Djetetova sloboda

Ne želim i trudim se da se ne čudim, ne zamjeram, a najmanje osuđujem. Moji pogledi na svijet i dešavanja u njemu su moji i nikako ne mogu očekivati da ih drugi nužno dijele sa mnom. Isto kao kada bi mene neko pokušao ubijediti u ispravnost svojih na uštrb mojih stavova. Mogu saslušati, razmisliti, procijeniti, ali svako insistiranje ne bi bilo kulturno. Različita mišljenja i postupke bazirane na njima treba prihvatiti i poštovati. Sve je to tačno. Ali… Ponekad ne mogu da ne izrazim čuđenje.

Mislim nekako da, bez obzira na sva prava na različitosti stavova pomenutu u prethodnom kontekstu, ipak postoje neke univerzalne, opšteprihvaćene norme koje, kao nepisana pravila, moramo poštovati. Zaklinjemo se da od svoje djece želimo da napravimo dobre ljude, da ih izvedemo na pravi put, jer to nam i jeste suštinska misija. Vagamo između jasnih smjernica koje vode tim putem i pružanja slobode kako se prelazak njega ne bi pretvorio u hod pod teretom. Ali, šta zapravo predstavlja ta sloboda? Koliko je slobode dovoljno da ne poruši ogradu koja služi kao štit od stranputice? Koliko je to premalo slobode i kako izbjeći stvaranje osjećaja kod djeteta da je sputano nevidljivim preprekama?

Ni ja ne posjedujem preciznu vagu za to. Trudim se da održavam balans oba tasa. Plašim se većeg naginjanja na bilo koju stranu. Možda ja pod činjenjem onog što podrazumijevam kao roditeljsku obavezu, zapravo ispadam control freak. Ipak, ne uspijevam se distancirati od stava da postoje pravila koja se moraju poštovati u ličnom porodičnom i društvenom životu i da ona nikako ne znače ugrožavanje vlastite slobode već, u krajnjem, spriječavaju nasrtaj na slobodu drugih.

U brojnim situacijama sam bila podstaknuta na ovakvo razmišljanje. A, konkretan povod da svoje viđenje ove teme prebacim na papir bila je situacija kojoj sam prisustvovala kao posjetilac jedne igraonice. Tada su u prostor, bukvalno upala, dva dječaka od nekih devet – deset godina. Za njima je ušla njihova majka. Dok je ona na recepciji plaćala, njeni potomci su u trku uletjeli u prostor predviđen za roditelje, pritom oborili stolice, bez da su se okrenuli na njihov jaki tresak o pod. Prišla im je djevojka zaposlena tu i zamolila ih da se vrate i podignu stolice, što su zaista i učinili, ali uz ispuštanje zvukova koji se dovode u vezu sa onomatopejom. Da nijesam uhvatila djevojčin zbunjeni pogled koji je tražio potvrdu da se ovo zaista dešava i da joj se nije učinilo, i ja bih pomislila da su moji receptori sluha i vida nešto zabrljali, a mozak dodatno pogrešno posložio dobijene informacije. Malo pribrana upitala ih je zašto se tako ponašaju, ali odgovor nije dobila, jer su dječaci već bili na spravama u igraonici. Tada se u prostoriji pojavila majka čiji stav, izraz lica, polu-osmjeh načinjen izvijanjem usana na jednu stranu i pogled nedvosmisleno su postavljali pitanje: Šta to nije jasno? Iako je pitanje prepoznato, ostalo je bez našeg odgovora, ali ne i njenog pojašnjenja: »Moja djeca imaju apsolutnu slobodu«.

Nijesam pitala ništa, a i da jesam, ma koliko me zanimalo, izbjegla bih pitanje o tome kakve efekte dugoročno očekuje od takvog stila vaspitanja. Ne smatram da bi to bilo umjesno. Ipak, ostala sam sa pitanjima i uskraćena za saznanje od kada se nedostatak lijepih manira poistovjećuje sa slobodom? Zašto se postavljanje smjernica u cilju učenja lijepom ponašanju smatra sputavanjem? Djeca, budući odrasli ljudi, su društvena bića, da li mi koji smo ih donijeli na ovaj svijet imamo pravo da im svojim, usudiću se reći, nečinjenjem na polju vaspitanja, omogućimo da svojom, nazovi, slobodom ugrožavaju tuđu?

