Sjećanja - praznici i djetinjstvo

Bljesne, tako odnekud, neka slika, zamagljena, treperava, dozvoli tek da bude naslućena i ne prestaje da zaokuplja pažnju, da tjera moždane vijuge da se napregnu ne bi li iz nekog kutka sjećanja izvukle kutijicu u kojoj se, poput dragocjenosti, čuva uspomena. Miris, riječ, kompozicija boja na nekom predmetu, potrude se ponekad, sasvim neočekivano, da evociraju uspomene, one tople, posebne.

Odjednom više nisam tu,već na mjestu od kojeg me djele godine i decenije. Više to nijesam ja, nego ona djevojčica koja naivno i čisto doživljava sve, koja se raduje sitnici, kod koje gori plamen uzbuđenja koji je kod odraslih sa godinama i dešavanjima iščezao. Nazivamo to sazrijevanjem, a ustvari je udaljavanje od čiste i istinske sreće koju samo dijete može osjetiti na pravi način.

Iskrsavaju sjećanja, toliko jaka da vidim sve jasno pred sobom, jedno sjećanje vuče drugo, koje skreće pažnju na treće i četvrto i tako preletim dio svog djetinjstva u par minuta, onih minuta koje ražnježe, odgovorne su za taj poseban sjetni pogled i blagi osmjeh iza kojeg se često otrgne dubok uzdah. Hrane dušu ta sjećanja, imaju vrijednost koja godinama raste sve više.

Vidim sebe, onakvu kakvu sam upoznala sa fotografija, djevojčicu kratke crne kovrdžave kose. U bijelom vunenom prsluku, koji je bio neizostavni detalj na svim fotografijama nastalim u zimskom periodu. Isplela mi ga Nana. Primakla sam stolicu pri zatvorenom prozoru, klečeći, sa rukama položenim na naslon stolice i bradom oslonjenom na ruke, posmatram kišu. Iza mene se čuje zveckanje escajga, šire se mirisi – Nana sprema ručak.

Razmišljam koliko je dosadna ta novembarska kiša. Ljeti mogu izaći, igrati se, a sada sam u kući, svaka igra mi je dosadila. A, onda pomislim da mi se učinilo. Ali ponovilo se, pa opet. Jedna po jedna pahulja padale su na sims, dok ih nijesu sustigle ostale drugarice i sa neba počele da pristižu na zemlju u velikom broju, prosute iz ogromnog džaka otvorenog negdje visoko na nebu. Osjetim i sada, dok prolazim kroz sjećanje, svu snagu istinske dječije radosti. Bez objašnjenja, bez očigledno razloga, u tom momentu i tu, ja sam bila najsrećnija na svijetu.

Snijeg je značio da više nema izgovora za odugovlačenje sa pretprazničnim ukrašavanjem.

Trg je bio ispunjen tezgama koje su tu bile postavljene samo u to posebno doba godine. Tih par desetina metara prolaza između metalnih stolova sa nadstrešnicom od najlona predstavljali su najuzbudljivije mjesto za šetnju. Novogodišnje čestitke koje su odisale toplinom. I danas kada ih vidim, svaki put nanovo postanem svjesna da su zaista neuporedive sa bilo čim što sam kasnije imala priliku da vidim. Motivi koje smo sve do Nove godine mama i ja precrtavale, jer to je bio jedan vid moje zabave u kojem mi je ona rado pravila društvo godinama.

Plastične maske sa likovima Djeda Mraza, crtanih junaka, poređane jedna ispod druge viseći na koncu. Svake godine iste, ipak su budile neodlučnost koju odabrati. Šarene svjetlucave trake, lampice, ukrasi, prskalice, sve sjaji i daje novu dimenziju sivim hladnim danima.

Kartonski Djeda Mraz ne krije sreću, sa svakim povlačenjem vrpce maše rukama i nogama. Ne krijem sreću ni ja. Stavila sam na sebe sve svjetlucave trake, i dok se majka i tetke muče sa lampicama, ja živim u zamišljenom svijetu neke princeze.

