Neko od prijatelja na društvenim mrežama like-ovao je status jedne od
brojnih life coach. Priznajem da
nedovoljno poznajem njihove misije, uz poštovanje toga čime se bave, ja se
nijesam pretjerano bavila proučavanjem i otkrivanjem suštine istog. Na temelju osnovnog
stepena informisanosti imam predstavu da su to ljudi koji su kod sebe, ili su
drugi kod njih, prepoznali dar, pa i na osnovu stečenog formalnog ili
neformalnog obrazovanja opet na tom kolosjeku, uspijevaju da malo bolje nego
drugi sagledaju život, odgovore na vječite i svakodnevne nedoumice, pravilnije
se postave pred izazovima, i sve to nesebično dijele sa nama putem svojih
predavanja, blogova, knjiga, i prevashodno svakodnevnim objavljivanjem neke sopstvene mudre misli
primjenjive u životu svih nas. Međutim, kao i u svakom drugom poslu koji neko
radi zbog ljubavi, drugi opet zbog zarade, i ovdje se javljaju oni manje ili
više uspješni, oni koji bolje gađaju suštinu i oni koji su u pokušaju.
Ipak, bez obzira na opširan uvod u kojem dominiraju life coach, nijesu oni tema ove priče, mada su mi dali povod za
nju.
Dakle, pročitala sam post jednog od njih o značaju osamostaljivanja djece.
Roditelj je odlučio da baš u tom trenutku posveti sebi i svom radu određeno
vrijeme (trenutak inspiracije), a njegovo/njeno dijete koje još uvijek ide u
obdanište, treba to da ispoštuje i da se u tišini spremi za odlazak.
Ništa neprirodno, sve u duhu osamostaljivanja djece što je vjerovatno za
pozdraviti. Međutim, tu se ja zapitam šta sa mnom nije u redu. Da li želim nesamostalnu djecu?
Ne! Da li želim da izigravam majku koja nepotrebno trči za njima i briše im
nos? Ne! Pa zašto ih onda ne pustim da
budu više nezavisni?
Ne znam, valjda zato što smatram da su još uvijek mali. Znam da je za majku
svako dijete malo bez obzira na godine i da je upravo takvo shvatanje prva i
glavna kočnica na putu osamostaljivanja djece, ali ako sam ja subjektivna, pa godine
rođenja nijesu. Šest i tri godine. Starije
samostalno može gotovo sve, mlađe bez pomoći umije obaviti osnovnu higijenu,
oprati ručice, zubiće, presvući se,...
Ali, u većini stvari, ja nekako volim da učestvujem u tome što rade. Neću
ih obući, ali ću zakopčati dugme ili popraviti zarozanu čarapicu. Neću ih
hraniti, ali ću osim pripreme dodati sve što treba da bi im obrok bio baš kakav
žele. Neću ih umiti, ali ću napraviti frizurice.
Volim da ih probudim tako što ću glumiti ulogu u njima omiljenoj igri za
buđenje, iako sam već ušla u »alarm zonu« za odlazak na posao. Ne mogu da
propustim da ih onako tople i snene ne privijem jako uz sebe i obaspem
poljupcima. Smatram prirodnim da im pripremim sve što je potrebno za višesatno
odsustvo od kuće.
Ne volim ja svoju djecu više nego roditelji sa drugačijim stavom. Ne bih se
nikad usudila ni pomisliti da ti roditelji svojoj djeci posvećuju manje pažnje.
Nije to u pitanju. Samo se jednostavno pitam da li i koliko griješim. Hoće li
mi možda baš moja djeca u budućnosti zamjeriti što ih nijesam osamostaljivala
od malih nogu ili će, baš kao ja, nositi neku toplinu zbog sjećanja na dane
kada je sve bilo na gotovo.
Vrijeme će pokazati. Niti je iskustvo prenosivo, niti su svi roditelji, a
ni sva djeca isti.
Možda griješim, ali nešto mi ne dozvoljava da odustanem od ovakvog načina,
jer samo za njega znam.
Ni jedna krajnost nije dobra. Plašim se da trudeći se da od djece ne
napravimo osobe nenavikle da bilo šta čine samostalno, ne dođemo do krajnosti
da od djece u najranijem uzrastu očekujemo da budu odrasli.
Dok postojim biću tu za svoju djecu, ali oni neće uvijek trebati i tražiti
moju pomoć. Zato im je ne uskraćujem sada kada je očekuju.