Ova pitanja mi ne naviru zato što brinem tuđu brigu. Briga za djecu je prvenstveno roditeljska obaveza. Upravo zato me se sve ovo i tiče, jer brinem za svoju djecu kada su u prisustvu nekog kome procesom vaspitanja nije usađena potreba da poštuje ograničenja bilo koje vrste, pa ni kada je u pitanju ispoljavanje oblika destruktivnog ponašanja.

U procesu vaspitanja djece slobodu doživljavam kao ostavljanje mogućnosti izbora i donošenja odluka za koje moraju preuzeti odgovornost, nikako ne kao odsustvo pravila i obaveza. Ali, opet je to samo moje shvatanje.

Prvi korak u svijet odraslih

Pokušavam da se snađem. Ja, u vašim očima jaka mama koja iz rukava, u svakom trenutku, istrese rješenje za svaki problem. Odlučna mama koja se zna uozbiljiti, skupiti obrve, povisiti ton kada shvatim da više uzastopnih molbi upućenih vama ne daju rezultate i da tjerate po svome. Snažna mama koja zna trpjeti bol prouzrokovanu čupanjem kose kada me »sređujete« i pravite frizuru, slučajnim udarcem kada se prebacate sa jedne na drugu stranu kreveta tokom noći sanjajući samo vama znane snove tokom kojih nema mjesta za odmor. Istrajna mama kod koje ponekad ne može značiti i da, ako me vi ubjedite da treba tako.

Sada je ta mama zbunjena. Pokušavam da prikrijem, ali kao i mnogo puta ranije, potcjenjujem vašu percepciju. Pogotovo tvoju, moj veliki dječače. Pričam još uvijek o danima i trenucima koji su prethodili tvom rođenju i onima koji su uslijedili. Toliko živo je sjećanje, iznosim toliko detalja kao da je prošlo par mjeseci, a ne godina.

Dolaziš do prve veće životne prekretnice, a i mi sa tobom. Sklona sam možda dramatizaciji, možda pretjerujem, neko bi rekao prenaglašeno doživljavam, a ja samo pokušavam da se snađem. Imam tremu, priznajem. S uzbuđenjem gledam školske torbe, sveske, olovke, zaletim se da nešto kupim, onako »na svoju ruku«, a onda shvatim da bih time prešla onu granicu koja dijeli sugestiju od nametanja izbora. Tu sam da usmjerim, napravim razliku između boljeg i lošijeg, korisnog i nepotrebnog, ali ne vođena svojim već tvojim ukusom.

U pojedinim trenucima mi se čini da sam ja više uzbuđena od tebe. Normalno je to. Ti znaš da ćeš zakoračiti u novi životni period, ali bez jasne predstave šta to zapravo znači. A, ja znam šta znači. Ulaziš polagano u svijet odraslih, to je obilježeno dobijanjem prvih pravih obaveza i odgovornosti.

Bliži se taj veliki, prvi dan škole. Dan kada dobijaš fotografiju na kojoj piše –Uspomena iz škole -. Bez obzira na promjenu u načinu života, činjenicu da tvoja sestra i ti imate par desetina hiljada fotografija u elektronskom formatu, a mi, vaši roditelji, par stotina u papirnoj formi, ta, baš ta fotografija je posebna. To je jedna od onih koja stoji na zidu i koju ni krečenje, ni renoviranje, ma ni preseljenje, ne mogu pomjeriti sa njenog počasnog mjesta, tu na zidu. Ona je podsjetnik na taj značajan dan.

