Pozdrav vrtiću

   Situacija sa Coronom omela nas je u mnogo čemu. Poremetila je i osjećaj za vrijeme. April je došao nekako previše naglo, februar i mart kao da su se stopili u samo sedmicu – dvije. Vjerovanje da neće doći do ovakvog razvoja događaja, pa nada da će sve kraće trajati doveli su nas u situaciju da kucamo na vrata kraju školske godine, a da to činimo prilično zatečeni.

   Postoje stvari koje imam na umu već duže vrijeme, ali kako su se činile dalekim, odlagala sam razmišljanja o njima.

   Prolazila sam juče pored zgrade u koju sam, tokom prethodnih desetak godina, gotovo svakodnevno ulazila. Odjednom, iz skrivenih polica memorije, dugo prikrivana i namjerno zatrpavana kako bi se odložio trenutak neminovnog suočavanja sa njom, izbila je u svoj svojoj veličini jedna činjenica – ta zgrada, za nešto više od mjesec, neće se više nalaziti na mapi mog kretanja, već će postati čuvar divnih uspomena.                                                                                                       

U mojim mislima žive su slike  od prvog ulaska u prostorije pune topline. Nesigurnost, nepoznanice, neizvjesnost, pa i jednu dozu početnog straha, vrlo brzo su zamijenili osjećaji topline, vezanosti, povjerenja i sigurnosti.                                           Kroz djetetova osjećanja i reakcije proživite sve intenzivnije nego što biste da je nešto što se tiče samo vas.                                                                                                                      Osam sati odvajanja od djeteta, u prvim godinama njegovog života,  ne može da ne bude stresno, naročito ako dijete ne ostavljate sa bakom, tetkom, strinom, nego i za vas i za njega u nekoj, u prvo vrijeme, nepoznatoj sredini. U takvom emocionalnom, i njime uzrokovanom psihičkom stanju, kada dan za danom, nakon osmočasovne strepnje zbog toga kako se dijete prilagodilo, na vratima vas dočeka djetetov široki osmjeh, ne samo da strepnje nestaju, već doživljavate neku sasvim novu dimenziju sreće i olakšanja.

   Vrtić je za moju djecu bio drugi dom, a vaspitačice, medicinske sestre i kompletno osoblje – prijatelji, oni pravi sa autoritetom da vaspitavaju, sa drugarskim odnosom na kojem se gradi povjerenje i sa velikom ljubavlju koja se bezuslovno osjeća.

Dešavalo se i nešto za šta nekada ne bih pomislila da je moguće, a to je da po završetku mog radnog dana dođem po dijete koje se žali zbog toga što nisam sačekala još malo, nego sam banula u sred neke zanimljive aktivnosti.

Četiri godine po izlasku, starije dijete još uvijek sa sjetom priča o vrtiću. Mlađe dijete želi da u školu povede kompletno osoblje vrtića.

   A ja, moram priznati, imam neko teško opisivo osjećanje pomiješane sjete, radosti i poštovanja. Tokom prethodne decenije upoznala sam nevjerovatne žene. Žene koje jesu zaposlene u vrtiću, ali tamo nijesu na poslu, već na jednoj posebnoj misiji tokom koje uz znanje i vaspitanje šire nevjerovatnu ljubav i toplinu. Uspijevaju to prenijeti ne samo na djecu, nego i na roditelje. Zavoljela sam ih kao i moja djeca. Nedostajaće i meni te velike i posebne žene, koje su uljepšale djetinjstvo moje djece, a meni i suprugu bili nevjerovatna podrška u prvim, tako važnim, godinama njihovog života.

   Zahvalnost je velika, ali baš zbog svoje veličine teško iskaziva. Ljubav i sjećanja su trajni i za njih nijesu potrebne riječi, jer prvo se nezaustavljivo osjeća i širi, a drugo brižljivo čuva.

#posvećeno

VJ „Bajka“ (JPU Ljubica Popović) 

                                                               photo: MBŠ

Ožiljci iz škole

Vijesti o vršnjačkom nasilju i njegovim posljedicama dio su naše svakodnevice. Danas, posredstvom interneta, takve vijesti se brzo šire. Ovaj vid nasilja, bilo da je fizičko, emocionalno, verbalno, nailazi na osude sa svih strana, ali prisutno je i dalje. I dok pomak u pravom smjeru predstavlja prepoznavanje, imenovanje i, makar, želja da mu se stane na put, istovremeno načini maltretiranja postaju sve direktniji i okrutniji.

