedinačni slučaj je teško predvidjeti.