Pred tobom je obaveza da shvatiš šta znači odgovornost i da prema obavezama zauzmeš ozbiljan stav. Zaplovićeš morem informacija koje će ti pomoći da se snađeš u životu. Neke ćeš prigrliti i tragom njih ići ka dubljim saznanjima, neke ćeš konstatovati bez udubljivanja, ali sa svješću o njihovom postojanju. Ma koje ti bile prijemčivije, drži ih se i ne odustaj na putu sticanja većih i širih znanja, to će ti davati podsticaj i zadovoljstvo tokom čitavog života.

Započinje period kada ćeš početi da učiš da se sam snalaziš. Isprva možda neće biti lako, ali postepeno ćeš naučiti i biti ponosan na sebe zbog toga. Oslonac ćeš uvijek imati, jer ova majka, koja je pod tremom i pomalo zbunjena, ipak je i dalje ona tvoja snažna majka.

Dobar čovjek drugima želi dobro

Svako od nas svojoj djeci želi najbolje – lagan život, da sa što manje muke se suoče sa svim izazovima, da im se što manje teškoća nađe na putu,… i, odgovor koji, skoro po automatizmu slijedi, da postanu dobri ljudi. I istinski to mislimo, nije fraza, nego iskrena želja i cilj kojem stremimo tokom procesa vaspitanja.

A, šta zapravo znači to da postane dobar čovjek?! Da nije sklon nekome namjerno nešto da učini nažao, da su mu strane bilo kakve aktivnosti koje nijesu u skladu sa pravnim i društvenim normama, i šta još?!

Odmalena ih učimo da nije dobro lagati, a ponekad se desi da nas uhvate u nekoj bezazlenoj laži, jer smo vođeni mišlju da je za njih tako bolje, malo iskrivili ili izbjegli istinu. Učimo ih da pravda uvijek pobjeđuje i da onaj ko sve radi ispravno nema razloga da se plaši, a oni u kolektivu u kojem borave uoče ponekad nepravdu, koja ne biva kažnjena, već traje, ponavlja se. Nekada nesmotreno, nesvjesno ili mimo naše volje budu svjedoci nepravde učinjene nama, njihovim roditeljima, i to u njihovim malim glavama dobija neslućene dimenzije, to doživljavaju na jedan specifičan način nemoćni da sagledaju mogućnost da život ne ređa kockice uvijek onako kako bismo očekivali i da njihovi roditelji nijesu nedodirljivi.

Ne gledamo ni svi na isti način na neku situaciju. Ono što bi vama možda bilo neprihvatljivo, za mene bi moglo biti normalno, i tu dolazi do mimolaženja u shvatanjima, stavovima, pa potom i reakcijama. A, sve to prenosimo na svoju djecu. Kako ih onda valjano naučiti da razlikuju tu tanku nit koja predstavlja granicu između dobrog čovjeka koji ne umije da se izbori za sebe jer je naučen tako, dobrog čovjeka koji neće nikome učiniti nažao, ali neće dozvoliti da drugima bude marioneta, dobrog čovjeka koji je zbog loših iskustava, u cilju samozaštite, prestao da bude dobar, i onog čovjeka koji u svemu dobrom vidi razlog za podsmjeh?!

Štiti i usmjeravati u pravom smislu riječi možemo dok su mali, kako rastu i sazrijevaju oni, na osnovu sopstvenih iskustava, grade svoje poglede, stavove, na osnovu ličnog senzibiliteta, na određeni način doživljavaju situacije, postupke drugih, razvijaju interakciju sa ljudima. Roditelji su i dalje tu kao podrška, tumači spornih situacija, savjetodavci, ali, temelj svega posađen je sa prvim dodirom, prvim šapatom, prvim osmjehom, poljupcem koje dobijaju od nas. Prvim danima provedenim među ljudima koji se jednim imenom zovu porodica, na mjestu koje se naziva dom. Gledajući naše međusobne odnose, stiču prva saznanja o kontaktima i komunikaciji. Primajući ljubav, uče da je daju. Svakom dobijrnom rječju utjehe, uče da je mnogo toga popravljivo. Njhovim dolaskom na svijet naša misija tek počinje.