Nekada se vršnjačkom nasilju nije pridavalo mnogo pažnje. U najvećem broju slučajeva je sve podvođeno pod „dječija posla“. Žrtva je smatrana preosjetljivom, a nasilje je posmatrano kao jedan vid socijalizacije i pripremanja za život. Danas se pronalaze i promovišu mehanizmi preventivnog djelovanja, ali je njihova funkcionalnost upitna još uvijek. Saniranje posljedica, takođe, kao da ne daje očekivane rezultate. Adekvatna kazna za male nasilnike, pa i njihove roditelje, vjerujem, imala bi dvostruko dejstvo – i preventivno i popravno.

                                                  photo: www.pixabay.com

No, ono što moramo imati u vidu je slijedeće:

*nasilnik je osoba sa problemom;

*nasilnik je osoba kod koje tokom primarne socijalizacije nije adekvatno uspostavljen autoritet;

*nasilnik dobro vaspitanje vidi kao slabost, jer tu ne očekuje odgovor koji bi ga mogao ugroziti;

*nasilnik, u suštini, nema hrabrosti, iz tog razloga napada isključivo one koje smatra slabijima od sebe;

*nasilnik, gotovo uvijek, djeluje samo kada ima podršku drugih i zato se trudi da je obezbijedi u svim situacijama;

*nasilnik je sklon da sve vrline tretira kao mane;

*nasilnik nema strah od kazne, jer je, ili naučen da mu je sve dopušteno, ili je u lošim djelima prepoznao način za skretanje roditeljske pažnje na sebe, pažnje za kojom čezne;

*ili, nasilnik trpi neprimjereno oštre kazne kod kuće za bilo koji postupak, pa u nasilju nad slabijima kopira obrazac i tu pronalazi odušak;

*nasilnik je osoba koju će njegova žrtva u odraslom dobu vidjeti na realan način, pa vjerovatno i osjetiti sažaljenje prema njemu.

Ali, do odraslog doba je dug period, naročito za žrtve vršnjačkog nasilja. Neka djeca – žrtve iz svega izađu jači, neku, na žalost, trpljenje nasilja slomi.

Pored posljedica po žrtve nasilja, treba pomisliti i na posljedice mogućih budućih djela nasilnika, koji sa primjenom ovakvog modela ponašanja nastave i kao odrasli ljudi.

I za nasilnike i za žrtve, kao za ličnosti koje se formiraju i traže svoj put, odgovorni smo mi odrasli. Porodica, vaspitači, profesori, zajednica, društvo su karike istog lanca i ako samo jedna pokaže nezainteresovanost može doći do pucanja, a posljedice za svaki pojedinačni slučaj je teško predvidjeti.                 

Izazovi u savremenom roditeljstvu i produženi boravci kao pomoć u odgovoru na jedan od njih

Nekada, usuđujem se reći, živjelo se mnogo "sporije". I naši roditelji su išli na posao, a mi u školu. Nas su čuvali baka i djed, ili tetke, ili strine, ujne, ili bi komšinica provirila s vremena na vrijeme da provjeri da li je sve u redu.

Ovaj “sistem” čuvanja djece, u današnje vrijeme, sve manje funkcioniše (razlozi su brojni i nijesu tema ovog teksta, samo zapažamo i konstatujemo).

Roditelji se nerijetko nalaze u nezgodnoj situaciji i sa važnim pitanjem – kome povjeriti na čuvanje djecu u periodu dok su oni na poslu, a ne mogu računati na pomoć nekog od srodnika i prijatelja?!

Prepoznajući važnost rješavanja ovakve situacije, većina osnovnih škola, u skladu sa prostornim mogućnostima, priskače u pomoć roditeljima kroz organizovanje produženog boravka u svojim prostorijama.

Produženi boravak u školama, kako se navodi u Programu koji je uradio Zavod za školstvo, je,  "pedagoški i didaktički specifičan jer povezuje igru, učenje i rad, doprinosi cjelovitom razvoju učenika i pomaže im u savladavanju vještine samostalnog učenja". Akcenat je stavljen na socijalizaciju učenika, razvijanje sposobnosti za prihvatanje različitosti,… Posebna pažnja, kako se navodi, poklanja se vaspitnom radu, dok se u obrazovnom segmentu nastoje proširiti znanja učenika koja su stekli pohađajući redovnu nastavu.