Jelka okićena ukrasima koji se brižljivo čuvaju. Stakleni, posebni, mnogi od njih i danas u upotrebi, sličnih im nema. Uvijek  po jedan unikatni, specifičan po ljepoti, donosila je Jeja. I uvijek bi baš taj, donešen te godine, dobijao posebno mjesto na jelci, ono koje prvo zapadne za oko kad pogledate u jelku.

Pokloni nikada otvoreni prije 31.u ponoć. Možda je uzeta poneka čokoladica ili bombon, ali ništa primjetno J . Specijalni poklon, koji je donijela Teja, postavljen po sredini, u njemu je lokomotiva sa šarenim vagonima punim čokoladica. Mame šareni papirići, ali ja odlučno odolijevam.

Sve je spremno za doček. Dječiji program, novogodišnje pjesmice i crtani filmovi. Šta je potrebno više?

Živ je u meni još taj osjećaj. Trudile su se godine da ga umanje, ali ga ne dam. Čuvam ga, jer imam važnu misiju – moram da ga prenesem na svoju djecu!

Bakina unučad

Da, ova nježna i topla dama, puna razumijevanja za sve, osjetljiva na tužni izraz lica, iako svjesna da je namješten sa ciljem i razlogom, popustljiva i tolerantna, upravo je ona gospođa koja je prije dvije – tri decenije jednim pogledom umjela da zabrani, prekori, kazni i stavi tačku gdje smatra da treba.

Nesvjesno sam dosta toga pokupila od nje u ophođenju prema svojoj djeci. Nastojim da napravim onaj savršeni balans koji je ona imala između nježnosti, blagosti, kada je potrebno tolerantnosti, a kada vreba opasnost strogosti bez da povisi ton.

Trudim se da to postignem, a ona umjesto da mi pomogne, da me nauči, ona je zaboravila kako je u tome uspjevala. Kako? Zašto? Unuci su je nekako ostavili bez čvrstine, zamutili joj bistri realni pogled, omekšali je.

Oni se sa njom sve dogovore po principu – tako je kako oni kažu. A, ona ne skida blaženi osmjeh sa lica. Sve što je od njih savršeno je.

Pokušala sam saznati kako joj iste te stvari nijesu bile simpatične kod mene, nego ih je korigovala, a njen odgovor je: »Vi ste za to tu kada su oni u pitanju«.

Tačno! Suprug i ja smo roditelji. Oni koji treba da drže konce u svojim rukama. Ti koji treba da izbalansiraju, precizno sagledaju situaciju, naprave procjenu i strategiju reagovanja. Oni koji moraju umjeti da stave doznanja da bezgranična ljubav koja postoji prema djeci ne umanjuje čvrst stav po pitanju onih stvari koje su presudne u procesu vaspitavanja. Naprotiv, ta ljubav tako i dolazi do izražaja, uz svo ono maženje, paženje, grljenje, ljubljenje i samo naše vrijeme.

A, baka je tu da dozvoli i po neki nestašluk, neki koji nije mnogo strašan, koji ću ista ja zaboraviti za par minuta.

Baka je tu da nagovori na to da se pojede sve što je u tanjiru, e tu već ne dozvoljava izgovore. Tada se javlja ona nekadašnja čvrstina. Samo neka su stomačići puni, oko svega ostalog je spremna da pregovara. Vjerujem da više obroka i među-obroka, poslastica, sokova od voća i povrća i svih ostalih đakonija napravi ona u danima kada je sa unucima, nego neki manji restoran.

Baka je tu da ispriča priču i tri, četiri, ma i deset puta ako su takvu želju izrazili njeni unuci. Pritom, nijednog trenutka bilo čime ne pokazuje da joj je teško.

Baka je tu da češka, čak i onda kada joj je ruka utrnula, odnekud crpi snagu da ne prestane.

Baka je uvijek spremna da se igra upravo onih igara koje su tog trenutka njenim unicima pale na pamet. To igranje mora biti prekinuto jedino onda kada je vrijeme za obrok.

U toj posebnoj povezanosti i komunikaciji među njima, jedini koji se javlja kao dežurno smetalo i džangrizalo sam – ja! U početku mi je to malo smetalo, bunila sam se, pokušavala da dokažem da nijesam gunđalo, ali da moram da ukažem, na primjer, na to da čarape treba istog trenutka podići sa poda, da se nakon jutarnje toalete odmah mora presvući pižama, da priganice treba pojesti sa domaćim džemom, a ne sa kremom,...