Nevažno je to što ne postoji usaglašena, univerzalna definicija dobrog čovjeka, dobar je onaj koji je naučen da drugima želi dobro.

Priče iz iskustva

Iskustvo je neprenosivo. Nikog ne možeš valjano naučiti, niti objasniti koliko može zapeći, dok sam ne prođe kroz vatru. Često žalim zbog toga. S jedne strane, što ja nekome ne mogu, na pravi način, pomoći pričom, a sa druge strane,  što ni ja takvu vrstu pomoći ne mogu dobiti, iako dobre volje ne nedostaje.

Pa eto, dok se ja kuvam više nego ručak koji je podigao temperaturu u stanu do tačke ključanja, sjećanja mi odlutaše malo u prošlost. Moje viđenje situacije koju upravo pomenuh, tada i sada je gledanje na istu stvar iz perspektive dvije osobe. Mislila sam da nikada neću naučiti da spremim jestiv obrok. Nerijetko sam se osjećala nelagodno u društvu svojih, tada takođe neudatih drugarica, kada bi se pokrenula usputna priča o pripremanju obroka. Njihovo umjeće se kretalo od omleta, preko jednostavnije supe, do pasulja, kao pokazatelja vrhunskog poznavanja kulinarskih tehnika, za mene tada. Ćutala sam, obično, jer teško da bi nekog zanimalo da li se supa iz kesice može jesti nakon pet minuta kuvanja, iako u uputstvu piše da treba da se drži na tihoj vatri osam minuta. Nije mi bilo jasno zašto me moja majka nikada nije posjela i rekla da moram pratiti šta ona radi u kuhinji i kako priprema neko jelo. Njen stav je oduvijek bio: »Imaš kad naučiti«.

Neposredno pred udaju činilo mi se da je pogriješila. Vjerovala sam tada da je trebalo, ipak, da mi održi školicu kuvanja, jer ni u teoriji nijesam znala kako se priprema iole složenije jelo. A, onda sam se našla u situaciji kada je to zavisilo od mene. Nije da nije imao ko uskočiti da pomogne, ili da nije bilo izgleda da se snađemo na drugi način, ali pomislila sam da bi to bilo malo ponižavajuće za mene. Ne zato što bi sada trebalo da izigravam domaćicu, da se ponašam po nekim nepisanim pravilima, daleko od toga. Razlog je što sam oduvijek porodičnu trpezu posmatrala kao posebnu vrijednost u zajedničkom životu. Nije to samo sto okružen stolicama na koje ćemo sjesti kako ko ugrabi i zavisno od drugih obaveza i pojesti nešto što u letu stigne. Nije to samo raj za gurmane, a za one manje, što bi naš narod rekao, ješne, mjesto koje treba zaobilaziti. To je mjesto porodičnog okupljanja, proslavljanja zajedničkog vremena kojeg se odričemo radi hvatanja koraka sa savremenim tempom života. To je onaj lijepi stoljnjak, čija se boja ureže u djetinje pamćenje i kasnije, tokom života, budi najtoplije emocije prilikom svakog sjećanja na nju.  To je onaj tanjir sa posebnom šarom koji samim pogledom na nju otvara apetiti i odiše poznatim mirisima. To je onaj escajg pažljivo opran i očišćen da neka kapljica vode ne bi ostavila mrlju. To je ona hrana, posna ili mrsna, ali najslađa, jer je spremljena sa ljubavlju. To je onaj pogled majčin pun iščekivanja i treme i poseban osmjeh zadovoljstva kada shvati da je i ovog puta pred svoju porodicu stavila prave ukuse.

E, to su razlozi zbog kojih sam ja predano pristupila učenju, ali i eksperimentisanju. I, ne, nijesam zakasnila. Mogla sam možda ranije naučiti ponešto, ali ispostavilo se da to nije neophodno. Naučila sam onda kada je bilo potrebno. I to sa željom i voljom, a ne zato što bi tako trebalo. Moje kulinarsko umijeće se možda ne bi svima dopalo, ali dopada se mojoj porodici, po čijem ukusu je i formirano. Meni više od toga ne treba.