Pored toga, postoji i veliki broj produženih boravaka koji su u privatnom vlasništvu. Po pravilu, oni obezbjeđuju čuvanje djece, pomoć u izradi domaćih zadataka, jedan ili dva obroka, odnosno užinu, prevoz, kreativne radionice,…A, cijene su različite i kreću se, uglavnom, od 80 eura pa naviše. Suma koja nije nimalo zanemarljiva, ali kako tvrde i vlasnici pojedinih produženih boravaka i roditelji čija djeca u njima borave, opravdana.

Putem Facebook i Instagram stranice “Mama Marija blog”, zamolili smo roditelje da sa nama podijele svoja iskustva. U inbox je pristigao veći broj komentara, od kojih izdvajamo najautentičnije:

Sofija: “Moje dijete je išlo samo u produženi boravak koji organizuje škola. Ona je bila srećna i zadovoljna, tako da mogu samo da pohvalim ovaj koncept u našoj školi”.

Vesna Jaukovic: “Moja djeca idu u jedan privatni produženi boravak i jako smo zadovoljni. U pitanju je jedna ozbiljna priča, a s obzirom na to da govorimo o radu sa djecom, ništa manje se i ne smije očekivati.”

Ana Kovačević: “Produženi boravak u školi je odličan. Ali, zbog neke naše interne porodične organizacije, neko vrijeme je dijete moralo ići i u privatni produženi boravak. Utisci su divni. Prezadovoljni smo bili.”

Anja: “Pokušali smo da šaljemo dijete u produženi, ne zbog potrebe više zbog njegove želje, ali smo brzo odustali. Bolja mi je varijanta da bude kod kuće kad već može.”

Maja Sovic: Imamo iskustva sa produženim boravcima u školama, kao i privatnim. Samo riječi hvale za obje varijante.”

Na području Glavnog grada postoji više produženih boravaka u privatnom vlasništvu, a jedan od njih, koji posjeduje licencu Ministarstva prosvjete Crne Gore, je Kreativno – edukativni centar “Mondo creativo”.

Mama Marija blog: Na koji način je koncipiran rad u produženom boravku?

Mondo creativo: Produženi boravak je prilagođen potrebama savremene porodice, svojim načinom rada i funkcionisanja tu je da pomogne roditeljima da kvalitetno organizuju obaveze i slobodno vrijeme svoje djece.

Pojedina djeca u našem centru borave i po sedam sati dnevno, pa u tom slučaju boravak preuzima ulogu porodice u mnogim segmentima, iz tog razloga se trudimo da djeca što kreativnije i kvalitetnije provode vrijeme kod nas.

Školske obaveze su prioritet u našem centru, ali akcenat stavljamo i na humanitarne radionice, na kojima djecu učimo da se raduju kad poklanjaju i da budu darežljiva i humana.

Program našeg boravka je raznovrstan i podrazumijeva: izradu domaćih zadataka, rad nastavnih listića, prevoz djece do škole, obroci (doručak, ručak i užina), časove engleskog i italijanskog jezika, kreativno-edukativne radionice, svakodnevni boravak u prirodi, razni izleti, itd.

Shodno dugogodišnjem radu, posvećenosti stručnog kadra, a prepoznatog kvaliteta od strane roditelja, kao i zbog savremenog načina života, interesovanje za usluge našeg centra je ogromno, i to toliko da svake godine proširujemo postojeće kapacitete. 

Mama Marija blog: Zainteresovati djecu za rad i učenje, i to kroz zabavu i na za njih najpristupačniji način je veoma zahtjevan i složen zadatak. Koji metod koristite?

Mondo creativo: Svako dijete je drugačije, i svako dijete zahtijeva poseban pristup. Trudimo se da dijete prvenstveno razvije pozitivan stav prema učenju i školi uopšte, kao i da stekne radne navike.

Djeca mlađeg uzrasta ne mogu dugo održati koncentraciju usmjerenu na jednu aktivnost, te pravimo kratke sesije sa pauzama, jer su efektnije za učenje.

Osluškujemo potrebe djece, poštujemo njihove želje, te kombinujemo vrijeme za učenje sa vremenom za igru, sport i zabavu.