A, onda sam se privikla na dodjeljenu ulogu. Postala mi je, čak, simpatična.

Eto, baš sad nastavljam da gunđam dok se spremam da pojedem jednu veoma ukusnu priganicu sa kremom.

Kada bebe odrastaju

Poznanici, koje ne viđam često, znaju da me zbune, zapravo, odgovarajući im na uobičajeno pitanje, zbunim samu sebe saznanjem da vrijeme ide, teče svuda sem u mom viđenju stvari.

»Kako su dječica? Oni su već veliki.«

»Da, on je krenuo u školu, a ona je još uvijek beba«, moj odgovor.

Da nije škole, vjerovatno bih i za njega govorila da je bepče, koje je prohodalo, priča, istina sam se oblači, jede, pa ima i simpatiju, zna sva slova, zbuni me često svojim pitanjima i odgovorima..., ali je beba!

Polazak u školu me je trgnuo, pa sam shvatila da beba ima svoje društvo, razvija sve više sopstvena interesovanja, zakoračio je u svijet stalnog učenja i sticanja novih znanja, postavlja sve komplikovanija pitanja, daje neočekivane odgovore, i jednostavno, odrasta.

Sažvakala sam to do ove faze, nekako. Znam da izazovi tek predstoje, ali polako, jedan po jedan zalogaj, da se ne zagrcnem.

Pravo da tepam, mazim i bebim, imam još uvijek, mada je pitanje dana kada će to početi da smeta.

Ali, zato tu je prava beba. Sestrica »odraslog« brata, još uvijek je daleko od škole, čini se da je svi sa punim pravom nazivamo bebom i biće to sve dok ne dođe do te velike prekretnice.

Ne nosi više pelene, ali beba je. Ljuti se ako pokušamo da je nahranimo, želi sama, ali i dalje je beba. Kolica, krevetić, i slične stvari smo davno izbacili iz upotrebe, ali to ne mijenja stvar, ona je beba!

Imitira svog brata, sjedi sama u stolici dok je frizer šiša, uživa dok posmatra balerine, želi da pleše, sve je to tako bebeće.

A, onda dolazi prva priredba, prva recitacija, prvo ubjeđivanje oko važne stvari - koju trakicu za kosu odabrati. Iznosim haljine, suknjice, majice, pokušavam da je zamislim u svakoj zasebno, razmišljam koja bi bila najprikladnija. Na korak sam da prelomim između tirkizne i lila,  kad čujem »Hoću ovu!«

I ta bi odabrana. Odabrala ju je sama! Možda nam se nijesu poklopili ukusi, ali izbor koji se odnosi lično na nju, sama je načinila. Ionako, sve da sam pokušala da je ubjedim da bi bila bolja neka druga haljinica, znam da ne bih uspjela. Nijesam ni pokušala, ne zato što se povlačim ili osjećam nemoćnom, već zato što ne želim da gušim njene prve korake u samostalnom odlučivanju. Tu ću biti kasnije da ukažem, savjetujem po pitanju nekih ozbiljnijih stvari, ali zašto bi sada nosila haljinu koja se više dopada meni, a ne onu koja je po njenom izboru?! Pa ona je nosi, red je da se poštuje njena volja.

I tako, bebi više nije svejedno šta ću joj obući, sama bira.

Dolazimo do stepenice, simbolički i bukvalno, instinktivno pružam ruku da je pridržim, a ona mi je sklanja, hoće sama. Zna da može pasti, desilo joj se to već jednom, ali želi da pokuša. Stojim iza nje spremna da reagujem istog trenutka ako zatreba, ali je puštam, neka pokuša.

Ni ona više nije beba, znam. Nemam prava ni jedno ni drugo sputavati svojim osjećajem ušuškanosti u bebeći svijet, ali mi niko ne može zabraniti da ih, ma koliko godina imali, posmatram kao svoje bebe. Često neće biti prikladno to da ispoljim, ali osjećaj u srcu mi niko ne može oduzeti. Kada pitate majke, bebe i godine nemaju mnogo dodirnih tačaka.