Ne postoji period kada nešto moramo da znamo, važno je samo šta želimo da naučimo i pružimo.

Dijete kao učitelj

Tvoje suze me lome. Tvoj tužan pogled u meni izaziva lavinu emocija. I onda kada uradiš nešto što ne bi trebalo, čak i onda, kada zaslužuješ, možda, prijekor, umjesto da sam ljuta, tvoj tužan pogled me ražalosti, pa me natjera da smetnem sa uma šta bi trebalo u datoj situaciji i to kako sam namjeravala da reagujem.

Kada pustiš suzu, slomiš me. Ne puštaš ih često, pa su tim prije, teže, punije emocija i iskrenosti. Ne plačeš tek tako, nikada i nijesi, u okicama se pojavi to, za mene bolno, caklenje samo kada imaš jak razlog. Ponosan si. I tako mali, ne dozvoljavaš suzama da te odaju. Na komade me, zato, razbije kada ti dozvoliš ili ne uspiješ da prikriješ svoju tugu. Svaki put me staviš na test, samopreispitivanje, i duboko razmišljanje, ti moj mali veseli medo.

Danas si zaplakao. U prvom trenutku me je to učinilo tužnom. Opet, kao i uvijek, pokušala sam se staviti u tvoju poziciju, ne bih li dokučila tvoj način razmišljanja u tom trenutku, pa potom, odabrala najbolji način da tu tugu izbrišem. A, onda sam odjednom shvatila da ovog puta tvoje suze nijesu razlog za tugu. Upravo suprotno. Ti tako mali, a tako ponosan, nijesi se uzdržao da pokažeš iskrenu emociju, kakva može biti samo dječija. Rastužio si se zbog rastanka sa drugaricom sa kojom si se družio u vrtiću. Iako znaš da ćete u školi biti zajedno, shvataš i osjećaš da nastupaju promjene u tvom životu. Ti koji pokušavaš sakriti da si nekada povrijeđen kada nije po tvojoj volji, čak i pred nama tvojim roditeljima, danas si pokazao pred svima emociju, i to je vrijedno divljenja.

Svejednoću sve češće srijećemo, patimo od straha da bi pokazana emocija stvorila sliku naše ranjivosti, hladnoćom stvaramo gard ne bi li se zaštitili od nekog pretpostavljenog napada, a ti si me danas podsjetio da mnoge stvari treba od tebe da učim, iako sam ja tebi roditelj. Mogu, želim i hoću da te naučim svemu, vođena ljubavlju, to činim na osnovu iskustva trudeći se da te što bolje pripremim za svijet i život kada više ne budeš pod mojom potpunom zaštitom. A, ti mene učiš koliko je sve čistije i ljepše kada se gleda iz perspektive bića čija ličnost još uvijek nije oblikovana klesarskim umijećem životnog iskustva.

Molim te da pamtiš ovaj trenutak, da mu se vraćaš svaki put kada u životu budeš imao dilemu. Sjeti se osjećaja koji si u tom momentu doživio i nećeš pogriješiti, jer te srce i čista duša ne mogu odvesti na pogrešan put.

Zauvjek dijete

Razmišljam koliko je vrijeme varljivo. Mi mjerimo minutima, satima, danima, mjesecima, godinama, a u stvari, vrijeme se jedino može izmjeriti sjećanjima i emocijama utkanim u njih. Dan mi je nekada izgledao duži od dvadeset i četiri sata, nekada je minut brojao više od 60 sekundi koliko zvanično ima, a danas….

Svaki trenutak je ostao urezan u mom sjećanju, kao što biva sa svakim značajnim događajem praćenim jakom emocijom. Iz ove perspektive mogu reći da sam jednostavno znala, a u tom trenu sam se plašila da moja jaka želja stvara simptome, koji realno ne postoje, a koji su odlučni u namjeri da me ubjede da je tu.