                                                

Mama Marija blog: U prostornom smislu, koliko je zahtjevno prilagoditi, opremiti, i organizovati rad ovakvog boravka?

Mondo creativo: Prilikom opremanja i same organizacije našeg centra prvenstveno smo se vodili ispunjenjem uslova propisanih važećim zakonskim odredbama, koje nisu jednostavne, počev od ukupnog broja kvadrature, odvojenih toaleta kako za djecu tako i za nastavni kadar, obezbjeđivanja neophodne dnevne svjetlosti, sanitatrne prostorije, i ostalo.

Drugi osnov kojem smo pridali veliki značaj jeste enterijer boravka, koji smo uredili baš po mjeri i želji djeteta. Na kraju svake školske godine renoviramo određeni dio, kako bi djeci bio interesantniji i prijatniji boravak u centru.

Mama Marija blog: Izleti, kreativne radionice i druge zabavno kreativne aktivnosti su sastavni dio rada. U tom smislu na čemu se nalazi akcenat?

Mondo creativo: Cilj nam je da djeci pružimo  što raznovrsniji i zabavniji program, s toga organizujemo različite kreativne radionice, izlete i druge zabavno-kreativne aktivnosti, po čemu smo i prepoznatljivi.

Djeca proširuju svoje znanje i stiču opštu kulturu kroz edukativne radionice iz raznih oblasti.

Trudimo se da kroz likovnu umjetnost, muziku, ples i glumu podstičemo kreativnost kod djece, jer je to bitan faktor u njihovom intelektualnom i emocionalnom razvoju.

Kruna uspješno završene svake školske godine ogleda se u organizovanju velike završne priredbe koja se održava u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”, na kojoj učestvuju sva djeca iz boravka. U tome se ogleda i prepoznaje rad i trud kako stručnog kadra tako i djece iz našeg centra.

Mama Marija blog: U kreativno edukativnom centru Mondo creativo, organizujete Montesori radionice. Poznato je u kolikoj mjeri je Montesori metod cijenjen u svijetu, tako da bi bilo dobro napomenuti, imajući u vidu našu temu, da li se ove radionice održavaju nezavisno ili ih organizujete i u sklopu produženog boravka?

Mondo creativo: Montesori radionice se održavaju nezavisno od redovnog programa produženog boravka. Napominjemo da sve kreativne radionice koje se organizuju u sklopu produženog boravka  su jako slične Montesori programu.

Danas, kako smo već zaključili, živi se mnogo bržim tempom nego ranije. Neko lakše, neko teže podnosi to, ali prilagođavanje tom tempu, bar u ovom segmentu o kojem je bilo riječi u prethodnim redovima, čini se lakšim kada postoje rješenja, u konkretnom slučaju, u vidu produženih boravaka, bilo da govorimo o onima u sklopu škola ili onima u privatnom vlasništvu.

Intervju – prof.Vanja Pantović – Baletska škola “Princeza Ksenija”

Pod naletom pseudo kulture, kiča i šunda, mnoge istinske kulturne i umjetničke vrijednosti su potisnute u stranu i manje su vidljive. Boriti se za očuvanje umjetnosti u njenom viševjekovnom smislu postao je veliki izazov u današnjici. Ipak, i dalje postoje oni koji ne odustaju i koji kroz svoj izraz i rad uspijevaju skrenuti pažnju na prave vrijednosti.

Prof.Vanja Pantović je NVO Studio za lijepe umjetnosti „Zvončić“ koji je osnovala u Baru prije skoro dvije decenije, 2004.godine dovela do toga da on preraste u Baletsku školu za osnovno obrazovanje „Princeza Ksenija“. Tri godine kasnije otvorena je područna jedinica u Podgorici, a 2016.godine i u Nikšiću. Danas škola okuplja oko 160 učenika.

Mama Marija blog: Iz sadašnje perspektive, kako Vam izgleda taj razvojni put?

Vanja Pantović: Razvojni put naše škole iz sadašnje perspektive liči na EKG grafiku.              Smjenjuju se trenuci radosti, zanosa, teških trenutaka, neprestane borbe. Bez pauza,  

 kao u radu srca. Konstantan ritam , koji ponekad prelazi u aritmiju u brojna pitanja,...

Mama Marija blog: Brojna značajna imena iz oblasti umjetnosti su dala svoj doprinos radu i umjetničkoj izgradnji Baletske škole. To je priznanje, svakako, ali kolika je obaveza u daljem radu?