Čarolija jesenjih i zimskih dana

Jesen i zimu počinjemo da volimo (oni meni slični) u periodu života kada nam kiša nija asocijacija za propao izlazak ili kada nam snijeg i led ne kvare planove napravljene za predstojeći vikend.

Radost i ushićenje na licu naše djece učini da se i mi radujemo prvim pahuljama kao godinama unazad, kada smo sami bili djeca. Posmatramo, sa iščekivanjem, nebo ne bi li konačno ugledali neku bijelu zvjezdicu koja će se spustiti tik ispod našeg prozora i najaviti dolazak svojih drugarica spremnih da našoj djeci i nama pruže trenutke istinske radosti.

Proljeće i ljeto i dalje imaju svoje čari koje raskošno i na naše uživanje prikazuju, ali prava kućna atmosfera dobija na svom sjaju u poznu jesen i zimu.

Izlasci više nijesu tako intenzivni i dugi kao tokom toplih dana. Reski vazduh nosi sa sobom želju za brzim povratkom u ušuškanost topline doma. Pucketanje vatre, topli napitak i vrele đakonije tek izvađene iz rerne odvajkada su zauzimale mjesto u pričama, opisima, na ilustracijama, sa punim pravom imajući u vidu toplinu koju nose.

Tokom djetinjstva sve to uzimamo zdravo za gotovo. Ugodno je i tu se završava dalja analiza. Ali, tokom života, sa svakom godinom sve više dobija na značaju. Počinje da poprima u sjećanju onu notu koja uvijek nađe put do srca, izmami nesvjesni osmjeh na licu i unese toplinu koja grije posebnim žarom. Sjećanja na te trenutke su najdraže skrovište, najsigurniji zaklon od svih životnih oluja, izvor snage.

Miris mamine i bakine kuhinje, zalogaji koji su imali poseban i neponovljiv ukus, ugodnost grijanja promrzlih ruku iznad šporeta dok na stolu čeka vruća supa spremna da dodatno zagrije i potjera ostatke hladnoće koja se nastanila u čitavom tijelu na putu od škole do kuće. Sjećanja i dalje bude jednaku, zapravo sa godinama sve veću toplinu.

Danas, zamiriše i iz moje kuće svakodnevno onaj miris domaćeg, jer volim tako. Priprema se u loncu ili rerni, sigurno ne najbolje jelo koje postoji i možda ne po ukusu svakog, možda bi mu se mogli dodati ili oduzeti određeni sastojci, ali onaj sastojak koji je od presudnog značaja, prisutan je u pravoj mjeri, u izobilju – ljubav sa kojom je jelo spremano uz dodatak  začina – želje da se dopadne onima kojima je namijenjeno.

Rastrzani u pokušaju da postignemo sve ono što svakodnevica ispred nas postavlja kao zadatak, mnogi od nas ne uspijevaju da provedu sa porodicom onoliko vremena koliko bi željeli. Obezbjeđivanje materijalne egzistencije odvaja nas, makar na osam sati dnevno, od onih koji nam život znače. U tim trenucima nastojimo da djeca osjete da smo uz njih, iako ne fizički. To mogu osjetiti i primjetiti kroz brižljivo opeglanu odjeću, omiljeni doručak topao i  pripremljen baš onako kako dijete voli, kroz onaj pažljivo spakovani paketić namijenjen za užinu u školi koji sadrži majčinom rukom umješene i napravljene zalogaje koji nose miris doma.

Po povratku kući čeka ih ono čemu će u godinama koje su pred njima pridavati poseban značaj i što će im predstavljati najsigurnije sklonište prilikom suočavanja sa izazovima koje život nosi. Znam iz iskustva koliko to znači!

Ne pravi nove žrtve

Tačno, niko od nas nema mogućnost izbora uslova pod kojima i u kojima će nastati i roditi se. Uskraćeni smo i za mogućnost odabira prilika u kojima ćemo odrastati. To nas, istina, umnogome određuje u kasnijem, onom dobu koje se, nekada neopravdano, naziva zrelijim. I tako, dešava se, da upravo u tome tražimo bjekstvo od odgovornosti za neiskorištenu, istinski pruženu, priliku, a to je da odaberemo ko ćemo biti kao odrasli ljudi.