Neizvjesnost mi je prijala, jer mi je davala nadu da će biti onako kako želim, ali me je i mučila stvarajući strah od razočaranja. Nijesam mogla više izdražati, pošla sam do apoteke, kupila test, ispratila uputstva, ali tri minuta je bilo predugo, nijesam upijevala držati glavu okrenutu na drugu stranu. Gledala sam, sa najvećom tremom koju sam do tad osjetila, u to parče kartona koje od dna ka vrhu postepeno dobija crvenu boju. Crvena je počela da blijedi, a ja sam kao prikovana pratila kako se pojavljuje jedna jarka crvena linija, a potom i druga malo bljeđa. Plakala sam, da, od najvećeg naleta sreće koji sam doživjela, tako jakog da nijesam mogla vjerovati da postoji u meni snaga to da izdržim.

Suprugu sam saopštila zatekavši ga na ulici. Sad mi je smiješno, ali mogu zamisliti kako je njemu bilo. Oboje smo zamišljali taj trenutak romantičnijim, suptilnijim, isplanirala sam do detalja kako ću se ponašati, kako ću mu saopštiti kada se jednom to desi, ali jaki talas sreće je omeo sve moje planove, žurila sam da što prije podijelim radosnu vijest.

Tako je bilo i kada sam prvi put vidjela lopticu na UZ pregledu, kada sam osjetila pokrete i kada sam od prvog dana ulaska u deveti mjesec trudnoće počela da osjećam da je svaki dan baš taj kada ćemo se napokon upoznati. Bez takta, bez smirenosti stvarala sam osjećaj treme oko sebe, jer svi željno iščekivali taj trenutak.

Prvo čega se sjećam, nakon što sam čula da dozivaju moje ime, bilo je: »Bravo. Rodila si V.« Nisam uspjevala da izoštrim, od anestezije zamagljeni vid, ali sam tražila da ga vidim. Donijeli su nešto kasnije, umotanog poput vekne hljeba i plačljivog. Proveo je noć kraj mene, neprestano plačući, a ja nijesam uspijevala da ga uzmem pored svih mojih napora, a pomoći ni sa jedne strane, ni od sestara ni od cimerki, samo po koje glasno ispuštanje vazduha u znak negodovanja zbog njegovog plača. Pregurali smo to, maleni moj i ja. Neće se toga sjećati, ali već prvog dana je imao važnu životnu lekciju.

Svaki dan je bio sličan i poseban, istovremeno. Zasmijavao me je, budio, umio da me, onako neiskusnu, zabrine… I danas kada ugledam pojedine igračke i knjige, vratim se u te dane, živi su mi, ponovo ih proživljavam. Proživljavam i onu tjeskobu koju sam osjećala prvih dana kada sam ga ostavljala u vrtiću. Plakala sam više od njega. Živa su mi sjećanja na pripreme za prvi maskenbal, prvi odlazak kod drugarice na rođendan, prvo fotografisanje sa Djeda Mrazom, prvu priredbu,…

Sve to mi je blisko, u mom sjećanju od svih tih trenutaka dijele me dani, a ne godine.

I onda se trgnem, shvatim da mu biram torbu za školu, a ne za vrtić. Gledam školski pribor, a ne plišane igračke. U orman vraćam odjevnu kombinaciju koja je moj izbor, jer je on odlučan u želji da obuče drugu. Kao da me neko prodrma kada dobijem neočekivano zreo odgovor od njega. Ponekad mi treba par trenutaka kako bih se pribrala nakon pitanja koje dolazi od moje, do juče bebe, a tako je smisaono i željno otkrivanja nekih dubljih istina. Počinjem da primjećujem da sa dodatnom dozom opreza moram vršiti selekciju tema koje ću pred njim otvoriti, jer shvata i povezuje bolje i više nego što bih ja možda očekivala.

Znam da je proteklo više od pola decenije. Nekada mi je šest godina bio izuzetno dug period, sada se stopio u emocije, slike i sjećanja koja ne razaznaju protok vremena. Shvatam da majčine oči vide dijete onako kako izgleda, ali ga srce zauvijek posmatra onakvim kakvim ga je vidjelo prvi put.