Vanja Pantović: Istoriju naše škole ispisuju najbolji profesori iz ove oblasti. Sa raznih meridijana, a sa zajedničkim imeniteljem- uspjeh naših učenika, unapredjenje nastavnog procesa, stvaranje profesionalnog ansambla.

Sve pedagoge vezuje ista obaveza i odgovornost da ovom važnom zadatku pristupe sa puno stručnosti, ljubavi i nadahnuća.

Ključna riječ je kompetentnost. I, naravno, odgovornost da

učestvujemo u vrlo važnom i vrlo delikatnom poslu.

Mama Marija blog:Baletski izraz jasno upućuje na Vaše viđenje škole kao Škole za princeze. Kroz brojne nastupe polaznice to i dokazuju. Tokom svake školske godine organizujete baletske spektakle gdje talenat i rezultati rada polaznika škole dolaze do izražaja. Za ovu školsku godinu to je bio projekat „La fille mal garde“. Preko stotinu učesnika, istaknuta imena sa kojima ste sarađivali na ovom projektu, kostimi, sve je govorilo u prilog organizaciji na visokom nivou, disciplinovanom i predanom radu, ali je nesumnjivo za sobom povuklo i shvatanje o visokom stepenu zahtjevnosti. Koliko je kompleksna realizacija takvih projekata?

Vanja Pantović: Realizacija svakog našeg projekta je veliki poduhvat. Razlog tome je krajnje profesionalan odnos prema svim segmentima tako složene konstrukcije. Neprestan rast u kvalitetu naših produkcija govori o našem fokusu, koji je sve izoštreniji. Publika to nagradjuje aplauzima i radošću, koju dijelimo sa djecom.

Mama Marija blog: U nedjelju, 09.juna, u Crnogorskom narodnom pozorištu je izveden baletski spektakl „Čipolino“. Ovaj spektakl se izvodi još od 2012.godine i, kako ste jednom rekli, predstavlja svojevrsnu priliku da polaznici prate svoj napredak, jer iz godine u godinu mijenjaju uloge, te pčelice postaju pečurke, pečurke - višnjice, i tako dalje. Da li učenici posebno vole ovaj nastup?

Vanja Pantović: Chipolino je divna dječija priča. Divno ispričana priča o solidarnosti, zajedništvu. Borbi dobra i zla. I, naravno, da je djeca mnogo vole. Muzika Hačaturijana posebno doprinosi uspjehu ove predstave.

I, da, kao što ste rekli, djeca rastu sa Chipolinom. Stasavaju iz godine u godinu oblačeći nove kostime, koji nose zahtjevnije tehničke zadatke. I publika jako voli ovu predstavu.

Mama Marija blog: U Baletskoj školi „Prineza Ksenija“ postoji i baby class, koji upisuje djevojčice uzrasta od tri godine. Koliko je interesovanje za ovu grupu i koliko je, pored nesumnjivo neophodnog talenta i posvećenosti, važno da se za ozbiljno bavljenje baletom krene što ranije?

Vanja Pantović: Dobro je život započinjati uz umjetnost. Uz muziku velikih stvaraoca, biti upućen na kvalitet i istinske vrijednosti, koje su sve sadržane u baletskoj umjetnosti.

MamaMarija blog: Osim časova baleta, učenice u Vašoj školi pohađaju i časove bon tona, te poznavanja muzike. Imali smo priliku da vidimo kako to pozitivno utiče na oblikovanje ličnosti, interesovanja i ponašanja kod ovih mladih dama.  S obzirom na to da je Baletska škola „Pinceza Ksenija“ škola za osnovno baletsko obrazovanje, Vi ste sklopili sporazume sa školama iz regiona i inostranstva za natavak školovanja talentovanih učenica.

Vanja Pantović: Škola u datim teškim okolnostima pravi velike napore da unapredjuje nastavni proces i da učenike pripremi za dalje školovanje na akademijama, koje ne postoje u našoj zemlji. Posebno smo počastvovani ugovorom o saradnji sa Akademijom igre iz Pekinga. Taj ugovor, pored stipendija za studije, tretira i razmjenu pedagoga, igrača, kao što smo imali prilike da vidimo u predstavi Pepeljuga. Učenici dobijaju svaku

vrstu logistike i pune podrške u dostizanju visokih standarda ove profesije.