U pojedinim modelima ponašanja postoje varijacije, ali suština ostaje ista.

U djetinjstvu si gledao sve ono što u tvom uzrastu ne bi trebalo ni da znaš da postoji. Nesvjesno si usvojio model ponašanja, upravo onaj zbog kojeg si mnoge noći proveo plačući i moleći neku nevidljivu silu da učini da prestane. I sada, ponekad, strekneš ako se zalupe vrata, uzdrhti u tebi onaj dječak koji je šćućuren u ćošku što je jače mogao pritiskao uši, kako ne bi čuo lupnjavu i kako bi pokušao da se pravi da se to ne dešava.

Onaj sanjani zagrljaj, očekivani poljubac, neophodni podsticaj, osjećaj da vrijediš i da neko vjeruje u tebe, vrijeme za koje bi znao da je posvećeno samo tebi - zauvjek su izostali. Više se i ne sjećaš kako bi to trebalo da izgleda, ostao je samo osjećaj praznine i uskraćenosti koja boli.

Trudio si se sve ove godine da pobjegneš od mračnih sila koje bi odnekud, iz najzabačenijih uglova svijesti, isplivavale uvijek kada bi trebalo da budeš najsrećniji. Ne dopuštaju da uživaš, nametnule su osjećaj da se ne smatraš dostojnim čega takvog. Zato te tjeraju da pokvariš sve ono lijepo što ti život nudi ne bi li se iskupio za ne baš dobar početak vašeg zajedničkog puta.

Ona, koja je u tebi prepoznala sve ono što drugi nijesu, bila je spremna da nadoknadi i da učini da zaboraviš patnju nakupljenu godinama. Imala je moć i vjerovala je u nju, moć da ljubavlju i nježnošću izliječi sve rane. Ali, ti nijesi dozvolio. Kopao si po ožiljcima i uvijek ih nanovo raskrvario.

Umjesto istinskog prijatelja i ruke spasa, u njoj si počeo da gledaš neprijatelja. Bježao si od priznanja vlastite nemoći da se izboriš sa utvarama kojima si želio umaći, ali bez kojih više nijesi umio da živiš. Lakše je bilo popustiti, ma, koliko znao da griješiš.

Poslije prvog udarca slijedilo je kajanje. Nakon što si prvi put učinio to pred djecom, uslijedio je stid. Ali, i dalje si bio nemoćan da se izboriš sa samim sobom i sa svim teškoćama koje nosi svakodnevica. Najlakše je bilo pronaći krivca za sve teške momente iz prošlosti i sadašnjosti, probleme na poslu, osjećaj odbačenosti, neostvarenosti,... i kazniti tog krivca, mada si svjestan da se on nalazi u tebi samom. Na neki čudan, patološki način, kažnjavajući nju, kažnjavao si sebe.

A, bivalo je samo gore. I biće, ako nešto ne preduzmeš. Nije dostignuće biti glavni akter vijesti koji pune stupce štampe u rubrici „Crna hronika“. Za tako nešto se vezuje onaj osjećaj koji bi trebalo da posjeduje svako ljudsko biće dostojno naziva homo sapiens, a to je osjećaj sramote.

Ako je bilo pravde, ona više nije pored tebe. Otišla je, a ti si ostao da se osvjestiš i, ukoliko postoji mogućnost, opametiš za slučaj da život bude tako darežljiv prema tebi da ti pruži neku novu priliku, mada i sam znaš, valjda, da je ne zaslužuješ.

Ukoliko je, ipak, ostala još uvijek kraj tebe, mada to nije smjela sebi dozvoliti, trgni se dok je još vrijeme, pronađi duboko u duši onaj davno potisnuti osjećaj koji kriješ jer osjećaš sramotu zbog činjenice da te upravo taj osjećaj čini ranjivim, a zarekao si se sebi da to više nikada nećeš dozvoliti.

Pronađi ono dijete koje još uvijek negdje iz potaje posmatra, pusti ga da ti ispriča onu priču koju si se trudio sve ove godine da zaboraviš. Dozvoli mu da u tebi probudi ono zbog čega stičeš pravo da budeš nazvan čovjekom. To je jedini način da od svoje djece ne napraviš žrtve kakva si ti čitavog života.