Tate, budite ponosni na svoje tateće umijeće

Drage tate,

Cijenim da shvatate značaj, a posebno obavezu koju nosi privilegija oslovljavanja sa tata. Ovo je pogled iz ženskog ugla na vaš odnos prema najvažnijem poslu u životu.

Tata postaješ onog dana kada se u tebi prvi put javi želja da sam budeš oslovljen tim nazivom. Onog trenutka kada te plač bebe koju si sreo na ulici ne iritira već izaziva nesvjestan osmjeh. Onog momenta kada počneš da razmišljaš da bi od plate koju si upravo primio mogao odvojiti bar par eura u cilju početka štednje za one dane kada sa radošću budeš birao prve nehodajuće cipelice. Onog trena kada u očima i osmjehu djevojke koja sjedi pored tebe prepoznaš osobu koju želiš da gledaš tokom besanih noći, dok iscrpljeni ustajete ko zna koji put na povik vaše bebe, ali ne osjećate težinu, već radost što vam je pružena takva prilika.

Samo ti znaš koliko puta si kasno zaspao razmišljajući da li će trenutak dolaska na svijet tvoje neizmjerne radosti proteći kako treba. Nijesi to nikada pokazao, dopustio si da ona koja nosi vaše čedo ima posebno pravo na izražavanje treme, smjenjivanje osjećanja, radost, mrzovolju,… Ti si bio tu kao podrška skrivajući čitav spektar osjećanja koja su se miješala u tebi.

U ključnom trenutku nijesi osjećao bolove, ali si proživio jednak intenzitet i snagu emocija, koje si, opet, sputavao kako ne bi skretao pažnju na sebe u momentima koji pripadaju njoj i vašem djetetu.

Znao si da ne možeš od prvog trenutka pokazati spretnost u presvlačenju, kupanju, ali si želio da naučiš, zato si iz prikrajka, nenametljivo pokušavao biti od pomoći tako što ćeš dodati, pridržati, istrpiti napad nervoze, jer si znao da ni ona, iako se osjećaj rađa sa djetetom, nije bezuslovno sigurna u svoje sposobnosti i da je pod tremom.

Budan si bio prilikom svakog meškoljenja, plača, spreman da preuzmeš i pronosaš kada se ukaže potreba.

Umio si razlikovati plač i ono što se njime traži. S nestrpljenjem si čekao prvu riječ sa nadom da će to biti »tata«.

Radovao si se prvom zalogaju čvrste hrane, prvom zubiću, uspravljanju u sjedeći položaj, oslanjanju na nožice.

Ti si bio podrška u pravljenju prvog koraka. Prvog i svakog narednog!

Prvog dana vrtića i tebi je »u grlu bila knedla«. Zatreperila je suza, ali se nije usudila skliznuti i odati te. Sakrila se, jer je znala da ne priliči da sklizne niz tvoje lice, odala bi te tako. Ti si stub i oslonac, i čvrstina tvog stava koji je osnov svake podrške, ne smije biti poljuljana nespretnošću te suze koja ne umije da se sakrije.

Razljutio si se, ražestio, kada si se prvi put suočio sa situacijom da je tvoje dijete bilo napadnuto. Ne mijenja činjenicu što je »napadač« bio njegovog uzrasta, dakle, isto skoro, pa beba. Jedva si uspio da se uzdržiš. Ali si uspio! Prvenstveno zbog svog djeteta, zbog primjera koji želiš da mu daš, zbog pružanja prilike da se suoči sa raznim situacijama još od malih nogu. Ipak, sve pod tvojim budnim okom da ne bi izmaklo kontroli.

Razumijemo, cijenimo i podržavamo, mi mame. Trebalo bi da znate da, ponekad, nije strašno pokazati emociju. Poželjno je, čak. Nije neprirodno i time nećete u našim, a ni očima djece, izgledati manje jaki. Budite ponosni na svoje tateće umijeće i usavršavajte ga!