Mama Marija blog: Govoreći o svom školovanju, jednom prilikom ste u istoj rečenici spomenuli sjećanje na hladne učionice, ali i instrumente koji su čuvani na policama za specijalne prilike. Naslućujem doživljaj i značaj koji je još u djetinjstvu za Vas imala umjetnost, koja Vam je zapravo i odredila životni put.

Vanja Pantović: Da, hladne su bile učionice ali je svjetlost izlazila iz njih. I ta svjetlost mi i danas osvjetljava put. Sva raskoš, jarke boje muzike velikih stvaraoca koreografisale su moj život. I živim u tako jarkim bojama i danas.

Mama Marija blog: Ističete često da među umjetnicima posebno poštujete Riharda Vagnera, upravo zbog njegovog shvatanja umjetnosti, njene snage i moći. Da li se to poklapa i sa činjenicom da se u njegovim umjetničkim djelima pojavljuju korijeni atonalnosti (atonalnost je bazirana na međusobnoj kombinaciji i ravnopravnosti dvanaest tonova, to je zapravo komponovanje van svih postojećih muzičkih ljestvica, prim.aut.)? Da li je težnja ka pomjeranju granica presudna?

Vanja Pantović: Vagnera najviše volim zbog njegove nesalomive volje da kroz umjetnost regeneriše svijet. Njegova snaga je fascinantna i tako inspirativna. Njegova trajanja i istrajavanja , kao trajanja njegovih opera , nam mnogo govore. A njegov dostojanstven stav u najtežim trenutcima uči kako gospodski treba podnijeti sva nerazumijevanja i

teške trenutke- opstati i ostati na visini velikog zadatka!!!

Mama Marija blog: Rečenica kojim opisujete svoju karijeru je „Kada balerina izađe na scenu, ona na najbolji način pokazuje kako život treba rukama zagrliti i kako nogom pokoriti“. Da li ovaj balans treba da posmatramo kao ključni i u umjetnosti i u životu?

Vanja Pantović: Ima u baletu korak koji se zove balance. Izgleda da je ključ mudrosti u pronalaženju balansa, kako bi EKG bio dobar.

Plesati balance uz ritam nekog lijepog valcera...

Intervju: Folklorni ansambl "Podgorica"

Folklor, narodna umjetnost u kojoj se oslikava tradicija, posebno kroz muziku i ples je puna emocija koje lako dođu do posmatrača, pa ih i pokrenu.

U današnje vrijeme, kada muzičku prati i ekspanzija u pogledu plesnih novina, folklor ostaje konstanta zahvaljujući svojoj umjetničkoj i kulturnoj vrijednosti, tradiciji i poštovanju svega onoga što predstavlja.

Prije tri godine u Glavnom gradu naše zemlje osnovan je Folklorni ansambl "Podgorica".

Darko Radulović, koji se najvećim dijelom života posvetio folkloru, licencirani učitelj narodnih igara, odlučio je da oko sebe okupi ljude kojima je folklor u srcu, te one koii su odlučili da nauče igre, da podstakne djecu da prepoznaju i zavole sve vrijednosti koje folklor nosi... Na ovaj način stvoren je ansambl pred kojim se tek otvaraju putevi.

Mama Marija blog: Usudila bih se pretpostaviti da je želja za osnivanjem ansambla postojala mnogo ranije. Polazeći od toga, zanimalo bi me koji uslovi su morali biti ispunjeni da biste rekli : "To je to, krećemo u susret ostvarenju zamišljenog"?

Darko: Pa, jeste. S obzirom na to da sam nekoliko godina u KUD-u "Aluminijum", čiji sam bio dugogodišnji član, radio sa pripremnom grupom, nakon izlaska iz tog ansambla, želja se nekako sama nametnula, jer kad živite sa nečim od malena, prosto je nemoguće prekinuti tu nit.

Mama Marija blog: U ansamblu praktično ne postoje starosne granice za pristup. Ako možemo generalizovati, koji uzrast najčešće pristupa ansamblu, odnosno kod koje starosne dobi je uočljiva najveća istrajnost i posvećenost?

Darko: Upravo tako, starosne granice kod nas ne postoje i po tome smo već postali prepoznatljivi u našem gradu. A sto se članova tiče, najvećim dijelom to su osobe srednje starosne dobi koji su ujedno i najuporniji i najistrajniji.

Mama Marija blog: Da li biste mogli izdvojiti kao naijinteresantniii neki od razloga koje polaznici navode kao odlučujući prilikom donošenja odluke da nauče da igraju?

Darko: Pa, razlozi su uglavnom slični. Ljudima poslije napornog radnog dana i svakodnevnih obaveza ovaj vid rekreacije veoma prija. Pokret tijela u kombinaciji sa muzikom nas  oslobađa od stresa, prosto je lijek za dušu i tijelo. 

Mama Marija blog: Nadovezala bih se na Vaš prethodni odgovor. Roditelji, okupirani obavezama ličnim i svoje djece, često uskrate sebe za nešto korisno ili nešto što bi željeli. Poznajem mnogo mama koje upravo folklor navode kao neostvarenu želju, a na pitanje zašto se rekreativno ne počnu baviti, odgovor je istovjetan - nemam vremena. Ipak, polaznici Vašeg ansamla, raznolikom strukturom, pokazuju da se sve može uklopiti. Da li je među polaznicima bilo skeptičnih, koji su sada među aktivnijim i, po pitanju dolazaka, redovnijim članovima?

Darko: Možda zvuči malo nestvarno, ali skoro svi članovi našeg ansambla su redovni na probama. Iako smo mi rekreativni ansambl, trudimo se da svaka proba izgleda kao da ćemo već sjutra zaigrati pred publikom. Moram se pohvaliti da skeptičnih nije bilo za ove 3 godine koliko postojimo, bilo je samo onih koji su iz nekih opravdanih razloga odustali od folklora.

Mama Marija blog: Budući da ste i Vi roditelj, kada je riječ o djeci i bavljenju folklorom, koje biste prednosti kao osnovne istakli?

Darko: Upoznavanje sa kulturama i tradicijama različitih nacija kao i zdravo druženje predstavljaju edukativne benefite koje folklor nosi u sebi. Jedan od bitnih razloga bavljenja ovom umjetnošću je i njegov uticaj u zdravstvenom i vaspitnom smislu u razvoju djece. Osim sjajne koordinacije pokreta, vedar duh je ono što karakteriše folklor.

Mama Marija blog: Rad sa velikim brojem ljudi uvijek se vezuje za potencijalno veliki izvor stresa. Međutim, uz muziku i igru, pretpostavljam da sve to drugačije izgleda?

Darko: S obzirom na to da ovo radim iskljucivo iz ljubavi, za mene ne predstavlja stress, ali nosi veliku dozu odgovornosti. Ipak, kao što ste i sami rekli, uz muziku i igru sve je to drugačije i lakše. 

Mama Marija blog: Smatram da intervju ne može biti završen u stilu - Ako ima nešto da dodate, a nismo pitali...  Ipak, s obzirom na to da je za Vama dugogodišnja novinarska karijera, bilo bi neumjesno da ne ostavimo mogućnost pitanja po izboru. J

Darko: Iskoristio bih ovaj prostor da kažem nešto  o crnogorskoj nošnji, pjesma i igri, što mnogi možda i znaju, ali svakako vrijedi ponoviti.

Crnogorska narodna nošnja jedna je od najljepših u Evropi, jer svojom elegancijom, otmenošću i vezom koji je prisutan na mnogim njenim djelovima, prilači veliku pažnju.

Crnogorske narodne pjesma su malih i kratkih formi i njihov tekst se ponavlja u kontinuitetu. To su rodoljubive pjesme, pjesme ponosa, tuge i radosti, koje snažno potvrđuju burnu crnogorsku istoriju.

Igra Crnogoraca se zove ORO. Muškarci i žene se približe jedno drugom i naprave krug, odnosno kolo, pa počnu pjevati, obično prozivajući nekog momka da uđe u kolo i započne igru. Jedan od najhrabrijih momaka ulazi u kolo i počinje da igra u stilu imitiranja orla. Ubrzo mu se pridružuje djevojka koju je privukla njegova igra. Ona, takođe, oponaša orla, ali na mnogo elegantniji način.

 

 

Intervju: Animatori za djecu PG

Poznato je da su djeca najzahtijevnija publika. Traže maksimum, ne pristaju na kompromise, podrazumijevaju pravu i iskrenu emociju i posvećenost.

Posao animatora na raznim događajima za djecu je vrlo zahtijevan, kako u fizičkom, tako i u kreativnom smislu.

Aleksandra i Nikola - Animatori za djecu PG, mladi bračni par, roditelji, iskustvo i ljubav prema djeci prenijeli su u svoj posao i za kratko vrijeme postali jedni od najomiljenijih animatora na teritoriji Crne Gore.

Mama Marija blog: Mnogi od nas roditelja, koji vodimo brigu samo o svojoj djeci, pomislimo često da li dan ima kraja. A vi, pored brige o vlastitoj djeci, gotovo svakodnevno animirate veliki broj druge djece, različitog uzrasta, želja, interesovanja, temperamenta. Šta tek vi kažete na kraju dana? J

Animatori PG: Interesantno pitanje hahah..Mi uglavnom na kraju dana duboko uzdahnemo i kažemo : "Bože, da li ova djeca imaju prekidač za gašenje, ova  energija je nemoguća" 😅

Mama Marija blog: Da li je lakše, odnosno teže raditi sa grupom od 10 - 20 djece, na primjer na rođendanima, nasuprot velikom broju djece koja su prisutna na događajima otvorenog tipa?

Animatori PG: I jedno i drugo je interesantno na svoj način, s tim što je uvijek lakše kada smo na sceni i na događajima otvorenog tipa. Ali, i to ima svojih začkoljica, jer za nastup otvorenog tipa moramo spremiti poseban program. A što se tiče  manjih grupa djece, program zavisi od njihovog raspoloženja. Takođe, program prilagođavamo uzrastu.

Mama Marija blog: S obzirom na bogato iskustvo, da li vam se čini da smo mi roditelji zahtjevniji sa svojim idejama, ili ipak djeca traže maksimum i iznenađuju svoijim zamislima?

Animatori PG: Dosadašnje iskustvo nam je pokazalo da mi  roditelji to doživljamo "holivudski", te samim tim tražimo da to bude mnogo komplikovanije. Dok je djeci u većini slučajeva najvažniji dobar provod. Naravno, naiđemo i na djecu koja imaju posebne prohtjeve, ali to nikad nije bilo nešto nemoguće i neizvodljivo.

Mama Marija blog: Koji je najkreativniji zahtjev na koji ste naišli?

Animatori PG: Najkreativniji zahtjev na koji smo naišli su u svakom slučaju bile tematske večeri i žurke uglavnom sa temom bajki, gdje smo mi kroz animaciju morali da pričamo priču, to jest našu animaciju smo morali potpuno prilagoditi određenoj bajci.

Mama Marija blog: Koliko je bilo teško isplivati i pozicionirati se na ne prevelikom tržištu i šta smatrate presudnim za vaš uspjeh?

Animatori PG: Što se tiče pozicioniranja bilo je teško, ali težak rad, stalne inovacije i mnogo iskustva su nas polako ali sigurno gurali na površinu. Naravno, novina nikad dosta, tako i mi sad pripremamo neke nove stvari na našem tržištu koje ćemo moći  promovisati preko ljeta i kroz radnu sezonu.

Mama Marija blog: Na koji način proslavljate rođendane svojoj djeci i ko je zadužen za animaciju? J

Animatori PG: Kada su u pitanju rođendani naše djece, trudimo se da zajedno sa njima kreiramo, pravimo razne dekoracije, razvijamo  im maštu. A za animaciju smo, naravno, zaduženi  mi. Svoju ludu prirodu jedino možemo tu pokazati, a znamo da nam  neće zamjeriti valjda, ahahaa.To vam je neka vrsta profesionalne deformacije. Čak i kad nas pozovu naši prijatelji da budemo gosti  na dječijem rodjendanu, mi prosto ne odolimo, a da bar malo ne uđemo među djecu i poigramo se sa njima. Kako god nama je uvijek veselo i drago nam  je što smo uspjeli da to prenesemo na naše klince.

Mama Marija blog: Kojom dječijom pjesmom, uz obaveznu prateću koreografiju, bismo mogli završiti ovaj intervju? J

Animatori PG: E pa sad... Imamo nekoliko koreografija  koje su nam baš omiljene i koje djeca baš vole. To su : “Ram sam sam” i “Majmunski ples”. Ali, pošto je trenutno hit "Ram sam sam", to ćemo odabrati za kraj.J